[CrniDjuro]

Autofokus dva, iliti što je tu zapravo bitno

Brzina i točnost. Kao i uvijek u životu, oni sa parama mogu imati oboje, uglavnom u obliku nekog velikog ciglastog magnezijskog fotića na kojem piše jednoznamenkasti Canikon. Mi ostali, neoprane mase, moramo se zadovoljiti sa jednim ili drugim, ili otići iz svetih Canikon voda u egzotična moderna riješenja kao što su Sony SLT-ovi ili zadnje generacije mirrorlesa.

DSLRi su uglavnom dizajnirani kako bi esktremno brzo uhvatili fokus kroz dedicirani AF senzor koji manje ili više odgovara nekoj od AF točaka vidljivih u tražilu. Ta brzina ima svoju cijenu - mehaničku kompleksnost AF sustava, kao i određenu nepouzdanost po pitanju točnosti. Dodatnu komplikaciju stvara i to što je AF senzor uglavnom samo osjetljiv na vertikalni ili horizontalni detalj, pa kad ga se uperi u zid ili nedajvraže glatku kožu neke ljepotice na plaži, ostane zbunjen, spor i neodlučan, pomalo kao i njegov vlasnik kada ga čehinja pita da ju namaže kremom za sunčanje (on bi, ali nezna da li može i što je pristojno).

Ti dedicirani AF senzori uglavnom zahtjevaju i dosta svjetla, te kako isto nestaje, tako njima i brzina i točnost opada. S obzirom na cjelokupnu kompleksnost PDAF (phase detect auto focus) AF sustava kod DSLR-a, i s obzirom da veće brojke bolje prodaju, lukavci u marketinškim odjelima uvijek uguraju više AF točaka u fotić nego što to inženjerska ekipi može ugurati u budžet, pa onda ispada da sve druge točke osim središnje nisu pretjerano točne ili brze ili da ne rade sa pola objektiva itd. Kod PDAF-a, najbolje je imati fotoaparat sa što više križnih af točaka (senzor osjetljiv na vertikalni i horizontalni detalj) koje su što više razmaknute, te koje rade sa što "tamnijim" objektivima (f8 ili slično), a precizne su i sa objektivima sa niskim f brojem (ie, f1.4). Ovo, naravno, uvijek ispada skupo.

Opcija B iliti nova rješenja koja nisu DSLR koriste tzv CDAF sustav za fokus (contrast detect autofocus) ili u slučaju SLT-a poluprozirnu prizmu u kombinaciji sa PDAF-om. Ako je ispravan, CDAF je uvijek točniji od PDAF-a jer ne koristi zasebni senzor za autofokus i za hvatanje slike. Donedavno, isti su bili i značajno sporiji, no na zadnjoj generaciji mirrorlesa su jednako brzi kao i oni na većini DSLR-a. Dodatna prednost im je da s obzirom da koriste cijeli senzor, zapravo niste limitirani sa odabirom fiksnih AF točaka, te da im je uglavnom svejedno da li je detalj horizontalan ili vertikalan. Nedostatak im je da i dalje ne rade kad nema puno svjetla, te ne rade uopće kad je kontrast slab ili nepostojeć, što je loše ako se žele fotkati glatkokožni komadi u mraku.