|
Tezak je trenutak crvenjenja. Nisam mislio da trebamo biti svjesni samog crvenjenja, vec da sebe dovedemo u EGO stanju odraslog. Mozda sam to lose objasnio. Naime, ukoliko nailazi socijalna situacija koja moze dovesti do crvenjenja, npr. susret na ulici sa nekom osobom, ponavlljanjem u sebi brojeva telefona, maticnih brojeva i slicnih konkretnih podataka, sebi pomazemo, skrecemo paznju sebi sa moguceg crvenjenja. Ono tad nije u fokusu nase paznje. Probao sam to, i pomaze.
Primijetio sam kod sebe da kad imam neki fizicki bol, nemam siptome eritrofobije. Isto tako, kad sam na planinarenju, nemam nijedan simtom. To su situacije kad simptom nije u fokusu nase paznje i nema prostora da se ispolji.
Zakljucak: sami simptomima dajemo prostora.
Potpuno je tacno i to da sebe moramo prihvatiti ovakvim kakvi smo. Mada meni to tesko polazi za rukom. Kako da nas drugi prihvate, ako sami sebe ne prihvatamo. Zamislite kako sami sebe posmatrate kao drugu osobu. Sta biste vidjeli? Preplasenu osobu, punu straha, jako crvenu u licu, sa tremorom......Da li vam je zao te osobe? Jeste. Sta biste uradili? Valjda bi rasirili ruke, cvrsto je zagrlili. Ovo pricam jer je neophodno da svi prihvatimo sami sebe, da sami sebi pruzimo ruku utjehe, pomoci, i razumijevanja! To je preduslov uspjesne borbe!
SSDM, i ja, i svi mi, treba da se trudimo da nas je briga sta drugi misle. U pravu si, briga te sta ko misli u vezi kolege. Ljudski je i biti crven. Mnogo vise nego devijantan, nasilan, neposten, rjecju los covjek. Nazalost, vecina nas sklona je da prihvati izbjegavanje, umjesto suocavanja sa problemom. Ovo sto pisem, pisem sa mnogo emocija, u dobroj namjeri. Ne zamjerite!
|