Quote:
Davor000 kaže:
Postoji razlika između naslova knjige i pisanja kao da su geni stvarno sebični. Stavljanje selekcije na razinu gena i na razinu vrste (a to je zapravo teza o sebičnom genu) čini razliku u predviđanjima dok je kvazimatematička terminologija koju koristi Lacan jednostavno beskorisna, napisana lošim stilom i s ciljem podcjenjivanja čitatelja.
|
Nije to samo stvar naslova, on tu metaforu provlači vrlo često i kroz knjigu. Ono što ukazuje na potpuni manjak ikakvog filosofskog duha u Dawkinsa je činjenica da on tu svoju metaforu nimalo ne reflektira. Zašto se njemu čini smislenim ta metafora o sebičnosti gena? I bi li ta knjiga bila takav
best seller bez te metafore? To bi pitao Dawkins, da je manje plitak.
A odgovor na to pitanje je ovaj: metafora o ''sebičnosti gena'' je privlačna i Dawkinsu i njegovim čitateljima iz posve ideoloških razloga. Ideologija koja (naravno, najčešće neosvješteno) stoji iza lake prijemčivosti te metafore je ideologija tržišta kao jedinog i dovoljnog mehanizma koji vodi napretku. To što kazuje Dawkinsov naslov i njegova metafora o sebičnosti, i zašto to njegovi čitatelji vole, jest otprilike ovo: ''Ne samo da je
prirodno to da je svatko sebičan, i da radi isključivo u vlastitom interesu, nego je to i u korist općeg dobra (naravno, shvaćenog evolucijski). To tržišno 'greed is good' funkcionira čak i na razini gena!'' Dakle, pod krinkom prirodoznanstvene činjeničnosti čitateljima se uvaljuje ideologija (a da vjerojatno čak ni autor nije toga svjestan).