somesay kaže:
Pozdrav svima,
musko 31 godina ovdje.
Unaprijed se ispricavam zbog posta koji ce vjeropjatno biti podosta dug, ali nekako prolazeci kroz ovu temu sam osjetio potrebu podijeliti svoju situaciju ovdje.
Od kada znam za sebe slab sam na bolesti, odnosno na bolesti poput raka/tumora itd. Vidio sam oko sebe ljude koji su od toga umirali, patnju kroz koju su prolazili i sve lazne nade koje su dobivali da ce stvari krenuti na bolje, ali nazalost nisu. To je na mene ostavilo dosta jaki trag, iako sam uspijevao sve nekako kontrolirati do tamo negdje 2015. Bas kada sam trebao diplomirati, poceo sam osjecati neku cudnu bol u glavi, googlao sam, naravno, i izaslo je ono sta uvijek izade. Od tada je krenuo moj kalvariji, uvjeren sam bio da imam tumor na mozgu, svakakve simptome, metastaze itd. Doktor mi je odmah rekao da je sve ok, ali mu ja nisam vjerovao, mislio sam da grijesi, da me ne shvaca ozbiljno, mislio sam da sam jedan od onih slucajeva koje procitas na netu kada eto, nekoga nisu ozbiljno shvatili i umro je u mladosti. Svakakve pretrage, mjesecima sam bio u totalnom kaosu, sve dok nisam napravio magnetsku i ispalo je da je sve ok. Magicno su svi moji problemi nestali. No, od tada mi se gotovo svake godine vise puta nesto pojavi i opet krenem ispocetka, rak, tumor, smrt, pretrage. Stvari su ponovo dosegle jedva izdrzljivu razinu prosle godine nakon sto mi je tata imao koronu. Primijetio sam povecani limfni cvor na vratu, za mene je to bila osuda na smrt. Doktor mi je opet rekao da je sve ok, nisam mu vjerovao, odradio ultrazvuk, sve ok, povecani ali nema znakova neceg lose, opet nisam u to vjerovao. Tek nakon drugog ultrazvuk sam se malo smirio. Medutim, u meduvremenu me uhvatio napad panike na poslu jer sam u ustima osjetio krv i ispljunuo malo krvi. Nikada mi se to prije, a srecom ni poslije, nije desilo. Bilo je to u 6. mjesecu. Zavrsio sam na hitnoj, po poslu govorio kako cu umrijeti, zvao roditelje i curu da se pozdravim s njima. Dok ovo pisem kroz mene prolaze takve emocije da mi je tesko ih uopce opisati. Usput, poslije mi se pojavila crna crta na noktu, googlao, i naravno opet ista prica, ali sam to nekako izdrzao. U 10. mjesecu se curi pojavila neka kvrga, ja sam opet bio gotovo, mislio kako je to to, a na kraju bila samo urasla dlaka. Nisam neki vjernik, ali sam se poceo moliti svim bogovima da sve bude s njom ok i da necu vise nista za sebe traziti. Naravno, u 12. mjesecu ponovo. Dobio sam jedan dan proljev, zuta boja, ne znam ni sam zasto, ali sam isao guglati. Ispalo je rak gusterace ili nekih slicnih organa. Od tada pratim stolicu svaki dan, mijenjaju se boje i oblici, ali naravno nikada nije onakva kako bi trebala biti prema netu. Od tada ponovo prolazim kroz neopisivu muku, svakakvi simptomi, bolovi u desnom boku bas onako kako ne bi trebali biti. Isao sam na sistrmatski 3.1, krv je bila vise manje ok osim povisenog kolesterola, trigliceridi malo i urati malo. Isao sam guglati, i to je moglo biti simptom svega i svacega. Enzimi jetre su mi bili ok, ali su neki bili prema gornjoj granici, sto je mene dodatno uplasilo. Sto ako sljedeci put budu losi? Sto ako se sve odmah pogorsa a da ne stignem nista napraviti? Napravio sam i ultrazvuk abdomena, doktorica rekla sve ok, malo povecena stijenka slezene i neki polipic na jetre, ali nista opasno. Smirilo me ravno pola sata, jer sto ako je pogrijesila? Citao sam kako u toj poliklinici nemaju najnoviji ultrazvuk, sto ako nije dobro vidjela? Sto ako nije strucna? Rekla je i da imam puno zraka u sebi, sto ako zbog toga nije vidjela? Isao kod svog doktora, vadio opet sam ono sta mi nije bilo ok, i sada je sve ok. Proslo je samo 3 tjedna, u kojima sam promijenio prehranu, ali se brinem je li to moguce tako velika promjena? Na netu pise da se ne moze toliko smanjiti kolesterol (sa 6,7 na 4,7) u 3 tjedna samo s prehranom. Je li to simptom? Poceo sam piti tablete za smirenje, belmiran, slabe, samo da vidim hoce li pomoci, ali ne pomazu. Na sistematskom sam imao tlak 140/80, kod svog doktora 140/90. Kupio tlakomjer, mjerim svaki dan, izmedu 130 i 140 je uvijek i 80. I, u zadnje vrijeme mi sve vise jacaju bolovi ispod desnih rebara, desna strana, sto meni u glavi jaca ideju da ide sve na gore i da nitko nije na vrijeme reagirao. Takoder, vec 5-6 dana imam konstantnu knedlu u grlu, mucninu, bez prestanka, podrigujem kao traktor. Nikada mi se to nije desilo, o strahovima sta to budi u meni ne moram vise ni pricati. Zbog korone ne mogu doci do doktora, ne javljaju se, nema termina. Ludujem i svojim ponasanjem unistavam i sebe i ljude oko sebe, a ne mogu si pomoci.
Takoder, zelio bih jos nesto napomentui. Jos od djetinjstva, iz ekipa, vucem tu foru, na temelju djecackih zajebancija, da kada ja nesto kazem, uvijek se dogodi suprotna stvar. Zbog toga sam u zivotu teski pesismit, strah me razocaranja, strah me da ce mi se dogoditi nesto lose ako si kazem da ce sve biti ok.
Zao mi je zbog dugog posta, ali to je prvi put da o tome pisem javno, i bude mi malo lakse. Znam da jesam hipohondar, ali me strah traziti strucnu pomoc dok ne uspijem vidjeti sto mi je, jer, sto da trazim psihologa ili psihijatra ako cu stvarno umrijeti, zar ne? Takoder, kazu da nas u zivotu uvijek zadesi ono cega se najvise bojimo, a ja se bojim upravo raka i tih stvari. Svaki put kada mi se nesto javi, mislim si ovaj put je to to, ne mozes uvijek fulati, kao da si sam to zelim, kao da sam poticem svoje tijelo da tako nesto razvije u meni. Ocajan sam, zaista sam ocajan...
|