Quote:
smjeskica kaže:
Svekrva se ponijela apsolutno neprihvatljivo, ali iskreno nije mi jasno da si ti tek sad sretna što spavaš na svom, pa makar i bez vrata, tako ste mogli i bez da je došlo do ove situacije.
Realno da sam čula kako za mene neko kaže da sam rasla u šumi i da sam najneurednije biće te da neko baca odjeću po meni dok još ležim u krevetu nema te kuhinje i vrata koje bih čekala da iselim.
Otvoreno te nije željela tu, ti si to znala a ostala si...dijelom si i sama kriva.
|
Gledaj, nije sve tako crno bijelo. Razumijem tvoje gledište, s kojim se realno i slažem, previše sam i predugo trpila, ali sve iz razloga jer je mene moj muž molio da se strpim dok ne završimo kuću i da odemo u miru. ja sam pokušala biti maksimalno strpljiva, nisam se svađala, nisam se dala isprovocirati, ali mi je žena ipak lijepo u lice rekla da me ne želi u svojoj kući. Tu ja svoje ruke perem. Ja sam pregrizla svoj ponos zbog svog budućeg muža, zbog svojih roditelja, ukratko da ne radim frku tamo gdje ne treba, u nadi da ću malo otrpit, riješit kuću i otići bez generalne svađe. Jer sad je žešže sr*nje, jer budući muž je sada prekinuo svaki kontakt s njom, a nije mi bila želja to priuštit osobi koju volim. U svađi je s tatom, jer mu otac to nije ni pokušao spriječit, već je samo slijegao ramenima (u mojim očima su jednako odgovorni za cijelu situaciju, iskreno, makar mu je otac inače jako dobar čovjek, ali je papučar svojoj ženi i tu nema pomoći). Moja majka je na rubu plača jer trenutno spavamo na podu i nemamo ništa, a moj otac je bijesan ko ris, posebno zato što su od dragog ljudi bili kod mojih doma, ručali, spavali u našem stanu (roditelji su dobrostojeći, imaju svoju kuću i vlastiti stan u drugom gradu koji mi obično koristimo kad dođemo i koji su nam nudili i opremili da tamo živimo, samo što tamo nažalost nema za dragog posla), a sad kad god žele mene posjetit moraju prolazit kroz dvorište koje dijelimo s njima i to je njima zaista užasan osjećaj, što im vjerujem. Ja ne bih mogla nosit odgovornost za tu situaciju na svojim leđima, pa trpila - trpila. I strašno mi je žao što je do toga uopće došlo, te se i ovako osjećam krivom i preispitujem se konstatno da li sam mogla što drugačije napraviti, iako znam da bi u kojem god slučaju rezultat bio isti, kad tad. Ja sam tu situaciju htjela pošto - poto izbjeći, ali svekrva nažalost žena kakva je, i nju jednostavno nije briga, čini mi se, ni za svog sina, ni za svog muža, ni za moje roditelje koji su primili pod svoj krov i nju i njenog sina prihvatili kao svog (iako mi nismo vjenčani, kao što je ona istaknula, i ja sam njoj nitko i ništa), a pogotovo ne za mene. Nemam više što reći.