Pozdrav. Otvaram temu na Muškom kutku jer većinom tražim iskrena muška mišljenja, ukoliko je moguće.
Iako moj naslov teme aludira na popularnu knjigu sličnog naziva, istu knjigu nisam pročitala već pišem i postavljam pitanja na temelju mojih iskustava.
Duže vrijeme sam solo i to mi je baš počelo stvarati problem, osjećam se neispunjeno, fali mi muško u svakom smislu. Znam da sam karakterno, emocionalno i vizualno u redu, ali svejedno nemam sreće (mislim da je ovo najadekvatniji izraz) kod muškog roda.
Nisam osoba koja forsira ikakve odnose, stvar je da sam u zadnje dvije godine krenula u odnose (od upoznavanja, prijateljstava, podrške, seksa) bez da sam imala nerealna očekivanja, nisam čekala i mislila da zaslužujem princa na bijelom konju niti sam vukla ikakav teret sa sobom (emocionalne i duhovne ožiljke, praznine, frustracije).
Dakle, posljednje dvije godine ponadala sam se skoro 10 puta da bi odnosi s dečkima mogli krenuti u smjeru nečeg kvalitetnijeg i stabilnijeg i svaki put mi se izjalovilo.
Ako sa mnom zaista sve štima, a sigurna sam da je tako, i ako ne očekujem nešto nemoguće od suprotnog spola, kako je moguće da mi je toliki problem upariti se?
Danas sam došla do zaključka (zato i ova tema, slobodno me opovrgnete ako mislite kontra) da je to zato što nisam kučka. Možda muškarci jednostavno više vole kučke.
Od prvog dana kad popijem prvu kavu s dečkom ja se iskreno smijem, ne zamaram ga svojim problemima, platim kavu ako se on ne ponudi oko plaćanja, uzvratim mu obvezno kompliment na račun nečeg (izgleda, posla, studija) i cijelo vrijeme pokušavam pronaći nešto što odobravam kod njega i što smatram uspjehom te mu dajem do znanja to kako bih mu podigla samopouzdanje i pokazala mu da sam mu podrška ubuduće te kako bi čovjek jednostavno nastavio napredovati, čak i ako nismo došli do neke ozbiljnije razine druženja jer jednostavno sam takva - volim ljude podizati, a ne spuštati.
Nikada sebe ne uzdižem, pričam realno o sebi ili čak umanjujem svoja postignuća, ne hvalim se lažno kako sam nedodirljiva i kako slamam srca muškarcima nego kažem da sam iskrena i da mi nije namjera lagati ni zavlačiti nikoga.
Možda vi muškarci volite one koje se drže Bogom danima bez obzira koliko su zapravo nitko i ništa? Ili vas jednostavno pali taj gard koje imaju, bez obzira što ste svjesni da nisu takve kakvima su same sebe zamislile? Ili takve zavaraju sve oko sebe pa i drugi krenu percipirati da su nešto posebno?
Nije me nikad zanimalo imovinsko stanje muškarca, obrazovni status i još mnogo čega te sam preko mnogih stvari prelazila, a na kraju sam ipak pokupila odjebe. Možda se muškarci više zalijepe za one koje postave kriterije, bilo u vidu stanova, automobila, izleta i drugog jer tako pomisle da ona koja to zahtjeva, to i zaslužuje?
Nakon što mi se dečko javi nakon prve kave, ja mu odgovorim i napišem iskreno kako mi je bilo. Nakon nekog vremena, u toku razgovora mu suptilno dam do znanja da se mogu zamisliti s njim (nisam nasilna i napadna u tome), a možda tu griješim. Možda bih trebala ne odgovarati danima na poruke i praviti se kako mi i nije bilo nešto, čak i ako mi se dečko sviđao baš jako, eventualno smisliti još nekoga sa strane, smisliti bogat društven život koji uključuje puno muške populacije koja me neprekidno želi u svom društvu i slično.
Nikad mi se nije dogodilo da se sve završilo na prvoj kavi. Obično nakon prve kave krenu odnosi u kojima sam se znala svakodnevno čuti s dečkom i po sat vremena na videopozivu i tako danima/tjednima/mjesecima pa smo otišli potom na večeru ili kod mene doma. Tek nakon par kavi, druženja i seksualnih odnosa, oni bi jednostavno prekinuli kontakt sa mnom. Ja u takvim situacijama ne znam što da radim i što da mislim. Bivam zbunjenom jer ga ne želim gnjaviti, ne usudim se javljati ni ganjati ga da ne ispadnem očajna, a ne želim ni pustiti dečka jer sam uložila sebe u odnos. Obično nakon tjedana pa i mjeseci propitivanja same sebe u čemu je problem uspijem iz muškaraca dobiti odgovor koji glasi: nisam ja za veze/ pomirio sam se bivšom/ nije do tebe, sorry i slično.
Posljednji odnos s dečkom s kojim sam bila u kontaktu 2 mj. (a taj kontakt je uključivao razgovor na svaku temu i seks svakog vikenda) je završio tako što se iz vedra neba prestao javljati pod izlikom da radi, ja ga nisam htjela sirotog smetati tjednima, a danas sam ga ipak nazvala i rekla da mi duguje objašnjenje na što je on rekao "pomirio sam se s bivšom, nisam planirao, jbg".
Ne stupam u seksualne odnose bez nekog vremena komuniciranja i bez da sam stekla neko povjerenje u tu osobu. Obično istaknem to kako nisam laka i da nikako ne bih htjela da me se iskoristi te da bih voljela nastaviti graditi odnos. Doslovno svaki puta do sad sam pala na istu priču, a to je "Ma ne brini, gledaj, nisam kao ostali. Kakve si ti kretene imala oko sebe, jao, ako misliš da ću te odjebati. Naravno da ćemo se čuti. Ne mislim da si laka. Družit ćemo se i dalje. Nastavit ćemo se povezivati. Pa seks je normalna stvar..." bla, bla.
Ja nisam balava ni naivna osoba, ali ne živim tako da o svakome mislim potajno sve najgore i da svatko ima svoje skrivene intencije. Vjerujem da ljubav muškarca i žene bez obzira na nov način života nikad neće zamrijeti te zato ne gradim zid oko sebe. Plus, uistinu ne razumijem takvo ponašanje jer sama nisam takva pa mi nije jasno kako netko može toliko lagati, što ima od toga, kako ima energije za takvo što.
Isplati li se biti nedodirljiva, hladnokrvna kučka koja je neiskrena prema muškarcima i koja se postavlja iznad svih njih? Je li muškarcima takva žena interesantnija i zavole li je prije nego onu koja im iskreno kaže da joj je stalo?
Puno pitanja, znam. Ali želim ovu nedoumicu riješiti jednom za svagda. Molim ozbiljne postove, nije mi baš do sprdanja. Hvala puno
Muškarci više vole gadure?
Jebate, cijeli Rat i mir si napisala da bi rekla "jab' zeru kurca". 
Linearni mod
