[Zagorski Križar]

MoroHr kaže:

Svaka čast na vrlo informativnom postu

Čini mi se da prvi put čujem za ovaj plašt i vidim ovaj prikaz kralja Zvonimira i kraljice Jelene Lijepe. Zar nisu bile neke poštanske marke ili nešto u vezi toga? Uglavnom, zašto ovaj plašt i likovi nisu bolje poznati javnosti ili spomenuti i prikazani u stručnoj literaturi o ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj povijesti i hrvatskim kraljevima? Je li se radi sam o jednoj od teza tumačenja porijekla toga plašta i njegovih likova? Ako je pitanje vremena porijekla problematično onda se radiokarbonskim datiranjem može odrediti njegova starost, ali i ako se radi o 14. umjesto 11. stoljeću ne umanjuje se vrijednost samog plašta i prikaz hrvatskog kralja i kraljice jer se vrlo vjerojatno radi o njihovim najstarijim prikazima (ukoliko se radi o točnom tumačenju likova).

Za one kojima se ne otvara rad, ovo je lik kralja Zvonimira i kraljice Jelene Lijepe.

Hvala . Da, Hrvatska i Mađarska pošta zajednički su izdale marke sa prikazom plašta sv. Ladislava, i mađarska je to bolje odradila (zašto me to ne čudi ). Što se tiče samog plašta, on je bio dosta objavljivan u historiografskim djelima, kao što su Ilustrirana povijest Hrvata ili Kultura Hrvata kroz 1000 godina Josipa Horvata, no nitko se njime nije pobliže pozabavio kao Juranić. Koliko znam, nema osvrta na njegove zaključke. Meni su njegovi argumenti uvjerljivi, a svatko neka odluči sam za sebe. Koga zanima, evo fotografije plašta u boji.

Plašt svetog kralja Ladislava je samo vrh ledene sante. Da nastavim sa prikazima kraljevske krune na hrvatskome prostoru, spomenut ću možda najnepoznatiji primjer, a to je onaj zidnih freski iz crkve sv. Mihovila u Kloštru na Limu. Osnivanje tamošnje opatije povezano je sa svetim Romualdom, osnivačem kamaldoljanskog reda:

Osnivanje opatije Sv. Mihovila u Kloštru povezuje se s boravkom Sv. Romualda na Limu, koji je 1002. godine došao u Poreštinu. Crkvu Sv. Mihovila sagradio je opat Ivan 1040. godine. Tu godinu navodi P. Kandler, a preuzima je i A. Deanović. A. Mohorovičić, pak, kao godinu datacije uzima 1041., prema nekoć postojećem natpisu u apsidi, koji je zabilježio P. Polesini. I A. Šonje i A. Mohorovičić s pravom su istakli važnost crkve Sv. Mihovila za srednjovjekovnu sakralnu arhitekturu Istre, ali i gornjojadranskih otoka, smatraju}i je uzorom za gradnju jednobrodnih romaničkih crkava s istaknutom polukružnom apsidom. Crkva Sv. Mihovila u Kloštru nad Limom jedinstveno je arhitektonsko ostvarenje, koje ne slijedi oživljenu tipologiju trobrodne bazilike na istočnojadranskoj obali. Riječ je o jedinstvenom arhitektonskom ostvarenju, u kojem je graditeljima bilo najvažnije postizanje dojma veličine i zadovoljavanje osnovnih obrednih potreba. Ta crkva, dvodijelnog tijela, lađe i apside, predstavlja tlocrtni obrazac koji se slijedi u gradnji, a prati se u brojnim primjerima istarske srednjovjekovne arhitektonske baštine. Vrijednost crkve Sv. Mihovila u Kloštru povećava sigurno datiranje u 1040. godinu, zahvaljujući pisanim dokumentima, inače rijetkim za proučavanje istarske srednjovjekovne spomeničke baštine.

Izvor: Damir Demonja, Istarske romaničke jednobrodne crkve s istaknutim apsidama, str. 18.

Na jednoj od freski je i prikaz kralja:

Samostan sv. Mihovila, prema legendi, osnovao je sv. Romuald, utemeljitelj reda kamaldoljana, koji je prije toga živio pustinjačkim životom u obližnjoj spilji na Limskom kanalu. Nemojte zaobići ovaj geološki fenomen i jedini istarski fjord, kao ni Romualdovu spilju.

Od nekada moćne opatije sv. Mihovila koja je bila u sukobu s porečkim biskupima ostao je napušten i zapušten samostan s dvije crkve. Manja je ranobizantska građevina, a veća, titulara sv. Mihovila, iz 11. st. U svetištu je visoka, polukružna, izvana istaknuta apsida. U bočnom zidu, visoko ispod krovišta, sačuvane su originalne tranzene s pleternim ukrasom. U crkvi sv. Mihovila ostaci su romaničkih fresaka. Suđenje sv. Stjepanu i njegovo kamenovanje jedini su prizori koji se mogu iščitati u apsidi i najstariji osvrti na ove teme u Istri. Najbolje očuvani prikaz svetac je na desnoj strani trijumfalnog luka. Mladolik lik s tonzurom i opatskim štapom prikazuje benediktinskog sveca, pretpostavlja se samog sv. Romualda. I ljudski likovi i arhitektura predočeni su stilizirano i sumarno. Likovi su oblikovani konturama svijetle i tamne boje, a na jagodicama lica javljaju se karakteristične crvene mrlje. Ikonografski i likovni uzori raznoliki su, od karolinških elemenata u ornamentici do helenističko-orijentalnih motiva u odjeći. Vladarska kruna je karolinškog tipa, kakvu su nosili njemački kraljevi. Svi navedeni elementi obilježja su međunarodne benediktinske umjetnosti otonskog razdoblja.

Izvor.

Ovdje možete i vidjeti fotografiju freske s prikazom kralja u boji (jedina koju sam uspio naći na svemrežju).

I stvari bi trebali biti "čiste", freska sa prikazom kralja koji nosi karolinšku krunu i koja je nastala na području koje je, barem teoretski, dio Svetog Rimskog Carstva. No, ovdje stvari postaju zanimljivije i ne tako "čiste". Naime, svetog Romualda je pratio sin/ovac hrvatskog kraljevića, poklonio mu konja i postao njegovim redovnikom:

Pred sami konac X ili odmah na početku XI stoljeća Romuald je došao u Istru. Ondje je, na obali Limskoga kanala, proživio tri godine u samoći i podigao dva ili tri samostana. Prema njegovim životopiscima, on je osobno uveo svoj red i u osorsku biskupiju. Romualda je, za njegova boravka u Istri, pratio sin slavenskoga kralja (Bulsclavini, Busclavini ili Busclavi, Sclavonici regis filius). Ovaj je kraljević darovao Romualdu konja, i nakon toga, sam postao njegov monah. Poljski pisci pripisuju taj podatak sinu poljskog vladara Boleslava Hrabrog, dok Riceputi dokazuje, da je spomenuti kraljević bio sionovac hrvatskoga kralja Držislava (969.-997.), i da se Romuald s njim upoznao preko osorskoga monaha i biskupa Gaudencija, koji je bio prijatelj hrvatske dinastije.

Izvor: Ivan Ostojić, Kamaldoljani u Hrvatskoj, str. 127.

I dok je uvelike prihvaćeno kako je spomenuti kraljević Poljak Besprim, taj podatak dolazi iz Vita beati Romualdi, čiji je autor sveti Petar Damjan. Petar Damjan u svome pismu papi Nikoli II piše kako se osorski biskup Gaudencije odrekao svoje biskupije te napustio Osor i "slavensko kraljevstvo": de Sclavonico regno (I. Ostojić, str. 133.). Osim ako nekim čudom Osor nije pripadao Poljskoj, očito je kako je Damjan pod izrazima "Sclavonico regno" i "Sclavonici regis" mislio na Hrvatsko kraljevstvo, odnosno hrvatskoga kralja. O Osoru, Gaudenciju i Damjanu dobro je pročitati radove Luje Margetića (prvi i drugi).

Koliko se prikaz kralja u Kloštru na Limu može dovesti u vezu sa Hrvatskim kraljevstvom, s obzirom na to kako je sveti Romuald bio povezan sa hrv. kraljem te kako je jedan hrv. kraljević postao njegovim redovnikom? Teško je reći, ali ovo je, rekao bih, čak manje važno pitanje. I dok se mi čudimo kako plašt sv. Ladislava te prikaz vladarskog para na njemu nije izazvao veće zanimanje i istraživanje samog predmeta, što bi se tek trebalo reći na ovo? Ovdje imamo (moguće) podatke o hrv. kraljevskoj dinastiji iz prvorazrednih, suvremenih vrela koje se nitko nije udostojio proučiti i kritički obraditi još od vremena isusovca Filipa Riceputija, koji je umro 1742. godine!