[Zagorski Križar]

Nastavak:

Zaključno se može utvrditi: dok se između podataka o Germanu od Capue i Sjeverne Dalmacije i Delminija-Duvna ne može uspostaviti nikakva veza, iz dosad navedenoga očito proizlazi njihova veza s Južnom Dalmacijom, a tamo je vjerojatno nastala i Tomi poznata — iako povijesno u potpunosti nepotvrđena - tradicija, da je German tada posvetio neku crkvu. I da zaključimo izlaganje o lociranju grada Delmis u djelu Tome Arhiđakona. U tekstu se on nedvojbeno smješta na jug Dalmacije; Toma vjerojatno antičku Docleu smatra Delminom. Sličan toponim nalazimo i u takozvanom Ljetopisu Popa Dukljanina koji je nastao krajem 12. stoljeća u Baru u današnjoj Crnoj Gori. Deveto poglavlje sadrži izvještaj o saboru koji je kralj Svetopelek sazvao na planities Dalmae. Na njemu je Svetopelek svoju državu, nakon što ga je papinski legat okrunio po običaju rimskih kraljeva, podijelo u četiri dijela i osnovao crkvene provincije Bar i Split Planities Dalmae postalo je istodobno granica između Dalmatia inferior i Dalmatia superior, koje su se još nazivale i Bijelom i Crvenom Hrvatskom. Kao što sam već izložio na drugom mjestu, Pop Dukljanin je u pripovijesti o saboru na planities Dalmae preradio vijesti o poslanstvu pape Grgura VII. dukljanskom kralju Mihajlu 1077. i osnivanju barske crkvene provincije pod kraljem Bodinom 1089. te ih prenio u mnogo starije doba. Sabor, kako ga opisuje Pop Dukljanin, trebao bi se na osnovi spominjanja Konstantina — Ćirila koji je navodno nedavno prije toga krstio Svetopeleka, smjestiti u treću četvrtinu 9. stoljeća. No, prema unutartekstualnoj kronologiji, koja se izvodi iz podataka o godinama vladanja pojedinih vladara, sabor se održao već krajem 5. stoljeća. Neovisno o velikim razlikama u vremenskom određenju i objašnjenju povijesne pozadine pripovijesti, planities Dalmae se u historiografiji najčešće određivala kao Duvanjsko polje. Osnovu za takvo tumačenje dao je već u 16. stoljeću Marko Marulić svojim prijevodom mlađe hrvatske redakcije ljetopisa u kome Dalma prevodi kao Delminii ruinae, pri čemu pitanje da li je već Marulić mislio na u njegovo doba beznačajno mjesto Duvno ili je pak, što se čini vjerojatnijim, dao učeno tumačenje pod utjecajem antičkih autora, ostaje bez odgovora.

Str. 154-155.

Ta lokalizacija odgovara osobitom interesu ljetopisca za događaje i odnose u Duklji. Nju podupiru slijedeći podaci: Prema ljetopisu Kotor pripada još Dalmatia inferior, posve u skladu sa stvarnim odnosima nastalim nakon osnivanja barske crkvene provincije 1089. I prema Tomi Arhiđakonu je Dalmatia inferior obuhvaćala Dubrovnik. Isto tako je arapski geograf al-Idrisi koji je sredinom 12. stoljeća djelovao na dvoru sicilijanskog kralja Rogera II. znao za granicu južno od Dubrovnika: do nje je sezala Hrvatska. Na toj granici, čija je povijesnost time višestruko potvrđena, nalazilo se prema kronici planities Dalmae, razdvajajući Dalmatia inferior i superior. Iz toga isto tako slijedi predloženo lokaliziranje planities Dalmae u područje oko Docleje. Pod tim se uvjetima granica istočnoga i zapadnoga dijela Svetopelekove države otprilike podudara s granicom između kasnoantičkih rimskih provincija Dalmacije s jedne, te Praevalis i Moesia superior s druge strane. Ta je podudarnost osobito važna stoga što se u Popa Dukljanina može pretpostaviti barem posredno poznavanje antičkih teritorijalnih odnosa. Kao što proizlazi iz njegove priče o saboru, granice Svetopelekove države su utvrđene »u skladu sa sadržajem privilegija koje su proglašene pred čitavim narodom. Bile su to »stare, od pape i careva odobrene privilegije, na grčkom i latinskom, o podjeli provincija i područja ili zemalja kako su ih stari carevi zapisali i odredili.« Dalmatia superior je, uključujući Kotor, sezala na zapadu koliko i Praevalis. Rijeka Drina razdvajala je pokrajine Bosnu i Rašku kao i nekoć rimske provincije. Naposljetku, lokalizira li se Dalma u predjelu Duklje, mjesto održavanja sabora onda leži na sjecištu granica četiri dijela države. Na sjeverozapadu se tada nalazi Bosna, na sjeveroistoku Raška, na jugozapadu Dalmatia inferior, a na jugoistoku Dalmatia superior, kako se i u samom ljetopisu opisuje položaj dijelova države prema stranama svijeta. Na taj način nastaje idealna slika carstva koja se temelji na kršćanskim kozmološkim konceptima o broju četiri i polazi od njegova središta. Moglo bi se zaključiti da se Toma Arhiđakon pri lokaliziranju grada Dalmis na jugu Dalmacije ili možda još preciznije u samoj Duklji oslanjao na Popa Dukljanina; pa i Šišić pretpostavlja da je Toma poznavao Dukljaninov Ljetopis. No ni u kom se slučaju ne može utvrditi neposredna ovisnost. Prije bi se mogla prihvatiti, što i sam Šišić dopušta, Jirečekova pretpostavka o postojanju mnogo većeg tekstovnog fonda za kojim posežu i Pop Dukljanin i Toma.
Recepcijom etimologije Izidora Seviljskog po kome je Dalmacija nazvana po gradu Delmis, i Pop Dukljanin i Toma Arhiđakon se uključuju u tradiciju srednjovjekovne latinske historiografije. Istodobno oni jedini, vođeni interesom za povijest svoje domovine, daju Izidorovu nejasnom tumačenju konkretni smisao, lokalizirajući ravnicu Dalmae, odnosno grad Delmis, u predjelu antičke Docleje i današnje Podgorice. To razmatranje slike povijesti u Ljetopisu Popa Dukljanina i Historia Salonitana mcgu ujedno poslužiti i kao prilog poznavanju izvora za etnogenezu Hrvata.

Str. 156 - 158.

Izvor: Ludwig Steindorff, Tumačenja riječi Dalmatia u srednjovjekovnoj historiografiji. Istovremeno o saboru na Planities Dalmae.