tonkica27 kaže:
Pozdrav svima,
pozdrav Stik, Jelena, i drugi. Ne pišem često, ne stižem, čitam. Čitam i tješim se, nisam sama u ovom ludilu. Idem na psihoterapije, AD ne uzimam vec skoro godinu dana. Nekad se osjećam kao da sam uspjela, iskorijenila strahove, a onda se samo jedno jutro probudim (uslijed nekog događaja) obuzeta strahom koji me preplavi. Prosli tjedan sam imala koronu. Uz nju, dvoje bolesne djece koji su kurili, pa popiju sirup, pa bolje i tako dan noć kroz pet dana. Morala sam i raditi, od kuće, ali umno, pa se potroših sva. Malom mi je izbio limfni čvor. Ja sasrana, oduzela se. Dr ga poslao vaditi krv, rekao nalaz u redu, bit će da je usljed infekcije, ja luda. Sahranila ga vec pet puta u svojoj glavi, unatrag tjedan dana. Kakav je ovo život. Naizgled sve super, a ja u grču i strahu, borim se na dnenvoj bazi. Stalno si govorim, mozes, uspjet ces, i onda potonem. Brinu me drugi, bliznji, nosim teret njihovih problema, brinu me strahovi o smrti, o ugrušcima (cijepljena i busterirana). Brinu me djece, kako će, šta će ako se nama nešto desi. Brine me kako ćemo mi ako se njima nešto desi. Na poslu guzva, koncentracija slaba. Znam da napravim više od 70 posto ljudi tamo, ali toliko sam samokritična da me to ubije. Pogriješim jednu stvar i onda se zablokiram, samo razmisljam o tome. A inače, sve je ok. Nisam doktor pa da je pogreska fatalna. papir trpi sve, kazu, ispravit će se.
eto ne znam što bih više rekla dragi moji. najradije bih vas sve izgrlila i rekla proći će. i stvarno to vjerujem. ali da neće opet doći, ne vjerujem.
Ovaj put sam malo zaboravila na rak debelog crijeva za kojeg brijem da imam. Potisnuo ga limfni čvor od malog.Bože, kakav je ovo život, zašto ne uspjevam?
pozdrav svima
|