Depresija - opća tema

[descender]

Verdadera kaže:

Cesto spominjes te dokone ruke. I tipkanje je posao...

Ofkors. Ne samo da ih često spomenem, odnosno spominjem, nego ih često i demonstriram. Spominjanje ili demonstracija, kao nerijetko u rotaciji iskaza produktivnosti, također kao možda pitanje. Svaka tvrdnja ili iskaz mišljenja, može biti primijećena kao pitanje. Ako može. Kada bi bio sposoban za empatiju, ne za onu fejk nego za onu pravu, kojom je priča se moguće osjetiti tuđe osjećaje, vjerojatno bi me bilo sram (ili tako neka, samokritikom do pozitivno negativna osjećaja, kojeg kada je osjećati što intenzivnije to bolje, ukazuje na moju "white male privilege" povlaštenu poziciju) viška vremena, kojeg upošljavanja dokonih ruku nepromišljeno, hazarderski nemilice trošim na razne depresivne pizdarije, dok oni siročeki tamo negdje, cijenom ili vrijednosti ljudska života posve jednakog mojem, nekim neslučajnim morebit slučajem gladuju do i preko smrti; kod kuće bauštelajući naravno za sebe no zapravo za nečiji standard bore se za niti osnovno "kvaliteta života" preživljavanje; prepucavaju se raznim eksplozivnim sredstvima ljubavi prema bližnjem svojem...

Samokritički bi me trebalo biti sram što sam depresivan, jer eto, retrogradni Merkur mi naređuje, naišlo mi je da budem, a recimo, komparativno, za isto nikakvog razloga ili opravdanja nemam. Tipkajući ne sasvim svejedno no sasvim svejedno što, pitam se na glas o možda neslučajnim slučajnostima, o kojima ovisi kako se tko od nas posve jednakih osjeća u trenutnom trenu. Ako sam ono baš jako depresivan, no ne toliko da me prokleta depresija upakirala u — mogu si dozvoliti "downtime idling" — topli i mirišljavi krevetac, i ne mogu se paraliziran depresijom jadan pomaknuti, mogu si barem napraviti kavu i odvući se do neradna stola ne bi li nečime (tipkanjem, ili...) zavarao dokoni um, koji se ciklički još jednom ubacio u zatvorenu petlju moguće iracionalne samokritike, ništa više racionalna samosažaljenja, depresijom vrhunske koncentriranosti se na svoje s okolinom moguće nekmparativne muke depresivna življenja...

Ne u potpunosti naravno, no ponekad (tipkanjem, ili...) uspijem barem malo zavarati lamentirajuće-ruminirajući um. Spomenem tipkanjem ponekad i te dokone ruke, ne nadajući se ičemu nadajući se tome neće li, odnosno hoće li netko zdravo ili nezdravo samokritičan primijetiti predloženost istih, svojih, kao problem neke svoje (možda množina) psihoboljke, pa iste upisom opisno potvrditi kao zaista "dokone ruke" problem, koji možda ne aktivira određene "zatvorena petlja povratne sprege" negativne procese no po cikličkoj aktivaciji istih promptno se priključi procesu (psihoonanija) zabavljanja se sa samim sobom unutar samoga sebe. Ne nadajući se ičemu nadajući se možda nečemu, putem modernih mogućnosti mrmljanja, mrmljanjem si u bradu svašta nešto spomenem na glas, možda češće nego što bi bilo možda potrebno, poželjno, primjereno... Primjerom pokušavam predložiti mogućnost slobodno-otvorena trkeljanja, no najčešće uspijevam ne uspjeti. Uspijevam predložiti, odnosno predlagati, no osim predlaganja koje je čini se u službi "često spomenem..." repetitivnosti predlaganja, isto je ništa nego minuli rad. Minuli rad, koji oslobađa dokonosti dokone ruke. Arbeit macht frei.

[descender]

Verdadera kaže:

Srecom pa samokriticnost nije fizicka boljka kao depresija nego obrazac pristupanja sebi, pa covjek nesto moze poduzeti u vezi toga. Nauciti kako sebe kritizirati, bio stari (pas) ili ne. Svaka kritika je samokritika, nije svaka samokritika kritika...

Depresija bi bila fizička boljka? Da, moguće je možda to kako je svaka boljka, pa tako i razne boljke raznim boljkama razno bolne duše, fizičke prirode. Ništa bez fizikalije. "Fantomski ud" nepodnošljivo bolna noga kojoj nije moguće ustvrditi kvar, oštećenje, uzrok boli... iako bi bila, ne bi bila fizička boljka? Ako čovjek zna da ga boli noga, koja kaže medicina ne bi trebala boljeti, tada čovjek zna da ga boli noga. Nepodnošljivo. Ubitačno možda. Ikakva dijagnostička medicina ne može ga razuvjeriti. Niti bi ga trebala razuvjeravati. Trebala bi mu biti od nekakve pomoći. Ako može ili ako mora, može čovjek pokušati prebaciti lopticu tog svojeg nimalo i sasvim fantomskog problema na suvremenu medicinu koja očito pojma nema, no to će ga možda samo dodatno isfrustrirati. On i njegova istovremeno posve i nimalo fantomski bolna noga, u centru su njegova pažnje tuširane kvalitetom boli. Bol koja mu tamo negdje unutar njega alarmira nešto, zahtjeva obilne količine koncentrirane pažnje. Toliko pažnje zahtjevna, da iste ni za što drugo ne preostaje.

Dok tamo negdje unutar unutra njega samog sa samim sobom bol bolne noge vrišti, urla, zavija, kmeči, on od te kakofonije ne može misliti, ne može se koncentrirati na išta drugo. I unutar svoje intime oduzet je od svoje unutarnje okoline, pa potom ili time i od konstruktivnosti konstruktivna življenja sebe, svojom posve i nimalo fantomski bolnom nogom. Ako bol potraje mjesecima, ili oscilirajućeg intenziteta održi se možda godinama, a on samokritički uvidi kako je posve, ono baš-baš posve, impotentan za pomoći si ikako, za riješiti problem i po riješenosti ga nastaviti živjeti kvalitetu života, možda i odreže prokletu nogu. Rezanjem noge možda posve i nimalo fantomska bol bolne noge nestane. No što ako ne nestane, ako se preseli na drugu nogu, ili ruku, ili ruke, ili ove ili one unutarnje organe, ili... A ništa, tada će problem potrebno ga riješiti, iako rješavanje bilo ili značilo ono zadnje u životu, odrezati i drugu nogu, ili ruku, ili ruke, ili ove ili one unutarnje organe, ili... Sve što se pokaže kao potrebno odstraniti. Samokritičnim određivanjem uzroka fizičke manifestacije, ili ideje fizičke manifestacije, ili osjećaja fizičke manifestacije nefizičke boli, rezati sve potrebno dok bol ne posustane, odnosno dok posve ne nestane.

Iako nisam onaj koji klađenje koristi za upošljavanje dokonih ruku, kladio bi se da će se prije ili kasnije uspjeti lišiti boli. Jedino što mora je biti, održavati se koncentriranim na svoju fantomsku bol. Volja za odstranjivanje svega potrebno odstraniti, samo/objaviti će se prije ili kasnije. Tijelo svojem vlasniku ili vlasnici putem fizičke boli ukazuje na nešto što u domeni fizičkog postojanja ne valja, što po mnogočemu samostalno tijelo ne može samo riješiti. Psihička, psihoduševna, duševna bol, moguće kopira tijelo, i koristi tijelo, ne bi li svojem vlasniku ili vlasnici putem nefizičke boli ukazala na nešto što u domeni nefizičkog postojanja ne valja, što tamo negdje unutar unutra, sustav za rješavanje nefizičkih boli ne može sam riješiti. Valjalo bi "sam svoj majstor" samokritičkim traženjem, pronaći pa iščačkati pokvaren sustav za "lažno oglašavanje" alarmiranje.

[descender]

Verdadera kaže:

Zasto biti samokritican? Zato sto jesi i ne mozes to ne biti, bez obzira na tvoje razloge - nebitni su, covjek si. Mozes doduse, birati oblik i smjer svoje kritike. Pa neki otprhnu u samohvalu, samoponizenje, a tesko se robotski ustrojiti i zapravo sebi uputiti kritiku, bez omalovazavajuceg faktora. Mora se ponizavati nekog, ako ne druge, onda sebe. Jer je dosadno to, s mirom mirno promatrati sebe. (Ne moras se promatrati, zasto bi (zato sto trebas jer si covjek), mozes promatrati, kao kobac, i druge, nesvjestan sebe unutar njih, pa njih ponizavati umjesto sebe kritizirati, iz banalne nemogucnosti (pre)poznavanja istinskog pojma - jel to bolje? Manje dosadno? Zamarajuce.) Treba se boriti, krvariti, tuci se, otkidati sebi ruke i noge, to je onda prava stvar i dokazuje - kako se ne radi o egoisticnim nama. Sigurno. To je najbitnije. Da nismo mi krivi. NedajBoze odgovorni.

Da, ako je moguće, ako se može učiniti ili činiti se da se čini tako, čini se kako je ljudska ljubav prema postojanju, prema postojati, ciljano i smisleno, i ispravno i konstruktivno, i produktivno i... bez obzira na — ako bi valjalo, valjalo bi primijetiti kada i kojim razlogom kao takav usvojen za naredno korištenje — način izražavanja nerijetko izražena kritikom. Da se ne dogodi prezasićenost kritikom, te prezasićenosti klinički-kronično-akutna depresija (i/ili...) ne postane rutina kojom se kao i boli fantomske noge iznimno uredno baviti svake pikosekunde svakog dana i svake noći, prirodno nadaren čovjek inteligentno fragmentira kritiku postojanja. Ne kritizira "egzistencijalni angst" postojanje, nego kritizira sebe, svoje u korist ovoga ili onoga nepoćudne postupke, fantazirajući eksternu zbilju kritizira ove ili one koji su njegov problem ili "kvaliteta življenja" problem društva, kritizira... Često se često bavi "ako nije crveno, tada je možda zeleno, ili plavo; ako nije vruće, tada je možda toplo ili hladno; ako nije iznimno skupo, tada je možda dostupno ili suviše jeftino; ako nije..." kritikom. Prosuđivanjem (karakteristika) pozitivnih i negativnih strana neke pojave, čina, ideje, djela, pokreta, postupka, događaja i sl.

U stanju depresije recimo, kritizirati postojanje, i samokritički kritizirati takvim postojanjem jedino tako moguće tako postojanog sebe, značilo bi možda to kako se kritika priključila "Ouroboros" procesu zatvaranja otvorenosti zatvorene petlje. Kritikom i samokritikom, depresivan čovjek traži uzrok svojeg moguće fantomska oblika pojavnosti problema. Problema potrebnog ga sad i odmah riješiti, ne bi li se rješavanjem istog, lišavanjem se fantomske boli, moglo živjeti kvalitetno mirno. Ne suviše mirno kako je apsolut mira garancija beživotnosti, no dovoljno mirno. Onoliko mirno koliko je tako postojanom njemu u takvom njegovom postojanju potrebno. Kritikom i samokritikom, depresivan čovjek traži uzrok svojeg moguće fantomska oblika pojavnosti problema, a pritom i sebe ne štedeći, kritizirajući mnogošto ako ne i sve, ne sjeti se ne zaboraviti sjetiti se kritizirati kritiku. U trenutku sposobnosti za koncentriranost, u tom obliku njene pojavnosti njezinu neiskoristivost za išta, osim za održavanja se sposobnim za tu razinu koncentriranosti.

Kada im njihov vlastit no neposlušan um vrluda, kada ga kao vlasnici i kontrolori svega vlastitog ne mogu voljom iznad volje kontrolirati, manipulirati, neki ljudi se rezuckaju? Možda time pokušavajući doseći sposobnost za koncentriranost. Bol usredotočuje, čini se kao možda moguće. Kritikom i samokritikom prevariti samoga sa samim sobom sebe, u korist usredotočenja se na sebe, bio bi možda vid zatvaranja možda nemoguće je zatvoriti "Ouroboros" otvorenosti zatvorene petlje. Kao i pas, zaigrano mladi ili ne baš zaigrano stari, ili kuja, i čovjek se pokušava uloviti za rep. Uloviti i držati. Samokritikom i kritikom ne pitajući se možda o smislenosti toga. "Objet petit a" opetovanost pokušavanja kao čini se sasvim dovoljno. Za razliku od "Gle debila, liže si dupe!?" jednostavna psa možda, ili kuje, čovjek moguće nije racionalno biće. Njegova kritika svemu, kao metoda, proces, način (upošljavanja dokonih ruku) izbjegavanja kritike krikom možda uvida nepostojana smisla postojanja, izvora sviju njegovih "egzistencijalni angst" zatomljenih, potisnutih, pod tepih pometenih problema, čini ga iracionalnim. Napetim, tjeskobnim, anksioznim, depresivnim, neurotičnim, disocijativnim, shizoafektivnim..... Simbola za birati, pregršt.

Mora se ponižavati nekog, ako ne druge, tada barem sebe. Ponizio bi razuman čovjek to retardirano, kontradiktorno, iracionalno... postojanje, no kako to moguće ne bi bilo odviše smisleno, moguće ne bi bilo baš konstruktivno, on fragmentira automatizam ("reality testing" prosuđivanje karakteristika zbilje) kritike pa samokritički i kritički igrajući se s internim i eksternim simbolima značaja značenja i značenja značaja, krade bogu dane na manje koncentriran način bavljenja se ičime od iznimna značaja za mnogošto, u oceanu moguće beskonačna vremena. Ne može biti u miru miran s mirnim samim sobom. Kada bi potpuno umirio nemiran um, tada ne bi postojao. Što mu je strogo zabranjeno. On je u postojanju kao postojan ostvaren da nemirom postoji, ne da miran ne postoji. Kada krepa, što najvjerojatnije bude prije ili kasnije, bit će posve miran. Možda i neće, no o-tom-po-tom. Do tada, potrebno je nečime konstruktivnim uposliti dokone ruke te radom koji kažu oslobađa, samokritičnim radom na sebi, i kritično-kritičkim radom na drugima, činiti bolje za svime bolje sutra. Boriti se, krvariti, tuči se, otkidati ne samo sebi ruke i noge, i vaditi si organe, i... i svašta nešto, što se već u zadanom trenu nekakve potrebe za nečime, pokaže kao potrebno ili nužno. Sve za bolje sutra. To je najbitnije, za odgovorne nas. Koncentrirano i staloženo i mirno, za mir, svim dostupnim alatima nemira kontra mira, koji bi bio simbol smrti, kraja "egzistencijalna kvaliteta života" življenja procesa entropije, nepostojanja...

[descender]

Verdadera kaže:

Depresija je, sigurno, ono kad ne osjecas gusta i uzbudjenja. Zar ne? Ma da, to je to, sto bi drugo moglo biti. A svi znamo da ti za osjecanje toga, ili bilo cega drugog, samo treba volja, zdrava prehrana i dovoljno sna. Pokrijes to troje i rijesio si se depresije. Sigurno. Samo trebas odluciti. Jedi salatu. Koje god vrste.

Depresija je, možda, ponekad, ono nekakvo fantastično stanje fantastičnom boli na fantastičnu sebe fokusirano-koncentriranu dušu. Bolom duše duševno bolesna duša? Duša u centru duševne pažnje. Duše koja samo/kritičkim promatranjem svoje svjesnosti svjesne sebe svjesne svoje svjesnosti, umišljeno-stvarnu sebe, nimalo nježno prema sebi, koju je voljeti samo/mržnjom, rezucka umišljenom britvom? Sa sobom samom, sobom zaigrana duša, istovremeno fantomskom i svepostojećom boli koncentrira se na po svojoj slobodnoj procjeni suviše pasivnu/mirnu sebe, pritom naravno osjećajući sebi nanijetu bol, time, njome, boli, osjećajući bolnost bolne sebe, ne guštajući imalo iznimno gušta uzbuđenje osjećanja od sebe odijeljene sebe? Ona koja se nepoštedno samoranjava, i ona koja je frapirana tim činom. Divlja duša. Nezadovoljna trivijalnostima normativna bivanja, u kojem je za pasivnost postojanja u službi besmisla, potrebno sve uzbuđenje svesti na stanje podnošljiva mira. Mirnost u miru, za mir, prilikom čekanja apsoluta mira umiranjem. S ono malo rodne grude što na njoj bude, grickanje mrkve, i salate (i od mrkve) razne pune vitaminima i mineralima, i... naravno da mogu pomoći umanjiti depresiju i postići potrebit mir. Ce vitamin i uredna fizikalija, planinarenje ili ping-pong... pomažu naravno.

Ispada kako je možda moguće to, da je depresija — ili deprica, ona kvalitetom života pomalo no sigurno stečena, ne ona organska koja od najranije (do najkasnije) sobom maltretira dijete od starosti niti jedne godine — nekakav interni proces revolta kontra postojanja. Kritika postojanja. Čovjek ima sve u životu, sve što bi mu po svim tumačenjima kvalitete kvalitetna života trebalo osigurati/značiti mogućnost kvalitetna uživanja kvalitete života, no bez obzira na "koncentrirano na brojanje kalorija" pedantno uredno sprovođenu tjelesnu aktivnost, na pravilnu konzumaciju mnogo raznih, na selu gdje je ljubav i gdje su pravo-zdrave namirnice, masteršefski spravljanih salata i dresinga uredno-svakodnevno, na kreditima koji život ponekad znače sve dostupno, na osiguranu sigurnost, na više-manje pitomo okruženje koje je kao onaj koji ima sve u gdje nego životu moguće "ignorance is bliss" u potpunosti ignorirati po potrebi, na... bez obzira na sve živo, i neživo, on je faking depresivan. Kako to može biti? Možda ne divlja duša, no svakako duša koja u postojećem formatu dostupna mira, čini se ne uživa dostupnost mira, te se koncentracijom na razne oblike možda mu dostupna nemira, koncentrira na fantomsku bol fantomske duše koja čini se ima nešto protiv tako uređena modela postojanja. Ah, duša, ta (koje god vrste) vječna kritike radi kritično kritična kritičarka. Nikada zadovoljna... zadovoljstvom.

[Coeli]

shadow light kaže:

Okrenutost sebi nije egotrip. Egotrip dobiva svoju hranu iz eksternih izvora. Od reakcija drugih ljudi, validacije neke vrste (pohvale, sažaljenja itd.)

Tko ti hrani ego ako si izoliran od svih i truneš u svom krevetu bez da to itko osim tebe zna?

Možda si ga hraniš sam svojom pasivnom agresijom? Teško da nitko ne zna. Čak i da nitko ne zna, može biti nešto kao pasivno agresivna reakcija na nebrigu svijeta oko tebe. Možda? Ne u svim slučajevima depresije, samo u nekim.

[fallen-alien]

Kako je depresija teška, uzmem Q-pin ujutro i u podne pa cijeli dan spavam. Kad se probudim osjećam se satrano i jedva čekam da idem spavati.

[Verdadera]

Complicated kaže:

Nisam to shvatila kao ponižavanje sebe i riječ egotrip korištena je kao uzrok. Više objektivno. Samokritika, mogla sam reći i samoosvrt. Pokušaj objektivnog sageldavanja situacije bez nepotrebnog dramatiziranja. Istinski za mene, a usudim se reći i za neke druge. Baš zato jer se na depresiju gleda kao na nekaj nedodirljivog, bolest koja uvijek ima samo "ispravne" i "opravdane" uzroke biti će onih koji će to iskorištavati, svjenso ili nesvjesno i skrivati neke druge probleme.

Pristupam isto svima i svakom problemu, jedino biram drugačije riječi. Ove sam namjerno odabrala ne samo zato jer se ticalo mog isksutva nego zato jer možda pomogne i drugima. smatram da je to problem koji treba malo tough love. Jer se ne radi o tipičnoj depresiji, a poznata mi je i ta. I zato jer bi meki pristup išao na ruku tog egotripa i samo bi zatvorio krug davanjem nekakve potvrde koju taj ego treba. Kad taj meki pirstup ne daje rezultate nakon n puta, onda znaš da trebaš mijenjat pristup.

Umjesto da sjeckam tvoj prethodni post i postavljam ti pitanje na pitanje, radije moje iskustvo:

Dugo vremena u mom zivotu, sebi govorim - nije ti nista, pretjerujes.
Ako zelis, mogu to reci i - egotripas.
E, pa, zbog toga sam u mnogocemu zakasnila, jer mi nije nista.
Nemam ja problema u zivotu ionako, da bi mi moglo biti nesto. Mislim, pogledaj gladnu djecu u Africi - oni imaju problema.
Pogledaj sve ljude koji nemaju ono sto ti imas - kako mozes biti nezahvalna na blagoslovima u svom zivotu? Vidi kako je tebi dobro, zasto iti pomisljas da imas nesto lose?
A i kad ti je nesto, to znaci da si slaba. Nisam ja slaba, ikad.
Usput - ako ti je nesto, sigurno si sama odgovorna za to, kako drugacije?

"Jednom" sam stala, van sebe, i sagledala sto sve prolazim u zivotu, sto zbog svojih odabira, sto zbog zivotnih okolnosti, objektivnije, van (vazne, mudre, zrele) odgovornosti, osude, ustroja, kao nekog stotog covjeka kojeg promatram bacenog negdje po svijetu, covjeka prema kojem ne osjecam, nista, ni pozitivno ni negativno, nego je samo (neki) covjek u kojeg gledam.
Jedan od egoisticnijih odabira bio je sebi reci - nije ti nista.

Nisam imala povjerenja u svoje tijelo i psihu da moze prepoznati problem, jer sam naucila da meni nikad nije nista, a ono sto jest - brzo rijesim i trcim dalje.

S jedne strane "nije ti nista" mi je pomoglo da prodjem preko koncentracije dogadjaja koji bi mnoge, zdrave ljude, poslali na psihijatriju. S druge strane, tim ignorom sam se dodatno ostetila.

Zapravo nam je svima nesto, cim smo tu gdje jesmo, a tocno sto, zna samo covjek koji nosi svoje nesto. Problem je tu da se rijesi, ne da se oko njega panicari, ali da bi se mogao rijesiti, mora se i vidjeti.

Ti si u svom procesu, pa ako je potrebno da se uvjeris da egotripas - be my guest, who am I to stop you.

Ja mogu za sebe reci, "egotripas" mi je donijelo samo probleme. "Tough love" mi u zivotu nije pomoglo, ni od mene dolazeci ni od drugih.
Mozda tebi pomogne.

Tvrdo i meko su dva ekstrema. Postoji i nesto izmedju, sto razumijeva bez (pruzanja) suosjecanja ili tough "ljubavi" (nije to ljubav nego iskaz osobne frustracije). I pruza objektivnija rjesenja. Pribliziti se tom polju - nije lako, koliko je lako sebe/druge - tetositi/bicevati.

Istinski depresivnog covjeka boli neka stvar za tvoje osudjujuce "egotripas", i nece ga/ju ni pomaknuti s mjesta. Potencijalno, mozes napraviti mnogo stete tom covjeku.
(Osudjujuce kao objektivna cinjenica jer je izraz "egotripas" u srzi osuda, ne osvrt, kamoli kritika, koja je onaj treci put izmedju dva ekstrema, vecinski u drustvu potpuno krivo percipiran pojam.)

"Egotripas", dakle, bih upotrijebila u posve drugim situacijama, ne onim depresivnim niti "depresivnim", izmedju svega navedenog, to je i okrutno.
Recimo, kolegici koja je ispalila na zivce jer je pomislila da joj je blagajnik vratio manje novca nego sto jest, bih, mozda, rekla "egotripas, prebroji lovu a onda pocni vristati".
A ni onda ne bih mogla biti sigurna da li zena zaista egotripa ili tu ima nesto sto ja ne znam, karika koja nedostaje za pravedni, kriticki sud, kojem mi ljudi i nismo skloni.

Naravno, disclaimer, s vrlo bliskim ljudima, stvari teku drugacije, i mnogo je manje skrivenih karika, sto pruza mnogo bolju, i jasniju sliku.
A njima pogotovo, ne bih rekla da egotripaju kad ih vidim da su tuzni, bezvoljni, ovakvi i onakvi, a pogotovo kad bih vidjela da to traje duze.

Ne kad se dure, to je nesto stoto, i ja egotripam kad se durim.

Btw, rijeci koje koristis i ton kojim ih izdajes, oblikuju ono kako pristupas ljudima i njihovim problemima.

descender kaže:

Ofkors. Ne samo da ih često spomenem, odnosno spominjem, nego ih često i demonstriram.

Samokritički bi me trebalo biti sram...

Ne u potpunosti naravno, no ponekad

descender kaže:

Depresija bi bila fizička boljka?
.

descender kaže:

... čini ga iracionalnim. Napetim, tjeskobnim, anksioznim, depresivnim, neurotičnim, disocijativnim, shizoafektivnim..... Simbola za birati, pregršt.
Sve za bolje sutra. To je najbitnije, za odgovorne nas. Koncentrirano i staloženo i mirno, za mir, svim dostupnim alatima nemira kontra mira, koji bi bio simbol smrti, kraja "egzistencijalna kvaliteta života" življenja procesa entropije, nepostojanja...

Moje ruke nisu dokone, nedostaje mi dokonost, jedva cekam godisnji.
Svega pomalo bi bilo prekrasno, meni po pravilu sve stize odjednom, dojadit ce mi i dokonost. Nikad zadovoljna.

Sram? Nikad nisam potpuno razumjela potrebu za sramom.

Nego, ne razumijem, kakve veze sram ima s empatijom?
Razumijem kad se krenes usporedjivati s drugima, na raznorazne nacine, pa osjetis raznorazne stvari (od kojih jedna mozda i sram? Koji se pak moze osjecati i pritajeno, mimikriran u neki drugi osjecaj, kao sto je - gadjenje - koje se onda istresa po drugom).

Ali, kakve veze ima sram s empatijom?
Citava poanta toga je biti van sebe, ne unutar. Zato se preporucava "depresivcima", da odu pomagati u pucke kuhinje, da uvide nesto - van sebe.
Kad ono...
Kako iracionalno, i nepotrebno, pokusavati posramiti (poniziti) covjeka koji ne zna ili ne moze izaci iz sebe. Odmaknuti se bi bilo dovoljno, right?
A ljudi pokusavaju pomoci, sram ih bilo.

Ionako se covjek prije ili kasnije zasiti, bivanja u sebi bez prestanka, pa na raznorazne nacine, od kojih je jedan i - empatija, izlaze (ljudi) iz sebe u setnju.

A nastavljajuci o odgovornosti (i poprilicnom egoizmu), prije desetak godina sam bila uvjerena kako je snaga ljudskog uma beskonacna, samo je mi, ljudi, nismo svjesni.
Vjerovala sam kako se covjek razboli sam od sebe, zato sto je dozvolio odredjenoj vrsti stresa da udje u njega/nju, makar tamo jos uvijek u maternici. Razina odgovornosti u takvom poimanju je bolesna, pa da to sve ublazim malo i razvodnim s jos vise odgovornosti, odlucila sam kako covjek moze i ozdraviti, sam od sebe, snagom volje, onako isto kako se razbolio. Ne mislim na odricanje od losih navika, mislim na regeneraciju ostecenog tkiva.
Kako ludo, huh?
Ne mogu trenutno vjerovati u to, a i cini se vise kao da tu i tamo, putem odricanja od losih navika, ona povrsinska ostecenja ipak "magicno" mozemo obnoviti, dok je ostalo zaista blize ludosti nego potencijalu.
Kompromis, super.

Danas osjecam kako mi padne hormon u krvi bez ikakvog ocitog uzroka, pa padnem i ja iznutra. Racionalno pa i razumski, sve mi je jasno sto se dogadja. Jasno mi je da to nije stvarno, to je samo kemija, ako zelis, avatara, ne mene kao mene.
Pa svejedno, opet je tu i tako. And there is not much I can do about it.

Pomaze mi mir (svi ga valjda razlicitim putevima trazimo, neki tipkaju, drugi zure).
Mirno zuriti u nista, ili nesto, bez nekih emocionalnih dozivljaja, onako, smireno iznutra. Suma, livada, kamen, brdo, nebo, ptica ili pauk. I pustiti mislima i osjecajima da idu kako idu, bez mene.

Saznanje kako sam se vecinski sama do tu dovela, ziveci zivot "punim plucima" (neodgovornosti) - i ne pomaze mi bas. Kriviti druge za okolnosti koje su meni kreirali - i nema nekog smisla. Nista od toga ne mijenja ovo gdje sam sada. Nikakvo vristanje, lupanje, razbijanje zidova, tuljenje u hodnicima, rezanje dubokih, toplih, oslobadjajucih valjda nekima i mirisljavih rana, nece promijeniti stanje kakvo jest.

Tako da, da, bolest tijela, jer tijelo je psiha, u zdravima njima, lakse se (zdravom) duhu ispoljiti.

Pa i fantomskog tijela bolest. Sto vise netko ignorira bol, jer bi to bilo razumno (ili racionalno?) za uciniti, to je jaca podsvijest da ga/ju podsjeti.

U cemu je problem s kritikom? Gdje je zapelo, poslo po zlu? U sramu, griznji, krivnji, cemu?
Meni pomaze, nakon sto izbicujem ego i stavim ga na mjesto, poslusam kritiku.
Kritika je mogucnost poboljsanja, opazanje potencijala. Covjeku je u kodu da poboljsava, ili to pokusava. Stogod ti radio, pokusat ces to poboljsati. A kad te vise nije briga za poboljsanje ikakve vrste - u gabuli si. Pa malo ega u depresiji itekako dobro dodje. Svega u balansu, nikako ne sve odjednom.

A van toga - mir, da. Ne vidim nikakav problem u entropiji. Ali jest pomalo jeziva (strsljenovi, primjerice, kako umiru naglo i odjednom, na jesen, a to se samo mozda meni cini, mozda i druge vrste, mi ljudi, maslinama recimo, umiremo naglo i u trenutku, u nekakvoj drugacijoj vremenskoj petlji od one nama sezonski poznate).

[Verdadera]

descender kaže:

Depresija je, možda, ponekad, ono nekakvo fantastično stanje fantastičnom boli na fantastičnu sebe fokusirano-koncentriranu dušu. Bolom duše duševno bolesna duša? Duša u centru duševne pažnje. Duše koja samo/kritičkim promatranjem svoje svjesnosti svjesne sebe svjesne svoje svjesnosti, umišljeno-stvarnu sebe, nimalo nježno prema sebi, koju je voljeti samo/mržnjom, rezucka umišljenom britvom? Sa sobom samom, sobom zaigrana duša, istovremeno fantomskom i svepostojećom boli koncentrira se na po svojoj slobodnoj procjeni suviše pasivnu/mirnu sebe, pritom naravno osjećajući sebi nanijetu bol, time, njome, boli, osjećajući bolnost bolne sebe, ne guštajući imalo iznimno gušta uzbuđenje osjećanja od sebe odijeljene sebe? Ona koja se nepoštedno samoranjava, i ona koja je frapirana tim činom. Divlja duša. Nezadovoljna trivijalnostima normativna bivanja, u kojem je za pasivnost postojanja u službi besmisla, potrebno sve uzbuđenje svesti na stanje podnošljiva mira. Mirnost u miru, za mir, prilikom čekanja apsoluta mira umiranjem. S ono malo rodne grude što na njoj bude, grickanje mrkve, i salate (i od mrkve) razne pune vitaminima i mineralima, i... naravno da mogu pomoći umanjiti depresiju i postići potrebit mir. Ce vitamin i uredna fizikalija, planinarenje ili ping-pong... pomažu naravno.

Ispada kako je možda moguće to, da je depresija — ili deprica, ona kvalitetom života pomalo no sigurno stečena, ne ona organska koja od najranije (do najkasnije) sobom maltretira dijete od starosti niti jedne godine — nekakav interni proces revolta kontra postojanja. Kritika postojanja. Čovjek ima sve u životu, sve što bi mu po svim tumačenjima kvalitete kvalitetna života trebalo osigurati/značiti mogućnost kvalitetna uživanja kvalitete života, no bez obzira na "koncentrirano na brojanje kalorija" pedantno uredno sprovođenu tjelesnu aktivnost, na pravilnu konzumaciju mnogo raznih, na selu gdje je ljubav i gdje su pravo-zdrave namirnice, masteršefski spravljanih salata i dresinga uredno-svakodnevno, na kreditima koji život ponekad znače sve dostupno, na osiguranu sigurnost, na više-manje pitomo okruženje koje je kao onaj koji ima sve u gdje nego životu moguće "ignorance is bliss" u potpunosti ignorirati po potrebi, na... bez obzira na sve živo, i neživo, on je faking depresivan. Kako to može biti? Možda ne divlja duša, no svakako duša koja u postojećem formatu dostupna mira, čini se ne uživa dostupnost mira, te se koncentracijom na razne oblike možda mu dostupna nemira, koncentrira na fantomsku bol fantomske duše koja čini se ima nešto protiv tako uređena modela postojanja. Ah, duša, ta (koje god vrste) vječna kritike radi kritično kritična kritičarka. Nikada zadovoljna... zadovoljstvom.

Za mene, kao sto je spomenuto na temi, to jest, u intervjuu nekog poznatog glumca (jel to bio Tom Hanks?), depresija je umor, vise vrsta. I covjeku je potreban odmor, ne moze raditi na praznu bateriju.
Neki ljudi se drze stalno na rezervi i to postane njihovo normalno, neki stanu i napune baterije, neki idu dok ne izgore.

[njofra punc]

Verdadera kaže:

Za mene, kao sto je spomenuto na temi, to jest, u intervjuu nekog poznatog glumca (jel to bio Tom Hanks?), depresija je umor, vise vrsta. I covjeku je potreban odmor, ne moze raditi na praznu bateriju.
Neki ljudi se drze stalno na rezervi i to postane njihovo normalno, neki stanu i napune baterije, neki idu dok ne izgore.

ovo je prilicno tocno iz moje perspektive. umor i tuga. s tim da na tugu ionako gledam kao na podvrstu umora.

[descender]

Verdadera kaže:

Za mene, kao sto je spomenuto na temi, to jest, u intervjuu nekog poznatog glumca (jel to bio Tom Hanks?), depresija je umor, vise vrsta. I covjeku je potreban odmor, ne moze raditi na praznu bateriju. Neki ljudi se drze stalno na rezervi i to postane njihovo normalno, neki stanu i napune baterije, neki idu dok ne izgore.

Umor više vrsta? Umor koji umarajućim umaranjem kronično-akutno umirućeg umara (umiruje) do, putem neizdrživa umora, stanja nepodnošljive živosti. Nesnesitelna lehkost byti. Umor bi, imho, bio samo after(d)efekt. Vjerni pratitelj, tjelohranitelj gospođe Depresije. Popratna pojavnost. Gospođa depresija bila bi karaktera iznimno lošeg tripa, kojeg ako je prilikom uživanja (ili kasnije) pokušati razumjeti, što možda nije kako u vlasništvu istog za isto kronično nedostaje snage, moguće je razumjeti jedino to kako ga je nemoguće razumjeti. Što vrlo umara, između ostalog. Jedan dan, dva dana, pet dana, osamnaest dana, trideset i četiri dana... boraviti u još jednom kakvom nego cikličkom ciklusu nepodnošljiva karaktera sebi nerazumljivom stanju sebe, umara vrlo. Toliko možda umara, vrlo, da depresivan, putujući kući s vrlo radnog obavljanja posla koji mnogočega oslobađa kažu, putujući stojeći na tramvajskoj stanici, izvan sebe ili umorom udaljen od sebe nesvjestan (kontra drugih ljudi, kontra ljudskosti, putem neopravdano nametnutog im kašnjenja, oduzeta im prava na nesmetano korištenje javnog gradskog prijevoza...) činjenja, skoči pod metalne kotače plave drobilice snova. Morao se odmoriti od tog nepodnošljiva umora. Koji je samo, ništa nego vjerni pratitelj gospođe Depresije. Koja blamaža — "Mister Zubo" metalnim zubima kotača precvikan na ne samo dva, na više od dva dijela, te time dodatno umoran, umornim očima promatrati je fascinirane prizorom dobre ljude kako pametnim uređajima snimaju klipove za tiktokac. Pričaju duhovnjaci, kako je Depresija polusestra gospođe Bunike. Pod utjecajem gospođe Depresije, omađijan od gospođe Depresije, magika što duže traje to je čovjek više zbunjen. Što naravno da umara, vrlo. Možda gospođa Depresija, gospođa Bunika, gospođa... sve sestrice uživaju bogomdani posjed debilna djeteta. Takva im je karma. Nije ni njima lako. Radom koji oslobađa žrtvujući sebe sve čine za svoje debilno djetešce, naravno. Hrane ga nevinim ljudima. Nevinim ljudima kojima je karma biti hrana umoru. Circle of life. Umor bi, imho, bio ništa nego after(d)efekt. Depresija je mnogo više od debilne popratne pojave, možda.

[Verdadera]

njofra punc kaže:

ovo je prilicno tocno iz moje perspektive. umor i tuga. s tim da na tugu ionako gledam kao na podvrstu umora.

Kod mene je umor, osim fizicke manifestacije, i rezigniranost. Ravna crta, ne osjecam tugu.

Ne razumijem kako gledas tugu kao podvrstu umora?
Tuga je vrlo zivahan osjecaj iz moje perspektive...i vrlo cesto neophodna da neke stvari provaris.

descender kaže:

Umor više vrsta?

Da - umor.

Ne - razocarenje, ogorcenost, nepripadanje, frustracija i nemogucnost prihvacanja, ponekad i shvacanja.

[descender]

Verdadera kaže:

Kod mene je umor, osim fizicke manifestacije, i rezigniranost. Ravna crta, ne osjecam tugu. Ne razumijem kako gledas tugu kao podvrstu umora? Tuga je vrlo zivahan osjecaj iz moje perspektive...i vrlo cesto neophodna da neke stvari provaris.

Da - umor. Ne - razocarenje, ogorcenost, nepripadanje, frustracija i nemogucnost prihvacanja, ponekad i shvacanja.

Više vrsta ("Mister Zubo") metala?

"Metal se odnosi na elemente koji se nalaze u zemljinoj kori i koji imaju specifična fizička svojstva kao što su sjaj, tvrdoća, savitljivost, električna i toplinska vodljivost, itd. U kemiji, Metal označava elemente koji imaju metalne veze i lako stvaraju pozitivne ione. Metali su obično duktilni i savitljivi. U fizici, Metali se odnose na tvari koje imaju specifična fizička svojstva (npr. sjaj, tvrdoću, savitljivost, električnu i toplinsku vodljivost, itd.). Primjeri metala su željezo, bakar i aluminij, itd. Nemetali se uglavnom greškom nazivaju metalima jer ponovno spajaju svojstva metala. Nemetal znači elemente kojima u potpunosti ili djelomično nedostaju svojstva metala. Primjeri nemetala su ugljik, bor, silicij, sumpor i svi plinovi (vodik, helij, kisik itd.). Nemetali su elementi koji čine većinu svemira uključujući Zemlju. (Npr. Voda se sastoji od dva nemetala-vodika i kisika). Dok su neki nemetali bezbojni (većina plinova), drugi imaju karakteristične boje (sumpor ima žutu boju, bor ima srebrnu boju i ugljik ima crnu boju u obliku grafita)."

Više vrsta umora?

[Verdadera]

descender kaže:

Više vrsta ("Mister Zubo") metala?

"Metal se odnosi na elemente koji se nalaze u zemljinoj kori i koji imaju specifična fizička svojstva kao što su sjaj, tvrdoća, savitljivost, električna i toplinska vodljivost, itd. U kemiji, Metal označava elemente koji imaju metalne veze i lako stvaraju pozitivne ione. Metali su obično duktilni i savitljivi. U fizici, Metali se odnose na tvari koje imaju specifična fizička svojstva (npr. sjaj, tvrdoću, savitljivost, električnu i toplinsku vodljivost, itd.). Primjeri metala su željezo, bakar i aluminij, itd. Nemetali se uglavnom greškom nazivaju metalima jer ponovno spajaju svojstva metala. Nemetal znači elemente kojima u potpunosti ili djelomično nedostaju svojstva metala. Primjeri nemetala su ugljik, bor, silicij, sumpor i svi plinovi (vodik, helij, kisik itd.). Nemetali su elementi koji čine većinu svemira uključujući Zemlju. (Npr. Voda se sastoji od dva nemetala-vodika i kisika). Dok su neki nemetali bezbojni (većina plinova), drugi imaju karakteristične boje (sumpor ima žutu boju, bor ima srebrnu boju i ugljik ima crnu boju u obliku grafita)."

Više vrsta umora?

Recimo - ne da mi se niti pokusati shvatiti sto je korisnik htio reci.

[descender]

Verdadera kaže:

Recimo - ne da mi se niti pokusati shvatiti sto je korisnik htio reci.

A što je toliko (jebeno) teško za shvatiti? Ako nečega ima nekoliko vrsta, npr metala, ili životinja, ili psihičkih poremećaja, ili oblika obuće, ili vrsta ženskih frizura, ili... različitosti koje čine razliku moguće je predložiti, ne? Vrlo kratka, par milimetara dužine crvena kosa, za razliku od vrlo duge, do tabana no u punđu umjetnički ugužvane zelene, (kosa) razlikuje se...? Jednako kao i zlato od bakra, ili smrdljive plastike kineska japanka od "Stuart Weitzman" Pepeljugine superšlapice, ili paranoidna shizofrenija od antisocijalnog poremećaja osobnosti, ili... Moguće apsorbirati različitost, odnosno mogućnost predlaganja različitosti? Ako da, da se možda ponovim još jednom — koliko vrsta umora postoji?

Ne kako se sve čime čovjek može umoriti, biti umoren do ili preko krajnjih granica, ili kojom razlikom čega može različito osjećati (ili misliti) umor, ili... nego koliko vrsta umora postoji? Nije li jedan, univerzalan? Jedan-te-isti, univerzalan, koji svaki od nas recimo umorom na umoru umorno-depresivnih (i/ili), umorno umornih, može svojim "Paracosm" svjetonazorom predložiti maštovitošću kombiniranom s potrebom ili velikom nuždom serviranja rečenica, no svejedno univerzalan? Te riječi, ti magickčni simboli od možda značaja i značenja, koje čak i kada "ne da mi se niti pokušati shvatiti sto je korisnik htio reci" komuniciramo sa samim sobom tamo negdje unutar unutra samog sebe sa samim sobom, koristimo za pojašnjenje si svega, za fantastično (znanje, koje je moć, kažu) kreiranje i održavanje čije nego vlastitog vlasnika vlastite zbilje?

Kada nekim nepoznatim razlogom komuniciramo s drugima, pokušamo komunicirati s drugima, onima izvan nas drugima, onima koji najčešće čini se nisu sposobni za više ili manje automatsko iščitavanje nečijih tumačenja simbola, simbolima oblikovanih oblika trenutnih misli, dubokoumnih izjava, uvijek pomalo solipsistički i nerijetko čini se zaboravimo ili zaboravljamo na možda moguće ju primijetiti i shvatiti, neumornu opetovanost predloženosti toga da nečije izjave o ovome ili onome — iste ne kao mrmljanje utišavanja digitalno-virtualna prostora neugodne tišine radi, nego nečime (čime?) isprovocirane potrebe predložiti "ja ovo ovako, ja ono onako, ja mislim da ovo, ja ne mislim, da ono..." svoje mišljenje — neće biti "ne da mi se niti pokusati shvatiti sto je korisnik htio reci" moguće shvatiti. Niti pokušati.

"Depresija je umor, vise vrsta." Well... Da; možda zaista jest, depresija umor, više vrsta. Bilo bi možda (ne samo) zanimljivo moći, odnosno biti penetriran duboko u mogućnost primjećivanja kako je i zašto je (netko mišljenja da je) depresija umor, više vrsta, no čini se kako isto neće biti moguće. Kažu kako descender ima problema, između ostalog, s (jebenom) sintaksom. Ako ne govore istinu i samo istinu, tako im bog pomogo, iz epicentra bezvoljnosti za pokušati shvatiti, ili primijetiti prije pokušaja shvaćanja, laže đubrad lažljiva. Nek jedu govna. Ili kolače. Od govana. Brbljaju laži ne reda radi nego reda radi. Reda mora biti. Laže đubrad, istinama. Istinama, koje su relativne. Poput umora, i tome ne nužno slično (zelena tekstura crvene boje ljubičasto mirišljave depresije), istina i samo istina ima mnogo vrsta, priča se.

...a kada se zaigra
svaki smisao ruši...

[Verdadera]

descender kaže:

A što je toliko (jebeno) teško za shvatiti?

Aha, sad kad sam napisala da mi se ne da.

Fizicki umor, psihicki umor, nekad samo jedno, nekad samo drugo, pa kombiniras to dvoje, pa u zelji za odgovorom izmislis (otkrijes!) jos beskonacno mnogo drugih vrsta. Umora.
Neki oblici lakse izljecivi, neki teze, neki neizljecivi, ne razumijem zasto se pravis blesav?

A onaj univerzalni...eto, blokao mi mozak.
Mozda ti znas odgovor?

[descender]

Verdadera kaže:

Aha, sad kad sam napisala da mi se ne da. Fizicki umor, psihicki umor, nekad samo jedno, nekad samo drugo, pa kombiniras to dvoje, pa u zelji za odgovorom izmislis (otkrijes!) jos beskonacno mnogo drugih vrsta. Umora. Neki oblici lakse izljecivi, neki teze, neki neizljecivi, ne razumijem zasto se pravis blesav? A onaj univerzalni...eto, blokao mi mozak. Mozda ti znas odgovor?

Pitanje osjećanja umora, pitanje nemoguće ne osjećanja umora, kao depresije? Depresija kao zamor, kao umor fantastična materijala, ili vice versa, kao derivat, kao rezultat opetovanim ili konstantnim ili miješanim... uživanjem umora, zamora depresivna materija? Kokoš ili jaje. Jaje ili kokoš. Možda ne svi no mnogi ovako ili onako depresivni, čini se kako predlažu da su njima poznatim umorom često ili trajno umorni. Psihički, fizički, psihoduševno umorni. Umorni. Toliko umorni ponekad, da ponekad... blabla-faking-bla. Mnogi ovakvim i/ili onakvim umorom umorni, nisu nužno depresivni. Tek će uživanjem umora produžena djelovanja, zamorom, postati depresivni. Što iako hoće ako hoće, možda neće, nego će uživanjem akutna umora, zamorom, možda postati kronično umorni. Nije da je bitno, bit će kako će biti, kako pomisle ili vjeruju ili znaju da jesu. Misle, vjeruju ili znaju da su depresivni, pa izdepresimiranim sobom, posebnom vrstom umor-zamaranja zamaraju jadnog psihijatra svojim problemom/ima sa svojim umorom. Mnoga posjedovanja mnogočega više su nego odlična za kvalitetu kvalitetna življenja kvalitetna života, no posjedovanje vlastita umora čini se nije jedan od takvih. Psihijatra koji im na njihovu zamolbu prepiše anti-umor tabletice kontra depresije. Ima i depresija raznih. Kao i metala, i šlapica, i kosica, i... Možda ih anti-depresija tabletice izliječe od kronike akutno-kronična i/ili kronično-akutna umora. Možda i ne. Bit će što će i kako će biti. Možda i neće biti. Možda im dragi bog udovolji nespecificiranoj zamolbi za odmor, pa ih terminalnim umoranjem postavi u kronično trajnu pozu odmora od akutna umora. Samo dragi bog, i božica, znaju odgovore... na čini se bez odgovora, umarajuća pitanja.

[Verdadera]

Za neke, ne tako.
Nego im bude svejedno. Umorni su da se nadaju, pa cemu bilo, "negativnom" (zelim da me nema) ili "pozitivnom" (zelim zivjeti).
Potpuno svejedno.

Ima nesto zivotno u zelji za smrcu, nestajanjem, ne bivanjem, u zelji za odmorom, ili samo - u zelji.

Onda bi se trebalo odluciti, jer ljudi su tu da odlucuju izmedju ponudjenog, a obicno budu ponudjena dva ekstrema, dvije opcije, ako bas zelis - dvije vrste.
Ako ne odlucis kamo pripadas, tko si ti, da li si uopce covjek?

Problem koji nastaje, da bi odlucio, moras se za to vezati, a kako ces se vezati ako ti je - svejedno?
Zasto bi uopce zelio odluciti?
Moras naci to "zasto".
Problem je, ako ti je svejedno. Ne znam za koga problem, ali cini mi se nekako, logicki, da to problem jest.

Pogotovo ako si oduvijek - neodlucno bice.

Dobro, dok je ljutnje, frustracije, ogorcenja. Problem nastane kad dodje do pomirenja. (I to je vrsta odluke)

Opet, ne znam za koga problem.


Sto se mene osobno tice, moj problem je prvenstveno fizicke vrste, sto mi daje jedan vid slobode od depresije, jer je lakse, znati da ti je, umorom, poremecena kemija u tijelu, nego da iznutra sve stima, osim psihe.

Kad je poremeceno tijelo - rjesenje je jasnije.

Kad ne stima psiha, tlo je mnogo nestabilnije.
Antidepresivi su nesto u sto ne vjerujem, sto ne koristim, ne sad dok su ovako mladi, a dok sazriju, mene nece biti. Opet, kao prirucno rjesenje, vjerujem da mogu pomoci mnogim drugim ljudima, koji nisu ja, i imaju svoje iskustvo, razloge, dijelove mehanizma i reakcije na razlicite vrste...pa, droga.

A sto se tice umora, i mene, nije (toliko) osjecanje ga, nego jednostavno uocavanje, putem logike.
Vidim gdje sam, i vidim kako sam, ili, nisam.

[njofra punc]

Verdadera kaže:

Ne razumijem kako gledas tugu kao podvrstu umora?
Tuga je vrlo zivahan osjecaj iz moje perspektive...

zanimljivo. meni se tuga na tijelo reflektira potpuno isto kao i umor. mozda ih zato drzim u istoj ladici.

[descender]

Tuga bi bila emocija, ili osjećaj? Da bi bila osjećaj, uporabljiv za korištenje sustavom osjećanja, osjećanje tuge moralo bi valjda biti osviješteno. Razlog tuge više ili manje poznat. Može li čovjek biti 'tužan' vrlo, možda i trajno, a da svjesno ne zna za čije nego svoje nekim mora biti (ili možda ne mora biti) razlogom, povodom čega, osjećanje tuge? Ako ne osjeća tugu, nije svjestan osjećajna tuge, tada iako možda ima (depresija), nema problema s tom niti crnom, niti bijelom, niti pozitivnom, niti negativnom, niti... emocijom. Emocijom koja iako jest osnova tuge, temelj tuge, možda bi u bilo pogrešno nazvati ili nazivati tugom. Za probleme potrebno ih kreirati nekim razlogom potrebe kreiranja ih, što je možda najjednostavnije nepromišljenim, emotivnim čačkanjem po svojim moguće neosviještenim emocijama, tuga bi možda morala biti registrirana kao postojeća. Kao upravo u upotrebi, nekim morabit razlogom. Tek tada ju je moguće osjećati njenom punom puninom, koju je maštovito izmisliti Kafkaesque metamorfozom emocije tuge u osjećaj tuge. Kada čini se nema ikakvih razloga za isto stoga i moguće iracionalan, paničan strah prilikom epizode panična napada ili napada panike, bio bi emocija ili osjećaj? Kada čini se nema ikakvih razloga za isto stoga i moguće iracionalan, prilikom emocionalne epizode depresije, osviještenim osjećanjem depresije osjećati je točnije ili točno što? Tuga?

[Verdadera]

njofra punc kaže:

zanimljivo. meni se tuga na tijelo reflektira potpuno isto kao i umor. mozda ih zato drzim u istoj ladici.

Rekla bih ti - slobodno se podrobnije raspises o tvom dozivljaju, tuge, umora, i tijela koje se kroz to nosi.
But - you either will, on your own, or you won't.

Iz moje perspektive, ili, dozivljaja, tuga je poznato tlo, osjecaj.
Mozda ne cista tuga koja se javlja u za to potaknutom trenutku (javlja li se uopce tuga u trenutku, da li joj je potrebno vrijeme da se "izgradi"?) vise natalozena i ignorirana tuga koja se pojavi na povrsini, prije ili kasnije.
Danas, iz ove perspektive, mogu vidjeti koliko mi je taj osjecaj pruzao jednu vrstu utjehe.
Skrovista od svijeta, mozda mogu reci.

Iz tadasnjeg iskustva, tuga me plasila, jer kad bi (me) obuzela, to je znacilo da krecem na to, mozda tamno, skrovito mjesto, dalje od zivota a blize nekoj izmaglici izmedju zivota.
Ljutnja je ono sto me umaralo, a kamo bih cesto stigla nakon tuge. (Mislim da bi trebalo biti obratno, prvo ljutnja pa onda tuga)
Ljutnja (bijesnog tipa) i tuga, cesto su povezani osjecaji.

To je bio dozivljaj tada.

Danas, tuga je isti dio istog sastava povrsine, osjecanja, razumski potrebna, bicima koja su s njom sastavljeni, meni danas nepovezan osjecaj bez uzroka ili potrebe. Mozda i nije dobro, pretjerano racionalizirati (svoje) osjecaje?

Odtugovati je vazno, pretpostavljam i za one koji se ne osjecaju (vise) covjekom.
Pritom, gledati da li se pada u samosazalijenje, melankoliju ili pomirenje.
(Kako gledati van sebe u sebe ako dozivljavas ono iznutra, sa sobom? Ne znam, to je skroz druga tema, gledanje udaljava covjeka od njega/nje samog, a ako si dovoljno uporno bice, stignes ovdje gdje sam ja. Nigdje.)

Ljutnja mi je ostala kao nekakav signal, tu i tamo zablinka, ali bez mene u dozivljaju. (Mehanizam obrane, rekla bih, buduci da osjecaje snazno reflektiram fizicki, i to su bolovi na koje, uz sve dosad dozivljene, nisam navikla)

Tugovanje je, dakle, iz ovog gledista, bivanje izmedju svjetova. A za mene, meni, umor vrste koju pokusavam opisati je bivanje van svjetova, ikakvih vrsta.
Promatranje ih, bez vezanosti, ili zelje za dozivljavanjem.
Uz potpunu svjesnost kako moram, i trebam, ako mislim dalje, osjecati to sve sto ne osjecam. U tom kontekstu, fizicka bol dobro dodje da osvijesti postojanje.

I ponavljam, po svemu sudeci, moj uzrok je, najvjerojatnije izljecive, fizicke vrste, iz tog polja je lakse (ne)biti, na neki nacin - opravdanije (u drustvu). Osjecam kognitivno, kroz naucene obrasce, ne emocionalno.
Ali kad tu vec jesam, da pobrojim i prikazem kako slika izgleda iz mojih ociju. Mozda se promijeni a mozda i ne, pomirena sam s obje solucije.

Svi ovi ostali, bolje im je da su prozivjeli nesto stvarno gadno, kad vec zele biti umorni u depresiji. (Sarkazam)