Ostaviti i biti ostavljen/a tema je stara koliko i prvi čovjek na Zemlji.
S obzirom da je to tema koja me prati kroz život stalno, kao neki dosadni komarac, ja bih o tome započela sada raspravu u smislu učenja.
Zašto mislite da ste bili ostavljeni ? Govorim o situaciji kada ste zaista mislili i htjeli dalje s partnerom/icom a jednostavno se ili naglo ili postepeno pojavio taj konačni odjeb s druge strane.
To je dosta bolno je'l
To kad bi baš htio/htjela nastaviti a baš se desi da ona druga osoba neće.
Da li vi ponekad napravite rekapitulaciju svojih odbijanja u smislu da se zapitate : "kako sam ja ovome pridonio /pridonijela ? " Ili smatrate da je uvijek netko drugi "kriv" ?
Ja ću podijeliti dvije stvari zbog kojih su me ostavili a ja sam htjela ostati.
Bivši muž je pobjegao jer sam ja bila stalno šefica, u početku mu je odgovaralo a poslije mu je počelo ići na živce.
Bivši partner je ostavio me zato jer sam isto bila šefica i dominirala. On je pružao veći otpor od mog bivšeg, pa je jedno vrijeme bilo zanimljivo
a poslije je i njemu "zakuhalo".
Sada polako učim i nadam se napredujem da ne napravim iste greške.
Molim, ako bi mogli podijeliti svoje iskreno mišljenje kako bih i ja i još netko tko to treba nešto naučio ili naučila a da se ne mora javno izlagati ovoj ranjivosti.
Unaprijed se veselim onome što ću od vas naučiti
Ajmo, krećemo
Razgranati mod