[Zagorski Križar]

Evo, od Ludwiga Steindorffa, o tome gdje bi bila Dalma:

Izidor Seviljski, koji je umro 636, daje u svojim Etimologijama slijedeće objašnjenje:

»Dalmacija je navodno dobila ime po Delmis, velikom gradu u toj
pokrajini.«

To se tumačenje s priličnom sigurnošću može posredno povezati s grčkim geografom Strabonom, koji je živio početkom 1. stoljeća. On piše:

»Dalmion je veliki grad po kojemu je narod (Dalmatai) dobio ime.«

To je tumačenje po smislu stotinjak godina poslije preuzeo grčki povjesničar Appian, koji rabi oblik Delminion. Strabonovo tumačenje se u potpunosti slaže sa suvremenim etimologijskim istraživanjima. U skladu s brojnim analognim ilirskim rjećotvorbama pomoću sufiksa -t- ili -st- etnonim Delmatae izveden je od toponima Delminium.
Prihvatimo li pretpostavku o srodstvu s albanskim delme »ovca«, zajednički korijen obiju riječi upućuje na stočarsku tradiciju stanovništva. Od etnonima Delmatae izveden je horonim Dalmatia u užem smislu kao oznaka područja Delmata, a u širem i trajnom kao ime rimske provincije Dalmatiae koja je sezala sve do doline rijeke Save.
Danas se ujedno na osnovu etimologijskih i arheologijskih istraživanja sa
sigurnošću može tvrditi da se Delminium nalazio na današnjem Duvanjskom polju, 60 km sjeveroistočno od Splita. Toponim Delminium je po jezičnim pravilima slaviziran u Dl'mno, poslije Duvno, što potvrđuje tezu o ranom naseljavanju Slavena u tom mjestu. Nasuprot tomu, izostanak usporednoga procesa slaviziranja riječi Dalmatia svjedoči o potpunom rasapu stare teritorijalne jedinice Dalmacije, koja je sezala do južnoga ruba savske doline, najkasnije u vrijeme slavenskog osvajanja. Riječ Dalmacija je tek u razvijenom srednjem vijeku ušla kao tuđica u slavenske jezike. Dok je Strabonovo tumačenje očito počivalo na konkretnom znanju o antičkom gradu Delminiju, teško se može zamisliti da je Izidor nešto znao o dalmatinskom gradu koji naziva Delmis. S lažnom učenošću, poznato je objašnjavao nepoznatim. Izidorovu etimologiju je doslovno preuzeo fuldski opat i buduci nadbiskup Mainza Hrabanus Maurus (t856), kao i anonimni opis svijeta koji je nastao u 9. stoljeću u Zapadnoj Franačkoj, i to u odjeljku o morima nazvanim po raznim narodima. Ime za mare Dalmatium dala je Dalmatia, sama izvedena od Delmis. Ostavimo postrani koliko je autor Dalmaciju doista tumačio kao horonim, a ne kao etnonim. Honorije od Autuna koji je vjerojatno djelovao kao redovnik u Regensburgu, a umro oko 1156, skratio je Izidorovo tumačenje i bez ustezanja izjavio:

»Dalmacija se naziva prema gradu Delmis.

Str. 149-150.

Iako to ni u kojem slučaju ne dovodi u pitanje neposrednu ili posrednu ovisnost svih tih autora o Izidoru, nalazimo u pisanju riječi Delmis odstupanja u imenu grada po kojem je nazvana Dalmacija: Dalmis u Honorija od Autuna, Delum (ili Delus') u Bartolomeja Anglicusa te Doima u Gervazija Tilburškog. Naposljetku je tumačenje prihvatio i splitski kroničar Toma Arhiđakon (t!268) u svojoj Historia Salonitana; on jedini pritom upućuje na Izidora kao izvor podataka.

»Dalmacija je prema Izidoru prvi dio Grčke i zove se prema starom gradu Delmis, koji se u njoj nalazio; no u kojem se području Dalmacije taj grad Delmis točno nalazio, ne možemo sa sigurnošću reći.«

Dvije rečenice poslije tvrdi Toma preciznije:

»In superioribus partibus nalazi se naime određeno područje koje se naziva Delmina i gdje se vide stare zidine. Tamo se navodno nalazio grad Delmis.«

Ako izraz »in superioribus partibus« prevedemo kao »u višim područjima« nasuprot »nižim predjelima« na obali, to se mjesto konkretno može povezati s visoravni Duvanjskoga polja s onu stranu Dinare, a geografska oznaka Delmina protumačiti kao još sličniji oblik imena Delmis. No isto tako izraz možemo prevesti kao »u južnim predjelima« u skladu s povijesno potvrđenim razlikovanjem Dalmatiae superior »Južne Dalmacije« i Dalmatiae inferior »Sjeverne Dalmacije« koje na drugom mjestu preuzima i sam Toma. Iz druga dva navoda u kojima Arhiđakon govori o položaju Delmis jasno je da je opravdano samo posljednje tumačenje: Delmis se prema Tominu mišljenju nalazi u južnoj Dalmaciji. Kada su Ivana Ravenjanina stanovnici Splita izabrali za prvog nadbiskupa nakon preseljenja iz Salone u staru Dioklecijanovu palaču, a papa ga posvetio, pod njegovom vlašću su se nalazili, kako Toma izvodi, »svi biskupi superioris et inferioris Dalmatiae... Osim dalmatinskih biskupija je i in Sclavonia osnovano nekoliko biskupskih sjedišta. Na istoku je bio biskup delmitanski, odakle je nazvana Dalmacija. Na zapadu je bio sisački biskup.«25 Samo po sebi bi se i to mjesto moglo tumačiti kao aluzija na grad Duvno; možda je ipak u kasnoj antici (nakon 553) u Delminiju stolovao biskup. No ta je biskupija, ako je ikad i postojala, za vrijeme avarske vlasti i slavenskoga osvajanja sigurno propala. Doduše, biskupi splitske crkvene provincije su još 928. smijenjenom ninskom biskupu Grguru osim Skradina i Siska za odštetu ponudili i Duvno. No ta je ponuda očito bila ironična. Papa Lav VI. je tada naime tek odobrio da Grgur smije djelovati u Skradinu. Da je u ranom srednjem vijeku Duvnu nedostajala bilo kakva središnja funkcija, pokazuje se osim toga i u tome što se u 30. poglavlju De administrando imperii u okolici Duvna doduše spominju Livno i Imotski kao hrvatske županije, no samo Duvno očito nije bilo sjedište župana. Možda već oko 1297., u svakom slučaju prije 1344., s osloncem na stvarnu ili pretpostavljenu antičku tradiciju uspostavljena je (ponovno) biskupija Duvno, koja je postojala sve do g. 1667. Međutim, ona je neprestano ili većinu vremena imala ulogu titularne biskupije; tek nekoliko navoda možemo tumačiti kao potvrdu da je duvanjski biskup stolovao u samom mjestu; on se uglavnom javlja kao pomoćni biskup splitskoga nadbiskupa.

Str. 151-152.

Oslonimo li se samo na Tomin prikaz, najvjerojatnijom se čini slijedeća interpretacija: Ivan Ravenjanin je crkvene granice uredio tako što je u zaleđu Dalmatiae superior i Dalmatiae inferior osnovao po jednu biskupiju. Na osnovi toga Toma smješta Delmis u zaleđe sjeverno od obale između Dubrovnika i Dyrrhachiona, u srcu srednjovjekovnoga kraljevstva Duklje. Pobliže se Delmis može tražiti s onu stranu obalnoga gorja i Skadarskog jezera u dolini rijeke Morače, dakle na prostoru današnje Podgorice. Možda bi se čak i »stare zidine« koje se po Tonu vide u Delmis opravdano mogle poistovjetiti s ruševinama antičke Docleje. O tom gradu Toma inače iznosi samo netočni podatak da ga je osnovao car Dioklecijan te da je po njemu sama Dioclea dobila ime. Toma opisuje državu hrvatskoga kralja Držislava (oko 970. do kraja 10. stoljeća) i njegovih nasljednika na slijedeći način; »A to su bile granice njegova kraljevstva: na istoku Delmina, gdje je ležao grad Delmis; u njemu se nalazi neka crkva koju je posvetio pokojni biskup German od Capue kao što se može zaključiti po natpisu u njoj.« Kao granicu na zapadu Toma navodi Korušku, a prema moru grad Stridon na granici između Istre i Dalmacije. Država se po njemu pružala od Dunava sve do »dalmatinskoga mora« i obuhvaćala cijelu Maroniju, dakle srednjodalmatinske otoke s neretvanskom kneževinom kao i kneževim Zahumlje. Neovisno o pitanju koliko taj opis države odgovara stvarnom stanju, može se na osnovi njega sa sigurnošću tvrditi da je poistovjećivanje Delmine i Duvna isključeno. Toma Delmis i regio Delmina radije smješta na jug. Dok Duvno leži sjeveroistočno od Zahumlja i Neretvanske kneževine, koji se navode u okviru Držislavove države, Tomino lociranje Delmis u području Duklje se podudara s tvrdnjom da Delmis leži istočno od kraljevstva. I na drugim mjestima Toma pokušava područje izvana omeđiti udaljenim toponimima: 'spominje Korušku i Dunav.

Str. 153-154.