AirBag kaže:
Kolega buli6,
tvoj komentar otvara jedno od najosjetljivijih pitanja suvremenog ratovanja – odnos između vojnih ciljeva i civilnih žrtava u asimetričnim sukobima poput onog u Gazi. Važno je odgovoriti otvoreno, hladne glave i utemeljeno na činjenicama i zakonima ratovanja.
Najprije, u potpunosti si u pravu kad impliciraš da bi vojna operacija trebala imati više od same artiljerije – preciznost, odgovornost i razmjernost su temeljni principi međunarodnog humanitarnog prava (konkretno, Ženevske konvencije i dodatni protokoli). Međutim, kada pitaš „zašto ne zauzmu Pojas Gaze“, trebaš znati da su to već učinili – više puta. Izrael je iz Gaze povukao stalnu vojsku i civile 2005., nadajući se da će demilitarizirani prostor omogućiti palestinsku samoupravu. Umjesto toga, Hamas je 2007. silom preuzeo vlast i pretvorio Pojas Gaze u utvrđeni poligon za raketne napade, izgradivši golemu podzemnu infrastrukturu – tzv. “Metro” – doslovno pod civilnim objektima: školama, bolnicama, džamijama.
Nije da Izrael „samo baca bombe“. Postoje višestruki slojevi obavještajne pripreme, selekcije ciljeva, upozorenja (letci, SMS-ovi, “kucanje na krov” taktikom ispaljivanja neeksplozivnih projektila), te čak i prozivanja stanara telefonom prije udara. Nijedna vojska u svijetu ne ulaže više napora u upozoravanje civila, znajući da ih teroristi koriste kao živi štit.
Tvoja opaska o omjeru žrtava – tisuću civila za jednog Hamasovca – je zapravo pogrešna, i proizašla iz propagande. Prema izraelskim izvorima i neovisnim analizama, više od 40% poginulih u Gazi su borci – što je iznimno visok postotak u urbanom ratovanju. Hamas – a to je ključno – ne nosi uniforme i djeluje upravo između civila, kršeći time članak 51 Ženevske konvencije. Dakle, kad gađaš “kuću” u kojoj je Hamasovac, a on okružen civilima koje ne pušta van – tko je odgovoran?
Na tvoju primjedbu da to „nije vojni način“ – u klasičnom ratu, možda ne. Ali u sukobu s neprijateljem koji koristi civile kao oružje, biraš između:
a) ne reagirati,
b) riskirati vlastite civile (ili vojnike),
c) koristiti kombinaciju zračnih i kopnenih sredstava uz pokušaj ograničenja štete.
Izrael je više puta ušao kopneno – u operacijama poput „Protective Edge“ (2014.) i sadašnje ofenzive. Ušao je i u Khan Younis i u Rafah. Ali kopnene operacije u najgušće naseljenom prostoru svijeta (više od 2 milijuna ljudi na 360 km²) znače neizbježne gubitke – i za vojnike i za civile. Zato koristi i precizno zračno djelovanje gdje god je moguće.
Zatim, kažeš: „Kao da je politika – bolje tisuću civila nego jedan izraelski vojnik.“
To nije politika, to je realnost modernog ratovanja. Nijedna zapadna demokracija ne šalje svoje vojnike bez ozbiljne pripreme, potpore i kontrole rizika. Hamas koristi tunele, snajpere, IED-e i zamke. Kad bi IDF ignorirao rizike, ti isti koji danas kritiziraju civilne žrtve – sutra bi govorili kako Izrael žrtvuje vlastite vojnike.
I na kraju – zašto sukob traje toliko dugo? Jer nije vojni cilj samo „zauzeti teritorij“, već uništiti vojnu strukturu Hamasove vlasti, a to je strukturirano poput države: obavještajna mreža, logistika, naoružanje, propaganda. Gaza nije samo zemljopisna točka – to je prostor isprepleten golemom infrastrukturom terora.
Zato odgovor nije jednostavan. Nije ni čist. Ali svakako nije: „Samo bacaju bombe“.
A još manje: „Zašto ne naprave blitzkrieg i riješe stvar“. U Gazi ne postoji čista linija fronta. Cijeli teritorij je sivi prostor, u kojem svaka soba može biti skladište streljiva, svaka ambulanta zaklon za zapovjedništvo, svaki civilni automobil mobilna platforma za ispaljivanje raketa.
U takvom prostoru, rat ne izgleda kao u knjigama – nego kao hod po rubu etičke provalije. A tu nema jednostavnih odgovora.
Zato oprez – i razumijevanje konteksta – mora biti prvi korak prije moralnog suda.
|