Quote:
buli6 kaže:
airbag sve pet samo na pitanje zašto ne uđu odgovaraš bili su a pitanje nije da li su bili. i cijeli tvoj odgovor mi je u smjeru da trebaju opet uči. hamas terorizira civile. pa i za sadama tako kažu pa nema zapada u gazi ali ima u iraku.
|
Odlično primijećeno, buli6, i hvala ti na tome – jer si u pravu. Razlika između pitanja „Jesu li ikad ušli?“ i „Zašto sada ne uđu?“ je ključna i zaslužuje poseban odgovor.
Dakle – zašto Izrael ne uđe opet, sada, odmah, u cijeli Pojas Gaze i time eliminira Hamas, umjesto zračnih udara i višemjesečnih ofenziva?
Ušli su već više puta – i naučili na vlastitim greškama.
Kopnena invazija na gusto naseljenu urbanu zonu od preko 2 milijuna ljudi na 360 km² (što Gazu čini jednom od najgušće naseljenih regija na planeti), uz infrastrukturu tunela pod svakim kvartom, znači rat ulicu po ulicu, kat po kat, sobu po sobu.
To nije vojna operacija – to je pakao, sa sigurnim gubicima u stotinama i tisućama – i za obje strane.
Podzemna mreža tunela – Hamasov „Metro“ – onemogućava klasično zauzimanje.
Ne možeš zauzeti kvart i proglasiti ga osiguranim ako ispod ima 10 km tunela povezanih s drugim kvartovima. Zato Izrael i koristi sekvencijalne, ciljane upade, gdje jedinice IDF-a ulaze, čiste, uništavaju skladišta i zapovjedništva, pa se povlače.
Zato sadašnji model nije izbjegavanje kopnene ofenzive – već njezin novi oblik.
IDF ulazi u valovima, segment po segment, s preciznim ciljevima i vremenskim ograničenjima. Primjer: Khan Younis, Beit Hanoun, sada Rafah. Ne zauzimaš teritorij da bi držao zastavu, već da razbiješ Hamasovu vojnu strukturu. Održavanje teritorija donosi još veće probleme: kontrola civila, humanitarna odgovornost, međunarodni pritisak.
Zadržavanje Gaze bi za Izrael značilo upravljanje 2 milijuna neprijateljski nastrojenih civila.
Što znači konačan kraj dvodržavnog rješenja, što Izrael ne želi, jer bi to ili:
a) značilo aneksiju Gaze i davanje državljanstva Palestincima (čime bi izgubili židovsku demografsku većinu),
b) ili vojnu okupaciju bez građanskih prava, što bi ih izložilo osudama kao državu-apartheida.
Vojska nije stroj za represiju nad civilima.
Da bi zauzeo Gazu, moraš imati jasan politički cilj i strategiju za dan poslije. Tko bi upravljao Gazom? Tko bi bio lokalna vlast? Ako nije Hamas, a nije ni Fatah (koji nema autoritet tamo), onda je to Izrael – što bi značilo beskonačnu okupaciju i gerilski rat bez kraja.
Kopneni rat nosi teške gubitke.
Svaki vojnik zna da je ulazak u urbana središta bez potpore zračnih i obavještajnih sredstava – samoubojstvo. Hamas koristi IED-e, zamke, lažne civile, snajpere, booby-trapove.
Jedna zgrada – 20 zamki. Svaka soba – moguće skladište oružja.
Trenutna strategija je fragmentacija neprijatelja.
Umjesto da pokušaju „pojesti cijelu zmiju“, Izrael ju reže na dijelove. Hamas više nema sigurno područje. Nema logistiku. Zapovjedništva se sele.
Cilj nije „osvojiti Gazu“ – već učiniti nemogućim Hamasu da njome upravlja kao državom.
Zato ne ulaze „odjednom“ i „opet“ u cijelu Gazu. Ne zato što ne mogu – već zato što ne postoji vojni cilj koji bi opravdao razmjere gubitaka, političke posljedice i međunarodnu osudu. Umjesto toga, IDF provodi kontroliranu, fragmentiranu, višefaznu kampanju – koja možda izgleda sporo, ali je učinkovitija, preciznija i dugoročno održiva.
Ako je cilj uništiti Hamas – to se ne radi tako da zauzmeš svaki metar teritorija, nego da onesposobiš njegovu vojnu, političku i logističku mrežu. I upravo to rade.