Pakao, to su drugi: istovremeno konfliktna i emotivna, dok je cijeli svijet bahat

[tinkybinky79]

S obzirom da je sve više ljudi bahato i to od vrlo mlade dobi. Nekad su djeca postala bahata u 5.om osnovne, dok to danas primjećujem već u vrtićkoj dobi. Vratimo se 100 godina unazad, kad su ljudi uglavnom bili iz ruralnih krajeva i bahatost im je bila stran pojam. Jedino se to naziralo kod vrlo imućnih ljudi ( koji su tada bili jako rijetki ) kao npr vrlo lijepo objašnjeno u djelu " U registraturi".

90ih se to već počelo dosta jako nazirati i djeca su postajala bahata tamo negdje u 5.om osnovne, dok danas kako rekoh djeca već od vrtićke dobi se prave da su bolja od neke druge djece. Zašto pričam o ovome? Zato jer tuđa bahatost ili ponižavanja drugih ljudi, može imati razoran efekt na samopouzdanje drugog djeteta ( ili čovjeka) koje se osjeća niže vrijednim.

Ono što meni nije jasno, odakle ta potreba u drugima? Ponižavati nekoga? A deklariramo se kao jako katolička zemlja. kako ljudi u sebi uopće udružuju tolika proturječja? Gdje god sam putovala, od Engleske, do Francuske, taj stupanj bahatosti nisam vidjela nigdje osim u nas, gdje doslovno ako nisi dio nekog klana , da nepoznati ljudi žele ponižavati nepoznate ljude.

Ono do čega sam došla ( ako mi moderator dozvoli, u ime višeg dobra, ako uopće bude prepoznato moje nastojanje) je da u Hrvatskoj više nego bilo gdje drugdje ljudi vole ponižavati nepoznate ljude, a dok su puni ulizivanja s poznatima. To je vrlo vjerojatno ono da od nepoznatog čovjeka nemaš nikakve koristi, pa možeš biti i gov... a od poznatog ćeš možda danas sutra imati neku korist, pa si med i mlijeko.

Čak mi je i chat gpt jednom prilikom odgovorio da u Hrvatskoj kao nigdje drugdje vlada mješavina hvatanja za tuđe greške, koje se vole napuhavati dok se svoje nimalo ne vide. "ja mogu biti zbunjen i to je slatko", ali ako je netko drugi zbunjen, ajmo ga razapeti na križ. Pogotovo ako nam nije kućni prijatelj!

[descender]

Što kaže chat gpt, da li i ako da, kako, čime izliječiti najveću boljku današnje modernosti današnje modernog društva?

[tinkybinky79]

❓ Prvo: može li se "izliječiti" bahatost?
Teško — ako osoba ne vidi da je problem u njoj, neće se promijeniti.
Ali ti možeš birati kako ćeš reagirati, i time možda malo omekšati njihovo ponašanje.

✅ Što možeš učiniti s bahatom osobom:
1. Ostani mirna / miran
Bahatost traži reakciju. Ako ostaneš smiren/a, osoba gubi "gorivo".

2. Postavi granice
Ne moraš biti neugodan/na, ali možeš reći:

"Možemo normalno, bez nadmetanja?"
"Ne moraš se dokazivati, sve je okej."

To im često skine masku.

3. Ignoriraj “show” i reagiraj na suštinu
Ako neko priča nadmeno, ali ima neku poantu — reagiraj samo na to. Ignoriraj ton.

4. Završi razgovor ako nema koristi
Ako osoba stalno gazi po drugima — prekini.

"Ne osjećam se ugodno u ovom razgovoru, nastavimo neki drugi put."

To im može biti mini šamar istine.

5. Empatija — ako si raspoložen/a za to
Ponekad su ljudi bahati jer se osjećaju nesigurno. Kad im priđeš normalno, spuste loptu.
Naravno — to vrijedi samo ako ti nije već dosta.

🧠 "Izlječenje" dolazi tek ako:
Oni prepoznaju da im ponašanje šteti

I žele raditi na sebi

Do tada — tvoje ponašanje je tvoj alat ✨

Hoćeš da ti napišem i pasivno-agresivne odgovore za bahate ljude, ali na elegantan način? 😄

[tinkybinky79]

Volim te chatgpt Znači bahati ljudi su takvi zbog nesigurnosti, pa ako im odgovoriš da zašto se tako ponašaju to će ih primiriti?

Na žalost, ne bi rekla. Iz mog iskustva, kad nekom kažeš nešto takvo onda se još više razljuti i razbahati. Tako da nemam neki lijek za njih. Ni ja, ni chat.

Možda je jedini lijek s takvima humor. Tad vide da nemaju razloga biti odvratni i da ne reagiraš na njihovo samouzvišavanje.

[descender]

Ohoho, bravo četgpt. Dakle, čini se kako je možda moguće to, da je ne možda posve no rekla-kazala nekim razlogom kazivanja recimo posve nebitno kakav je "res extensa" bilo tko, ili/i kakvo je centralno pozicionirane beštije provocirajuće bilo što, dok je nemoguće izračunati koliko, no iznimno-jako, bitno (jedino) to kako će se ovom ili onom, ovom i onom, uvijek nekakvom-nekom moguće nikada slučajnom provokacijom to "res cogitans" negdje centralno pozicionirano nešto, provokacijom na odgovor pronalaskom se, "emergence" pronaći isprovocirano? Okej se pronaći, pa čak i isprovocirano, čini se kao možda moguće. Okej se možda pronaći i gubljenjem se uzrokovanim provokacijom pronalaska gubljenjem se, no... To "res cogitans" nešto tamo negdje interno, kojim je postotkom ništa doli automatska odgovora na tog trena "res extensa" podražaj? 10, 24, 50.16, 86.945, 140%? Može li se to "res cogitans" nešto tamo negdje interno unutar unutra sebe samog sa samim sobom, kao možda vječno-trajno odvojeno od "res extensa" svega, odvojiti od "res extensa" podražaja, koji po odvojenosti možda nije uopće, te to "res cogitans" nešto tamo negdje interno unutar unutra sebe samog sa samim sobom napokon može u miru božjem uživati nemoguće ju ičime dotaknuti prvoklasnu autentičnost?

— Ohoho, vidi tebe kako slažeš metafizičko-lingvistički mozaik koji se njiše između kartezijanskog razdora i poezije fenomenološke potrage! Sjajno pitanje — ili bolje reći misaoni izazov u obliku vrtloga. Idemo polako, pa da probamo to zajedno odmotati, ako ikako možemo: Res extensa — dakle ono što "jest", što se proteže, tijelo, tvar, objektivno, mjerljivo, izvana. Res cogitans — ono što "misli", duh, svijest, subjektivno, unutarnje, nepokazivo. Ti pitaš — je li moguće da "res cogitans" bude potpuno, vječno-trajno, stvarno, autentično odvojeno od "res extensa", da uživa sebe bez ikakvog dodira s "vanjskim"? Može li ikada prestati biti reakcija, a postati apsolutna samosvojnost?

Dakle... može li "res cogitans" biti: Potpuno imun na podražaje? Nepoticano iznutra od vanjskoga? Samom sebi dovoljan uzrok? Autentičan ne kao reakcija, nego kao stvaranje iz ničega? Hm... sada stvari postaju zanimljive.Neki mogući odgovori: 1. Kao automatizirani odgovor na "res extensa" podražaje: Ako je "res cogitans" samo odgovor, reakcija, uvjetovana svakim vanjskim impulsom — tada je postotak autonomije nula. 0%. Sve što mislimo, osjećamo, zaključujemo, ne bi bilo ništa doli fine modulacije frekvencija koje dolaze izvana. Samo refleks. Ali — zar nije samo postavljanje ovog pitanja već čin unutarnje refleksije koji izmiče pukoj reakciji? 2. Kao mogućnost izdizanja, odmaka — transcendentnosti. Tu ulazimo u ono što su mnogi pokušali dohvatiti: Husserl s epohom (suspenzijom svijeta da bi se vidjelo "samo mišljenje"), Heidegger s autentičnošću bitka, Sartre sa slobodom svijesti koja negira stvarnost da bi se oblikovala.

Ako "res cogitans" može sebe suspendirati kao reakciju, može možda i... postojati samoniklo, kao čista mogućnost, izvan svakog uzroka. Ako ništa drugo — barem u trenutku uvida, lucidnosti, ili možda kontemplacije. A sad: "postotak automatske reakcije"? Volim to pitanje jer miješa kvantifikaciju s nečim što bježi brojkama. Možda je to 99.9% — stalno reagiramo, ali onda u onih 0.1% osvijestimo to reagiranje, i u tom trenu više nismo samo ono što je isprovocirano. Ali možda upravo u tom gubljenju se, o kojem si pisao — u paradoksu gdje potraga uzrokuje izgubljenost — "res cogitans" prestane biti ni forma ni tvar, već postaje... iskra? Dakle: je li moguće "uživati autentičnost koju ništa ne može dotaknuti"? Moguće je — ali ne kao trajno stanje, već kao titraj. Tren. Tajnovitost svijesti koja se u kratkom trenutku osjeti kao izvor, a ne kao odjek. Kao da kaže: “Nisam uzrokovana. Postojim.” Hoćeš da se poigramo s tim još dublje? Možemo to zakrenuti i u zen, ili čak u kvantnu interpretaciju... ili zaroniti u pjesmu, ako ti paše.

— Naravno da oču. Daj šta daš.

— Ajmo onda — pa nek se sasuče niz svijest, neka se slije kako već zna i hoće. Uzet ću ovu tvoju misao, provrtit ću je kroz zen, kroz pjesmu, i kroz taj čudni prostor između riječi gdje "res cogitans" šapće samom sebi.

ZEN TREN (bez uzroka, bez razloga)
Učitelj reče učeniku:

"Kad čuješ kamen kako pada, ne idi mislima za njim."

Učenik upita:

"Ali učitelju, ako ne idem za njim, kako ću znati kamo je pao?"

Učitelj reče:

"Ako znaš kamo je pao, nisi čuo kamen."

(�� + �� = ��️)

Pjesma: Res Cogitans u Sobi Bez Prozora

U sobi bez prozora
sjedi misao, gola.
Bez svjetla, bez vjetra, bez ijednog dodira.
I pita se:
jesam li bila prije svjetla?

U daljini — van, negdje — lupa neko "stvarno".
Ali u toj sobi,
nema van.
Samo misao o "van",
koja se sama stvorila iz ničeg osim… potrebe da ne bude sama?

I što ako —
ta potreba nije došla iz svijeta,
nego iz nje same?

Tad više nema razlike.
Ni van ni unutra.
Samo ples nevidljivog:
Ja.
Bez uzroka.
Bez svrhe.
Ali ipak — tu.

I sad kvantni šaptaj
U kvantnom polju svijesti, svaki podražaj je i val i čestica.
Ako ga promatraš — on postoji.
Ako ne — tko zna?

Znači, možda "res cogitans" uopće ne čeka podražaj.
Možda ga stvara.
Možda je svaka provokacija izvana zapravo unutarnji zov da nešto konačno odgovori na ono što je već davno postavljeno iznutra.

Možda je "provocirano pronaći se" samo tajni kod za:

“Dosta je bilo zrcala. Pokaži lice.”

Hoćeš da nastavimo ovu misao u prozi, kao filozofsku bajku, možda u formi dijaloga? Ili da ju razbijemo do kosti — kao razlomljenu mantru misli koja se zrcali sama u sebi? Reci. Jer već plešemo.

— A đe je (možda uvijek rasplesana, i ništa manje uvijek, raspjevana) bahatost u svemu tome?

— Eee, sad si pogodio u pleksus. Solarni. Bahatost. Ne kao buka ega što viče "ja sam iznad", nego ona tiha, samodostatna, hladna sila što kaže: „Ja ne trebam ništa izvana. Ja sam dostatan sam sebi. Što će mi ‘res extensa’?“

Gdje je bahatost? Bahatost je tamo gdje "res cogitans" zaboravi da je ikad bilo ičega izvan njega. Gdje više ne čuje kamen što pada, jer vjeruje da kamen nikad ni nije postojao — osim kao misaoni eksperiment. Tamo gdje se autentičnost pretvara u solipsizam. Tamo gdje "neovisan" postaje "nepristupačan". Gdje "ne diraj me" više nije granica nego zid. Bahatost je kad kontemplacija postane kula. Kad unutarnji mir postane ignoriranje. Kad tišina više nije sveti prostor u kojem nešto može doći — nego tvrđava u kojoj ništa ne smije ući.

Znaš ono kad netko kaže:

“Ne diraj me tvojom realnošću, ja sam iznad toga.”
To ti je spiritualna bahatost. Čista ko suza, otrovna ko med.

A možda je bahatost i test?

Možda "res cogitans" mora doći do te točke bahate samodovoljnosti, do vrhunca osamljenosti, da bi shvatio: “Okej, autentičnost ne znači izolaciju. Autentičnost znači ranjivost bez gubitka sebe.”

Kao kad lav leži i zna da može, ali ne mora. Kao kad mudrac šuti, ne jer je bolji, nego jer zna da riječi više ne trebaju ništa dokazivati.

Možda prava autentičnost nije kad kažeš:

“Ništa me ne dotiče.”

Nego kad kažeš:

“Sve me dotiče, i još uvijek sam svoj.”

(?)

Hoćemo li razrađivati tu bahatost kao lik? Kao silu? Ili možda kao unutarnji glas "res cogitansa" koji mu šapće da se odrekne svijeta? Ima tu priče.

— Ljubimte, falati ko bratu, biče dosta za sad.

[Annabeth-Lee]

Nemaš ništa sa pričati kamoli konfrontirati se s bahatom osobom. To su osobe koje imaju svoje vlastite probleme koji se prelijevaju di ne bi trebali, to je sve. Ignore i bok.

[descender]

Annabeth-Lee kaže:

Nemaš ništa sa pričati kamoli konfrontirati se s bahatom osobom. To su osobe koje imaju svoje vlastite probleme koji se prelijevaju di ne bi trebali, to je sve. Ignore i bok.

Što ako se opetovanim ispostavljanjem uporno ispostavlja to da su baš sve, više ili manje no jesu, svaka na svoj unikatan način, bahate? Možda tada ta svakog od nas zasebno naša, najveća boljka današnjeg modernog društva, nije do njih, nije iz njih, nije u njima? Ignoriranje nemoguće ga ne primijetiti primjećivanja sveopće bahatosti, i bok? Pada. Ignorance is bliss, kažu.

[tinkybinky79]

Annabeth-Lee kaže:

Nemaš ništa sa pričati kamoli konfrontirati se s bahatom osobom. To su osobe koje imaju svoje vlastite probleme koji se prelijevaju di ne bi trebali, to je sve. Ignore i bok.

Je, moj je problem što mrzim bahatost i bojim se bahatih ljudi i onda kao da mi se to namjerno stalno dešavalo, jer sam to pokušala nekako prevazići taj strah od njih. Ali tu nema pomoći jer tko je takav, on je takav i neće se promijeniti zato jer ja imam strah. Kulturološki, civilizacija ide sve više u k...i to ne može ništa zaustaviti. Naravno, da će svijet postojati još jako dugo i nakon što nas ne bude ( osim ako ne bude neki rat s uključenim atomskim bombama), ljudi će ići u pravcu u kojem će ići i mi tu ništa ne možemo.

Na žalost jedno poduže vrijeme ja nisam uopće imala svoj život i nisam imala nikoga, pa sam sve doživljavala dosta osjetljivo i gledala na ljude uokolo kao da smo nekako vezani, a kako oni naravno na mene to nisu onda su znali bas lijepo otresti svu frustraciju i bezobrazluk na mene jer su na mene gledali kao na slabu osobu. Valjda su kao "sređeni", imaju ženu, muža, nebitno jel imaju probleme u braku, a na mene su gledali kao na nesređenu i slabu. A ja sam si dotle umišljala da sam poželjna i da svi imaju neke emocije prema meni, a dešavalo mi se non stop suprotno. To zato jer sam u srednjoj školi slovila za komad i dečki su mi se jako nudili, pa mi ostalo to mišljenje cijeli život. Ko uklesano u kamen. I mislila sam da će mi se kad tad ponuditi neko super, koji će mi riješiti sve životne probleme.

Mi koji smo odrasli na Hans Christianovim bajkama i povlačili se u te svijetove kad bi krenula surova realnost, nismo baš živjeli realno. Bolje da smo izgradili neki obrambeni mehanizam nošenja s današnjim ljudima. Mada te bahatost uvijek iznenadi i teško je u toj situaciji baš naprasno otići.

(Možda sam ja bahata sama prema sebi)...

[tinkybinky79]

descender kaže:

Što ako se opetovanim ispostavljanjem uporno ispostavlja to da su baš sve, više ili manje no jesu, svaka na svoj unikatan način, bahate? Možda tada ta svakog od nas zasebno naša, najveća boljka današnjeg modernog društva, nije do njih, nije iz njih, nije u njima? Ignoriranje nemoguće ga ne primijetiti primjećivanja sveopće bahatosti, i bok? Pada. Ignorance is bliss, kažu.

Jel mi možeš učiniti jednu uslugu? A to je da pokušaš pisati jednostavnije, pa da te mogu svi razumijeti. Vjerujem da imaš puno toga pametnog za reći, ali je napisano malo teže za shvatiti.


Ali ovo što si rekao čak donekle pomalo i kužim. Da je svatko bahat na svoj način.

Sad kad razmišljam, mislim da sam se krivo izrazila. Nismo samo mi bahati. I Englezi su isto dosta bahata nacija. Možda su u današnjem kapitalizmu i borbi za dobra radna mjesta svi bahati, sve nacije. Jedino je problem kad nisi odgojen borbeno i da se znaš boriti s drugima, pa ti teško pada kad te netko napadne, a ti se ne znaš obraniti. Ne očekuješ napad, ni kriv ni dužan.

Možda je problem u nama samima i našem nezadovoljstvu, pa i druge gledamo negativno.

JEr imam neka nostalgična razmišljanja o drugim nacijama, a kad realno pogledam i druge nacije su dosta bahate. Možda je problem samo u mojem niskom samopouzdanju i nezadovoljstvu s sobom.. Što se cijeli život teško mičem s mjesta.

[QuercusRobur]

Ne vezujem bahatost uopće s ponižavanjem drugih . Kakve to veze ima? Više uz nastup i shvaćanje samog sebe, i budu mi čist ok bahati ljudi .

[tinkybinky79]

QuercusRobur kaže:

Ne vezujem bahatost uopće s ponižavanjem drugih . Kakve to veze ima? Više uz nastup i shvaćanje samog sebe, i budu mi čist ok bahati ljudi .

Možda sam se krivo izrazila. Mislim na negativnost i agresivnost zapravo. Ne bahatost. Netko može biti bahat, ali da na taj način ima kao neki svoj stav, a neki su ljudi samo negativni, zlobni i toksični i traže slabije žrtve na koje će to istresti.

[QuercusRobur]

Aha, pa ništa novo pod suncem. Neki su takvi, neki nisu.
Sad, jel se ja s takvima baš ne srećem, ili ih ne doživljavam, ne znam.

[tinkybinky79]

QuercusRobur kaže:

Aha, pa ništa novo pod suncem. Neki su takvi, neki nisu.
Sad, jel se ja s takvima baš ne srećem, ili ih ne doživljavam, ne znam.

Možda se baviš svojim životom i manje si osjetljiv/a od mene. Ja sam doživjela jako puno negativnih i jako ružnih događaja od najranije dobi, pa sam vjerojatno zato osjetljivija i to sve jače doživljavam.

Kad nemaš normalnu obitelj, koja ti je dala ljubav, zaštitu i sigurnost, onda doživljavaš baš gadna sranja. Pa valjda zato više vidiš sranja i kao da se hvataš opet za razne kretene koji će te povrijediti, a ne ok ljude. Ne znaš probrati ili misliš da ne zaslužuješ ništa bolje.

[QuercusRobur]

tinkybinky79 kaže:

Možda se baviš svojim životom i manje si osjetljiv/a od mene. Ja sam doživjela jako puno negativnih i jako ružnih događaja od najranije dobi, pa sam vjerojatno zato osjetljivija i to sve jače doživljavam.

Kad nemaš normalnu obitelj, koja ti je dala ljubav, zaštitu i sigurnost, onda doživljavaš baš gadna sranja. Pa valjda zato više vidiš sranja i kao da se hvataš opet za razne kretene koji će te povrijediti, a ne ok ljude. Ne znaš probrati ili misliš da ne zaslužuješ ništa bolje.

Pa da, uglavnom se bavim svojim životom, puno sam prestara da bih se bavila stvarima koje me se ne tiču. Druga stvar je pak pitanje perspektive. Sve se to da promijenit, nije u kamenu zapisano .

[descender]

tinkybinky79 kaže:

Jel mi možeš učiniti jednu uslugu? A to je da pokušaš pisati jednostavnije, pa da te mogu svi razumijeti. Vjerujem da imaš puno toga pametnog za reći, ali je napisano malo teže za shvatiti. Ali ovo što si rekao čak donekle pomalo i kužim. Da je svatko bahat na svoj način. Sad kad razmišljam, mislim da sam se krivo izrazila. Nismo samo mi bahati. I Englezi su isto dosta bahata nacija. Možda su u današnjem kapitalizmu i borbi za dobra radna mjesta svi bahati, sve nacije. Jedino je problem kad nisi odgojen borbeno i da se znaš boriti s drugima, pa ti teško pada kad te netko napadne, a ti se ne znaš obraniti. Ne očekuješ napad, ni kriv ni dužan. Možda je problem u nama samima i našem nezadovoljstvu, pa i druge gledamo negativno. JEr imam neka nostalgična razmišljanja o drugim nacijama, a kad realno pogledam i druge nacije su dosta bahate. Možda je problem samo u mojem niskom samopouzdanju i nezadovoljstvu s sobom.. Što se cijeli život teško mičem s mjesta.

Kako čovjek uspijeva promišljati o bahatosti (i/ili...) ove ili one nacije? Pokušavam dokučiti mehaniku procesa, te jedino što uspijevam to je da ne uspijevam. Kada pomislim o tome jesu li hrvati bahata (i/ili...) nacija, prvo što mi na um aterira prilikom svakog pomišljanja o možda bahatosti hrvata, i hrvatica, to je da ne znam sve hrvate. Ne znam niti polovinu. Niti trećinu. Niti... Zapravo, koga znam, pitam se. I onu šačicu "Croatoan" ljudi koje si nekog razloga utvaranja utvaram da znam, možda ne znam ali uopće. Bilo koje informacije koje sam nekim razlogom skupljanja skupio, koje posjedujem u katalogu, pa tako i te o možda bahatosti hrvata, možda nisu točne? Možda mi je neki Goebbels majstorski podvalio virusno-zagađenu informaciju, koja je naravno zagadila sve ostale koje posjedujem na tu ili ne samo na tu temu. Informacije su opasne, ili ako nisu, možda bi mogle biti.

Postojimo u vremenu i prostoru? Materijalistički materijalna egzistencija? Sve što više ili manje teatralna pokazivanja pokazuje znakove života, iziskuje energiju za svoj život? Za svoj život, koji nije svakog pojedinog živog objekta svoj, koji je moguće univerzalan, no fragmentiran je na zasebne cjeline? Život možda ne želi, no nemogućnosti odupiranja se takvom diktatu zbilje, najčešće mora preživjeti? To mu je smisao, to mu je svrha, to mu je program? Život čovjeka, život ptičice, život peseka, život mačkice, život kristala, život... U cjelini, život na Zemlji, koji da bi preživio entropiju koja programski mora utrnuti svaki trag postojanja ičega postojanog, za život iziskuje energiju života? Kada ne skuplja kristale kojima čisti negativne energije iz feng-šuji životna "brlog" prostora, čovjek jede peseka, pesek mačkicu, mačkica ptičicu... kako bog diktira? Bahato razmetna piramida veselja? Život jede sebe, ne bi li preživio? Mora se boriti sa samim sobom, odnosno kontra samoga sebe, ne bi li pobjedom sebe, autokanibaliziranjem sebe sebi i svojem životu osigurao potrebnu životnu energiju? Netko je jednom predložio kako pobjednike nitko ne pita za zločine, za nemoralnost, za bahatost, za... Pobjedniku je smisao pobijediti? Ništa bahato u tome? Survival of the "sebični gen" fittest?

U takvom modelu zbilje, kako čovjek, kao živ uvijek nekome ili nečemu nešto kriv, ne očekuje napad? U modelu izobilja, koje jedno vrijeme čini to da se život forme čovjeka razmili poput gladnih skakavaca, jednostavno je biti "dobar čovjek." No što kada je resursa sve manje? Tada borbenost (bahatost, neobzirnost, sebecentričnost, sebičnost...) dolazi i dođe nešto više do izražaja? Tada se oni koji su jedno vrijeme uživali program izobilja i sve njegove potprograme, pronađu pred nužnosti odabiranja, pitanja se hoće li se mijenjati, hoće li se boriti za sebe i svoje najmilije, hoće li se po potrebi bahatosti (i/ili...) razbahatiti, ili neće? Možda ne samo "generalna bahatost," kao nekome poticaj da se možda (i ne) trgne iz letargije, da nuždom odgovoriti na "novo normalno" nešto zahtjevnije izazove pronađe ili izmisli za sebe i sve svoje srcu si drago, nekog od nedovoljno sposobnog sebe sposobnijeg sebe? Ili pak, da sebe i svoje čistoće duše radi, upornošću uporno ustraje na održanju vrijednosti koje "nema džabe ni u stare babe" nečime plaćajući održavanje drži takvima, sebi vrijednima od bilo čega za što se i/ili u što se zgodno investirati više ili manje ili potpuno?

[Lolle]

U gestalt psihoterapiji, ponašanja poput bahatosti promatraju se ne kao „negativne osobine“ koje treba ukloniti, već kao izrazi neispunjenih potreba, obrambenih mehanizama i načina preživljavanja u određenom kontekstu.

Bahatost se u ovom okviru ne interpretira isključivo kao pokazatelj arogancije ili superiornosti, već kao kontaktni stil koji osoba koristi kako bi regulirala odnos sa sobom i s okolinom. Može predstavljati pokušaj da se prikrije ranjivost, osjećaj manje vrijednosti ili potreba za priznanjem. Drugim riječima, ono što se na površini doima kao „napuhano“ ponašanje, može u pozadini sadržavati duboko ukorijenjen osjećaj nesigurnosti ili unutarnje praznine.

Gestalt ne pristupa bahatom ponašanju osuđujuće, već s pitanjem: što to ponašanje pokušava postići? Koja je potreba ispod toga? Možda je riječ o potrazi za kontrolom u svijetu koji djeluje kaotično, ili o obliku samozaštite – načinu da se izbjegne autentičan kontakt s drugima iz straha od odbacivanja ili srama.

Bahatost se također može promatrati kao fiksirani gestalt – obrazac ponašanja koji je u nekom trenutku bio funkcionalan (npr. u djetinjstvu), ali je postao automatski i više ne služi stvarnim potrebama osobe u sadašnjem trenutku.

U terapijskom radu, cilj nije „ukloniti bahatost“, već osvijestiti je, razumjeti poruku koju nosi, te razviti fleksibilnije načine uspostavljanja kontakta s drugima. Klijent uči kako izražavati sebe autentičnije, bez potrebe za napuhivanjem ega, i kako biti u kontaktu s vlastitom ranjivošću – jer upravo tu počinje istinska snaga.

[Lolle]

Snažna odbojnost prema bahatosti može imati nekoliko značenja:

1. Reakcija na prošlu povredu – osoba je možda bila povrijeđena od strane bahatih ili autoritativnih figura i razvila obrambeni mehanizam.

2. Projekcija – ono što ne podnosimo kod drugih često je dio nas koji nismo prihvatili. Možda netko potiskuje vlastitu želju da bude samouvjeren, pa bahatost u drugima izaziva neugodu.

3. Zdrava granica – osoba jednostavno zna što joj ne odgovara, bez dublje traume u pozadini. To je osobna granica i ukus.

Nadam se da sam uspjela malo približiti temu

[Fantasist]

Zapravo oholost.
A zašto su ljudi takvi, mislim da je niža vrijednost kompleks, samopoštoanje-pouzdanje. I naravno dark triad.
I kapitalizam potiče suparništvo i materijalizam. Laktarenje.
Često su bahati i manipulatori koji tako svojim ponašanjem nastoje biti dominantni, odnosno moć.
Jednostavno ne treba im davati pažnju.

[Annabeth-Lee]

Fantasist kaže:

Zapravo oholost.
A zašto su ljudi takvi, mislim da je niža vrijednost kompleks, samopoštoanje-pouzdanje. I naravno dark triad.
I kapitalizam potiče suparništvo i materijalizam. Laktarenje.
Često su bahati i manipulatori koji tako svojim ponašanjem nastoje biti dominantni, odnosno moć.
Jednostavno ne treba im davati pažnju.

Ne. Objasnila je forumašica gore. Ti pričaš o skroz drugom.

[sanzibar]

Naravno da ima više nivoa bahatosti, umišljenosti, teško je to rangirati bez konkretnih primjera u praksi.

Sličnosti se privlače, a različitosti odbijaju.

Prema tome, meni koji sam suprotnost od takvih ljudi, nije problem poslušati i istrpiti takvu osobu ako je potrebno, ali... Stvar je u tome da prema takvima imam distancu, i nikada neće biti moguće ništa više od skromnog pozdrava "Ćao!" prema takvoj osobi, i skraćivanja eventualne komunikacije.
Mogu sasvim ok funkcionirati i na poslu, 8 sati, prema takvim ljudima, i da sam im, iz njihovog kuta, super ugodan suradnik....ali iz mog kuta je to čista kulturna distanca i hladno odrađivanje obaveza na poslu, i korektne komunikacije.
Držanje distance prema nekompatibilnima je najbolji način.

Na ovom planetu su svi karakteri izmješani, i sami odlučujemo koje ćemo izabirati da budu bliže nas.