[Life on Mars]

Kako sam upoznao vašu baku

Neka od najboljih sjećanja na noneta bila su vezana uz njegovo pripovijedanje o mladosti i starim danima. Nono je imao jaku pripovjedačku crtu, a i životni put u kojem se isplelo više priča nego kod drugih članova obitelji. Mi klinci smo voljeli slušati njegove priče i često ga na njih nagovarali.

- Nono Bepo, ispričaj nam opet kakve si sve stare kamione vozio i popravljao kad si bio mlad. Koji je ono kamion kraj kojeg stojiš na slici u konobi? Je to Lancia?
- A joj, bilo je tu svačega, nakon rata sam popravljao što god su mi doveli u radionu. Najčešće kosilice i freze, ali bilo je i starih Vespi i Lambretta pa čak i bagera. No s kamionima sam najviše posla imao doma u Puli prije rata. Znate da su tada u Istri na vlasti bili talijanski fašisti. Istrijani ih nisu voljeli, bili su kao skakavci, ništa nisu gradili, samo su ubirali rezultate rada naše sirotinje i sijali strah gdje god su došli. Ja sam završio zanat za automehaničara pa sam u radu uz stare mahere već kao mladić imao dosta iskustva. Imao sam rijetku priliku popravljati kamione koje su radili Fiat, Alfa Romeo, Issota i Lancia. Na onoj slici sam slikan kraj Fiata 634. Bio je ganjc nov kad je došao k nama u Pulu. Momci i ja smo jedva čekali da ga dovedu k nama na pregled da ga možemo malo razgledati.
- A zar su vas Talijani pustili da se slikate kraj njega?
- A pustili su nas, nego ča.

Dalje je pričao svoje vječne priče o tim teškim vremenima, najgorima koja Istra pamti. Prije Talijana se dobro živjelo, kako bi nono rekao, pod Franc Jožefon. Školovali su djecu, gradilo se, dali su ljudima da normalno žive. Talijani su pak svih gazili, zato su i imali pisane upute kad i gdje je sigurno, a kad i gdje opasno šetati noću. Istra je uvijek bila pitoma: ni u vrijeme Austro-ugarske ni nakon rata u vrijeme Jugoslavije nikome na vlasti takve upute nisu bile potrebne. Talijanima jesu. Ipak, nono je pod Talijanima netipično dobro prolazio. Majstori iz radione u kojoj je učio zanat su znali bolje popravljati kamione nego talijanski mehaničari koji su dolazili u Istru. Nije da su ih cijenili, i dalje su ih držali za ljude niže vrste, ali bar su bili pristojno plaćani. Nono je odrastao u siromašnoj obitelji i roditelji su jedva odhranili njega i njegove sestre. Kako je bio jedino muško dijete, roditelji su napravili sve što su mogli da bi izučio traženi zanat i mogao živjeti bolje od njih. Srećom, mehanika mu je dobro išla i na kraju je počeo raditi za Talijane. Zbog toga je jedini u društvu imao odijelo za izlaske i svečane prilike. Sako i hlače bili su sašiveni od teškog smeđeg štofa, a ispod je nosio bijelu košulju od gusto tkanog pamuka, poput onoga na hotelskim plahtama. Hlače, naravno, nije pridržavao remen, već uski tregeri.

Smatrao je da mu to odijelo nije baš donijelo neku sreću: do smrti je prepričavao incident kojeg nije uzrokovala fina odjeća, ali se dogodio dok ju je nosio. Odijelo mu je trebalo jer mu se sviđala djevojka iz jedne imućne obitelji. Inače netko poput njega nekoj takvoj djevojci ne bi smio ni pristupiti, no što mu je od kupljenog štofa teta sašila odijelo, počele su se stvarati i prilike da joj priđe. Kratko ošišani nokti na radničkim rukama su mu i dalje uvijek bili crni, a ni maniri mu nisu bili baš gospodski. Ali hrabrosti mu nije falilo, bio je možda i malo previše hrabar, pravi mladi fakin. Njene prijateljice smatrale su da bi ga se trebala kloniti jer je neotesenac. No njoj se je izgleda sviđala njegova hrabrost, ili barem poklonjeni joj trud i pažnja. Nakon više dugih pristojnih razgovora pred njezinim društvom, uspio ju je nagovoriti da jednog dana sami prošeću gradom.

- Naravno, kao i uvijek kad sam znao da će me vidjeti, obukao sam svoju finu odjeću. Kako je bila sredina ljeta i jako vruće, nisam nosio sako, već samo hlače, košulju i tregere. Poslije su mi rekli da sam time odmah pokazao da sam seljak, ali nisam to tada znao, a ona valjda nije marila. Njena familija je živjela u velikom stanu na Kaštanjeru, koji je tada bio dobar kvart. Čekao sam ispred kuće da izađe, još me nije htjela predstaviti roditeljima. Šetajući smo prošli kraj merkata , preko Giardina i Portarate i onda Prvomajskom do Foruma gdje smo izašli na Rivu i krenuli prema trajektnom pristaništu. Taj dio se tada zvao Porto Commerco, a na drugu stranu je bio Porto Militare. Još prije Foruma počeo sam imati snažne grčeve u želucu. Boljelo me k'o sam vrag i znao sam da nije dobro. Spremala mi se gadna sraćka, a nisam joj to mogao reći. Pogotovo ne na prvoj šetnji. Tako fina djevojka šeće s nekim kao što sam ja i onda da joj još govorim o probavnim smetnjama.

Zanimalo nas je zašto nije ušao u neki kafić ili restoran pa samo otrčao na WC. Objasnio nam je da ne samo da se tada nije moglo pred djevojkom govoriti o tjelesnim potrebama, već ni restorani i kavane nisi bili na svakom koraku. A restorani kraj koji su prolazili bili su za gospodu, nije se usuđivao ući unutra i tražiti da ga puste u zahod.

- Mislio sam da ću izdržati tu šetnju kako tako, ali već u par minuta koliko nam je trebalo od do Rive, postalo je kritično. Počeo sam se preznojavati i nešto sam morao napraviti. Kad smo prošli kraj jednih od onih kamenih stepenica usječenih u Rivu za spuštanje do mora, dobio sam ideju. Čekao sam da ih malo prođemo pa sam joj rekao da sam se nečeg sjetio i da moram ići natrag pogledati. Rekla mi je da ide sa mnom, no uvjerio sam je da ću samo minutu otrčati natrag i da ću biti puno brži sam. Rekao sam joj da samo nastavi sa šetnjom, a ja ću je za čas sustići. Vratio sam se do stepenica, spustio se niz njih, skinuo hlače i posrao se u more. Na Rivi to popodne nije bila gužva i u tih par trenutaka me nitko dole nije mogao vidjeti. Navukao sam gaće i hlače najbrže što sam mogao pa krenuo gore natrag na Rivu. Do vrha stepenica sam već uspio navući i tregere. I tu je bila greška. U pokušaju da budem što brži, nisam ni primijetio da sam si djelomično posrao tregere. Shvatio sam to tek kad sam ih navukao natrag i osjetio kako mi se govno posred leđa zalijepilo na finu bijelu košulju.

Nama djeci je to bilo urnebesno smiješno. Tražili smo puno detalja o tome kakvo je bilo govno, je li smrdjelo, kako nije vidio da mu je na tregerima, je li nakon toga bacio treger i slično.

Tek nakon dugog smijanja i ispitivanja o govnu na leđima, stariji bratić je pitao:
- Nono, a što ti je rekla cura da si se pokakao po leđima usred Pule?
- Ništa mi nije rekla, vidio sam je naprijed kako hoda prema trajektnom pristaništu, no nisam mogao za njom. Otrčao sam se doma presvući i ostavio je tamo.
- Ostavio si je tamo? Sigurno se naljutila. Dal’ si joj kasnije objasnio da se dogodio problem?
- Nikad joj nisam ništa objasnio. Nakon što sam je tamo ostavio, nije me više htjela vidjeti, nisam joj smio ni prići. A da sam joj i prišao, ne znam što bih joj rekao. Istinu nisam mogao, a nijedna laž mi se nije činila dovoljno uvjerljiva.
- Čekaj, ali to je bila nona Marija, zar ne? Nekako si joj sigurno uspio sve objasniti.
- Nije i nisam. Još kratko do početka rata sam radio za Talijane u Puli i kratko preko u Italiji, zatim sam godinu dana radio u Njemačkoj u jednoj tvornici oružja. Nakon toga sam došao u Rijeku i tijekom noći preplivao cijelu luku da bih se domogao Sušaka i maknuo se od Talijana. Odjeću i novce koje sam imao sam zamotao u vreću i špagom vezao za sebe kako bi plutalo za mnom dok sam plivao. Iz vode sam izašao na Pećinama blizu Hotela Jadran. Vašu nonu Mariju sam upoznao tek nakon rata na Sušaku. No to je druga priča.

Nama djeci je ta priča bila i ostala jako smiješna. Ipak, iako neugodna, nije nam izgledala jako nesretna. Voljeli smo nonu Mariju. Tko zna kakva nona bi nam bila ona fina djevojka. Sumnjam da bi nas ovako voljela.