[Hekatonhir]

Odgovorit ću ti, ali neće biti kratko. Ne može biti.
Prvo, posvojni pridjevi na -ski, -ški i -čki pišu se malim početnim slovom. Čisto da znaš ubuduće.
Drugo, istina je, kao i obično, negdje u sredini, između hrvatske i srpske teorije. Vuka Karadžića veličaju jer je izdavanjem rječnika 1818. i gramatike 1814. godine počeo kodificirati srpski jezik, i to je zametak stvaranja srpskog jezičnog standarda. Isto onako kako Hrvati veličaju svoje leksikografe ili pak pisca prve hrvatske gramatike Bartola Kašića. To je također zametak stvaranja, ali hrvatskoga jezičnog standarda. No ni jedno ni drugo nije standard, zato sam rekao zametak.
Treće, Vuk je pozivao Srbe da se ugledaju na hrvatske pisce poput Reljkovića, Došena, Kanižlića... i pišu narodnim jezikom. Izrijekom u Kovčežiću kaže: “Mnogi stariji spisatelji ove braće naše, zakona rimskoga, pisali su srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena, nego od mnogijeh i današnjeg.” (Tu navodi Reljkovićev Satir, Došenovu Aždaju sedmoglavu i Kanižlićevu Rožaliju pa za njih kaže: “Ova su sva tri pomenuta spisatelja Slavonci.”) Navodi zatim “dalmatinskog fratra Petra Kneževića iz njegove knjige 'Pisme duhovne razlike' koja je tiskana u Mlecima 1765., dakle opet prije prve knjige našega Dositeja.” Iz toga se vidi da je za slavonske i dalmatinske štokavske pisce koji su pisali na hrvatskom jeziku tvrdio da pišu na srpskom, što je neizreciva glupost. Otud svi prijepori. U tome je slijedio neizrečenu ali uvijek prisutnu velikosrpsku politiku (koju je poslije jasno izložio Garašanin - posrijedi je tajni, nacionalistički i ekspanzionistički plan Načertanije napravljen 1844. godine za potrebe srpske vlade), što je s druge strane odgovaralo Austrijancima, po načelu zavadi pa vladaj. Zato mu je stalno pomagao Kopitar.
Četvrto, istina je da je Vuk prepisivao od hrvatskih jezikoslovaca. Prema riječima dr. Marijana Stojkovića, “Kopitar je... potičući Vuka u Beču za narodni jezik, uputio ga upravo na hrvatske ('ilirske') leksikone i uvalio mu na putu u domovinu hrvatske rječnike u torbak, da po njima sakuplja, a da negovorene riječi u njima briše. Tako je došlo do Vukova rječnika (1818.). Vuk je sam upućivao svoje Srbe na zagrebačke 'Ilirce', da poprime narodni jezik. A zagrebački provincijalni Hrvati, odrekavši se svoga zagorskog narječja, prigrlili su opći narodni hrvatski jezik prema starijim dalmatinskim, bosanskim, dubrovačkim i slavonskim književnicima, i to sve prije nego je Vuku pošlo za rukom nagovoriti Srbe, da uzmu narodni jezik.”
Peto, zahvaljujući Vukovoj ničim dokazanoj tvrdnji o srpskom jeziku kojim su govorili i Hrvati - koja je, ponavljam, odgovarala Austrijancima - svi srpski pisci, a i dobar broj hrvatskih poslije su dokazivali da su pojavom i djelom Vuka i Hrvati “dobili” svoj književni jezik, koji tobože do tada uopće nisu imali. Ta stalna tvrdnja postala je tako općenita, tako sigurna i neoboriva, i na hrvatskoj i na srpskoj strani, da nije bilo čovjeka koji bi se usudio proturječiti. Maretić npr. pišući svoju Gramatiku upotrebljava, kako sam navodi, sva Vukova djela, Daničićeva djela, narodne pjesme koje je skupio Vuk, djela još trojice srpskih pisaca i od Hrvata samo Nodilovu Historiju (premda je bitno reći da joj je autor - pogotovo kada je riječ o jeziku i kulturi - prosrpskih stavova, zbog čega su ga prozivali naši intelektualci). A pri stvaranju svog Rječnika istu su pogrešku načinili dr. Broz i dr. Iveković. Dakle, od novih i starih hrvatskih pisaca i književnika Maretić nije upotrijebio nijednoga. Nijednoga dubrovačkoga klasika (a imao je izbor od renesansnih majstora poput Menčetića i obojice Držića do baroknih virtuoza kao što su Gundulić, Bunić Vučić i Đurđević), ni Šenou, ni Matoša, ni Marulića, ni Starčevića. Ako to nije suludo, onda ne znam što jest. Pazi, riječ je o Hrvatima koji 1931. godine tiskaju knjige usred Zagreba. I otud naša pretjerana revnost poslije rata.
Šesto i zaključno, Srbi su imali svoje štokavske organske govore, mi svoje. Ništa nam nisu dali niti smo mi išta od njih uzeli.