foto: Maja Topčagić
Razgrćem ovu zavjesu od jesenje kiše... - izgovaram u sebi s melankolijom slatko-gorke samotnosti, dok gledam kroz stakleni zid gradske kavane na ulicu i izmišljam nastavak koji nikako ne dolazi baš kao ni moja kava pa naposljetku ustajem pitati ljupku konobaricu koja je još prije pola sata kimnula glavom i smiješkom mi dala do znanja da kava stiže... nije li me možda zaboravila?
Nisam, odgovara smiješeći se pa se i ja osmjehnem i vratim za stol.
Nastavim s uzvišenim mislima i taman kad sam opet počela razgrtati kišnu zavjesu, na moj stolić se spušta pladanj s kavom i čašom vode pa se dajem na meni ritualno prosipanje šećera u i oko šalice ali onda primijetim kako se u moje pokrete najednom umiješao i osjećaj da muškarac za susjednim stolom prisluškuje moje misli.
To je neka zavjesa?, pita me radoznalo.
Da, kažem, fina jesenja zavjesa od najfinije jesenje kiše...
I, što ćete s njom? Proprati je?, usne mu se izviju u podrugljivi smiješak kao da je to jedini način kojim se uopće može izraziti apsurdnost tako nečeg kao što je prati već mokre zavjese.
Ne dam se smesti pa nastavljam dalje likovati s mojim zavjesama koje sam u međuvremenu obogatila i drugim slikovitim izrazima, poput, mekih i vlažnih nabora koje njiše pokisli vjetar... pa uzburkanih i pjenastih rubova što se talasasto podižu i spuštaju, naizmjenično... pa daška miholjskog ljeta u njenim prozirnim, mokrim vlaknima
sve do tajanstvenih i bešumnih prstiju što se njome poigravaju kao vjetar s opalim lišćem na nekoj pustopoljini il' pustoj cesti neznano kuda.
Tipično žensko ignoriranje, prokomentira moj susjed otpijajući još jedan gutljaj kave.
Ponavljanje do besvijesti.
Neprihvaćanje najočitijih meteoroloških činjenica, štoviše. Beskonačno traganje za nečim intenzivnim pa makar i u hvatanju atmosferskih nijansi (ali ako baš čeznete za nečijim tajanstvenim i bešumnim prstima... samo, molit ću lijepo, bez izgaranja u svemu tome), nasmiješi se on ironično opet onim svojim smiješkom, na stol mi dobacujući i štipalice, ali ovaj put mu ne odšutim. A ne, ne, niste me dobro razumjeli, kažem ljutito, dok on nehajno tapka usne papirnom salvetom. Osim toga, valjda ja znam što tražim i zbog čega i zašto je nebo obješeno o plamteće a ne plastične kukice i zašto je uopće obješeno, ili evo.... svući ću ga baš ako želim, do gola, ne trebaju mi zavjese uopće, što vas briga!
Hmmm, naravno... dramatičan obrat kad već misliš da ti je sve jasno, tipično. Pretpostavljam da je ono što će sad uslijediti - pogađam a i statistički je vrlo vjerojatno - pustiti me da se sam ponudim okačiti te vaše petparačke zavjese viseći pri tom o jednoj jedinoj nevidljivoj niti usred ničega.
A ja vam lijepo kažem da je nepristojno prisluškivati tuđe misli, pogledam ga namrgođeno ali gost u kavani se i ne pomjeri već pije mirno svoju kavu pretvarajući se kao da ništa nije čuo. Ahh, kako tipično muško ignoriranje, dometnem u misli, razgledajući što bih sa štipaljkama, koje mi je maloprije dobacio na stol.