[SophiaX]

Nedavno sam čula slijedeću priču:
Prijateljica mi ima koji sada ima 16 god. Kada je imao 20 mjeseci vozeći se u kolicima kraj parkirališta znao je prepoznati imenovati sve marke automobila. "Mejcedec! Audi! Fijać.. Opej! ...itd " otprilike dvadesetak marki. Nitko nije mogao objasniti kako to malac zna i, pogotovo, kako je to naučio. S tri i pol godine je čitao sasvim dobro. Sa sedam se upisao na karate i sa 11 i pol je već imao smeđi pojas. S 12 je odustao od karatea jer ga je frustriralo to što mora određeni broj godina čekati da bi dobio crni. U školi je, naravno nizao petice i prva mjesta na državnim i županijskim natjecanjima: iz zemljopisa, povijesti, matematike... Otkrio je rano da ono za što njegovim vršnjacima treba nekoliko dana da nauče, on savlada za dva čitanja. Odustavši od karatea, počeo je trenirati atletiku. Ubrzo je počeo osvajati prva mjesta. Pobjeđivao je redovito na državnim i međunarodnim mitinzima. Tada je došao u gimnaziju. Priopćili su mu da ih ne zanimaju razlozi njegova odsustvovanja s nastave- upravo da je Olimpijada u pitanju, nepristupanje testu iz kemije u našoj se školi kažnjava jedinicom. Staru slavu i uspjehe neka ostavi u osnovnoj školi, uostalom morao bi biti sretan što se upisao u našu gimnaziju- ovdje konkuriraju 95% samo superodlikaši. Kada se javio da ispravi jedinicu, dobio je dvojku, usprkos tome što je odgovarao bolje od učenika koji je dvadesetak dana ranije dobio peticu: "Jer ovo nije fakultet, pa da na ispitu odgovaraš, ovdje se cijeni i nagrađuje samo redoviti i naporan rad. A to što si ti pametan i imaš IQ 150 znači samo da trebaš za peticu naučiti dvaput bolje nego onaj prosječan!"Klinac se isfrustrirao i odlučio napustiti ideju o fakultetu: srednju će završiti, jer to može i lijevom nogom, s minimalno truda, bavit će se onim što ga veseli, dok može, a dalje...

Nadarene, "iznadprosječno inteligentne i talentirane" djece ima oko 1-3 % u populaciji, dakle manje nego one druge vrsti djece s posebnim potrebama, tjelesnim i intelektualnim. Žalosna je priča našeg šklskog sistema i našeg društva uopće, da takvu djecu, "koja dvoznamenkaste brojeve množe u vrtiću", ne samo ne prepoznaje i ne njeguje, nego i zanemaruje, a ta bi populacija trebala biti onaj evolucijski klin koji svakom društvu osigurava napredak i opstanak onih preostalih 97-99% pučanstva jedne države. Ta, napredna, "superinteligentna", "genijalna" djeca, zaista jesu ujedno i djeca s posebnim potrebama, jer osim kognitivnih iznimnih sposobnosti, po svemu ostalome, a naročito po svom emotivnom i često i socijalnom napretku i zrelosti, to su sasvim obični, ili čak i ispodprosječni šestogodišnjaci itd. Bogatija društva odavna su prepoznala važnost brige za takvu djecu. U Americi je posve normalno da netko od npr. petnaest godina ujutro predaje kvantnu fiziku studentima na fakultetu, a popodne igra videoigrice i nateže se s mamom oko nepospremljene sobe , preglasne muzike i nepojedenog graška. Da, takvoj djeci treba jako puno pomagati u socijalnom i emotivnom sazrijevanju, da bi bili što spremniji "suočiti se sa životom", ali im isto tako treba omogućiti da namire svoju veliku potrebu za saznanjima, i omogućiti im da se neisfrustrirani, rastući u sretnom i toplom emotivnom okruženju bave onim što žele i da dosegnu i ostvare svoje pune kapacitete i vrhunce svojih životnih i intelektualnih mogućnosti. Nažalost, Hrvatska ne nudi baš ništa svojim nit malim, nit velikim genijalcima, osim mogućnosti da jedamput u toku školovanja preskoče razred, a i to se, upravo zbog nesrazmjera emot. i intelekt. razvoja, često pokazalo kao dvosjekli mač. Hrvatska ima samo jednu osobu koja se sustavno bavi nadarenom djecom (Jasna Cvetković-Lay), a i to na nivou udruge građana! Onda se čudimo odljevu mozgova. Žalosno je, ali istinito, mentalno zaostalo dijete dobit će u Hrvatskoj 20 puta više pažnje nego pametno i nadareno, koje će i prije učiteljice kakva je ova koja se "samo smješka takvim ambicioznim majkama koje mašu kojekavim nalazima psihologa, Bistrićima i inima", najvjerojatnije isfrustrirati već u vrtiću. Privatne škole trebale bi , svojim malenim razredima i individualnim pristupom, omogućiti barem dio neophodne pažnje takvoj djeci, kakv je , po svemu sudeći i Kikičin sin. Nažalost, i privatne škole rade po istim nastavnim planovima i programima kao i državne, a kvaliteta nastave, kao što rekoh ranije, jako varira i ovisi o pojedinoj učiteljici. Sigurno je i da ima državnih škola i učiteljica u njima koje bi malome "Kikiću" pružile više za znatno manje love, problem je samo kako ih naći? Lutrija je i jedno i drugo. Sigurno je da će ti ravnateljica u priv. školi "predizborno" obećati sve što u tom trenutku želiš čuti, samo da položiš tu upisninu. Nadam se da si, draga Kikica, napravila dobar izbor i da se nećeš pokajati. Uostalom, uvijek se možete prepisati u svoju "kvartovsku" školu. A o nadarenoj djeci, ovo zaslužuje poseban topić koji ovom prilikom otvaram za raspravu