[Dubrovčanin]

O guslama srodnoj narodnoj glazbi (pretežno iz Opće enciklopedije JLZ).

Antičko trzalačko glazbalo lira bilo je poznato Sumeranima, Egipćanima i drugim narodima Prednjeg istoka. U Grka dobiva svoj tipičan oblik, sličan gitari, s 5-7 žica koje su se trzale prstima ili trzalicom. Raširena je od 6. st. p.n.e., osobito kao glazbalo grčkih pjesnika i pjevača lirika.

Ojkanje (također vojkanje, treskanje, zavijanje, grohotanje), poseban način pjevanja slogova hoj, voj, oj, duljim tremoliranjem ili također duljim ili kraćim melismima. Javlja se kao pripjev u desetarčkim i osmeračkim pjesmama, a izvodi se pojedinačno u tzv. samačkim i putničkim pjesmama ili češće dvoglasno; dok jedan pjevač drži otegnute tonove iste visine tj. vojka, oči, drugi treska, potresa, tj. tremolira. Pjevač koji treska započinje za kvartu ili tercu više od ležećeg tona spuštajući glas i postupno ga smirujući u unisonu s drugim pjevačima. Ojkanje je u raznim oblicima najrasprostranjenije u Lici, Dalmaciji (osobito Dalmatinskoj zagori) i Hercegovini. Ojkalica se u Sinju tradicionalno zove rera, a u Imotskom i okolici te u zapadnoj Hercegovini ganga. Obično se ojkajući ispjevavajući kratki stihovi, najčešće šaljive rime. Gange ili gangalice su narodne pjesme koje se izvode na način primitivne polifonije, posebno raširene u okolici Imotskog. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenog 2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.

Lirica (lijerica, lira, lijera, vijalo) nekada je bila raširena duž jadranske obale, a do danas se održala u Župi dubrovačkoj i Konavlima te mjestimice na otocima Mljetu i Lastovu. Trupina i vrat, kruškolika oblika, načinjeni su od jednog komada drva (javorovine ili orahovine). Šupljinu trupine pokriva tanka daska, glasnjača, a povrh nje su napete tri žice.[1] Preko njih se povlači gudalo. Svirač lirice, liričar, drži glazbalo okomito naslonjen na koljeno. Lirica najčešće prati ples, a katkad liričar uz nju i pjeva. Lijeričara se često može vidjeti kako svira na ulazu u Stradun (Dubrovnik), sjedeći na skalinu Onofrijeve fontane. Kolo i poskočica linđo iz Župe dubrovačke izvodi se uz glazbenu pratnju lijerice, a kolom upravlja kolovođa po čijim se zapovijedima plešu raznolične figure. Plesači se okreću držeći se za ruke iznad glave, slažu se u parove, pa u dvije koncentrične kružnice itd.

Diple, (od grč. diplóos: dvostruk) narodno puhačko glazbalo tipa klarineta od drva s dvostrukom sviralom. Svira se (dipli) dvoglasno, rjeđe jednoglasno. Rasprostranjene su na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, pretežno među Hrvatima. Susreću se u različitim oblicima: kao jednocjevna svirala (diplice), kao dvocjevne diple i kao diple s mjehom ili mješnice, mišnjice. Kod dvostrukih dipli dvije su cijevi provrtane ili prožežene vrućim željezom u jednom komadu drva. Na svaku je cijev utaknut s gornjega kraja, tzv. glave, po jedan pisak s elastičnim udarnim jezičcem. Na glavu je katkad nasađena šira ljevkasta bogato izrezbarena cijev, tzv. kutao koji služi kao spremište za zrak. Broj rupica za prebiranje varira; obično ih ima 6:2, 6:1 ili 6:6. Na starijim tipovima dipli svira se jednoglasno, a na novijima dvoglasno. Svirač diplar svira tako da puše u pisak te otvara i zatvara rupice na cijevima. Uz diple se obično ispjevavaju jednostavni kratki stihovi, tj. šaljive rime slično kao i u ojkalici.