Melekin "optužujem" i moj "optužujem" (2)
I put na koji ga Melek odvodi ... pod prijetnjom pištolja ... traje dugo. Put do Sabrijevog groblja ... neka kopa grob ... neka se ispriča Sabriju zato što ga je ubio, zapovijeda Melek Merdanu držeći ga na nišanu. Na sve pristaje Merdan, gad, koji na duši ima i Sabrijevu i smrt jedne mlade žene. I kopa grob i, smijući se, ispričava se mrtvom Sabriju što ga je ubio.
Dok radnja tako polako napreduje, dok Melek ubija Merdana ... ne, ne, ne ... ne ubija Melek Merdana. Melek ubija samu sebe onako kako je nju ubijao život, koji je za nju bio patnja i smrt – doznajemo to iz njenih oproštajnih riječi. Ubijao ju je taj život svih njenih kao smrt doživljenih i proživljenih dvadesetak godina. Iz dana u dan, iz noći u noć.
Melek upoznajemo kao tihu, mirnu, nepomičnu, pasivnu, šutljivu, nijemu mladu djevojku.
Ujutro u haljinici ili suknjici i košuljici ili džemperu, na doručak, na ručak pa na večeru. I pila je i jela, gutala svakog dana Kendalove uvrede i plašila se svakog bogovetnog dana hoće li se ujutro probuditi ako uvečer usne, i hoće li, ako usne, doživjeti sutrašnji dan. Krevet, ili kako čujemo u originalu, jorgan-pokrivač (yorgan: poplun, jorgan) njen je jedini zaštitnik noću. On joj pruža toplinu koju ne dobiva od živih ljudi oko sebe. Ni od majke, ni od brata. Pokrivač je njena jedina imovina uz ono malo odjeće.
Svašta je doživjela u svojem kratkom životu. I njena nevina razmjena pogleda s Recepom, poneki dodir rukom bili su kažnjeni. Recep biva ubijen po Kendalovoj naredbi. Kendalove uvrede, vika, nepoštovanje drugog živog bića lažni su paravan kojim štiti sestru od vanjskog, njoj neprijateljskog svijeta (muškaraca).
A za svih tih malih dvadesetak godina, punih patnje i poniženja, kupilo se u djevojčinoj svijesti ono što je sad, u očaju i konačnoj odluci da napusti ovaj svijet, istresla pred bratom i majkom. Ironija, strašna ironija i gorčina izviru iz njenih riječi kad je majka moli da se vrati kući. Majci je namijenjena njena optužba vezana za dom, za kuću i kućište: „Kući? U onaj konak? U onaj zatvor od konaka? Malo moje odjeće daj prolazniku. A moj krevet ponudi siromahu. Brzo me se može zaboraviti. Malo odjeće i jedan krevet. Dvadeset i nešto godina života ... “
To „malo odjeće“ i taj „krevet/pokrivač“ metafore su života žene, koji nije život, i žene koja ne može biti žena. Ona nije radila, kako bi zaradila, jer joj se ne dopušta da radi. Čast je u pitanju. Ona nije smjela ići u školu. Što će joj? Čast je u pitanju. Nije škola za ženu. Ne treba ići van, iz konaka. Čast će stradati. Ako ideš vani, ići ćeš s maramom na glavi. I malom torbicom u ruci. Nigdje se ne zaustavljati, ni s kim ne razgovarati. Čast je u pitanju. Na čast se mora misliti. I čast se mora čuvati.
Nju, takvu Melek, zaista se može lako i brzo zaboraviti! Po čemu da se pamti ona koja je nevidljiva, koja je parija u svijetu muškaraca? U svojoj obitelji? U cijelom svojem malom svijetu. A sve joj se u životu uzimalo i oduzimalo: i pravi brat zaštitnik i prava majka zaštitnica i prve ljubavi. I pod ključem zatvorenu držalo. Dodavalo joj se zato puno toga: i sumnje u njenu čast, sumnje u njeno poštenje, sumnje u njenu čednost. Samo tri riječi za jednu ženu. Vezane samo za njenu seksualnost koja joj je zabranjena, na koju budno pazi, koju budno čuva muškarac.
Na razini poimanja žene kao seksualnog objekta, kao one koja se ne smije izlagati pogledima javnosti, čitaj: pogledima muškaraca, jer ženu, razotkrivenu, smije gledati jednog dana samo njen suprug, Melek optužuje licemjerno muško društvo, zadrigli patrijarhalni sustav, kad se ironično obraća svojem bratu: „Hvala ti. Stvarno me jako voliš. Da nas bar nisi toliko volio. Kako tako mnogo volite žene? Stalno se žalite na naše suknje, kosu ... Veoma nas volite. Stalno nas nadzirete. Kad nas prati neki muškarac, mi smo krive za to. Ako nas siluju, sigurno smo mi na to pristale. Mi smo samo glupe žene. (...) Hvala vam. Baš nas volite. “
Kad Melek spominje knjige, kad ih namjenjuje učenici, dakle, ženi, ona optužuje društvo koje je na ženu zaboravilo i koju ne smatra ravnopravnim članom društva. I ne želi da ona to ikad postane. Lako i lakše, najbolje kontrolira se neobrazovana, ekonomski ovisna žena. Zato Melek, pogleda usmjerenog prema Özlem, prema Mayi i Adi, govori: „I moje knjige. Moje knjige. Postale su moja giljotina. Dajte ih nekome učeniku. Neka bude učenica. I recite joj da dobro pročita što piše ispod.“
Neka ona, neka mnoge one, mnoge djevojčice, dobro prouče ono što piše u knjigama, poručuje im Melek, neka se ne zadrže na površnom tumačenju, neka zavire u druga značenja, neka čitaju između redaka. Knjiga nosi simboliku školovanja, obrazovanja i emancipacije žene, one, koja će se zaposliti i postati i ekonomski neovisna o muškarcu, suprugu, djeveru, svekru.
Melek se u svojem „optužujem“ dotiče doma i obitelji, ženâ-patnicâ i mučenicâ u konaku. Sve one ovisne su o muškarcu. Sve one imaju samo ono malo odjeće na sebi i jorgan da se njime noću pokriju. U bilo kojem času mogu biti izbačene iz konaka, silovane, prisiljene na brak koji ne žele. Mogu im oteti dijete ili im „dodijeliti“ tuđe, oteto dijete.
Nijedna nije završila školu koja bi joj omogućila bilo kakvu mogućnost neovisnosti. Ali, kakve neovisnosti? Gdje bi radila? U Halfetiju? Halfeti je, naravno, samo metafora. Kao i „crna ruža“, kako je Kendal nazvao Narin suprotstavljajući je Ebru, „gradskoj ruži, šminkerici, ženi iz visokog društva“. Emancipiranoj i školovanoj. Sve su one u tom konaku „crne ruže“. Endemska bića u patrijarhatu koji je toliko žilav i jak da je riječ o epidemiji: bespomoćne, očajne, preplašene žene bez zaštite, izložene zlostavljanju i poniženju muškaraca. Stoljećima.
Prije ovog završetka, Melekina samoubojstva – jer nakon Melekina
j'accuse meni ne treba nikakav nastavak ove serije – htjela sam napisati da se sjećam Melek kad je gorjela u vatri. I kako su joj vidane rane. I kako je majka Kadriye tu kćer jedinicu držala gotovo za nužno zlo u kući.
Zato su izvanredno pogubne riječi, pune očaja, koje Melek upućuje majci Kadriye, kad je ona egoistično pita kako će ona, majka, živjeti nakon što Melek više ne bude na životu: „Ne znam, majko. Nisam o tome razmišljala. Nijedanput u životu, nijedanput nisam se brinula za tebe!“
Zapravo je obrnuto.Te riječi trebala je izreći majka Kadriye kćeri Melek, npr.: „Ne znam, Melek. Nisam o tome razmišljala. Nijedanput u životu, nijedanput nisam se brinula za tebe.“
Gledajući zadnji nastavak (u četvrtak) bila sam dosta puta prekidana u gledanju. Onaj kratki post napisala sam a da nisam vidjela Melekine riječi u kojima spominje i silovanje žena, i suknje i kosu žena. Na reprizusam došla na zadnjih 16 minuta i snimila i njih. Dok sam ih prepisivala za post, plakala sam. Uvijek iznova. Na mnogim mjestima, na „konak kao zatvor“, „ono malo moje odjeće“, „krevet (jorgan)“, „knjige kao moja giljotina“, „dajte ih učenici“, opis sudbina svih žena, suknje i kose, silovanje koje kao da te žene priželjkuju ...
Glumica Sebahat Kumaş bila je vrlo dobra Melek Şamverdi. Glumila je lik onako kako ga je trebalo izvesti. Na početku je upravo onakva kakva i treba biti: nevidljiva, tiha, gotovo kao zombi. Tad sam mislila da glumica loše glumi. Ali, sad vidim da je bila dobra. Jedan od vrhunaca njene izvedbe jesu scene kad vidi mrtvog Sabrija. I kad u svojoj boli postaje „luda Ofelija“.
Ne znajući kako će radnja teći dalje, slomila sam se i nad scenom kad Melek poklanja Özlem malu narukvicu, Sabrijev dar. Ali, Özlem, Sabrijeva sestra, vraća ga Melek i vezuje joj narukvicu oko njene noge. Kao prsten.
Nakon završnih riječi Melek polako širi ruke. Vidimo njenu lijevu, slobodnu ruku. Potom i desnu, u kojoj drži pištolj. Zatočenu i stalno na nišanu ...muškaraca, konzervativnog, patrijarhalnog društva.
Prisjećamo se riječi koje je netom prije rekla Kendalu: „Kako je to biti na nišanu? Mi smo tako živjeli svaki dan. Zahvaljujući tebi. Svako bi nam jutro držao pištolj uperen u čelo. I svaku večer prije spavanja pitali smo se hoćemo li preživjeti. Kako je to biti suočen sa smrću? Da potegnem obarač?“
Potom ispušta iz desne ruke oružje, ono, koje je Kendalov zaštitni znak, zaštitni znak muškaraca. Njime prijete i ženama i ubijaju i žene.
Ispruženih ruku, dok joj kose – one kose koje su morale biti skrivane pod maramom – sad slobodno, u svoj svojoj ljepoti vijore na zraku, s osmijehom na licu, sunovraćuje se u Eufrat.
Književnici tu rijeku nazivaju „ludi Eufrat“ i „srebrna zmija“.
Velika, divlja rijeka u svoj je zagrljaj primila tihu, nevidljivu Melek.
Ne, ne ... glasnu i jako vidljivu Melek. U bijeloj okrvavljenoj vjenčanici. Čednu, neokaljanu.
Njene riječi držim najjačom, najdojmljivijom i najdirljivijom optužbom patrijarhata i svijeta muškaraca u turskim serijama.
Plačem u sebi zbog tisuća i tisuća „Melek“ diljem svijeta. U pravom, stvarnom, realnom svijetu. Zato sam i napisala ovaj tekst. Zato i gledam dramsku seriju „Karagül“. Da vidim hrabrost scenarista i redatelja, producenata. Da ne vidim zamućenu sliku kad se prikazuje „krv“, da ne vidim zamućenu sliku kad se prikazuje alkoholno piće (kao u „Pitanju časti“), da ne čujem „biiip“ kad muškarci u serijama izgovaraju pogrdne riječi o ženama.
Ali ih rabe bez „biiip“ u stvarnom životu. I čine im sve ovo o čemu govori Melek u svojem „optužujem“.
Samo, krv je tada, u stvarnosti, jako crvena i jasna, a alkohol čini da žene budu prebijene do smrti.
Ne obraća se Melek samo majci i bratu i ženama u konaku. Obraća se ona tisućama i tisućama obespravljenih i poniženih žena iz mnogih konaka diljem svijeta, u stvarnom životu. Danas.
Ovo je i moj „optužujem“. Ako Melek nije stvarna nego „samo fiktivan lik“, e, vala, ja sam stvarno stvarna.
