Donirala bi svoje organe...i ako bi na meni bila odluka da li ce se donirati organi neke meni bliske osobe...pristala bi na to...
Ono sto me iznenadilo je zapravo moja reakcija kad mi je decko rekao da bi on, kada umre ne samo donirao organe ( ako bi to bilo moguce ), nego i donirao tijelo u korist medicine, za potrebe npr. medicinskog fakulteta...
Odmah sam skocila i rekla da bi, ako ja kao njegova zivotna partnerica, budem imala ikakav utjecaj na tu odluku, moj odgovor bio
NE, NEMA SANSE, ZABORAVI, NEKA SI STUDENTI MEDICINE NADJU NEKO DRUGO TIJELO ZA UCENJE, NE ZELIM DA TE NETKO REZUCKA I BACI U SMECE! ( Yup, znam da sam sebicna i da je ta oduka na njemu, ne na meni
)...
Vec sam vidjela sebe kao ucviljenu udovicu koja muzevo tijelo krade iz mrtvacnice i skriva u ledenici, kako se ne bi ispunila ta njegova zelja
Znam, prebujna masta
I da me pitate zasto...nemam pojma
Javila mi se automatska averzija na samu tu pomisao...
Nemam nista protiv pokopa, kremacije...nemam problema sa shvacanjem da je to samo mrtvo tijelo, a ne osoba...ali na takvu vrstu doniranja nikad ne bi pristala da moram odlucivati...
