Nažalost, UNESCO je 29. studenog proglasio pjevanje uz gusle nematerijalnom kulturnom baštinom Srbije. Znači, ojkanje je baština Hrvatske, a gusle baština Srbije?!
http://zupa.today/vijesti/gusle-su-m...sku-slavu.html
GUSLE SU MU DONIJELE SVJETSKU SLAVU
Bogata guslarska karijera i razgovor sa Milanom Filipovićem postao je jedan od naših najvećih intervjua. A i kako da ovakva karijera i uspjesi stanu na našu stranicu. Bar smo pokušali prenijeti dio ove slave koja je na jedan lijep način promovisala i Župu.
Kada je počela ljubav gusala proslavljenog župskog guslara Milana Filipovića?
Od nepunih šest godina kraj ognjišta sam upijao prve zvuke gusala od svog pokojnog oca i komšije, dobrog guslara Tripka Ćorovića. Epske pjesme je tada recitovao pokojni Golub Backović, koji je znao preko 50 pjesama, iako nije imao nijednog razreda škole. Kada sam krenuo u školu jednostavno sam krao gusle od pokojnog oca. Sakrijem se van kuće i počinjem da prevlačim i gudalom u neznanju pokidam skoro sve strune. Uveče otac vidi pokidane strune, a ja dobijem batine skoro svaku drugu veče. Da nadoknadimo pokidano ja i moj pokojni brat Savo smo hvatali konja. Dovedemo ga do plota, on drži oglavak, a ja uzmem jednu pritku, zamotam dlake i onda teglim da očupam. Konj je uzalud gađao nogama, jer nije mogao od plota dalje.
Nas dvojica smo stalno vježbali i u osnovnoj školi pjevali. Savo je bio bolji, ali sam ja bio uporan i nastavio vježbati. Da bi čovjek bio veliki umjetnik prvo mora biti talentovan, zatim slijedi rad i neprestano vježbanje. To su bili moji prvi koraci u guslanju.
Kuda su sve stizali zvuci Vaših gusala i ko je sve od poznatih uživao u Vašem guslanju?
Na pitanje koje ste mi postavili nije teško odgovoriti, ali je odgovor toliko opširan da bi se roman mogao napisati. Ipak ću pokušati skratiti odgovor, jer je nemoguće sve objaviti. U bivšoj Jugoslaviji od Triglava do Vardara malo koji grad ima a da nijesam u njemu pjevao. Najviše guslarskih koncerata smo imali u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Pjevao sam u Skenderiji u Sarajevu pred 7000 gledalaca. Teško je izdvojiti od velikog broja koncerata, a da nije neki od bio uspješan.
U Smiljanu, Opština Gospić 10. jula 1976. godine proslavljalo se 120. godina od rođenja Nikole Tesle. Imao sam najveću čast od svih guslara na toj proslavi da pjevam na toj proslavi gdje je bilo najveće Jugoslovensko rukovodstvo sa Titom na čelu pred 250.000 ljudi. Ja sam pomislio da ću pjevati pjesmu po izboru, ali mi zagrebački režiser programa daje pjesmu o Nikoli Tesli. Dvadeset dva stiha pjesme dobijem uveče u hotelu Gospić koja moram naučiti do 10h ujutro. Teško da sada mogu opisati tremu koju sam imao da pjevam pjesmu koju do tada nijesam pjevao. Čisti je rizik pjevati novu pjesmu bez obzira što sam je naučio uveče. Možete li zamisliti da čitavu noć nijesam spavao učeći i ispod glasa pjevušeći pjesmu. Čak su i gosti hotela počeli da lupaju na vrata. Kad čuju da pjevam na proslavi svi se umire, a ja nastavim čitavu noć. U programu su tada bili najveći Jugoslovenski glumci, umjetnici, operski pjevač Čangalović i ja. Srećom sve se dobro završilo, ali uz veliki rizik.
Ovo nije bio prvi put da pjevam Titu jer sam prije toga punih sedam godina, kao oficir JNA, pjevao pred njim tri puta. Tito je volio gusle. Imao je dosta guslarskih ploča i među njima moju o Braći Ribar, revoluciji, Veljku Vlahoviću...
Pjevao sam i pokojnom Niksonu, bivšem predsjedniku SAD-a, Brežnjevu, predsjedniku Rusije. Od holandske kraljice sam na Cetinju 1984. godine dobio orden i flašu pića koju i danas čuvam. Pjevao sam Načelniku generalštaba Švedske koji mi je poklonio pozlaćeni nož kojeg i danas čuvam i koji će krasiti muzej u Župi. Ja njemu tada poklonim long guslarsku ploču.
Sa guslama sam obišao skoro sve kontinente. Najviše pjevao u Njemačkoj, Austriji, Švajcarskoj, Holandiji, Italiji, Slovačkoj, Grčkoj, Rumuniji, Bugarskoj idr.
Jedna turneja za Kinu, grad Šangaj će mi ostati u trejnom sjećanju 2010. godine sa Predsjednikom Crne Gore Filipom Vujanovićem na svjetskoj izložbi. Iz Frankfuta smo putovali punih 13 sati da bih pjevao na dva koncerta sa umjetnicima iz Beograda i Podgorice. Zeleni salon i 5000 gostiju, a ja pjevam stihove iz Gorskog vijenca ''San Vuka Mandušića''. Poslije završetka Ministar kulture Kine mi je čestitao i rekao da zna 60% stihova Gorskog vijenca napamet. Tada smo obišli brojne kulturne spomenike, a peo sam se i na najveću zgradu u Šangaju koja ima 510 spratova.
U Vašoj karijeri su bili brojni nastupi ali i nagrade. Koje izdvajate kao najdraže?
Što se tiče guslarskih nastupa teško da bih ih mogao izbrojati. Mogu reći da smo imali preko 100 humanitarnih koncerata za djecu, bolesne i siromašne. Što se tiče nagrada njih je bilo dosta. Prvak Crne Gore sam postao na festivalu saveza guslara Crne Gore u Pljevljima 28. juna 1993. godine, zatim prvak Jugoslavije na saveznom nivou u Podgorici 1993. godine. Ovo mi je najdraža nagrada koju sam dobio pored velikog broja vrhunskih guslara iz Crne Gore, Srbije i Republike Srpske. Osvojio sam i drugo mjesto na sveznom festivalu 1982. godine u Sarajevu.
Jedna od dražih nagrada mi je i ona koju sam dobio u gradu Lješu u Albaniji 2008. godine na Balkanskom festivalu osam zemalja kada sam osvojio prvo mjesto.
Na Međunarodnoj smotri folklora 1978. godine u Zagrebu, sala Lisinski predstavljao sam Crnu Goru i društvo KUD Ljubo Božanović iz Podgorice. Učestvovao sam u Crnogorskom pozorištu u predstavi Lažni car Šćepan mali u režiji beogradskog režisera Dejana Mijača sa najpoznatijim jugoslovenskim glumcima. To je bila uloga Slijepi guslar. Tada smo obišli sve manastire u Crnoj Gori i Srbiji.
Prije nekoliko godina ste započeli projekat Muzeja gusala u svom zavičaju Župi. Kako se rodila ta ideja?
Obišao sam dosta muzeja u bivšoj Jugoslaviji i Crnoj Gori, pa čak i u Evropi i niđe nijesam našao muzej gusala. Gusle su naš tradicionalni instrument i po njima se Crna Gora prepoznaje. Razmišljao sam dugo godina zašto Crna Gora nema muzej gusala? Kao čovjek koji se bavim punih 55 godina guslama pomislio sam zašto ja ne bih bio taj koji bi Crnoj Gori ostavio ovu zadužbinu da naši potomci znaju da su postojale gusle. Tako sam prije nekoliko godina odlučio da počnem izgradnju ove zadužbine. Narodna poslovica kaže: ''Čovjek vrijedi onoliko koliko ostavi''. Crna Gora je u svojoj istoriji, tradiciji i prošlosti bila rasadnik guslara od kojih su oni stariji gotovo zaboravljeni. Zašto da zaboravimo prije 100 godina Petra Perunovića, Tanasija Vućića, Jevrema Ušćumlića, zašto zaboraviti moju generaciju: Boška Vujačića, pokojnog Branka Plakalovića, Kostu Plakalovića i mene? Zašto da se zaboravi ova sjajna mlađa generacija guslara poput: Stevana Popovića, Rajka Žićića, Milana Vujovića, Đoka Koprivicu i Milomira Miljanića i mnogo drugih vrhunskih guslara?
U svom životu sam uvijek bio optimista, a što se tiče gusala za ovih 55 godina sam dosta naučio i mnogo iskusio. Pitanje je da li će mlađe generacije prihvatiti gusle jer je 21. vijek vijek kompjuterizacije i tehnike. Znam da su mnogi mladi guslari počeli, ali nažalost i odustali. Iz kojih razloga to sam vam i rekao. Ja ću se boriti za gusle, pa se nadam da ću iduće godine otvoriti školu mladih guslara bez ''pare i dinara''.