Glazbena kritika u Hrvatskoj

[Bob_Dylan_61]

Eto, možda netko želi podijeliti koju misao samnom. Nedavno sam nabavio
"Orphans" Toma Waitsa (.mp3 naravno, jer su mi dvije režije u kući 350 kn).
Osobno materijal mi je odličan, jer donosi onu "drugu stranu" umjetinika, kao da nabaviš reprodukcije skica i crteža nekog slikara - nije toliko poznato, ali je jednako važno. Nakon što sam ga preslušao, izašle i prve kritike u hrvatskom tisku.
I tako Hrvoje Horvat, Denis Leskovar, Aleksandar Dragaš u 150 riječi opišu neki album. I to baš tako, opišu. Osobno mislim da su originalni CD držali u ruci i pisali bez da ga puste i preslušaju. Jer njihove kritike se svode u prvom dijelu na opis dosadašnje karijere glazbenika, zatim u drugom dijelu neki svoj osobni iskompleksirani sud (što znači: ako im se netko sviđa, onda ga dižu u nebesa i svršavaju u Microsoft Wordu, a ako im se ne sviđa, totalno ga minoriziraju). I na kraju ostane koji redak za neku "kritiku" albuma i par zvjezdica.
Osobno, to mi je prestrašno. Ti se ljudi na svojim položajima glazbenih urednika u nekim dobrim novinama (Nino Pavić sigurno daje dobre honorare) osjećaju kao bogovi i kao takvi misle da mogu napisati štogod hoće i na taj način potcjenju samog glazbenog umjetnika, zatim samog slušatelja, potencijalnog slušatelja i na kraju čitatelja.

1. Sumirati nečiju dugogodišnju karijeru u par redaka, ma koliko loš i nezanimljiv bio jednostavno nije u redu.
2. Ljudi koji će možda čitati te priloge u novinama sigurno imaju količinu predznanja da im ono pod točkom 1. ne treba.
3. Njihovi subjektivni sudovi, stvarno mogu nekog uplašiti da ni ne poželi poslušati neki materijal.
4. Kad se sve zbroji, ta njihova "kritika" koja se svodi na par redaka pri kraju članka jednostavno ne znači ništa, i osjećaš se prilično glupo što si uopće proveo tih nekoliko minuta uz novine, a o dotičnom nosaču zvuka nisi saznao baš ništa.

Zaboga, glazba spada u emocionalni dio života, nitko od njih ne piše o osjećaju i s osjećajem, kao da čitam sažetak zapisnika sjednice lokalnog ogranka neke stranke.

I na kraju Denis Leskovar je toliko bahat pa kaže kako se Waitsovi fanovi samo prave da razumiju njegovu glazbu. Ta rečenica zaslužuje ispriku, ali i promišljanje o vlastitom pozivu.

O Ilku Čuliću da i ne govorimo...