Da se ne ponavljam, meni osobno jedan od značajnijih albuma za tinejdžerske dane kad sam uglavnom i konzumirao punk rock, a koji mi je ujedno otvorio vrata i drugim žanrovima i bendovima.
Ok, ima žešći i tvrđi zvuk koji vjerojatno neće svima sjesti, ali ionako to treba gledati u kontekstu vremena kad su nastali. Kao što sam naveo i prije na postu u linku, Huskeri su prvi hc punk bend koji je hc žanr uveo u teme koje nisu bile nužno političke, socijalne i aktivističke, nego ga je obojao osobnim i emotivnim pričama.
Album je ujedno i konceptualan, nosi priču o osobnom razočaranju, otuđenju, odrastanju, traženju sebe u lutanju svijetom. Naravno da će svatko tu možda čitati nešto drugo što mu je bliskije, ali nekako osjećam da mi se otkriće ovog albuma dogodilo u pravo vrijeme.
Danas ga ne slušam na isti način kao onda, ponekad se vratim pojedinim stvarima. Od prve žestoke Something I learned today do akustične Never talking to you again.
Jebiga, kad si ljuti tinejdžer i netko te toliko razočarao ili razljutio da odustaneš od svake rasprave, dođe ti jednostavno da mu kažeš, ili još bolje, otpjevaš: