|
Moja majka i moj bratić boluju od parkinsa. Bratić preko 25 godina, majka oko 20 godina.
Bratić je od prvog dana izuzetno teško prihvaćao bolest. Zapravo, kao da se njome "zaogrnuo". Svi razgovori s njim morali su biti o njegovoj bolesti. Kažem, morali, budući da je svaku drugu temu doživljavao kao omalovažavanje njegovog problema, pa bi se zbog toga jako vrijeđao. To je dovelo do toga da se većina nas s godinama polako udaljila od njega... jednostavno, teško nam je bilo nositi se s tim neizrečenim prijekorom u zraku - ti si zdrav, a ja sam teško bolestan... a ti to uopće ne shvaćaš.
S druge strane, moja majka se također bori s parkinsonom. I kada kažem "bori", upravo to i mislim. Naime, ona je već bila došla do faze kočenja zglobova. A onda sam se ja razboljela. I to prilično teško. Bez obzira što više nisam dijete, majčinski instinkt da me zaštiti je toliko proradio, da je ona, ne samo zaustavila "kočenje", već i povratila prvotnu funkciju zglobova. Pa su je "skinuli" s nekih lijekova.
U međuvremenu je počela "otkrivati" trave. I tako već preko 10 godina bere neke biljke, pravi obloge, pije čajeve. Naravno, uzima i neke lijekove. Trenutačno ima problema s potkoljenicama i stopalima... ali, ona to svaku večer, ali baš svaku večer, već godinama, masira, stavlja obloge... svako jutro radi neke vježbice...
... i eno, upravo je otprašila na plac, a onda će do unučice. S jedne strane sam zabrinuta, jer zbog tog manjka osjeta u stopalima može krivo procjeniti stepenicu, zapreku na cesti... i pasti (a boluje i od teškog oblika osteoporoze), ali s druge... mislim da je upravo ova potreba da se kreće, čini nešto za druge i drži podalje od težeg oblika bolesti. No, ovo je samo moje razmišljanje, ali ga imam potrebu podijeliti s vama.
|