Filozofski citati

[Nea--]

"If you can deceive and "win" with your negativity, your evil, your destructive attitudes, you realistically and logically conclude that Creation as a whole is untrustworthy and chaotic. This is perhaps one of the most unbearable pains in the human soul!"

Ako uspijete prevariti i "pobijediti" sa svojom negativnošću, svojim zlom, svojim destruktivnim stavom, tada realno i logično zaključujete da je Kreacija kao cjelina nepouzdana i kaotična. Ovo je možda jedna od najtežih patnji u ljudskoj duši!

[FeetF1]

Ne prolazi vrijeme - nego mi.

Ivo Andrić

[mart28]

Nea-- kaže:

"Ne volim osobito riječ "rad".

Ljudska su bića jedine životinje koje moraju raditi, i mislim da je to najsmješnija pojava na svijetu. Ostale životinje rade živeći, ljudi rade kao ludi, misleći da tako moraju da bi preživjeli. Što je posao teži, što je izazov veći, to ga smatraju čudesnijim. Bilo bi dobro okaniti se takva načina razmišljanja i živjeti laganim, udobnim životom, s obiljem slobodnog vremena.

Za ljudska bića tako jednostavan život bio bi moguć ako bi čovjek radio za neposredno zadovoljenje svojih dnevnih potreba. U takvu životu rad nije rad na kakav ljudi općenito pomišljaju, nego naprosto obavljanje onog što se obaviti mora."



M. Fukuoka

Da apsolutno se slažem.

[Jednostavko]

Postskriptum Filozofskom istraživanju Freuda Herberta Marcusea, slobodno sastavljen na osnovi priče Čuang-tsea.

ŠEVA I ŽABE

Bilo jednom društvo žaba koje su živjele na dnu dubokog mračnog zdenca iz kojeg se nije moglo vidjeti ništa od vanjskog svijeta. Njima je vladao veliki Gospodar Žabac, strašni nasilnik koji je na temelju veoma sumnjivih dokaza tvrdio da posjeduje zdenac i sve što u njemu puže i gmiže. Gospodar Žabac nije radio ništa da bi se prehranio, već je živio od rada potlačenih žaba s kojima je dijelio zdenac. Ta bijedna bića provodila su mračne dane i još mračnije noći satirući se u vlazi i mulju da bi našla sićušne ličinke i crve od kojih se debljao Gospodar Žabac.

Ali ponekad bi, bog zna zašto, u zdenac ulepršala neka čudnovata ševa i pjevala o predivnim stvarima što ih je viđala na svojim putovanjima po velikom vanjskom svijetu: o suncu, mjesecu i zvijezdama, o planinama što se dižu do neba, plodnim dolinama i ogromnim olujnim morima i o tome kako izgleda lutanje po beskrajnom prostoru iznad njih.

Kad god bi ih ševa posjetila, Gospodar Žabac je naređivao potlačenim žabama da pažljivo slušaju sve što ptica priča. „Jer ona vam govori“, objašnjavao bi Gospodar Žabac „o sretnoj zemlji u koju za nagradu odlaze sve dobre žabe nakon ovog života punog nevolja.“ Potajno je, međutim, Gospodar Žabac (koji je bio napola gluh i nikada potpuno siguran o čemu to ševa govori) mislio da je ta čudna ptica sasvim luda.

Možda ih je Gospodar Žabac uspio zavesti svojim riječima, ali kako bilo da bilo, potlačene žabe su se s vremenom počele podrugljivo odnositi prema bajkama koje im je pričala ševa, zaključivši da je ševa više nego luckasta. Među njima je bilo i nekih slobodoumnih žaba (premda nitko nije mogao reći odakle su došle) koje su ih uvjerile kako Gospodar Žabac iskorištava tu pticu da bi ih utješio i zaveo bajkom o kolaču što ih poslije smrti čeka na nebu. „A to je laž!“ ogorčeno su kreketale potlačene žabe.

No među potlačenim žabama bila je i žaba-filozof koja je smislila novu i prilično zanimljivu teoriju o ševi. „Ono što govori ševa, nije čista laž“, ukazivala je žaba-filozof, „a nije ni ludost. Ševa nam zapravo na svoj čudni način govori o tome kakvo bismo predivno mjesto mogli napraviti od ovog našeg nesretnog zdenca, ako to samo želimo. Kad ševa pjeva o suncu i mjesecu, onda se to odnosi na čudesne nove vrste osvjetljenja koje bismo mogli uvesti i razagnati tamu u kojoj živimo. Kad pjeva o širokim i vjetrovitim nebesima, to se odnosi na zdravu ventilaciju što bi rastjerala vlažni i smrdljivi zrak na koji smo navikli. Kad pjeva o vrtoglavici što je obuzima prilikom strmoglavog leta nebesima, onda se to odnosi na zadovoljstvo oslobođenih osjetila koje bismo svi mi trebali poznavati kad nam život ne bi prolazio uzalud u ovom kinjenju. Što je najvažnije, kad pjeva o divljem i slobodnom letenju među zvijezdama, to znači slobodu u kojoj ćemo svi uživati kad teret Gospodara Žapca bude zauvijek uklonjen s naših grbača. Dakle, s pticom se ne treba izrugivati. Nju bi prije trebalo poštovati, jer nam je podarila nadahnuće koje nas oslobađa očaja.“

Zahvaljujući žabi-filozofu potlačene žabe zauzele su novi, srdačan stav prema ševi. I kada je na kraju došla revolucija (jer revolucije uvijek dolaze) potlačene su žabe na svojim zastavama nosile sliku ševe i odlazile na barikade pokušavajući što vjernije oponašati lirske tonove ptice. Nakon svrgnuća Gospodara Žapca, nekoć mračni i vlažni zdenac raskošno je osvijetljen i prozračen te pretvoren u mnogo ugodnije mjesto za život. Osim toga, žabe su počele uživati u novoj i ugodnoj dokolici i različitim osjetilnim radostima – baš kao što je žaba-filozof predskazala.

Ali čudnovata ševa ih je i dalje posjećivala, pričajući im priče o suncu, mjesecu i zvijezdama, o planinama, dolinama i morima, te o veličanstvenim krilatim avanturama koje je doživjela.

„Možda je“, umovala je žaba-filozof „ova ptica ipak luda. Sigurno je da nama više nisu potrebne te tajnovite pjesme. Uostalom, zamorno je slušati fantazije kad su one izgubile društvenu važnost.“

Tako su jednog dana žabe namislile da uhvate ševu. I kad im je to uspjelo, preparirale su je i stavile u svoj novoizgrađeni gradski muzej (pristup slobodan)... na počasno mjesto.

[Jednostavko]

Theodor W. Adorno: Odgoj nakon Auschwitza (1/4)

Osnovni zahtjev upućen odgoju u cjelini jest da se Auschwitz nikada više ne dogodi. Taj je prioritet u tolikoj mjeri iznad bilo kojeg drugog preduvjeta da vjerujem kako to ne moram i ne bih trebao opravdavati. Ne mogu shvatiti zašto je tome do sada pridavano toliko malo pozornosti. Opravdavati tako nešto bilo bi monstruozno pred monstruoznošću koja se dogodila. No činjenica da je tog zahtjeva i pitanja koja on sa sobom nosi jedva itko svjestan pokazuje da ta monstruoznost nije prodrla duboko u umove ljudi, što je samo po sebi simptom daljnjeg potencijala za njezino ponavljanje, pogotovo ako u obzir uzmemo svjesno i nesvjesno ljudi. Svaka debata o idealima obrazovanja trivijalna je i sporedna u usporedbi s tim jednim jedinim idealom: nikada više Auschwitz. Bio je to barbarizam protiv kojega teži obrazovanje u svoj svojoj cijelosti. Govori se o opasnosti povratka u barbarizam. No u pitanju nije opasnost, Auschwitz jest bio upravo taj povratak, a barbarizam se nastavlja sve dok temeljni uvjeti koji su pogodovali tom povratku u ogromnoj mjeri ostaju nepromijenjeni. U tome se skriva cijeli užas. Društveni pritisak još uvijek pobjeđuje, iako opasnost ovih dana ostaje nevidljiva. Ljude nagoni prema neizrecivome, što je na svjetskoj razini povijesti kulminiralo u Auschwitzu. Među Freudovim uvidima, koji se doista protežu čak i u kulturu i sociologiju, jedan od najdalekovidnijih čini mi se onaj da sama civilizacija rađa anticivilizaciju i u sve većoj je mjeri osnažuje. Njegova djela Civilizacija i njeno nezadovoljstvo te Grupna psihologija i analiza ega zaslužuju da ih se što više širi, posebice u vezi s Auschwitzom. Ako je barbarstvo samo po sebi upisano u načelo civilizacije, onda u pokušaju da mu se suprotstavimo postoji nešto doista očajnički.

Bilo kakvo razmišljanje o načinima kako spriječiti da do Auschwitza opet dođe zasjenjeno je mišlju da taj očaj ljudima treba osvijestiti kako ne bi popustili pred idealističkim trivijalnostima. Ipak vrijedi pokušati čak i usprkos činjenici da su temeljna struktura društva, a stoga i njegovi članovi koji su ga takvim učinili, isti oni od prije dvadeset i pet godina. Milijuni nevinih ljudi, citirati ili se pogađati oko brojki već je samo po sebi nehumano, sustavno su ubijani. Ne postoji živuća osoba koja to može odbaciti kao površni fenomen, kao zastranjivanje tijeka povijesti koji valja zanemariti u usporedbi s velikom dinamikom napretka, prosvjetiteljstva, navodnog rasta humanizma. Činjenica da se takvo što dogodilo samo je po sebi izraz izuzetno snažne društvene tendencije. Ovdje bih se rado pozvao na činjenicu koja je, a što je vrlo karakteristično, izgleda jedva poznata u Njemačkoj, iako je uspješnici Četrdeset dana Musa Dagha Franza Werfela osigurala materijal potreban za postojanje. Već u Prvome svjetskom ratu Turci, takozvani Mladoturci, pod vodstvom Enver Paše i Talaat Paše, ubili su više od milijun Armenaca. Najviša njemačka vojna i vladina tijela vlasti toga su očito bila svjesna, no držali su to u strogoj tajnosti. Genocid svoje korijene vuče iz tog uskrsnuća agresivnog nacionalizma koji se od kraja 19. stoljeća razvio u cijelom nizu država.

Nadalje, nemoguće je ignorirati misao da je izum atomske bombe, koja doslovno jednim udarcem može s lica zemlje izbrisati stotine tisuća ljudi, spada u isti povijesni kontekst kao i genocid. Brz rast stanovništva u današnje se vrijeme naziva eksplozijom stanovništva. Čini se kao da je povijesna sudbina uzvratila spremnošću na povratne eksplozije, na ubojstva čitavih populacija. Ovime samo želim obznaniti u kolikoj su mjeri sile protiv kojih se moramo boriti iste one koje su na djelu tijekom čitave svjetske povijesti.

Budući da je mogućnost promjene objektivnih uvjeta, a pod time mislim na društvene i političke uvjete, u današnje vrijeme izuzetno ograničena, pokušaji da se radi na sprečavanju ponavljanja Auschwitza nužno su ograničeni na subjektivnu dimenziju. Time u osnovi mislim na psihologiju ljudi koji takve stvari čine. Ne vjerujem da bi bilo od velike pomoći pozvati se na vječne vrijednosti na koje bi upravo ti ljudi skloni počiniti takve grozote tek slegnuli ramenima. Osim toga, ne vjerujem da bi od velike koristi bilo prosvjetljenje o pozitivnim kvalitetama koje posjeduju progonjene manjine. Korijene treba tražiti u počiniteljima, a ne u žrtvama koje su ubijene pod najbjednijim mogućim izgovorima. Ono što je nužno jest ono što sam jednom prilikom s tim u vezi nazvao povratkom subjektu. Moramo naučiti prepoznavati mehanizme koji ljude čine sposobnima za takva djela. Moramo im te mehanizme objelodaniti te buđenjem opće svijesti o tim mehanizmima ljude pokušati spriječiti da opet postanu takvima. Nisu žrtve te koje su krive, ma ni u najviše moguće sofističkom i iskarikiranom smislu u koje mnogi danas to još uvijek vole konstruirati. Krivi su isključivo oni koji su bez razmišljanja sebi dali oduška kroz tu mržnju i agresiju koju su nad njima provodili. Moramo raditi protiv tog manjka refleksije, odvratiti ljude od toga da kreću u napad bez prethodnog promišljanja o samima sebi. Jedino obrazovanje koje ima ikakvog smisla jest obrazovanje koje dovodi do preispitivanja samoga sebe. No, budući da su prema otkrićima psihoanalize sve ličnosti, pa čak i one koje kasnije u životu počine zvjerstva, oblikovane u ranom djetinjstvu, obrazovanje koje teži sprečavanju da se ovakvo što ponovi mora se koncentrirati na rano djetinjstvo. Spomenuo sam Freudove teze o nezadovoljstvu u kulturi. Međutim, taj je fenomen još širi nego što je on mislio, prije svega zato što se pritisak civilizacije kojom se on bavio u međuvremenu multiplicirao do nepodnošljivih razina. Istovremeno eksplozivne sklonosti nasilju na koje je prvi usmjerio pozornost poprimile su razmjere koje teško da je mogao pretpostaviti. Nezadovoljstvo u kulturi, međutim, također ima svoju društvenu dimenziju koju Freud nije previdio, iako je nije ni konkretno istražio. Možemo govoriti o klaustrofobiji čovječanstva u upravljanom svijetu, o osjećaju da smo zarobljeni u potpuno podruštvljenom gusto istkanom okruženju nalik na mrežu. Što je tkanje gušće to više iz njega želimo pobjeći, pri čemu je upravo to usko tkanje ono koje dokida ikakvu mogućnost bijega. To bijes spram civilizacije čini još snažnijim. Ustanak protiv nje nasilan je i iracionalan.

Uzorak koji je potvrđen diljem cjelokupne povijesti progona jest da bijes spram slabih za svoj cilj najradije odabire one koje se doživljava društveno slabima te u isto vrijeme, bilo to ispravno ili krivo, sretnima. Sociološki gledano usudio bih se čak dodati da naše društvo, sve se više integrirajući, istovremeno služi i kao inkubator tendencije spram dezintegracije. Tek jedva nešto ukopani ispod površine uređenog civiliziranog života te su tendencije napredovale do ekstremne razine. Pritisak koji nadmoćna univerzalnost vrši nad svime što je iole partikularno, nad pojedincima i pojedinačnim institucijama, ima tendenciju uništenja partikularnog i individualnog zajedno s njihovom snagom otpora. Gubitkom identiteta i sposobnosti da se odupru ljudi gube i kvalitete zahvaljujući kojima su sposobni suprotstaviti se onome što ih u nekom trenutku može baciti u iskušenje da počine kakvu grozotu. Možda je teško da su u stanju oduprijeti se kad im nadležna tijela vlasti ponovno izdaju naredbe dok je god u ime kakvog ideala u koji vjeruju napola ili uopće ne.

Kad govorim o odgoju nakon Auschwitza mislim na dva područja. Kao prvo, odgoj djece, posebice u ranom djetinjstvu, a onda na opće prosvjetljenje koje omogućuje intelektualnu, kulturalnu i društvenu klimu u kojoj ponavljanje tako nečega više ne bi bilo moguće. Klimu u kojoj bi motivi koji su doveli do tog užasa postali relativno osviješteni. Naravno, ne mogu se drznuti skicirati plan takvog obrazovanja pa makar i u grubim crtama. Međutim, želio bih barem naznačiti neke od njegovih središnjih točaka. Karakteristično njemačko povjerenje u autoritet često je recimo u Americi prozvano odgovornim za nacionalsocijalizam pa i za Auschwitz. To objašnjenje smatram previše površnim, iako ovdje, kao i u mnogim europskim zemljama, autoritarno ponašanje i slijepa poslušnost autoritetu ustraju postojanije nego što bi netko pod uvjetima formalne demokracije bio voljan priznati. Umjesto toga, mora se priznati da su fašizam i teror koji mu je bio uzrokom povezani s činjenicom da su se stare uhodane vlasti Kaiserreicha urušile i pale dok ljudi još nisu bili psihološki spremni za samoodređenje. Pokazalo se da nisu sposobni za slobodu koja im je pala u krilo. Iz tog su razloga autoritarne strukture prihvatile tu destruktivnu i, ako to tako mogu reći, suludu dimenziju koju ranije nisu posjedovale ili je barem nisu otkrivale. Ako se uzme u obzir kako posjeti vladara koji više nemaju prave političke funkcije uzrokuju provale ushićenja u cijelim populacijama, onda postoji dobar razlog za sumnju da je autoritarni potencijal čak i sada puno snažniji no što se smatra. Želio bih, međutim, posebno naglasiti da povratak ili jednokratni izljevi fašizma u svom ključnom aspektu nisu pitanje psihologije nego društva. Psihološku stranu spominjem u tolikoj mjeri samo zato što drugi puno bitniji aspekti leže toliko izvan dohvata obrazovnog utjecaja ako ne i pojedinačnih uplitanja u cjelini.

[Jednostavko]

Theodor W. Adorno: Odgoj nakon Auschwitza (2/4)

Ljudi dobrih namjera koji ne žele da se Auschwitz ponovi vrlo se često pozivaju na pojam povezanosti. Njihovo je mišljenje da je činjenica da među ljudima više nema povezanosti odgovorna za ono što se dogodilo. Zapravo s tom je situacijom povezan gubitak autoriteta što je jedan od uvjeta sadističko-autoritarnog horora. Normalnom zdravom razumu logično je pozivati se na spone koje sadističke, destruktivne i pogubne impulse obuzdavaju empatičnim "Ne smiješ!" No ideju da bi pozivanje na spone, a komoli zahtjev da bi svi opet trebali prigrliti društvene veze kako bi se stvari za svijet i ljude u njemu poboljšale, moglo biti od pomoći u ikakvom ozbiljnom smislu ipak smatram iluzijom. Vrlo se brzo osjeti lažnost spona koje su potrebne samo kao sredstvo kojime se dolazi do rezultata, makar on bio dobar, a bez da ih se u narodu doživi kao nešto što je važno samo po sebi. Iznenađujuće je kako brzo čak i najbudalastiji i najnaivniji ljudi reagiraju kada se radi o pronalaženju slabosti u onima iznad njih. Takozvane spone vrlo lako postaju ili značka zajedničkih uvjerenja, tako se uz njih vežu kako bi dokazali da su dobri građani, ili za rezultat imaju zajedljivu ogorčenost, što je psihološki gledano suprotnost svrsi za koju su sastavljene. Svode se na heteronomiju, ovisnost o pravilima, o normama koje razum pojedinca ne može sam opravdati. Ono što psihologija naziva superegom, sviješću, u ime spona zamjenjuje se izvanjskim neobvezujućim i zamjenjivim institucijama, kako se jasno dade zapaziti u Njemačkoj nakon raspada Trećeg Reicha. No upravo ta spremnost za povlađivanje vlasti te otvoreno pokoravanje jačemu, a pod krinkom norme, stav je mučitelja koji se više nikada ne bi smio oživotvoriti. Iz tog je razloga zagovaranje spona toliko fatalno. Ljudi koji ih prihvate, više ili manje dobrovoljno, postavljeni su u svojevrsnu stalnu prisilu pokoravanja naredbama. Jedina istinska moć koja se suprotstavlja načelu Auschwitza stoga je autonomija, odnosno, ako se smijem poslužiti Kantovim izrazom, moć rasuđivanja, samoodređenja, nesudjelovanja.

Jednom sam prilikom doživio nešto vrlo šokantno. Za vrijeme plovidbe Bodenskim jezerom bio sam čitao badenske novine koje su objavile priču o Sartreovu kazališnom komadu Morts sans sepulchre gdje se opisuju najužasnije stvari. Čini se da je komad u kritičaru izazvao nelagodu. Međutim, on uzrok te nelagode nije objasnio užasom same teme, odnosno grozotama svijeta u kojem živimo. Umjesto toga, izokrenuo je to tako da bismo, za razliku od Sartrea, koji se bavi tim užasom, mogli ili skoro pa mogli ostati zahvalni za više stvari kako ne bismo priznali besmisao te strave. Specifično, pomoću blagorodnog egzistencijalnog licemjerja kritičar je poželio izbjeći suočavanje s užasom. U tome, iako ne samo u tome, leži opasnost da bi se te grozote mogle ponoviti, da će ljudi odbiti prići im bliže te doista čak i izgrditi svakoga tko o tome tek govori, kao da je govornik, ako ne umiri tu svoju nabusitost, onaj koji je uistinu kriv, za razliku od počinitelja.

Kad je u pitanju problem autoriteta i barbarstva ne mogu si pomoći a da ne razmišljam o ideji koja je u najvećoj mjeri jedva uzeta u obzir. Pojavljuje se u opasci knjige SS država Eugena Kogona koja sadrži ključne uvide u čitav kompleks, a koju znanost i obrazovna teorija nisu asimilirali ni u tragovima, a kamoli na način na koji to dotična ideja zaslužuje. Kogon kaže da su počinitelji u koncentracijskim logorima u kojima je proveo godine svog života većinom bili sinovi seljaka. Kulturalna razlika između grada i sela koja još uvijek postoji jedan je od uvjeta strave iako zasigurno nije ni jedina niti najvažnija. Daleko od toga da mi je namjera na bilo kakav način iskazati nadmenost spram ruralnog stanovništva. Znam da nitko nije zaslužan za to je li rođen u gradu ili selu. Primjećujem isključivo da je debarbarizacija u naseljima bližima prirodi bila manje uspješna nego negdje drugdje. Čak ni televizija niti drugi masovni mediji vjerojatno nisu previše izmijenili stanje onih koji baš i nisu posve išli ukorak s kulturom. Čini mi se ispravnijim ovo izgovoriti, a onda raditi da se to izmijeni, nego sentimentalno hvaliti neke posebne kvalitete ruralnog života koji prijete izumiranjem. Otići ću čak toliko daleko da ustvrdim kako je jedan od najvažnijih ciljeva odgoja debarbarizacija sela. To, međutim, pretpostavlja proučavanje svjesnog i nesvjesnog tamošnjeg stanovništva, a iznad svega u obzir se mora uzeti utjecaj modernih masovnih medija na stanje svijesti koje nije došlo ni blizu stanju buržoaske liberalne kulture 19. stoljeća.

Kako bi se to stanje svijesti promijenilo uobičajeni osnovnoškolski sustav, koji u ruralnom okruženju ima više od nekoliko problema, ne može biti dovoljan. Mogu zamisliti cijeli niz mogućnosti. Jedna od njih bi bila, improvizirat ću, planiranje televizijskih programa, uzimajući u obzir središnje dijelove toga specifičnog stanja svijesti. Potom bih mogao zamisliti formiranje nečega poput mobilnih skupina za obrazovanje te volonterskih konvoja koji bi odlazili u sela te u raspravama na tečajevima i putem dodatnih instrukcija pokušavali pokriti one nedostatke koji bi se pokazali najopasnijima. Ne ignoriram činjenicu da bi takvi ljudi samo uz tešku muku izazvali ikakve simpatije. No u jednom bi se trenutku oko njih stvorio mali krug sljedbenika, a od te bi se točke obrazovni program možda mogao nastaviti širiti.

Međutim, ne treba biti nesporazuma po pitanju činjenice da je arhaična tendencija spram nasilju prisutna i u urbanim centrima, a posebice u onim većima. Regresivne tendencije, odnosno ljudi s represivnim sadističkim osobinama, u današnje se vrijeme i uz pomoć globalne evolucije društva pojavljuju svugdje. Ovdje bih htio podsjetiti na izopačeni patološki odnos spram tijela koji smo Horkheimer i ja opisali u Dijalektici prosvjetiteljstva. Svugdje gdje dolazi do njezina osakaćenja svijest se odražava na tijelu i u sferi tjelesnog u neslobodnom obliku koji je sklon nasilju. Potrebno je samo promatrati kako, u slučaju određenih tipova neobrazovanih ljudi, njihov jezik, prije svega u trenucima kada se osjeća optuženim za kakvu grešku ili prekorenim, postaje prijeteći. Kao da se jezične geste prilagođavaju fizičkom nasilju koju osoba jedva uspijeva držati pod kontrolom. Ovdje je bez sumnje nužno proučiti ulogu koju u svemu igra sport, koji kritička društvena psihologija nije u dovoljnoj mjeri proučila i ispitala. Sport je dvoznačan. S jedne strane kroz sredstva fair playa, kroz širenje viteškog duha i uzimanje u obzir slabih može imati antibarbarski i antisadistički učinak. S druge pak strane u cijelom nizu svojih podvrsta i praksi može promovirati agresiju, brutalnost i sadizam, prije svega u ljudima koji se ne izlažu naporima i disciplini koju sport zahtijeva, nego biraju biti tek promatračima. Drugim riječima, biraju biti oni koji redovito navijaju sa strane. Takva se dvoznačnost mora sustavno analizirati. U mjeri u kojoj obrazovanje može imati utjecaja rezultate je potrebno primijeniti i na svijet sporta.

Sve ovo u većoj je ili manjoj mjeri povezano sa starom autoritarnom strukturom, skoro pa da bih mogao reći značenjima ponašanja dobre stare autoritarne osobnosti. No ono što je proizveo Auschwitz, karakteristični tipovi osobnosti svijeta Auschwitza vjerojatno predstavljaju nešto novo. S jedne strane ti tipovi osobnosti utjelovljuju slijepu identifikaciju s kolektivom, s druge strane su skrojeni u svrhu manipulacije masama i kolektivima kako su to činili Himmler, Hoess i Eichmann. Smatram da je najvažniji način suočavanja s opasnošću ponavljanja Auschwitza rad protiv brutalne dominacije svih kolektiva, jači otpor spram nje putem usmjerenosti na problem kolektivizacije. To nije toliko apstraktno koliko zvuči s obzirom na strast s kojom se posebice mladi i dobronamjerno progresivni ljudi žele integrirati u neku od tih zadaća. Moglo bi se započeti patnjom koju kolektiv isprva nanosi svim pojedincima koje prihvaća pod svoje skute. Treba se samo prisjetiti prvih iskustava koja smo imali u školi. Borba protiv folklora i obreda inicijacije svih vrsta i oblika koji osobi nanose fizičku, često neizdrživu bol. Valja naime platiti cijenu ako nam je smatrati se članom, dijelom kolektiva. Nije nimalo slučajno da su nacisti u ime običaja veličali i kultivirali takve monstruoznosti. Znanost ovdje ima jednu od svojih najvažnijih zadaća. Mogla bi snažno preusmjeriti tendencije narodnih običaja koje su nacisti entuzijastično koristili kad im je god bilo prikladno, a u svrhu sprečavanja da takvi folklorni užici, istovremeno brutalni i sablasni, prežive u budućnosti.

[Jednostavko]

Theodor W. Adorno: Odgoj nakon Auschwitza (3/4)

Čitava ova sfera nadahnuta je navodnim idealom koji također igra značajnu ulogu u tradicionalnom odgoju - idealom čvrstoće. Taj se ideal na besraman način zna pozivati i na stanovitu Nietzcheovu opasku, iako je on zapravo mislio na nešto posve drugo. Pamtim kako je strašni Boger tijekom suđenja u Auschwitzu imao ispad koji je kulminirao panegirikom o odgoju koji usađuje disciplinu putem čvrstoće. Smatrao je kako je čvrstoća nužna kako bi nastao, kako je on to vidio, ispravni tip osobe. Ovaj obrazovni ideal čvrstoće u koji mnogi vjeruju bez da o njemu iole promisle u potpunosti je kriv. Ideja da se muževno sastoji od najvišeg mogućeg stupnja izdržljivosti već je davno postala projekcija mazohizma koji se, kako je psihologija to pokazala, čak i prelako postrojava u sadizam. Bivanje čvrstim, a to bi imalo uliti u glavu to napuhano kvalitetno obrazovanje, znači apsolutnu nonšalanciju spram boli kao takve. Ovdje se ne održava prestroga razlika između vlastite boli i boli nekoga drugog. Svatko tko je strog prema samome sebi zaslužuje pravo da bude strog i prema drugima te se tako osveti za bol čije pojavnosti nije smio pokazati te ih je bio prisiljen potisnuti. Ovaj se mehanizam mora osvijestiti baš kao što se mora promicati obrazovanje koje više ne nagrađuje boli i sposobnost izdržavanja boli. Drugim riječima, obrazovanje mora ozbiljno shvatiti ideju koja nije nimalo nepoznata filozofiji - tjeskobu se ne smije potiskivati. Kad nije potisnuta, kad si dopustimo svu tjeskobu koju nam ova stvarnost jamči, upravo će tada velik dio destruktivnog učinka nesvjesne i izmještene tjeskobe vjerojatno nestati.

Ljudi koji slijepo ulaze u kolektive već od samih sebe stvaraju nešto poput materijala. Dokidaju se kao samoodređujuća bića. U to se uklapa spremnost da se druge tretira kao amorfnu masu. One koji se tako ponašaju u Autoritarnoj osobnosti nazvao sam manipulativnim karakterom i to u vrijeme kad dnevnik Hoessa i snimke Eichmanna još nisu bile ni poznate. Moji opisi manipulativnog karaktera datiraju iz posljednjih godina Drugoga svjetskog rata. Socijalna psihologija i sociologija ponekad su u stanju konstruirati koncepte koje se empirijski potvrdi tek kasnije. Manipulativni karakter, kao što bilo tko može provjeriti u izvorima koji stoje na raspolaganju o dotičnim nacističkim vođama, očitava se u organizacijskom zanosu, nesposobnosti ostvarivanja neposrednih ljudskih iskustava, određenim manjkom osjećaja, davanju prevelikoga značaja realizmu. Takav karakter pod svaku cijenu želi provoditi navodnu Realpolitik, čak i slučaju kad je u pitanju ludost. On ni na sekundu ne misli niti želi svijet koji je imalo drugačiji od postojećeg. Opsjednut je željom da se stvari odrade, neovisno o sadržaju tog činjenja. On iz rada, aktivnosti, takozvane efficiency, učinkovitosti stvara kult koji se onda ponovno pojavljuje u reklami aktivne osobe. Ako me moja opažanja ne varaju te ako neka sociološka istraživanja dopuštaju stanovitu generalizaciju, onda je takav tip karaktera u današnje vrijeme postao rasprostranjeniji nego što bi se moglo zamisliti. Ono što je onomad bilo oprimjereno u samo nekoliko nacističkih čudovišta danas bi se moglo potvrditi u brojnim ljudima, primjerice u maloljetnim kriminalcima, vođama bandi i sličnima o kojima svakodnevno možemo čitati u novinama. Ako bih taj tip manipulativnog karaktera morao svesti na neku formulu to možda ne bi trebalo činiti, no istovremeno bi moglo pomoći pri razumijevanju toga fenomena, onda bih tom tipu dao naziv postvarene svijesti. Ljudi tog tipa praktički su se u određenoj mjeri izjednačili sa stvarima. Potom tamo gdje je to moguće druge ljude izjednačuju sa stvarima. To je vrlo jasno izraženo u izrazu dokrajčiti [fertigmachen], koji je u jednakoj mjeri popularan među mladim vandalima i među nacistima. Taj izraz ljude definira u dvostrukom smislu, kao dokrajčene ili pripremljene stvari. Prema uvidu Maxa Horkheimera mučenje je izmijenjena i u određenoj mjeri ubrzana prilagodba ljudi na kolektive. Nešto od toga leži u duhu vremena iako s duhom i nema puno dodirnih točaka. Citirat ću tek izreku Paula Valeryja iz vremena prije prošloga rata koji je rekao da pred nehumanošću leži svijetla budućnost. Posebno je teško boriti se protiv nje jer oni manipulativni ljudi koji nisu sposobni za istinska iskustva upravo iz tog razloga iskazuju znakove oglušivanja koji ih povezuju s određenim mentalno bolesnim ili psihotičnim karakterima, drugim riječima, shizoidima.

Pri pokušajima da se spriječi ponavljanje Auschwitza čini mi se, kao prvo, ključnim rasvijetliti uvjete pod kojima dolazi do pojave manipulativnog karaktera, a potom, mijenjanjem tih uvjeta, u kolikoj je god mjeri moguće, spriječiti njegovo pojavljivanje. Ponudio bih konkretan prijedlog. Proučiti krivce za Auschwitz svim metodama koje znanosti stoje na raspolaganju, posebice kroz dugotrajnu psihoanalizu, a sve u svrhu otkrivanja razvoja takve osobnosti. Takvi bi ljudi još mogli učiniti nešto dobro u suprotnosti sa strukturom njihove vlastite osobnosti, doprinijeti sprečavanju da do takvih stvari ikada više dođe. To bi bilo moguće samo ako bi oni željeli surađivati u istraživanju njihove vlastite geneze. Naravno, moglo bi biti teško potaknuti ih da progovore i ni u kojem slučaju ne bi trebalo primjenjivati ijednu od njihovih vlastitih metoda kako bismo saznali kako su postali takvi kakvi jesu. Međutim, u međuvremenu se oni u svojem kolektivu, a posebno u osjećaju da su svi zajedno stari nacisti, osjećaju tako sigurnima da je jedva ijedan od njih pokazao makar i najmanji osjećaj krivnje. No valja pretpostaviti da čak i u njima ili barem u nekima postoje psihološke poveznice kroz koje je to moguće promijeniti. Primjerice njihov narcizam ili jednostavnije rečeno njihova taština. Ako bi o sebi mogli govoriti bez sustezanja, poput Eichmanna koji je očito snimio čitave knjižnice, u njima bi se mogao probuditi osjećaj važnosti. Naposljetku, moguće je pretpostaviti da čak i u tim osobama, ako kopamo dovoljno duboko, možemo pronaći preostatke starih autoriteta savjesti koje se u današnje vrijeme u velikoj mjeri nalazi u stanju raspada. Kad jednom naučimo izvanjske i unutarnje uvjete koji ih čine takvima kakvi jesu, ako smijem hipotetski pretpostaviti da ih je uistinu moguće iznijeti na površinu, onda će postati moguće izvesti zaključke, kako se tako nešto više nikad ne bi ponovilo. Hoće li takav pokušaj biti od pomoći ili neće ne možemo znati prije nego što ga se poduzme. Ne bih ga htio precijeniti. Moramo imati na umu da pojedince nije moguće automatski objasniti tim uvjetima. Pod istim uvjetima jedni će se razviti na jedan, a drugi pak na sasvim drugi način. Unatoč tome, bilo bi to vrijedno truda. Već i samo postavljanje takvih pitanja sadrži potencijal za prosvjetiteljstvo. Naime, ovo katastrofalno stanje svjesne i nesvjesne misli sadrži pogrešnu ideju da je nečiji način postojanja, činjenica da je netko ovakav, a ne drugačiji, dio njegove prirode, da je u pitanju nepromjenjiva danost, a ne povijesna evolucija. Spomenuo sam koncept postvarene svijesti. Iznad svega ovoga nalazi se svijest slijepa za svu historijsku povijest, sve uvide u vlastitu uvjetovanost i kao apsolutno objašnjava nešto što postoji tek uvjetovano. Ako bi se jednom uspjelo probiti taj mehanizam prisile vjerujem da bi od toga ipak bilo neke koristi.

Nadalje, a u vezi s postvarenom svijesti, trebalo bi pobliže promotriti odnos spram tehnologije i to ni u kojem slučaju samo u malim grupama. Taj odnos je jednako dvosmislen kao i odnos spram sporta s kojim je uostalom i srodan. S jedne strane, svako razdoblje rađa onakve karaktere kakvi su potrebni u društvu tog vremena, tipovi tih karaktera razlikuju se ovisno o raspodjeli psihičke energije. Svijet u kojem tehnologija zauzima tako ključan položaj, kao što je to slučaj u današnje vrijeme, proizvodi tehnološke osobe, ljude usklađene s tehnologijom. Za to postoji dobar razlog. U svom uskom području manja je mogućnost da ih se može zavarati, a to može imati utjecaja i na širu sliku. S druge strane, u današnjem odnosu spram tehnologije postoji nešto pretjerano, iracionalno, patogeno. To je pak povezano s tehnološkim velom. Ljudi su skloni tehnologiju shvatiti kao stvar samu po sebi, kao nešto što ima svrhu u samome sebi, snagu koja postoji sama po sebi i tako zaboraviti da je u pitanju produžena ruka samog čovjeka. Sredstva, a tehnologija je utjelovljenje sredstva samoočuvanja ljudske vrste, su prikrivena i uklonjena iz svijesti ljudi. Sve dok se to uopći na način na koji sam ja to upravo učinio iz toga bi morao uslijediti stanoviti uvid. No takva je hipoteza još uvijek previše apstraktna. Još nije ni u kojem slučaju jasno kako se fetišizacija tehnologije uspostavlja unutar individualne psihologije određenih ljudi. Ili pak gdje se nalazi prag između racionalnog odnosa spram tehnologije i pretjeranog davanja vrijednosti tehnologiji koja na koncu vodi do točke u kojoj će netko smisliti pametni sustav vlakova koji žrtve što je brže i jednostavnije moguće dovodi u Auschwitz, a pritom zaboravlja što će se njima tamo dogoditi.

[Jednostavko]

Theodor W. Adorno: Odgoj nakon Auschwitza (4/4)

Kod tipa ljudi koji negira fetišizaciju tehnike radi se jednostavnije rečeno o ljudima koji ne mogu voljeti druge ljude. Pritom to ne kažem u sentimentalnom ili moralizatorskom smislu, nego ciljam na manjak libidinoznog odnosa s drugim ljudima. Oni su potpuno hladni. Duboko unutar sebe samih moraju negirati samu mogućnost ljubavi. Moraju je ukloniti već na samom početku prije nego što se uopće ima priliku razviti. Ono što u njima preživi od sposobnosti za ljubav oni moraju iskoristiti na sredstva. Ti autoritarni karakteri puni predrasuda s kojima smo u Autoritarnoj osobnosti imali posla na Berkeleyu za to su nam dali dosta dokaza. Testni subjekt, a i sama ta riječ već dolazi iz postvarene svijesti, o sebi je rekao "Volim zgodnu opremu, fine uređaje" posve ravnodušan spram toga o kakvim se uređajima radi. Njegovu su ljubav apsorbirale stvari, strojevi kao takvi. Pritom je uznemirujuće, kažem uznemirujuće jer se može doimati beznadnim protiv toga se boriti, da taj trend ide ruku pod ruku s trendom koji slijedi cijela naša civilizacija. Boriti se protiv toga znači otprilike boriti se protiv duha svijeta u kojem živimo. No sada samo ponavljam ono što sam na početku spomenuo kao najmračniji aspekt odgoja koji se protivi Auschwitzu.

Kao što sam već rekao, ti su ljudi hladni na jedan vrlo specifičan način. Dopustit ćete mi nekoliko riječi o hladnoći općenito. Kad hladnoća ne bi bila temeljna značajka antropologije, odnosno svojstvo ljudi kakvi uistinu postoje u našemu društvu, ako ljudima ne bi bilo posve svejedno što se događa sa svim drugim ljudima, osim s onima s kojima su blisko povezani, a i to ako je moguće opipljivim interesima, onda Auschwitz ne bi bio moguć. Ljudi to ne bi dopustili. Društvo u svojem sadašnjem obliku, a tako je bez sumnje već stoljećima, nije utemeljeno na privlačnosti, kako je to još od Aristotela ideološki bilo pretpostavljeno, nego na slijeđenju vlastitih interesa protiv interesa svih drugih. To se nastanilo u samo središte karaktera ljudi. Ono što proturječi mojoj interpretaciji, nagon krda, takozvane usamljene mase, jest reakcija na taj proces, to okupljanje hladnih koji svoju vlastitu hladnoću ne mogu podnijeti, a ne mogu je ni promijeniti. U današnje vrijeme nema osobe koja se bez iznimke ne osjeća premalo voljeno iz razloga što nijedna osoba nije u stanju voljeti u dovoljnoj mjeri. Nemogućnost identifikacije s drugima bez sumnje je bio najvažniji psihološki uvjet za pojavu nečega poput Auschwitza usred više ili manje civiliziranih i nevinih ljudi. Ono što se naziva pasivnim sljedbeništvom prije svega je bio poslovni interes. Vlastita korist dolazi prije svega drugog i osoba naprosto, kako sebe ne bi dovela u opasnost, ne govori previše. To je opći zakon statusa quo. Šutnja pod terorom bila je isključivo posljedica tog istog terora. Hladnoća društvenih monada, izoliranog konkurenta, bila je kao ravnodušnost spram sudbine drugih preduvjet za reakciju tako malenog broja ljudi. Mučitelji to znaju i uvijek iznova isprobavaju funkcionira li još kako bi trebalo.

Nemojte me krivo shvatiti, ne želim biti propovjednikom ljubavi. Smatram uzaludnim propovijedati ljubav. Nitko na to nema pravo jer je manjak ljubavi, kao što sam već rekao, manjak koji postoji u svim ljudima bez preostatka. Propovijedati ljubav pretpostavlja da se u onima prema kojima tu propovijed usmjeravamo nalazi drugačija struktura karaktera od one koju valja promijeniti. Naime, ljudi koje treba voljeti ni sami ne mogu voljeti pa tako i nisu baš previše dopadljivi. Jedan od najvažnijih poticaja kršćanstva, ne neposredno identičnih s njegovom dogmom, bio je izbrisati hladnoću koja prodire u ama baš sve oko nas. No taj je pokušaj propao, zasigurno zbog toga što nije dotaknuo društveni poredak koji proizvodi i reproducira hladnoću. Vjerojatno ta međuljudska toplina za kojom svi žude nikada nije ni postojala, osim u vrlo kratkim razdobljima i među vrlo malim skupinama ljudi, možda kakvih miroljubivih urođenika. Često oklevetani utopisti to su i sami uočili. Stoga je Charles Fourier privlačnost definirao kao nešto što se prvo mora uspostaviti kroz humani društveni poredak. Osim toga, prepoznao je i da bi to stanje bilo moguće samo kad ljudski nagoni više ne bi bili potisnuti, nego ispunjeni i oslobođeni. Ako išta može pomoći protiv hladnoće koja je uvjet katastrofi, onda je to uvid u uvjete koji je uzrokuju te pokušaj da se protiv tih uvjeta radi. Netko će možda pomisliti: što manje zabranimo djeci, što se prema njima bolje ponašamo, to će šansa za uspjeh biti veća. No i tu prijete iluzije. Djeca koja nemaju ni najmanjeg pojma o okrutnosti i teškoćama života tek su onda, kad ih se pripusti van iz njihova zaštićenog okružja, zaista izložena barbarizmu. Međutim, prije svega je nemoguće probuditi toplinu u roditeljima koji su i sami proizvod tog društva i koji nose njegova obilježja. Poziv da se djeci pruži više topline svodi se na umjetno upumpavanje te topline na taj način negirajući. Osim toga, ljubav nije moguće potraživati u profesionalno posredovanim odnosima poput onih između učitelja i učenika, liječnika i pacijenta, odvjetnika i njegova klijenta. Ljubav je nešto neposredno i u svojoj srži se suprotstavlja posredovanim odnosima. Ohrabrenje na ljubav ako je moguće u imperativnom obliku da to valja učiniti i samo je dio ideologije koja hladnoći onemogućuje da padne u zaborav. To ohrabrenje u sebi sadrži kompulzivnu ugnjetavačku kvalitetu koja sprječava sposobnost za ljubav. Stoga je prvo što treba učiniti osvijestiti hladnoću i razlog zašto se pojavila.

Dopustite mi da na kraju kažem tek par riječi o nekima od mogućnosti za osvješćivanje općenitih subjektivnih mehanizama bez kojih bi se Auschwitz teško bio dogodio. Znanje o tim mehanizmima je nužnost baš kao što je nužno i znanje o stereotipičnim obrambenim mehanizmima koji blokiraju takvu svijest. Onaj koji danas još uvijek može reći kako se Auschwitz nije dogodio ili da sve skupa nije bilo baš tako strašno već staje u obranu onoga što se dogodilo te bi bez sumnje bio spreman biti promatračem ili sudionikom ako do tako nečega opet dođe. Čak i ako racionalno prosvjetljenje, kao što je psihologiji dobro poznato, ne eliminira odmah te nesvjesne mehanizme, a onda barem u podsvjesnom osnažuje određene suprotne instance i pomaže pripremiti klimu koja nije prikladna za najveće ekstreme. Kad bi cjelokupna kulturna svijest doista postala prožeta idejom o patogenom karakteru onih postupaka koji su u Auschwitzu došli na svoje, onda bi ljudi takve postupke možda mogli bolje kontrolirati.

Nadalje, valjalo bi raditi na podizanju svijesti o mogućem premještanju onoga što je buknulo u Auschwitzu. Sutra na red može doći neka druga skupina, recimo stariji, koji su u Trećem Reichu još uvijek bili ostali pošteđeni. Ili intelektualci ili naprosto devijantne skupine. Kao što sam već bio natuknuo, ponovno buđenje nacionalizma klima je koja u najvećoj mjeri promiče takva uskrsnuća. On je toliko zao jer u vremenu međunarodne komunikacije i nadnacionalnih blokova više ne može doista vjerovati u samoga sebe te se u pretjerivanju mora vinuti do samih ekstrema kako bi sebe i druge uvjerio da je još uvijek bitan.

Ipak, nužno je pokazati konkretne mogućnosti otpora koje postoje. Primjerice, trebalo bi proučiti povijest ubojstava eutanazijom koju u Njemačkoj, zahvaljujući otporu s kojim su se suočila, nisu provođena u mjeri u kojoj su ih planirali nacionalsocijalisti. Otpor je bio ograničen na grupu koja je bila u pitanju, a upravo to je posebno upadljiv široko rasprostranjen simptom univerzalne hladnoće. Ta je hladnoća, međutim, povrh svega drugog, uskogrudna u pogledu nezasitnosti koja leži u srži načela progona. Doslovce svakog čovjeka koji u tom trenutku ne pripada progonjenoj skupini može zadesiti ta sudbina. Postoji dakle jedan iznimno egoističan interes na koji je moguće apelirati. I na kraju, mora se ispitati specifične povijesno objektivne uvjete tih progona. Takozvani pokreti nacionalnih preporoda u vremenu u kojemu je nacionalizam zastario očito su posebno podložni sadističkim praksama.

Političko obrazovanje u svojoj cijelosti trebalo bi biti usmjereno na ideju da se Auschwitz više nikad ne dogodi. To je moguće samo ako se otvoreno i bez straha da bi moglo uvrijediti neke vlastodršce posveti tom najvažnijem od svih problema. Kako bi to bilo izvedivo, ovo se obrazovanje mora preobraziti u sociologiju, odnosno mora podučavati o društvenoj igri moći koja djeluje ispod površine političkih oblika. Uvažene koncepte poput nacionalnog interesa, da navedemo samo jedan od modela, mora se podvrgnuti kritičkom razmatranju. Stavljajući pravo države iznad prava njenih članova sjeme užasa potencijalno je već posijano.

Walter Benjamin me je jednom tijekom svoje emigracije u Parizu, a dok sam se još uvijek povremeno vraćao u Njemačku, upitao ima li ondje doista još uvijek dovoljno mučitelja koji će provesti naredbe nacista. Bilo ih je dovoljno. Ipak, to pitanje bilo je sasma na mjestu. Benjamin je osjetio da ljudi koji to čine, za razliku od birokratskih ubojica za radnim stolovima i raznoraznih ideologa, djeluju u suprotnosti spram svojih neposrednih interesa. Osjetio je da ubijajući druge istovremeno postaju ubojice samih sebe. Bojim se da će mjere, čak i tako detaljno razrađenog obrazovanja, teško uspjeti spriječiti ponovni rast ubojica za radnim stolovima. No protiv činjenice da postoje ljudi niže u hijerarhiji, ljudi koji to čine kao sluge koji kroz ta ubojstva perpetuiraju vlastito sluganstvo i ponižavaju sami sebe, ti bogeri i kaduci, protiv toga se kroz odgoj i prosvjetiteljstvo još uvijek može nešto malo učiniti.

[Vodenipark]

George Orwell

U Vrlom novom svijetu Aldousa Huxleyja, nekoj vrsti poratne parodije na Wellsovu utopiju ... je hedonističko životno načelo dotjerano do svoje krajnosti, cijeli se svijet pretvara u hotel na rivijeri. Ali premda je Vrli novi svijet briljantna karikatura sadašnjosti (sadašnjost u 1930-tim godinama), on zacijelo ne osvjetljava budućnost. Ni jedno društvo te vrste ne bi moglo opstati više od nekoliko naraštaja, jer bi vladajuća klasa koja razmišlja uglavnom o tom kako će se »što bolje zabaviti«, uskoro izgubila svoju vitalnost. Vladajuća klasa mora održavati strogu moralnost, nekakvo kvazi-religiozno vjerovanje u samu sebe, neku vrstu mistike. Jack London je i toga svjestan, pa premda opisuje kastu plutokrata koji vladaju svijetom sedam stoljeća kao neljudska čudovišta, on ih ipak ne prikazuje kao dokona i razbludna bića. Oni se mogu održati na svojim položajima dok vjeruju da civilizacija ovisi samo o njima, pa su stoga, premda nekako drukčije, ipak isto toliko odvažni, sposobni i požrtvovni kao i revolucionari koji im se suprotstavljaju.


London je prihvatio zaključke marksizma na jedan intelektualni način i mislio je da će »protuslovnost« kapitalizma, nepotrošen višak i tako dalje, postojati i pošto se kapitalizam ustroji u jedinstveno kolektivno tijelo. Ali po ćudi se uvelike razlikovao od ostalih marksista. Sa svojom sklonosti ka nasilju i obožavanjem fizičke snage, svojim vjerovanjem u »prirodnu aristokraciju«, svojim životinjskim obožavanjem i uzdizanjem primitivnog, u sebi je imao urođeno nešto što bi se moglo nazvati fašističkom žicom. To mu je jamačno baš i pomoglo da sebi predoči kako će se držati klasa imućnih kad jednom bude ozbiljno ugrožena.

A baš je to socijalistima marksistima izmaklo. Njihovo tumačenje historije bilo je toliko mehaničko da nisu uočili opasnosti koje su bile toliko očite i običnom puku koji nikad nije ni čuo za Marxa. Ponekad Marxu zamjeraju što nije predvidio pojavu fašizma. Ne znam doista je li ga predvidio ili nije – u ono doba on je mogao o njemu samo nešto natuknuti u vrlo općim crtama – ali zacijelo je sigurno da njegovi sljedbenici u fašizmu nisu vidjeli nikakve opasnosti sve dok se sami nisu našli ispred ulaza u koncentracioni logor. Godinu dana, pa i više, pošto je Hitler došao na vlast, uredovni je marksizam još uvijek oglašavao da je Hitler nevažna pojava i da je »socijalni fašizam« (tj. demokracija) njegov glavni neprijatelj. London, zacijelo, nikad ne bi učinio takvu grešku. Njegov ga je prirođeni nagon opominjao da je Hitler opasan. Znao je da ekonomski zakoni ne djeluju kao zakon o gravitaciji, da njima mogu upravljati dulje vremena ljudi poput Hitlera koji vjeruju u sudbinu.

[Nea--]

"Za ljude kao što smo mi dom je ondje gdje nismo"

("Ova strana raja", F.S. Fitzgerald)

[Edmond Gift]

"Hodaš po leševima, ljepotice, neuznemirena."

"Jedva mogu pojmiti vrstu ljepote u kojoj nema melankolije."

"Oaza užasa u pustinji dosade."

"Lijepo je uvijek čudno."

"Čitatelju licemjeru - moj čovječe - moj brate!"

(Charles Baudelaire)

[jedrilicar]

Svako jutro počinjem raditi pun nade, a svaku večer svršavam dan pun očaja.

Ludwig Wittgenstein


Poslano sa mog SM-G973F koristeći Tapatalk

[Sigmund]

FeetF1 kaže:

Ne prolazi vrijeme - nego mi.

Ivo Andrić

"Svi smo mi mrtvi. Samo se redom sahranjujemo."

Ivo Andrić

[Sigmund]

jedrilicar kaže:

Svako jutro počinjem raditi pun nade, a svaku večer svršavam dan pun očaja.

Ludwig Wittgenstein

Kod mamurluka je obrnuto.

[samting]

Sigmund kaže:

"Svi smo mi mrtvi. Samo se redom sahranjujemo."

Ivo Andrić

"Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda."

Miroslav Antic

[FeetF1]

Sigmund kaže:

"Svi smo mi mrtvi. Samo se redom sahranjujemo."

Ivo Andrić

samting kaže:

"Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda."

Miroslav Antic

Video sam otkopane grobove iz V. veka pre Hrista.
U njima su bili još uvek vidljivi tragovi glavnih kostiju i naslućivale se osnovne linije ljudskog lika.

U meni se javilo nezadovoljstvo, kao nad neuspelim delom ili nedovršenim poslom. Čovek treba da nestane bez traga.

Ivo Andrić

[FeetF1]

Ako napokon netko misli da se ništa ne može znati, taj - jer priznaje da ništa ne zna - ne zna ni to da li se može nešto znati.
Stoga s takvim čovjekom koji je sam sebe glavom postavio na stopala neću ni raspravljati.
Dopuštajući ipak da to zna, zapitat ću ga ovo: budući da prije nije spoznavao ništa što bi u stvarima bilo istinito, odakle onda može znati što je to 'znati' a što 'ne znati'?

Tit Lukrecije Kar

[Nea--]

"Voljeni nam nije suprotstavljen, on je jedno s našim bićem; mi u njemu vidimo samo nas, a on onda ipak opet nije mi - čudo koje nismo u stanju da shvatimo"

(Hegel, Skice o religiji i ljubavi)

[Nea--]

"Život nije savšen, pojedinci će uvijek griješiti, ali empatija - nesposobnost da u drugima vidimo bilo što drugo osim ljudi poput nas - na kraju pobijeđuje sve."

Adrian Tchaikovsky, Djeca vremena

[Weekend Warrior]

"Kad god vam se neka teorija učini kao jedina moguća, uzmite to kao znak da niste razumjeli niti teoriju niti problem koji se pomoću nje namjerava riješiti." - K. Popper