Kolekcija

[Wikiceha]

Opet je sanjala isti san. O ocu. Ribama. I kako su ga našli u Savi. Kako ga majka nije mogla prepoznati, pa ga je prepoznala ona. Poluizjedenog lica.
Ali s prstenom na ruci.
Prstenom kojeg bi uvijek prepoznala, a i ruku koja s njime srasla, bez obzira koliko neprepoznatljiva bila.

Dogodit će se neko sranje.
Znala je to, uvijek je bilo tako.
Uvijek isti, jebeno prokleti san. Uvijek ista priča. Alarm iz mračnih kuteva njenog mozga, valjda najgora, najmračnija stvar koju je ikad doživjela.
A život joj nije bio mačji kašalj, ni prije ni poslije te katastrofe.

Otac je bio naivan, prenaivan na vlastitu štetu. Ako bi mu falilo novca, posudio bi.
Pola bi odmah potrošio na čašćenje ljudi od kojih je posudio, to je bio najmanji problem. Dok je posao išao, bilo je sve dobro, no kad nije...
Dugovi su se gomilali, a devedesete nisu baš bile neko sretno razdoblje.

A ona je sada imala takve snove prije svake veće katastrofe koja će se dogoditi.
O crnoj mračnoj vodi u kojoj nestaje tijelo njena oca. Lica kojem nestaje zrak, dok ne dođu ribe.
Skoka, pada s nekog mosta, a nekad su u priču uletjeli i nezadovoljni kamatari koji su samo jednim prsto poremetili očevu ravnotežu, dok je ostatak priče bio isti.
Skok u crnilo. Mrak koji guta sve, povlači prema dnu.

U snovima se znao pojaviti i mjesec, rijetko kada je bilo oblačno, a onda se u nutar njegova odraza znala pojaviti očeva glava, kada je isplivao s mosta, predomišljavajući se, sjećajući se da ima obitelj, da nije gotovo i navale vode, mokre, teške odjeće koja ga povlači prema dnu, podsjećajući da je ipak gotovo, da se neke stvari ne daju izbrisati.

A bila mu je slična.
Ista tamna, mračna kosa, iste oči, isti veseli duh.
Neke stvari je imala i od majke, ali je bila manje-više njegov klon.
U snovima je uvijek bila promatrač, nikad nije sanjala da je u koži vlastitog oca, nikad nije mogla shvatiti koja je doza očaja bila potrebna da se oduzme život samom sebi.
Da se postane ribljom hranom.

Nakon što ga je vidjela takvog, još kao klinka, nije više nikad jela ribu.
Hladan znoj u kojem se probudila značila je samo jedno. Sutra će ostati doma, neće se micati iz kuće.
Kakvo god sranje se sprema, odvit će se bez nje.

Kada su počeli crni snovi, nije ih shvaćala ozbiljno. Jednom se zapalila kuća u kojoj su bili.
Jednom ju je skoro pokupio auto na putu.
Gro puta je završila u bolnici i to na duže vremena.
Neko je vrijeme mislila i da je pukla, da je skernula s uma.
Onda je našla utjehu.

Spoznaju da je u zadnjem času, bez obzira na sve, otac mislio na nju. I da će biti tu, bez obzira na svako zlo koje vreba iz mraka.
Da je to njegov način da kaže oprosti.
Žao mi je što me nema, što me neće biti, što nisam bio ovdje kada je trebalo.

Brisala je znoj sa svog čela, vrtjela slike u svojoj glavi.
Da, kada je vani nevrijeme najbolje je ostati kod kuće. Sva svjetla su bila upaljena i bila je daleko od bilo kakve vode. Ježila se na misao da će iz budućih novina saznati o kakvoj se nesreći radilo.
Vjerojatno će i opet otići kod psihijatra.
U njenoj glavi se opet i opet krenula vrtiti očeva slika, kako zapomaže iz mraka, iz neke tamne, bljutave vodurine, s rukom s prstenom koja izranja iznad površine, s izjedenog lica kojeg napola nema, kako joj poručuje da se pazi.
Licem joj se ukazao sablasan osmijeh. Mrak koji čuva od mraka. Kako je to moguće?

[Wikiceha]

Tišina.
Zvučna paralela svjetlu mraka, smirujuća pojava čišćenja vlastitog uma od svih neželjenih pojedinosti, davanje fokusa u poprilično kratkom vremenu.

A Ivanovom umu je to trebalo.
Ostao je sam.
Veza stara desetljeće i još nešto sitno (pa tko još broji godine), nije više bila tu.
Sve stvari na koje se navikao, koje je uzimao zdravo za gotovo... proklizale su mu poput pijeska kroz prste.
Trebala mu je nova perspektiva, nešto što će ga dići iz očajnog stanja u kojem se nalazio.

Tišina.
I zurenje u zid.
Nje više nije bilo, barem za njega. Možda je predugo čekao, možda je trebao nešto poduzeti prije, možda su jednostavno postali stranci.
Da, stranci, to je bila dobra misao.
Pripalio je cigaretu, a nije smio pušiti.
Tišinu su razbili uzdasi, a u zraku se osjećala vlaga koja je izvirala iz očiju.

Zdravlje je i bilo to zašto ga je ostavila, zašto se sada osjećao kao zadnje džukelo na cijelom pustom svijetu. Život brokera je nosio imao neke privilegije, ali sa sobom je nosio i gomilu stresa.
Stresa koji je morao nekuda izaći.
Samo što se sada osim na zdravstvenom planu, raspadao i na ljubavnom.

U dobru i zlu, malo sutra.
I svi su ga tješili, da je bolje da je se riješio, da se na muci poznaju junaci i sličnim praznim i dosadnim poslovicama, njemu je želudac tada obično prolazio novu kataklizmu.
Kao veš mašina koja je čula magičnu riječ, program bi se pokrenuo na sam spomen njezina imena.
Stvari nisu bile samo fizičke, niti samo psihičke, postojala je čudna sinestezija bolesti i stanja u kojem se nalazio.

Crni, mračan labirint iz kojega nije vidio izlaz.
A svaki dan je značio da je sve dublje u njemu, u gustoj džungli, sa sve manje nade za povratak.

Fizička bol je postala njegova svakodnevnica. I to ne samo jedan dio. Svaki pokret je povlačio novu patnju, krenuli su ga boljeti dijelovi tijela za koje do jučer nije ni znao da ih je imao.
Izbjegavao je pogled u ogledalu, jer je znao da ga tamo čeka lice straha, onoga što je postao, na što je spao.

Depresija.
Jedna, a zapravo tako moćna riječ.
Kao što mu je tijelo otkazivalo poslušnost, tako mu se i mozak lagano raspadao.
Zaboravljao je riječi, one uobičajene, nije ih se mogao sjetiti, ma koliko se trudio. Još je uvijek bio dovoljno lucidan da prepozna uzorke u kojima se lagano gubio, ali nije imao snage.
Otišla mu je daleko.
Rasplinula se sva volja poput jedne kapi u majušnoj čaši, na sve strane, bez ikakvog traga.

Nije ju više ni krivio. Kroz neko vrijeme, vjerojatno je se više neće ni sjećati, kao što je ona već sigurno zaboravila njega.
Njegov prijatelj mrak će pokriti nestali dio, sve dok ga ne ispuni cijelog. Kao da nikad nije ni postojao.
Priuštio je svom licu posljednji osmijeh, odlučio je sve što je trebao.
Sutra ga više neće biti.

[Wikiceha]

Daleko. Iza sedam gora, iza sedam mora, daleko, daleko iza druge strane mjeseca. Tamo gdje je druga zemlja, drugi ljudi, drugačiji običaji. Drugi život, moglo bi se reći.

Tamo su se upoznali, tamo su živjeli, tamo su i nestali. Oboje su bili mlađa djeca. Zadnja.

Nju je majka pokušala pobaciti, ali nije uspjela. Fizičkih posljedica nije bilo, psihičkih... Imala je šarene snove. Snove u kojima je budućnost postajala prošlost i obratno. Snove koji su bili jezivo stvarni, snove radi kojih ju je ponekad bilo strah zaklopiti oči.
Bila je jedino žensko dijete uz dvoje starije braće. Iako niti to nije bilo pretjerano bitno, sve što je ikad vrijedilo u obitelji je išlo najstarijem bratu. Možda je radi toga bila bolja sa srednjim bratom, nego sa starijim, ali svi su se voljeli, nigdje nikada nije bilo zamjerki, takvi su bili običaji, takva je bila sudbina.
Kao klinka se preselila rodbini u veliki grad.
Školovanje i njegove potrebe. Ujaku i ujni, zbrisala je od života sa sela i nikakve perspektive koja ju je čekala.
Nova šansa, novi život, pokušaj treći.

On je bio drugo dijete, starija seka je bila toliko oduševljena njegovim rođenjem da ga je kao mlađeg pokušala zatući u koljevci sa keramičkom šalicom. Kao podsjednik sestrinske ljubavi mu je ostalo par šavova ispod skalpa. I nepodnošljivi snovi, isprika za svaku ludost koja će uslijediti.
Živio je u većem gradu, stvari nisu funkcionirale kao na selu, ali je starija seka bila svejedno ljubimica obitelji. Cura sa potencijalom, odlikašica, dok je on uvijek glumio fakina.
I sve bi bilo koliko-toliko dobro, da ona nije zatrudnjela. Kao maloljetna, spanđala se sa susjedovim bratom. Malte ne skandal. Ona se snašla, udala se i odselila, ali u ostatku obitelji...
Otac se preselio u drugi dio kuće, prestao davati novac u obitelj.
Skoro su umrli od gladi.
A njemu je kao tinejdžeru ionako "falilo" razloga za bunt. Radio je svašta.
Kasnije su se roditelji pomirili, ali to nije radilo neku razliku.
Bio je bijesan na njih, kao balavi klinac, za sve stvari koje mu nisu dali, a trebali su.
Napravio je i on dijete. Jedne pijane noći. Zbrisao je glavom bez obzira.
Starci su to nekako zataškali, riješili, a on je sam sebi ponavljao da nije bilo njegovo. Tu curicu u životu nije upoznao, iako je često prošla pored njega, stanovali su na desetak minuta razlike.
Kada je upoznao nju, njemu je to isto bio novi život, pokušaj četvrti.

Bili su dosta slični. Dvije polovice koje su odvojene zidovima vremena, a koje su se sasvim slučajno spojile. Slučajan san, slučajan susret, slučajna romansa.
A onda je ona ostala trudna. On je ponovio ono što je znao. Sa glavom u oblacima, bježeći od stvarnosti, jednog dana ga je pokupio auto. Sve njegove misli, snovi i noćne more su tada ušutjeli.
Nestao je, iščezao u noći, izgubio se na zauvijek i jedan dan, dok se u njenim mislima vrtila tužna žalopoljka, kako ga nema, i nema, i nema ga više....

Mjesec je pao, razbio se o Zemlju, a krik skršenih snova je odzvanjao kroz cijelu vječnost...
Zauvijek...

[Wikiceha]

Boje. Boje su bile krive. Naranče su bile ledenoplave, a kruške tamnoplave. Osjećala se kao da je ušla u jednu od svojih slika, a tek je otvorila oči.
Sve je bilo naopačke.
Protrljala je ponovno oči, ali sve je još uvijek bilo naopačke. Jedino su joj ruke zadržale boju, što je bilo podjednako smirujuće kao i uznemirujuće.
Glava ju je trgala, dok su se sjećanja prethodne noći slagala jedno preko drugog.

Još od malih nogu je imala interes za "izmjenjena stanja svijesti". Drugačije perspektive su bile ono što je činilo njezine slike toliko dobrima. Neke su bile utjelovljeni užas, prikaz nuklearnog holokausta iz perspektive slomljenog žohara, dok druge...
One su bile koji su joj donosile novac. Ali kako je za svaku ljepotu potrebna neka bol, nešto da je utjelovi iz ružičastih oblaka mašte, tako se i ona sada našla na ovom neobičnom mjestu.

Stvari u ogledalu su izgledale obično, svakodnevno, samo su boje bile krive. Kao da je netko krivo poklopio karte, izvrnuo negativ svega oko nje. A u tom blještilu boja, jedino je njeno tijelo bilo nepromijenjeno, neizmjenjeno i neuklopljeno. Onda je nešto čula i odskočila od zrcala.
Ponovno se ogledala oko sebe.
Boje su bile kontrastne, naopake. Samo što su sada počele tamniti.
Nešto plavo je gutalo njihov sjaj.

Prošla noć je bila vesela. Upoznala je novo društvo, pametno, raspričali su se o temama o kojima je voljela pričati. Njima je isto bio zanimljiv starohebrejski misticizam i određene grane kabalističke filozofije. Sjećala se raznih nijansa plave kojom su opisivali spoznaju, racio, dubinu. Tehom, ili još stariji naziv, sumerska božica primarnog kaosa. Tiamat.

Vjerojatno samo sanjaš, odzvanjalo je u njenoj prestrašenoj glavi.
Nije da bi bio prvi puta, čulo se iz dubljih kutaka. Ali mrak je bio sve jači dok se gubila po labirintu stana u kojem se nalazila.
Cijeli život joj je proticao pred očima, sve nade, svi propusti, sva razočaranja i svi uspjesi. Ljudi koji su nestali iz njenoga života, a i neki koji nikada nisu dobili priliku ući.
Sve.
I onda, naprasno kako je i počelo, šarene flashbackove je prekinulo par kapi (pemenitoplave ili možda ipak tamnozelene?) krvi. Pogledala je gore.
Kada je ugledala čudovište, prošli su ju svi trnci, sreća, tuga i strah istovremeno. Znala je da gleda sebe.

Ako preživi, sljedeća slika će joj biti remek-djelo.

[Wikiceha]

“San lakše dođe, nego što se vrati.” ― Victor Hugo, Jadnici

Marko nije mogao zaspati. Što je više pokušavao, to mu je teže išlo. Pokušao je brojati ovce, međutim to je bilo beskorisno. Drugačiji vizualni motiv mu nije padao na pamet. Da je brojao raspjevane plejbojeve zečice, samo bi se više razbudio. Da je brojao leteće kompjutere, previše bi bilo detalja, tipki koje bi letjele naokolo, sitnica koje bi mu odvukle pažnju.

Digao se i odlučio prošetati po stanu. Vani nije bilo smisla, bilo je ledeno hladno, a i ono, što bi?
Trčao usred noći po Maksimirskoj šumi?
To nije bio njegov film.

Korona ga je sjebala. Da nje nije bilo, sada bi bio na drugom kraju svijeta, mlatio lovu i uživao u toplini tropa, ovako je bio osuđen na sadašnjoj u promrzlom hrvatskom gradu.
Eskapizam je imao podosta prednosti, ali ajde kada je bijeg išta riješio?
Stvari je trebalo promatrati kao šanse, prilike. A nered koji se ovdje nalazio je ipak on trebao počistiti.

Glava mu je bila zbrkana, prepuna misli. Vjerojatno su one bile razlog zašto mu kapci nisu bili dovoljno teški.
Nakon pola sata lošeg oponašanja rašetanog tigra u kavezu sjeo je pred komp. Virtuala je imala svoja pravila, a umu je trebalo nešto da ga uvuče u svoju priču.
Krcnuo je prstima i mreža se otvorila.

Tisuće priča, tisuće sudbina, tisuće iluzija su bile tu. Ne jedan svemir, nego njih milijarde.
Koliko stvari je mogao napraviti, koliko ljudi je mogao pomoći...
Koliko smijeha izazvati.
Prsti su imali svoj tempo, svoj život, a pjesma je svirala dugo u noć.

Sutra, kada buđenje njegovog uspavanog mozgića iz zombi faze bude trajalo cijelu vječnost pjesma će imati drugačije tonove.

Ali večeras nije bilo bitno.
Do otkaza, kako je pomalo mazohistički tražio mozak. Do zadnjeg atoma snage. A onda zaspati snom pravednika, koji je to bio isprazan klišej.
Funkcionirajući, no svejedno rok upotrebe je uvijek bio problematičan.

Markov bioritam je trebao potpuni remont. Nasmijao se novoj priči koja će ga valjda donijeti.

[Wikiceha]

Sjeo je u auto i nagazio na gas.
Kuda?
Nije bilo bitno, barem njemu.
Cesta je bila dobra, a trenutno se morao malo maknuti, jednostavno mu je falilo zraka.

Inače nije bio impulzivna osoba. Sve stvari je radio smišljeno, poput djeteta se volio igrati sa samoodrživim strukturama koje su ga propelirale na život, kod kojih je sljedeći korak bio uvijek neizbježan i logičan (barem za njega).

Sagradio je dosta, i materijalno i emotivno, socijalno. Bio je savršeno umrežen, nije bilo ljudi koji ga nisu poznavali, bilo njega bilo kvalitetu njegovog rada. Uvijek pristupan, uvijek dostupan, moglo se reći da je njegova energija bila dobri duh zajednice u kojoj se nalazio.
Svaki puta kada se bilo što trebalo dogoditi, pitali su za njega.
Svaki puta kada je bilo kome bio potreban savjet, pitali su za njega.

Naravno da se i oženio, za preljepu ženu, dobio par preljepe djece, učvrstio gomilu prijateljstava sa raznoraznim kumstvima, sve je to bio logični (barem njemu) dio života.
I uvijek je išao naprijed.
Koja korist od sljedećeg dana, ako nije barem malo bolji od prethodnoga?
Vrijeme mu je bilo ultimativni resurs, nešto što se dalo iskoristiti na gomilu preljepih načina, a njegovo vrijeme je uvijek bilo na viskoj cijeni.
Sve je uvijek bilo po PSu.

Možda mu je i zato trebalo malo zraka. Friške perspektive.
Ili je razlog bio fundamentalno drugačiji, nikad nećemo znati.

Pronašli su skršeni auto uz autocestu, kao uzrok smrti je naveden san za vrijeme vožnje.
Ispalo je da u konačnici vrijeme ipak nije beskonačni resurs.

[Wikiceha]

U sterilnoj bijelini zidova bolnice, u prostoru u kojem nije bio još od klinačkih dana.
Jednostavno otrgnut od svakodnevnice, od smijeha djece, žene, obitelji... Pomaknut u stranu.
S maskom, žicama ispod nosa.

Stranac.
Sam sebi i drugima.
Okružen ljubaznim sestrama, pravilima kojima su tu da osiguraju golu egzistenciju. Beživotnog okoliša koje samo kisik održava na životu.

Korona.
Upala pluća.
Kašalj i njegovi napadi.

I misli koje plutaju u svim mogućim oblicima.
Pametni telefon koji je jedina veza sa ostatkom svijeta. Svijeta punom ludosti i besmisla.
Svijeta u kojem je prekinuta svakodnevnica, makar na samo par dana. Koji egzistira na način na koji nije trebao, a svejedno je tu.

Svijeta na bolovanju, pitanje koliko dugo samo.
Svijeta koji se želi vratiti u svakodnevnicu i među sve glasove koji mu trenutno fale.
Uskoro će opet zazvoniti pametni telefon, da se iskoriste zadnji atomi baterije....
Još malo

[Wikiceha]

S bolničkog prozora mjesec izgleda tako velik. Nekad izgleda i kao da se smije. Drugo mjesto, drugi sjaj, nešto drugo od sumorne stvarnosti.
Zvijezde su tu male, drugačije, nebitne.
Nema ni tisuću varijanti sive, obično su stvari crno-bijele. Sve je jednostavno, pojednostavljeno, svaka priča se da svesti na par rečenica.

Želja je samo jedna.
Izaći zdrav.
Vratiti se svome životu, svome gradu.
Svim svojim prilikama, prijateljima, ljudima, smjehovima.
Životu.
Svemu onome što je tako grubo prekinuto.
Kao ružan san, iz kojeg čovjek čeka buđenje.

Kako ti je bolje, tisuće ideja ti pune glavu. O svim stvarima koje ćeš promijeniti, o svim stvarima koje ćeš ponoviti čim te puste van.
Kad izađeš....

Povratak u svakodnevnicu bi trebao biti tako sladak.
Druga strana mjeseca.
Tvoj grad.
Dok su sve kiše isplakane.
Novi početak, stari život.
Energija na najjače.
Povratak u ring.

A što ako priča dobije nastavak?
Ne nužno vlastiti, nego nekog iz familije?
Svi planovi, svi snovi, sva gledanja druge strane mjeseca...
Prelaze u prah.
U kiše koje pljušte na najjače.
Zvijezde koje su opet nestale.

Što kada si vani, ali si duhom opet unutra, samo za nekog drugog?
Kakva je bol kada osjećaš svoju krv na tvom mjestu?
I znaš, da on, kao i ti, može otići vrlo lako.
Još lakše od tebe.
I znaš da gleda taj isti mjesec, ako mu se nije pogoršalo.

Ludiš.
Sve prilike, sve želje koje si imao, opet nisu bitne.
Grad, svi užitci, svi planovi koje si imao...
Sve je to pokrila gusta šuma.
Mrak.
Debeli mrak.
Dok mantraš iste stvari, iste nade, iste konce za koje se loviš.

Sjećaš se kako je tebi bilo.
Sjećaš se susreta koji su ti izbijali kisik iz pluća, sjećaš se boli u fetalnom položaju dok si se borio za zrak.
Ali znaš da je njemu lošije, puno lošije.
Da stroj diše umjesto njega.
I brojiš trenutke, brojiš šanse, svaki put si sretan kada čuješ da je živ.

I nadaš se najboljem.
Jer ti si krv njegove krvi.
I on je borac, još uvijek je živ.
Bez obzira što su doktori već koliko puta rekli da se spremiš na najgore.
Kiše pljušte, mjesec je još uvijek isti.
Zvijezde su opet nestale.
Grad isto.
Opet su nebitni svi.

Čekaš.
Nadaš se najboljem.
Ništa drugo ti ne preostaje.
Već si lud od svega, ali nije bitno.
Opet si s druge strane mjeseca.

[Wikiceha]

Slika Doriana Graya je veselo visjela na zidu desktopa. Alisa se veselo osmjehnula gledajući svoga doktora Jekylla i mister Hydea.
Dva psihička blizanca, od kojih je jedan zakopan duboko u platnu slike, daleko od očiju svih i drugi velikog smješka i izglancane površine svima dostupan na pogled.
Ljepotan na površini i divlja, neukroćena zvijer izgubljena u tamnim kucima mozga.
Koliko duboko ide Zečja rupa, pitala bi Alisa, da nije čula korake.

- Ogledalce, ogledalce, najljepši na svijetu tko je? - zvukovi su koje je mogao prozboriti samo njen slatki mali narcis, dubokim tonom glasa kojeg je tako dobro poznavala.
Znala je kuda vodi ova slika, cijela priča je unaprijed poznata.
Znala je i da može biti samo jedan pobjednik u njoj.
Ugasilo se svjetlo na površini velikog ekrana. Osjećala je kako nestaju kočnice, kako nestaje svaka razlika između ljepotice i zvijeri.

- Kada znaš da si pretjerao? - bilo je jednostavno pitanje koje je dobila iz smjera ogledala.
Kada znaš da si prešao onu nevidljivu crtu dobrog ukusa, ono što te čini čovjekom, ne životinjom ili čudovištem, valjda je slatkić htio reći.
Nakesila se, a mozak joj je radio sto na sat.
Zvijer je imala milijardu reakcija. Znala je urlikati, zavijati, kesiti se, pa čak i tugovati. Samo je bilo pitanje kada je vrijeme za što.
Glumac.
I to pretjerano dobar.
Krv u njoj je uzavrela.

Pogledala ga je, osmijehom još uvijek na licu.
Lijepog osmijeha, utegnutog tijela, velikih leđa, napetih bicepsa... Savršene forme.
Šteta što sve što ima formu, ima i vijek trajanja. Prolaznost je bila prva misao koja je Alisi sijevnula u mozak.
Lagano je zamjećivala sjenku onoga što je igračka nekoć davno bila.
Gdje se potrgala, je li osmijeh sam od sebe izgubio smisao, a pogled značenje, ili je ipak riječ o nečem dubljem?
Jer unatoč svemu što je vidjela pred sobom, imala je osjećaj da glava nije bila tu, da razgovara s ranjenom zvijeri, potrganom igračkom.
Kao da gleda čašu, po kojoj znaš da je čaša, samo po načinu kako se razbila....
Redale su se misli, kao u nekom usporenom filmu. Kao auto pred sudar, kada sve znaš, kada sve vidiš, ali ne možeš izbjeći ono što će se dogoditi.

Alisa se uvijek uvijek bojala ogledala. Kada je bila mala mislila je da pokazuju sve unutrašnje strahove.
Kao skriveni kutovi, kada te u ogledalu vidi netko koga ti ne vidiš. Kada se netko igra s tvojom sudbinom.
Povlači nevidljive konce.
A njoj je dosadilo biti nevina lutkica.

Smijeh je opet pokrio njeno lice. Đubre ju je vjerojatno namjerno dovelo do ove faze. Zvijer je sada bila slobodna, bez okova i konaca na povlačenje. Željna krvi.
A gad je zbilja rekao da ju želi upoznati.
Bez ikakvih masaka.
Loše stvari koje se dogode su uvijek žrtvina krivica, bila je mantra koju su učili Alisu od malih nogu. Čovjek je sam kovač svoje sudbine.

Alisa je prasnula u smijeh, poluluda do sada. Tko zna kako će sutra izgledati ono lice na zidu desktopa.

[Wikiceha]

Pričala je s njim, iako njega više nije bilo.
Sama, u kući gdje su bili skupa preko četrdeset godina. Pričala mu je sve, sve malene stvari koje su se dogodile danas, svu ljutnju što ga više nema, svu izgubljenost samoće...

A nije trebalo biti tako.
Bio je još mlad, nije bilo njegovo vrijeme.
Dvije godine su se pazili, maltene živjeli u bunkeru, čuvali se svakog traga pandemije.
Dvije godine samoizolacije, dostava, odlazaka u dućan u samo krajnjoj nuždi.

Unuke su vidjeli na slikama, eventualno preko ljeta, na dvorištu.
A bila je zima, sin je nedavno imao rođendan, novi stan u kojem još nisu bili.

Tjedan dana su vijećali. Tjedan dana su se lomili. Koliko je bilo pametno.
On nije bio cijepljen, fobija od igle. A i nikad u životu nije bio bolestan.
Ona se ipak cijepila.
Kada su dolazili, par puta su se skoro okrenuli.
Ali su ipak došli.

Pazili su i tamo, jedino su klinci išli u vrtić.
Fešta je bila ok, kikići su bili presretni da malo vide dedu i baku, sve je bilo ok.
Tada.
Ubrzo su krenuli simptomi, pa odlazak u bolnicu.

Predbacivala si je što su došli.
Što ga je nagovarala da dođu vidjeti djecu.
Možda je virus došao i od drugdje, milijardu misli joj je strujalo glavom, ali sve ostale vjerojatnosti su bile nikave.

Iz bolnice nije bilo povratka.
Za sprovod se čekalo deset dana. Vrijeme je prolazilo kao u magli.
I nije mogla vjerovati da ga nema.
Samo je nestao....

Sprovod je bio velik, znao je puno ljudi, imao je puno prijatelja. Neki su došli i iz Češke na njega. Pod svim mjerama, šiltovima, maskama...
Gomila ljudi se došla oprostiti.
Sprovod i je obično za druge.
Tijelo položeno u hladnu zemlju je ionako prazna ljuska, u njoj nema više nikoga.

I nije se raspala taj dan.
Isplakala je dušu, ali nije se raspala.
Radi djece, unuka...
Izgubila je gomilu kila, gutala normabele, ali se još nekako držala.
Jedva, ali se držala.

U snovima ga je sanjala, pričala s njim. Od tih priča joj je bilo lakše. Davale su joj snagu da izdrži.
Da ju odlazak, praznina, manje boli.
Bez obzira na more suza.
Za djecu, unuke...

Sutra je ipak novi dan.

[Wikiceha]

Igor je pregledavao CV. Od svoga prastarog prezimena, vrhunskog obrazovanja, profesionalnih dostignuća koje je postigao u životu.
Prastaro prezime, stara krv, domorodačko porijeklo je samo po sebi otvaralo mnoga vrata. Tisuće priča, tisuće snova, sudbina predaka koje je znao, sve koje su se spojile u jednoj točki.
Iako je zapravo bila riječ o grananju, on je tu bio samo prijenosnik. Nakon njega će sve one biti prosljeđene njegovim potomcima. Ali morao je i on tu odigrati svoju ulogu.

Gledao je i stvari koje nisu bile navedene tu, krvnu grupu, horoskopski znak. Svaki detalj, maltene vlastiti barjak.
Slika je pokazivala crnu kosu i crne oči.
NNegdje u dostignućima su se nalazile uvjeravanja neviđene moći.
Lista njegovih sposobnosti je bila beskonačno duga. Saznao je sve što se moglo o samom sebi, sve gluposti, sve priče, sve iza čega ne slijedi beskonačna tuga.

Imao je mozak koji zna učiti, samouvjereno je istaknuo i tijelo za poželjeti. Sebe je uvijek vidio kao dostojnog nasljednika svojih predaka, legendarnog začetnika svojih potomaka. I izvan krvi, genetike, izvan svih svojih datih sposobnosti. Vjerojao je da ima i nešto u sreći. Sretnoj zvijezdi pod kojom je rođen (pa nije bezveze proučavao i astrologiju).

Još je malo gledao u CV, hranu i piće za svoj ego. Nabacio svoj legendarni osmijeh. Vratio se, život je opet imao smisla.

[Wikiceha]

Navukla je na sebe oklop i krenula u rat.
Rekao joj je da ima ravne sise, metar cvajncih i da je luda. Posve luda.
E, pa pokazat će ona njemu značenje ludost. Ne sluti ni sam koliko je imao pravo, najebat će mu se mamice u milijardu i jednoj prilici.
Đubre pokvareno, šovinističko. Ljiga koja nije dostojna ni primirisati joj, a kamoli se drznuti kritizirati njene stavove. Zaskvičat će pod njenom petom dok mu vadi utrobu žlicom. Po mogućnosti tupom i zahrđalom.

Neka cvili idiot! Vjerojatno je i nejeb, incel, lažljivac sigurno je. Pa tko bi bio toliko lud ostati hladan prema njezinoj nezemaljskoj ljepoti. Ili drznuti se reći da mu se ne sviđa, da ga uopće ne pali, da nije njegov tip, šovinistički luđak!!!!
Sigurno je i peder, vrlo vjerojatno ne voli ni žene uopće.
Odbiti njene vrle bokove, dupe za anale... A sise ionako ne bi trebale značiti ništa. Jednakost među spolovima, toples bi ionako trebao biti dopušten svima, vrištala je u sebi.

Podla, pogana zmija. Ugušit će ga na mjestu, što se samo i usudio pomisliti to što je pomislio. Zar to bespolno đubre uopće nema muda ili obzira na njenu veličanstvenu pojavu, veličanstvenu ženskost? Otkinut će mu pikavca i te točkice koje ima za jaja, prije nego što ga dokrajči lopatom za snijeg.
Patit će, u kako će patiti...
Nakon što mu samelje kurac i jaja, ugurat će mu njihove ostatke u šupak, da izbiju s druge strane usta. Kreten ni sam ne zna koliko je pogriješio, kako će platiti i koliko će patiti.

Ali vidjet će. I to će vidjeti vrlo skoro.
Prvi puta kada vi njegov bahati, arogantni osmijeh. Pokazat će ona budali pravo značenje cerebralnog seksa. Kako je najebao...
Malo, ružno, šovinističko đubre!!! Požalit će mu i majka koja ga je rodila (jadna žena s tim kretom, ali praf joj budi kada rađa muške), a i otac koji ga je napravio.
Sramota familije, umišljena budaletina!!!

O kako će ga izroštiljati. Kako će mu doći glave...
Još malo pa će sjesti za tipkovnicu, opisati još koji detalj svog izmaštanog svijeta i krenuti stalkati lika koji je popljuvao njenu sliku.
Salva uvreda je već bila spremna, tipke i reakcije savršeno podešene u njezinoj glavi. Još malo, jako malo, pogladila si je brk.
Čim opere prljave muževe gaće.
Računi se moraju platiti, a ne može ih plaćati osoba u prljavim gaćama.

[Wikiceha]

”Kad bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih poput mjedi što ječi ili cimbala što zveči.

Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ona ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se.” - Prva poslanica Korinćanima


Ana je oduvijek voljela definicije.
S njima je svijet bio jednostavan, racionalan.
Lijepo su ocrtavale granice, binarno su klasificirale stvari. Crno-bijeli svijet je sigurnije mjeto od stotinjak nijansi sive.
Ili jesi, ili nisi.
Nema kondicionala, niti skrivenih uvjeta. Sve je kristalno jasno.
Osim kada nije.

A život je bio mjesto u kojem se isplatilo biti siguran. Uvijek su vrijedila djela, a ne riječi, a to ne možeš napraviti kada se dvoumiš.
Kada si izgubljen.
Kako ćeš bilo gdje dospjeti, ako ne znaš gdje si sada i gdje ideš.
Ana je uvijek imala viziju, to joj je bila jedna od jačih strana. Sumnja je bila epitet za druge.
Ona je uvijek imala rajsku čistoću što treba raditi. To i snagu volje provesti viziju u djelo Bez obzira na sve žrtve.
Cilj je ono što opravdava sredstva.

Međutim to u zadnje vrijeme nije bilo tako.
Ako je jedan, svemogući Bog, bio najlakše opisan kao bezgranična ljubav, onda je pakao bio njegova suprotnost.
Mjesto, ili stanje gdje Njega nije bilo.
Muka, patnja, perverzija potpunog izokretanja stvari.
Stanje potpunog beznađa.
Kako joj je nedostajala njezina bistrina, jasnoća koje jednostavno više nije bilo, kada su se boje prelijevale u raznorazne nijanse sive, kada je svaka riječ postajala znak, ne sjena onoga što je nekoć bilo.
Ili moglo biti.

Kroz glavu joj je prolazilo ime Vječnog grada. Onog na Sedam brežuljaka, čije je ime bilo oznaka latinske ljubavi, naopačke.
Dvoje blizanaca, sinova vučice (što je u slengu označavalo prostitutku), od kojih je jedan ubio drugoga.
Potomci izgladnjelih izbjeglica iz stare Troje, mjesta u blizini kojega će njihov potomak kasnije izgraditi Carski grad...

Vrtjela je imena Ljubavi na svim jezicima. Amour, amore, amor, amar.... Čak i na njemačkom, koji ju je obično podsjećao na režanje bjesnog pa, nije zvučala loše.
Liebe.
Švedska varijanta, kärlek je zvučala smiješno.
Samoanska, alofa, preslično romanskima, preopušteno.
Baskijska, maitasuna, je zvučala kao svahili, a svahili upendo je zvučala kao nešto prosto, s muklim d na početku.
Etiopska, amharska, fik'iri ju je podsjećala na vatru.
Išla je naravno kopati i dalje, hebrejska riječ je bila ahava, temeljena na samo četri slova (opet tetragramaton), aleph, hey, vet i opet hey.
A korijen joj je bio tako jednostavan, hav, što je značilo davati...

Nešto što ona nije bila više u stanju, što je bilo izvan njenog dosega. Izvor njene ljubavi je bio trenutno jako daleko, doslovce na drugom svijetu, davno je napustio njenu škrinjicu.
Sav onaj plamen koji joj je nekoć plamtio u srcu se premjestio izvan nje, postao je oličenje njene sudbine koju ju neizbježno čeka, jednog dalekog dana.
A s njim je otišla i sva jasnoća.

Sjetila se priče o Praškom golemu, kako je brisanjem prvog slova (s desna, hebrejski je ipak bio naopačke), riječ istina emét koja mu je davala život, postajala riječ mét, smrt.
I kako sama riječ golem u hebrejskom danas znači glup, ili bespomoćan. Stanje kojem se osjećala poprilično blizu, izbrisanih slova.

Nije joj se sviđala vlastita pojava.
Ogledalo je pokazivalo bespmoćno stanje, labirint izgubljenih čuda, a ne ono što je trebala biti, ne ono za što je stvorena.

Djela, a ne riječi, nasmijala se.
Ljubav je ionako trebala biti aktivni glagol, zbivanje, a ne prazna, izgubljena imenica.
Vrijeme je da se ponovno zapali neki plamen, bila je zadnja misao prije nego što se dohvatila svoga mobitela.
Pa i paklu je potrebna vatra, makar i malena, nipošto ledena.

[Wikiceha]

Gibaš se kroza sjene, kroza priče koje su samo tebi bile znane. Kada odeš nestat će i njih, kao da ih nikada nije ni bilo.
Ostat će samo isprazne nijanse sivila, pune ispričanih, neispričanih, davno zaboravljenih priča. Starih strahova, sjećanja na ljude koji su nestali, ljude koji su umrli.
Ljude koji umiru.

Neke stvari su valjda sudbina, ispisane u kamenu, nepromjenjive.
Praznih očiju, punih suza.
Kao u sudaru.
Vidiš sve, znaš sve, ishod ti je savršeno jasan, ali ne možeš ga preokrenuti.
Samo čekaš lom, trenutak pucanja.

U kom trenutku teret postaje pretežak?
U kom trenutku shvatiš da je mrtav preveliki dio tebe?
Kada je jasno da je taj put, put bez povratka?
Kada se gasi racionalni dio tebe, onaj koji neprekidno ponavlja da će sve biti ok?
Ili onaj pozitivni, koji stalno ponavlja da će sve biti ok?

Vrištiš.
Vrištiš u sebi, bez zvuka.
Glava ti je preteška, a lice miriši na suze.
Umjesto sunca vani je ionako sivilo i kiša.
Ne kuži se, nema smisla.

Svijet je krenuo svojom putanjom, spirala odlazi dole, nezamislivo je svakodnevnica. Jedna pošast prati drugu, jašu četiri jahača apokalipse.
Sjene te prate, bježanja nema.
U konačnici, u tebi je izvor svih problema.
Tapkaš u mraku, ne želeći upaliti svjetlo.
Slušaš igrokaze, kolutaš očima, praznina odzvanja drugačije na mjestu gdje nalaziš sebe.

Praznina neizlječiva, praznina trenutno neispunjiva.
Bol radi koje ne pališ svjetlo koliko puta bi trebao.
A vrijeme teče, život ide dalje, sjene provode svoje običaje.
I ti se približavaš biti sjena, znaš izvor svih problema.
U praznom kutku u hladnoj zemlji je ionako već napisano tvoje ime. Mjesto za vječnost je tu, u njemu ionako već leži tvoja krv...

Oduvijek si znao da je prah samo smrvljena sjena.

[Wikiceha]

“Ne dobijete uvijek ono što želite. Pogotovo u nacističkoj Njemačkoj.” ― Markus Zusak

Konferencija je ubrzo trebala započeti. On i njegov Mussolini, kolega Lukašenko su već zauzeli svoja mjesta.
Veliki ovalni stol, u sredini kojega se nalazila ogromna karta, na koju su mu curile sline. Karta je bila tako jednostavna, prosta, a opet je sadržavala sve što je ikada htio, sve njegove snove, njegov vrhunski plijen.
Prikazivala je najveću europsku zemlju (nakon njegove, naravno). Nešto na što je desetljećima prije bacio oko.
Krunski dragulj bivše države, najplodnija zemlja na kontinentu, gomila tvornica, industrije...
Ali njemu nije bilo do ničega od toga. Njegova zemlja je bila neusporedivo, veća, jača, bogatija, imala je tri puta više ljudi. Što god da bi dobio tu, već je imao.

Nije to radio radi materijalnih stvari.
Nije to radio radi njegovih sunarodnjaka koji su ostali u njoj, i postali manjina.
Kada se uspinjao na vlast, obećao je da će Majčici Zemlji vratiti veličinu.
On, onizak čovjek od metar i sedamdeset, je sasvim dobro znao što su svi veliki ljudi prije njega, od Napoleona nadalje, davno shvatili.
Veličina se kupuje krvlju.
Ako je potrebno, planina mrtvih će mu priuštiti zadovoljavajuć pogled, nitko ga više, a ni njegovu zemlju neće nazivati patuljkom.
Oči su mu bile krvave boje.

Svi ratovi koje je vodio prije ovoga, u kojima je osvajao komad neke planine, močvare, neke bogu zaboravljene močvare, svi su oni vodili do ovoga.
Gruziju je potjerao ispod Kavkaza, umarširao vojsku u kanjone crnom(o)rske Abhazije, zemlje duše, i gorske tunele južne Osetije, svetlookih Alana i Sarmata, koji su sada bili njegovi podanici.
On, koji je već jednom srušio Grozni, koji se neuspješno pokušao probiti do Tbilisija, gruzijskog Oštrozimlja, je znao da ovoj puta neće stati.

Karta je bila pred njime, a on ju je već vidio crvenu, boje krvi, svih onih kojih bi mu se mogli suprostaviti.
Velikodušno je svima nudio dva metra Majčicine zemlje, ne manje, ne više.
Lukašenko je pljeskao, na svaku njegovu riječ.
Oduševljeno.

Gledao je jug te zemlje, kojeg je već zauzeo, magični Krim, staru zemlju Kimerijaca, Gota, Huna, Grka, Rimljana, Tatara...
Točku gdje je nova vjera ušla u njegovu zemlju, točku gdje se prije par stoljeća vodio veliki rat s Turcima i njihovim Zapadnim saveznicima, točku koju sada opet vraća Majčici, gdje će povratiti svetu Jaltu, vratiti sve što je oteto.
Gledao je i Donbas, ono što je bilo poznato kao sovjetski Ruhr, čelično srce zemlje, i njegovu vojsku koja je prije kojih desetak godina uspjela zauzeti samo trećinu tog bogatog područja.
Podrugljivo je pogledao Lukašenka, a on je opet pljeskao.

U-Krajina, krenule su priče o neonacistima, bilo što što je bi ocrnilo njegove protivnike.
Dok su se dvije ruske krajine u Donbasu, ona u Lugansku i Donjecku širile preko Dnjepra, na sve moguće strane.
Lukašenko je još uvijek pljeskao.

Dvije regije su domaći zvali Luhansk i Doneck, ali njegovim umom je proletjela samo tmina.
Oni nisu, narod, nemaju jezik. Nakon što ovo završi, oni će samo biti Malorusi, kao što su uvijek i bili.
Bjelorus Lukašenko je pljeskao jače nego ikad prije.

Kao što ga 8 godina prije ovoga na konferenciji u Minhenu, ovaj Minsku, zapad nije (ozbiljnije) kaznio, kao što ga nisu kaznili ni kada je malenoj Gruziji otkidao pokrajine kao bespomoćnoj mušici krila, tako ga neće kazniti ni sada.

Uostalom, Europa je puna ovakvih scenarija.
Ukrajinu je trebao podijeliti popola, kao Hitler Francusku 1940.
Ok, tamo su bili Sjever i Jug, ovdje će biti Sjeverozapad i Jugoistok.
Ili Zapad i Istok.
Nije bitno, Dnjepar je bio širi od Rajne, a linija će biti tamo gdje treba.
Imao je i svojeg Petaina.
Bivši predsjednik Ukrajine, Janukovič će drage volje postati predsjednik Malorusije ili Novorusije, ovisi već kako će njegovo carsko visočanstvo nazvati ostatke te nekoć najveće europske zemlje.

Uostalom, za leđima njegova plijena se nalazila još jedna ruska Krajina, Trans-Nistrija, odnosno Pri-Dnjestrovlje, iza, ili bolje reći oko Dnjestra....
Samo je trebao povezati točkice.

Vojska koju će upotrijebiti, će upotrijebiti kirurški precizno, kao Sovjeti 1956. u Budimpešti, ili 1968 u Pragu.
Za dan, dva, najviše tjedan, past će Kijev, nešto od vojnika će se išetati s Krima i naokolo Donbasa, a Malorusi, Novorusi i svi mogući Rusini će ustati pozdraviti svoga cara.
Sve je spremno za novi marš, koji će biti puno bolji od onog iz 2014. kada je zauzeo Krim i samo trećinu Donbasa. Sada će ići do kraja, bez obzira na sve.

Sve je bilo jasno.
Gomila detalja, gomila slavnih legendi koje su se vrtile u glavi novoga cara.
Zajahat će tu plodnu zemlju, kao što je nekoć, on ogromni velikan, 4d-šahist i najbolji borac juda na svijetu, jahao tigra.

Uhvatit će ga za uši i navući da krene kamo on želi....

Luščenkov pljesak je sada zamro, brkata usta su se rastvorila i čuo se poznat uhljebnički glas;
- Gospodine predsjedniče, probudite se! Ponovili su uvjete za predaju, ali ovo je zadnji puta prije nego što će ući u bunker.
- Ponudili su jamstva za rusko-bjeloruski integritet, ako svojevoljno odete u Haag. Zelenski nešto traži da bude potpisano na istom papiru na kojem smo mi Ukrajini jamčili cjelovitost, ali mislim da se ipak možemo izvući iz te neugodnosti.
- Nakon što nam je vojska zapela u ukrajinskom blatu, a vojnici se razbježali od gladi, manjka logistike i ukrajinske gerile, Moskva je pala za pet dana lagane šetnjice koliko je poljsko-ukrajinsko-baltičkom trupama bilo potrebno da se dovezu do grada.
- Gospodine predsjedniče, probudite se!
Kokainski san, do jučer neprekoslovenog istočnoeuropskog diktatora je lagano dolazio kraju.
- Osedlajte mi moga tigra, odgovorio je Luščenku, a iza njega je osjetio kako se Janukovič skriva drščući u nekom kutu. Ako su već sva vojska raspala, bar u jednome se može napraviti posljedni juriš, promislio je sada već uskoro bivši i svemogući car. Nakon sljedećeg udisaja kokaina se maleni birokrat špijunske provincijencije koji je sanjao novu Jaltu ipak odlučio na turistički izlet u Haag.

[Wikiceha]

“Preživjeli (nuklearnog rata) bi zavidjeli mrtvima.” ― Nikita Hruščov

Većina ljudi je čitala Lava, vješticu i ormar. To je najpoznatiji dio Narnijskih kronika, serijala od sedam knjiga (čaroban, sretan broj), ali malo tko je čitao Čarobnjakova nećaka, šestu knjigu koja objašnjava kako je nastao ormar, kozmologiju čitavog toga svijeta.
U njemu je objašnjeno porijeklo Vještice.
Objašnjena je i Šuma među svjetovima, okružje slično mračnom tavanu, u kojem se nalazi gomila malenih lokava, bazena, koji služe kao vrata u nove svjetove, svemire za sebe.

Iz jednog takvog svijeta je došla i Bijela Vještica. Ime joj je bilo Jadis i bila je zadnja od svoje vrste.
Sudjelovala je u strašnom ratu za prevlast nad svojim svijetom, svojom malenom lokvom, borila se sa vlastitom sestrom.
Rat je izgubila, ali onda je izrekla Riječ....

Jadnu, žalosnu.
Onu koju je obećala svim svojim precima, rođacima i podanicima da neće nikada.
Onu za koju je platila golemu cijenu, da bi je saznala.
Onu koja je ubila svijet.
Sav život, sva stvorenja na njemu.
Osim nje same, naravno.

U knjizi se navodi da drugačiji oblici, forme Riječi postoje i na drugim svjetovima. U ovom je njen oblik onog malog Crvenog gumba.
Nečega što može izviti ovaj svijet u boje neprepoznatljivosti i isisati sav život iz njega.

Slične stvari su se događale u prošlosti, Velika Izumiranja.
Nestanak, skoro svih oblika života.
Skoro, jer nikada nije bilo konačno. Većina vrsta, ali ne sve.
Onda kojih milijun godina na svijetu dominantan oblik budu gljive.
Divovske, ne termonuklearne.
No nikad do sada to nitko nije napravio s namjerom.
Nitko nije uništio svijet, kao Bijela Vještica Čarn.

Kada si malen, uče te da vještice i vještci ne postoje.
Nažalost, budala uvijek ima.

[Wikiceha]

“Umirući plaća sve dugove.” ― Oluja, Treći čin, scena druga, redak sto četrdeset i četvrti. Shakespeare

Na kraju svijeta, u moru krvi.
Mlada tijela, koje jedu crvi.
U tišini.
U čast nekom glavešini.

U pozadini ugasnulog reaktora.
U sjeni Hitlerovog imitatora.
Gdje svijet svršava.
Stvarnost pogoršava.

Gdje čuje se samo plač.
A čovjek postaje divljač.
Gdje si sam.
Usamljen i jadan.

U proljetnome blatu.
Crvenome cvatu.
Unatoč diplomatu
U novome ratu.

Gdje čovjek postaje sjena.
Gdje nestaje spomena.
Na praznoj šini.
Gdje postaje sličan lešini.

Gdje život blijedi.
Lice sijedi.
Vremena više nema.
Kosac dolazak sprema.

[Wikiceha]

“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti!”
―Himna slobodi, Gundulić

Prošlo je deset godina od kada su se zadnji puta vidjeli. Rastanak je bio sve samo ne srdačan.
Bijes, mržnja, totalni raspad psihe?
Nešto od čega se godinama oporavljala.

Normalizacija.
Blažena normalizacija.
Tako nedostižan cilj.

Zaborav, utopija, igranje među sjenama.
Potiskivanje svih detalja, bilo kakve vatre koja je nekoć tinjala. Ljepota mraka.
Uz neobjašnjivu toplinu koja je odnekud isijavala.

Trebalo joj je dosta vremena da se smiri.
Da kockice sjednu na mjesto.
Da nađe snage za pogled u ogledalo.

Nakon toga je barem bilo lakše shvatiti što joj se događalo. A mozak joj nije bio organ koji je volio ljenčariti.
Parnoja je bila nešto što je bilo prisutno od početka. Skriveno, naizgled neprimjetno.
Ali ona je znala.
Znala kako i kada je erupcija blizu.
Znala gdje su granice straha.

Pogled je opet bio ključ.
Krajičak oka...
Telepatija.

Ali prošlo je desetak godina, opet je postala gospodarica svojih strahova. Nije bilo lažnih osmijeha.
Nije bilo ničega što nije bilo pokopano ispod mora sjena.

I tada ga je opet vidjela.
Erupcija.
Jebena erupcija.
Djetinjasto, totalno nepotrebno.

U mozgu joj se događao ping-pong.
Svaka misao je trčala beskonačni maraton, svaka riječ se lomila na beskonačno dijelova.
Bijes, biće za koje je mislila da je davno mrtvo, davno pokopano duboko u zemlji.

Opet ga je vidjela.
Kotačići unutar kotačićinih kotačića su opet bili stavljeni u pokret.

Planovi, oni fini, s tisuću varijacija, s tisuću nijansi su joj punili glavu. Sve stvari koje su bile, koje jesu i koje nikako neće biti...
Sve su one bile željne krvi.

Mogla je, vjerojatno i trebala, samo odšetati.
Praviti se da ga nikada nije ni vidjela.
Zgaziti u svome umu kao nikad postojeću bubu, nešto što se godinama borila da izbaci iz organizma.
Nešto što joj se, nekoć pradavno, toliko bolno zakopalo pod kožu.

Ubit će ga, znala je.
Skratiti mu bezvrijedno postojanje.
Muke.
A ovaj puta to neće biti seksom.
Toliku slobodu je valjda imala.

Prišla je i izustila jedan nečujan bok.
Izraz njegovog lica je bio...
Neopisiv.

[Wikiceha]

“Ljubav je čisto ludilo” -William Shakespeare, Kako vam drago

Od kada zna za sebe, imao je sreće.
Nije to nužno bila velika sreća, ali bila je presudna.
Zahtjevala je puno truda, pa i malo šarma, ali u određenom trenutku, "zvijezde bi se samo poklopile".
Tada su se karte same od sebe posložile da bi mu sjele na ruku.
Tada bi imao i zanimljive snove.

Znao je sanjati svašta.
Nekad su snovi bili apstraktni, šareni. Međutim, nekad su bili i posve konkretni.
Kupi tu i tu srećku. Priđi toj i toj curi.
Nekad je to napravio, a nekad i ne.
Kada je to radio, obično bi i dobio nešto.
U svakom slučaju bilo mu je zabavno. Radi toga su ga neki prijetelji prozvali Lucky Luckom.

Kako je vrijeme protjecalo, bankovni račun mu je bivao sve deblji, a on se naučio sve više i više vjerovati intuiciji.
Kada se oženio je krenuo graditi kuću.
U našim, domaćin uvjetima je to uvijek trajalo. Od milijardu arhitekata, milijardu propisa, milijardu nepogoda.
No prije ili kasnije, uključila bi se njegova sreća i stvari bi uvijek bile završene kako spada. Trajalo je dugo, ali imao je dosta sreće da pobjedi čak i hrvatsku birokraciju.

Kuća koju je napravio je bila prekrasna. U nju je uložio sve što je imao, počistio je sav svoj, nekoć debeli bankovni račun.
Imala je podrum, dva kata i potkrovlje. Sve izvrsno posloženo i namješteno. Našao je pravog majstora, čovjeka za to.

Kada su se uselili žena, naravno prekrasna plavuša, anđeo koji je sletio s neba, je bila prezadovoljna. Uskoro su stigli i maleni anđelčići. I sve je išlo kao po planu, ali...

Jedne noći je usnuo čudan san.
San koji nije imao nimalo smisla.
Sanjao je da je prodao kuću i kupio ferrarija. Ispričao ga je ženi, njoj isto nije bilo jasno značenje.
San se ponovio i drugi dan. Rekla mu je da ne bude lud, da su se namučili oko kuće, da su doslovce godinama šmirglali svaki najmanji dio.
Pa gdje će s djecom?

Volio ju je, obožavao, ali je duboko u sebi osjećao da mora napraviti ono što je sanjao.
Njegova kuća, njegov životni trud...
Znao je što mora napraviti.
Koliko god ludo zvučalo, znao je da je u pravu. Radi ljubavi prema njima, mora slijediti snove.

Dobio je čak i dobru cijenu.
Napokon, kuća je bila nova, maltene ispod čekića.
Zaradio je dosta, cijene su skočile u zadnje vrijeme, a majstori su otišli trbuhom za kruhom u EU.
Kuće poput njegove su bile rijetkost.

Usprkost tome, osjećao se šugavo, kao da prodaje svoje snove, ali znao je da je to za "više dobro". Osjećaj koji ga nikad nije iznevjerio.
Barem do sada.
A bio je na tisuću muka.
Hoće li žena napraviti nešto sebi?
Djeci?
U tu kuću je i ona ulagala, gradila ju.
A jedini razlog je njegov ludi san.
San koji je do sada uvijek bio točan.

Kupio je žuto-plavi Ferrari. Obojan u nacionalne boje, države koje se nalazio.
Žena mu je rekla da je lud.
Izgovorila je još svašta, ali poslušala ga je, voljela ga je.
Spakirali su se, kao obične izbjeglice.
Ispraznio je ostatke bankovnog računa i sve pretvorio u stranu valutu.

Kako su spavali u autu, snovi su postajali sve čudniji, sve perverzniji.
Njegova lijepa kuća u predgrađu Kijeva je sve više izgledala kao čudan san.
Doveo se do Lavova, prešao granicu i ušao u Poljsku.
Dan nakon toga je počeo rat.

U novoj zemlji je njegov auto bio hit, još je i zaradio na njemu.
Kupio je novu kuću, sličnu onoj koju je ostavio u domovini. Onda je jednog dana uključio televizor.
Na njemu je bilo predgrađe Kijeva, mjesto na kojem se nalazila njegova stara kuća. Onu u koju je utukao toliko godina.
Tamo sada nije bilo ničega.
Osim velikog crnog kratera.

[Wikiceha]

“Roditelji mogu samo dati dobar savjet, ili ih usmjeriti na pravi put, no konačno formiranje osobnosti leži u njihovim vlastitim rukama.” -Ana Frank

Martina je stanovala u centru. Zgrada je bila stara, no nedavno renovirana, sređena. Velika kubikaža.
Komotno bi se mogla podijeliti na dva polustana.
Martini bi bilo dosta. Nije bila pretjerano visoka, a bila je sama.
Starci su joj umrli davno prije ove ove priče, a imali su su samo nju.
Jedna i jedina, svo njihovo blago.
Za njih je svaka njena želja bila zapovjed.

Kasnije je odgoj preuzela baka. Ta promjena ju je pogodila. Uvijek se osjećala uskraćena za svoju mladost.
Pogotovo mlađe društvo, mlađe dečke.
Radi toga je vjerojatno i postala profesorica.
A biologija je bila toliko široko područje...

Svi dečki iz njenog razreda su bili tako zgodni, pametni.
A ona je bila svima draga.
Mala crnokosa profka, koja bi uvijek svima voljela objasniti, sve što ih je posebno zanimalo.
Netko bi rekao, san snova.
Manjak komplikacija.

A ona ih je voljela sve.
Svakog od njih na svoj način, svaki ju je znao nasmijati i točno pogoditi one tipke, onu prazninu koja je njoj nedostajala.

Na maturi se malo previše i popilo.
Razred je bio skoro isključivo muški, matematička gimnazija.
Prvo je poljubila jednog, pa drugog.
Plesovi su bili malo žešći, a često je osjetila ruke kako su stiskale njene guzove.

Kada su zašli u drugu sobu, svi su se izredali.
Ili skoro svi, nekih stvari se nije ni sjećala.
Znala je da su neke i cure gledale, a da dečki nisu baš pretjerano dugo trajali. Nekad je bilo i više od jednog, em nisu stigli, em su bili znatiželjni.
A ona je bila njihova profka...
Možda su tu priču i vidjeli u nekom od pornića, tko će ga znati?
Tu večer je bila njihova, i oni svi, ama baš svi, su bili njeni.

Objasnila im je sve pojmove koji su ih zanimali, a tijelo joj je bilo tako ljepljivo, haljina sva poflekana.
Nekima je bila i kujica, noć je provela divljajući.
Učeći svakog od svojih zamoraca, stvarima koje je mislila da su im nedostajali.
Ili koji su njoj falili, tko će ga znati, duga je to bila noć.

Ujutro se probudila sljepljene kose, lica, ruku vezanih gaćicama.
Tada joj je prošlo kroz glavu što je sve napravila.
Progutala je, bolno osjećajući natečene krajnike.
Kroz glavu su joj prolazile scene kako su se klinci igrali par dana na kompu s autićima.
Klinci, pljusnula se rukom po ljepljivoj glavi.
Klinci.

Proletjele su joj po glavi i sve moguće posljedice.
Stvari koje će se dogoditi radi ovoga.
A uvijek je inače bila diskretna.
Sa svakim od njih pojedinačno.
Samo, ovo je bilo previše ljudi, netko će se izlajati.
A i neki su doslovce bili klinci.
Djeca.
Oblizala se.

Javila je na posao da je bolesna, da neće doći.
Bila je matura, bilo je posla s ispitima, ali njen razred je i inače bio dobar, netko će uskočiti, problema neće biti.

Valjda je napravila muškarce od nekih od njih. Podučila ih svemu što je trebala, pa i puno više.
Glava joj je bila puna misli, puna sjećanja.
Još uvijek je mirisala na seks, još uvijek joj je sva golotinja bila u glavi.
Kao i mobiteli, sa svim svojim slikama.
Severina i njeno mahanje u kamere, zbilja joj nije bilo jasno, zašto je pristala i na takve stvari.

Nakon što se stuširala, sjela je na balkon u ručniku.
Osjećala je malo guilty pleasure, pogotovo dok je škicala stan.
Morat će ga prodati i to brzo, nejde joj se baš u zatvor.
Nikad ga neće preraditi, niti na polukatu složiti neku igraonicu, samo za sebe i svoje učenike.

Na cesti je vidjela neku poznatu facu s dvije starije žene s obje strane.
Bio je to Marko s mamom i ujnom.
Mahnuo joj je.
A u kurac.