HDZ - opća tema

[gareton]

Index radi za Plenkovića???

[DJTcro]

https://twitter.com/KICZO/status/122...463792640?s=19

Pobjednička atmosfera u redovima Antiplenkovićevaca.

[Stipe23]

gareton kaže:

Index radi za Plenkovića???

Ne bi se reklo.

Iako, tim je čudnije što su mu itekako išli na ruku u nekim izraženim nedosljednostima u svojem izvještavanju i radu.


-Stipe

[John_Wayne]

Doma184 kaže:

Ništa to ne čudi s obzirom da im je prvi predsjednik bio autokrat i polumafijaš.
Neki dan sam čitao kompletnu ispovijest o promjeni imena Dinamo i nisam se mogao načuditi kakvo je govno od čovjeka taj Tuđman bio.

To zakljucujes na temelju slucaja imena jednog nogometnog kluba?

A stvaranje drzave, diplomacije i vojske od nule, pobjeda u ratu u situaciji kada nam nitko nije davao ni 5% sanse, izboreno priznanje kada su se gotovo svi protivili priznanju, i tako dalje... nista, nego ime nekakvog kluba je vaznije od svega... po tvom pisanju vidim da si mladji jer si o tome trebao citati, ja sam to sve dozivio u zivo, pa ti osobno kazem, kao rodjeni Zagrapcanin i navijac tog istog Dinama - Dinamo i njegovo ime je potpuno nebitno u usporedbi sa svim ovim nabrojanim sto je Tudjman ostvario, a malo tko je uopce vjerovao da moze. Pobjeda u ratu i stvaranje drzave se ne moze usporediti ni sa cime, a kamoli sa slucajem imena nekakvog sportskog kluba. To dvoje je doista bespredmetno usporedjivati.

[Xenoborg]

Ponekad imam osjećaj da je rat spasio Tuđmana. Jer šta mu drugo ostaje? Promjena imena Dinamo, Zagrebačka kriza, vragovi raznoraznih boja. A pretvorba i privatizacija? E, jebiga, pobijedio je u ratu, pa šta ako su neki jugoslavenski divovi uništeni i propali.

[John_Wayne]

Xenoborg kaže:

Ponekad imam osjećaj da je rat spasio Tuđmana. Jer šta mu drugo ostaje? Promjena imena Dinamo, Zagrebačka kriza, vragovi raznoraznih boja. A pretvorba i privatizacija? E, jebiga, pobijedio je u ratu, pa šta ako su neki jugoslavenski divovi uništeni i propali.

Pobjeda u ratu je najvise sto jedan drzavnik moze napraviti. Jer da nije bilo pobjede u ratu onda ti niti ne bi ovdje mogao pisati o nekakvoj privatizaciji, promjeni imena nogometnog kluba ili necemu slicnom potpuno nebitnom jer te ili ne bi bilo (jer takva nam je bila sudbina da nismo pobijedili) ili bi zivio u nekoj drugoj drzavi pa se navedene stvari ne bi ni dogodile.

O kakvim ti jugoslavenskim divovima pricas? Oni koji su se uspjesno prilagodili promjeni drustveno-ekonomskog sistema, oni su prezivjeli te kao takvi uspjesno posluju i danas, dok su drugi koji su bili nekonkurentni na otvorenom trzistu (a mogli jedino poslovati na zatvorenom SFRJ trzistu), te koji su u takvoj konkurenciji bili potpuno neproduktivni (to je ona prica o 4 radnika na jedno radno mjesto koji se rotiraju na nacin da jedan radi a trojica "nadgledaju" ili recimo Borovo sa 20 000 zaposlenih, od kojih je barem 15 000 višak), takva poduzeca nisu niti mogla opstati. Ti tzv. "jugoslavenski divovi" bili su divovi na tom jugo-prostoru, dok su izvan njega bili maleni misevi potpuno neprilagodjeni na trziste uvjete koji su se tad otvorili. Mozes si mislit kako bi ti "jugo-divovi" funkcionirali u konkurenciji poduzeca iz zapadne Europe. Opstali su samo oni najkvalitetniji poput Koncara, Podravke, INA-e, u Sloveniji primjerice Gorenja i to je to. Sto je opstalo, opstalo je radi kvalitete svojih proizvoda, sve drugo sto je moralo propasti, propalo bi prije ili kasnije.

[saugaro]

osvrt:

John_Wayne kaže:

To zakljucujes na temelju slucaja imena jednog nogometnog kluba?

A stvaranje drzave, diplomacije i vojske od nule, pobjeda u ratu u situaciji kada nam nitko nije davao ni 5% sanse, izboreno priznanje kada su se gotovo svi protivili priznanju, i tako dalje... nista, nego ime nekakvog kluba je vaznije od svega... po tvom pisanju vidim da si mladji jer si o tome trebao citati, ja sam to sve dozivio u zivo, pa ti osobno kazem, kao rodjeni Zagrapcanin i navijac tog istog Dinama - Dinamo i njegovo ime je potpuno nebitno u usporedbi sa svim ovim nabrojanim sto je Tudjman ostvario, a malo tko je uopce vjerovao da moze. Pobjeda u ratu i stvaranje drzave se ne moze usporediti ni sa cime, a kamoli sa slucajem imena nekakvog sportskog kluba. To dvoje je doista bespredmetno usporedjivati.

halo, vrijeme je da se probudiš ... neustrašivi promašivaču. Uvjeljivo pišeš XXXXL gluposti koji nemaju veze sa bivšom Jugoslavijom. Stanište ti je bila ili Patagonija ili vatrena zemlja da ti je povijest toliko nepoznata.

Tuđman i njegova klika su samo razbojnici koji su unesrećili i opljačkali Hrvatsku ...
A i Plenković je dobio svoj "šator" ... protukandidati . Neka samo odradi po Zakonu, barem jednom ...i spašen je.

[saugaro]

Xenoborg kaže:

Ponekad imam osjećaj da je rat spasio Tuđmana. Jer šta mu drugo ostaje? Promjena imena Dinamo, Zagrebačka kriza, vragovi raznoraznih boja. A pretvorba i privatizacija? E, jebiga, pobijedio je u ratu, pa šta ako su neki jugoslavenski divovi uništeni i propali.

Inicirao je rat radi pljačke ... Istina je uvijek jednostavna ... i naravno da ga se pamti

[stagediver]

Doma184 kaže:

Ništa to ne čudi s obzirom da im je prvi predsjednik bio autokrat i polumafijaš.
Neki dan sam čitao kompletnu ispovijest o promjeni imena Dinamo i nisam se mogao načuditi kakvo je govno od čovjeka taj Tuđman bio.

Evo ti još malo o Tuđmanovom (i HDZ-ovom) doprinosu "razvoju" (funkcionalne) demokracije u Hrvatskoj (koji je takav, da ni 20 godina nakon njegove smrti još uvijek ne uspijevamo posložiti niti osnovne stvari):

https://www.portalnovosti.com/o-slobodi-i-idiotima

Prošlost:

Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova, potvrdio je nakon Tuđmanove smrti da je prisustvovao cijelom nizu takvih igrokaza, te da je, po nepisanom protokolu, pomno izabrane primjerke Ferala u predsjedničkom uredu na Pantovčaku listala oveća garnitura međunarodnih političkih njuški, od Klausa Kinkela, preko Elisabeth Rehn, do Madeleine Albright. Reprezentativan izbor izdanja splitskog tjednika stalno se, kaže on, nalazio na stolu Tuđmanova šefa kabineta. Graniću se posebno u sjećanje urezao susret s britanskim ministrom vanjskih poslova Robinom Cookom, kada je ovaj – nakon što mu je hrvatski predsjednik teatralno pokazao Feral s naslovnicom na kojoj se on i Milošević grle u postelji, te izrecitirao uobičajenu frazu: ‘Evo, vidite vi što je to…’ – na užas domaćina prasnuo u nekontrolirani smijeh, jedva pritom uspjevši iscijediti odgovor: ‘Well, it’s democracy…’

Tuđman je svojim priglupim manevrom imao namjeru poručiti dvije stvari – pod a) Gledajte što mi ovi rade, i pod b) Gledajte što je sve kod nas moguće nekažnjeno štampati. Pred uvaženim gostima gradio se vladarom koji je dovoljno širok da tolerira najgore medijske opačine na svoj račun. Komplet Ferala na stolu šefa kabineta Radina, korišten u čestim očajničkim prilikama, služio je kao krunski argument za demokratsko legitimiranje Poglavarkove strahovlade.

U isto vrijeme, nad medijem kojim je Tuđman slavodobitno mahao u svome uredu, oprobane su gotovo sve zamislive metode režimskog terora: list je bio zasut stotinama sudskih tužbi, razrezan mu je drakonski ‘porez na pornografiju’, distribucija je planski onemogućavana, organizirano je javno spaljivanje novina, tajna policija je ozvučila redakcijske prostorije, telefoni većeg broja novinara su godinama prisluškivani, zastrašivanja i harangiranja prakticirana su na dnevnoj bazi, zbog naslovne stranice nad kojom je ministar Cook grcao od smijeha glavni je urednik prisilno mobiliziran… što, dakako, nije priječilo mrzovoljnog državnika da moćnim međunarodnim gostima cinično pokuša prodati suprotnu priču: kako list koji preživljava usprkos nasilju njegova režima postoji zahvaljujući demokratskoj senzibilnosti hrvatske vlasti. U tome je – uzgred budi rečeno – bio toliku uspješan da su mnogi posjetitelji napuštali zagrebačko rezidencijalno brdo uz osjećaj su razgovarali s lunatikom.

Sadašnjost:

Nedavna presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske, aklamacijom pozdravljena od strane liberalnijeg dijela javnosti, po kojoj građanin Hrvoje Hitrec ima pravo građanina Stjepana Mesića javno nazvati idiotom – jer je, kako se veli u obrazloženju, nesumnjivo riječ o vrijednosnome sudu, a vrijednosni sud smije biti čak i uvredljiv ukoliko se onaj na koga se odnosi bavi javnim poslom, pogotovo ako obnaša ili je obnašao političku funkciju – silno me podsjeća na jeftine dramske predstave kakve je Tuđman priređivao neželjenim zapadnim tutorima. Ne zbog toga što bi presuda sama po sebi bila pogrešna – ona je u svakom slučaju i ispravna i dobrodošla – već zbog općeg konteksta što ga taj sudski dokument tendenciozno kamuflira.

Prizor je, dakle, sada sljedeći: s najvišeg kata hrvatskoga pravosudnog nebodera iznebuha se zavijorio uzoran slobodarski proglas – sročen takoreći školski, prema najvišim liberalno-demokratskim standardima – dok se ispod tog visokog mjesta, u ostatku mračnog zdanja, odvija nesmiljeni masakr. Smijemo li, ako imamo zrnce osjećaja za realnost, u toj zastavi prepoznati išta više od dronjka koji služi lažnom legitimiranju?

U realnosti, događa se prava renesansa pravosudnog nasilja nad slobodom govora. Kroz svakodnevnu sudsku praksu (evo jednog sočnog klišeja zabijaju se zadnji čavli u lijes hrvatskog novinarstva: protiv novinara se podižu optužnice učestalije nego ikad, novinari gube parnice češće nego ikad, dakle praktički bez iznimke, nakladnici plaćaju odštete nositeljima duševnih boli u iznosima višim nego ikad… Odluči li vas danas kakva ništarija ili kakav uglednik desničarske provenijencije izvesti pred hrvatski sud, možete unaprijed biti sigurni da ćete popušiti, i najmanje što vam u takvoj situaciji treba je trošiti novac angažirajući advokata. U ishodu, nakon što se sretno sljube cenzura i autocenzura, razvijaju se vibrantne uređivačke politike: takve da je već prvi pogled na naslovne strane novina i portala dovoljan za nepogrešiv utisak da se redakcije tresu od straha.

Miljenko Jergović, za promjenu, potpuno je u pravu kada u presudi Ustavnog suda prepoznaje eksploziju cinizma i konstatira kako hrvatska sudska praksa funkcionira tako da se ‘ljudi jednog svjetonazora štite od ljudi drugog svjetonazora’. Tko god se razvlačio po ovdašnjim sudištima dobro zna da su kažnjenici u preko devedeset posto slučajeva ‘Jugoslaveni’, ‘komunisti’ i slična izdajnička bagra, dok premoćnu većinu tužilaca čine predani domoljubi i nacionalni fanatici. Pa ipak je Ustavni sud – ne dajući se omesti sumnjivim statističkim tričarijama – svoju univerzalnu liberalno-demokratsku poruku imao potrebu izbrusiti na slučaju potvrđenog nacionalista, hadezeovca i tuđmanofila koji, eto, jednog prononsiranog ‘Jugoslavena’ i ‘komunista’ ima pravo nekažnjeno nazivati idiotom.

Hrvoje Hitrec, hadezeovski sudionik kreiranja baš ovakve Hrvatske:

Hrvoje Hitrec, naravno, bio je ushićen presudom. On se, veli, i zalagao za stvaranje samostalne hrvatske države radi ukidanja totalitarne prakse progona zbog verbalnog delikta. Na presudi će se, veli, ‘graditi nova sudska praksa’. Bit će to, veli, ‘presedanski slučaj na koji će se (novinari) moći pozivati braneći svoje pravo na slobodu govora’.

Kada je početkom devedesetih, namećući obvezujuću nacionalističku ideologiju, Franjo Tuđman krenuo razarati medijsku scenu, proganjati kritički raspoložene novinare i stavljati ih pod policijski nadzor, Hitrec nije recitirao srcedrapateljne slobodarske floskule, nije kenjkao ni o verbalnom deliktu, ni o totalitarnoj praksi, ni o pravu novinara na slobodu govora: tada je, naime, bio ministar informiranja.

O stvarnoj praksi sudova u Hrvatskoj:

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrva...edija/9982309/

U zgradi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, potpredsjednik Sabora i drugi čovjek HDZ-a Milijan Brkić dobro je znana stranka. Prema podacima koje smo dobili od zagrebačkog Općinskog suda, samo u zadnjih pet godina pred tim je sudom podigao čak 33 tužbe protiv medijskih izdavača: Nacionala, Večernjeg lista, 24 sata, Jutarnjeg lista, portala dnevno.hr, tjednika 7Dnevno itd. I pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu Brkić vodi spor protiv jednog medija pa se njihov broj penje na 34.

Ponavljamo, riječ je o tužbama koje je Brkić podigao samo u zadnjih pet godina, od 2015. do kada se HDZ vratio na vlast, do danas.

Sve slučajnost do slučajnosti ... hadezeovci su željeli napraviti dobre stvari, ali je slućajno baš sve pošlo naopako ... hadezeovce treba prezirati, skinuti s vlasti i ne dati im da joj prismrde barem koje desetljeće, čak niti u najvećim zabitima u Hrvatskoj (gdje u pravilu dominiraju, s barem 70% osvojenih glasova).

Tuđmanovu ulogu u stvaranju baš ovakve, nakaradne Hrvatske jednostavno je nemoguće precijeniti. On je duhovni otac ovakve, hadezeovske lažno-katoličko-moralističke Hrvatske, iznutra potpuno trule ...


Posebno izdvajam dio koji se potpuno jednako odnosi i na mnoge desničarske forumaše:

... nije recitirao srcedrapateljne slobodarske floskule, nije kenjkao ni o verbalnom deliktu, ni o totalitarnoj praksi, ni o pravu novinara na slobodu govora ...

[Muljuzator]

HDZ je još za vrijeme Franceka nanio daleko više štete Hrvatskoj od srpske agresije.
Nakon njega su samo nastavili haračenje.
Ona nekad spominjana lustracija bi se trebala primijeniti na njima.

[odakusa]

DORH traži skidanje imuniteta Kuščeviću.
I supruga mu je lijepo zavaljena u priču, to valjda otkako ju je zaposlio

[plavi pas]

odakusa kaže:

DORH traži skidanje imuniteta Kuščeviću.
I supruga mu je lijepo zavaljena u priču, to valjda otkako ju je zaposlio

još je dalek put do višegodišnje zatvorske kazne za ovog brojača potpisa...

[twistdrum]

John_Wayne kaže:

Pobjeda u ratu je najvise sto jedan drzavnik moze napraviti. ********.

A još bitnije što onda napravi u miru nakon rata

[don Kacunko]

Kako nitko nije primjetio kad je premijer Sunce govorio o borbi protiv korupcije, da mu u prvim redovima sjede optuzeni za tu istu korupciju(Kalmeta) i kako posebno pozdravlja neke od korumpiranih bivsih ministara(Žalac)

[Stipe23]

HDZ-ova priča o borbi protiv korupcije je samo ruganje biračkom tijelu.

Vidimo svi kako korumpirane sankcioniraju.
Doslovno nikad nikoga nikako.

Sapienti sat


-Stipe

[don Kacunko]

To znamo mi.
Ali pitanje je zašto novinari nisu ovo ili slicno pitanje postavili Aleksandru Velikom ? Da vidimo odgovor umiljatog, uglađenog, obrazovanog i elegantnog briselskog gospodina.

[analitikos]

don Kacunko kaže:

To znamo mi.
Ali pitanje je zašto novinari nisu ovo ili slicno pitanje postavili Aleksandru Velikom ? Da vidimo odgovor umiljatog, uglađenog, obrazovanog i elegantnog briselskog gospodina.

Još ga nisu pitali ni što će biti sa grupom Borg kad on više ne bude predsjednik vlade. Možda mu tu Tena Mišetić može pomoći...

[komutator]

DJTcro kaže:

https://twitter.com/KICZO/status/122...463792640?s=19

Pobjednička atmosfera u redovima Antiplenkovićevaca.

Kad oni pobijede, prvi potez će im biti da se na stolu nađe ića i pića, a ne samo obična voda.

Onako kako se stvarno proslavlja HDZ-u.

Švedski stol u HDZ

[lezerni88]

gareton kaže:

Index radi za Plenkovića???

svi rade.

DJTcro kaže:

https://twitter.com/KICZO/status/122...463792640?s=19

Pobjednička atmosfera u redovima Antiplenkovićevaca.

vaso jedini siguran u svoju pobjedu.

Xenoborg kaže:

jugoslavenski divovi.

John_Wayne kaže:

Pobjeda u ratu je najvise sto jedan drzavnik moze napraviti.

neš ti pobjede. pat u najboljem slučaju.

[Stipe23]

Sudstvo po mjeri HDZ-a i njegovih jataka-

Još malo o modelu Brkić za gušenje novinara - čak i kad pišu o sudskim procesima i svjedočenjima.

https://www.webkolumne.com/2020/02/v...odel-lora.html

VIKTOR IVANČIĆ - Model Lora

"...
Portal H-Alter ovih se dana uspio spasiti od gašenja prikupivši od svojih čitatelja i poštovatelja novčani iznos koji će proslijediti na privatni račun domoljubne književnice Tanje Belobrajdić. Prema pravomoćnoj presudi Županijskog suda u Splitu, naime, portal je dotičnoj dužan uplatiti 30.000 kuna kao naknadu za duševne boli, plus 6.328 kuna za sudske troškove.

H-Alterov krimen sastojao se u tome što je podsjetio na svjedočenja nekadašnjih žrtava Lore – njih 24 – koje tvrde da ih je današnja spisateljica, a nekadašnja supruga šefa logorske straže, u to vrijeme maltretirala i mučila. Tako su, bizarno – kao što je već bizarno više-manje sve povezano s Lorom – ljudi zainteresirani za opstanak H-Altera, njih blizu tristo, svojim financijskim prilozima sanirali ranjenu dušu uvažene kulturne djelatnice.

Radi se tek o jednome u nizu sudskih procesa što ih je Tanja Belobrajdić pokrenula protiv medija i novinara. Zbog nanošenja teških duševnih boli, tužila je praktički svakoga tko je njeno ime spomenuo u kontekstu Lore i pozvao se na iskaze svjedoka, a rečeni postupci – koliko se dosad dalo primijetiti – redovito završavaju u njenu korist.

Jedan je detalj, međutim, svim epizodama zamorne pravosudne sapunice upečatljivo zajednički: djelitelji pravde bez izuzetka odbijaju u svoje sudnice pripustiti svjedoke koji tvrde da su u Lori bili žrtve mlade Tanje Belobrajdić, premda su ovi voljni dati iskaze. Kada su god odvjetnici obrane ispostavili takav zahtjev – a ispostavljali su ga svaki put – isti je bio kategorično odbačen.

Ne postoji za to logičko ili pravno objašnjene, ali je ipak tako, pravilnost je neporeciva. Čak i u slučaju da su spomenuti svjedoci neuvjerljivi, sudovi otklanjaju mogućnost da se uvjere u njihovu neuvjerljivost. Završnice u kojima se važu presude stoga su uvijek iste: na jednoj je strani ono što pred sudom izjavljuje književnica ranjene duše, a na drugoj ono što pred sudom nije dopušteno reći, i to po nalogu samog suda.

Bilo bi, ipak, površno brzati sa zaključcima. Nije naime Tanja Belobrajdić – osim kao nusproizvod – ona koja uistinu uživa punu zaštitu hrvatskih sudova. Pred hrvatskim sudovima štiti se Model Lora, i to s rezonom koji se na izravan način ne tiče ni tužitelja ni optuženih, već samog isporučitelja pravde, njegova porijekla i kriterija kojim je presudno obilježena njegova društvena funkcija. Ili ovako:

Zašto bi hrvatsko pravosuđe dopuštalo da se Model Lora dovodi u pitanje ako je Model Lora porodio hrvatsko pravosuđe? Zbog čega bi institucije hrvatske pravne države omogućavale diskreditaciju maternice što ih je ispljunula?

Jer: ako nacionalni pogoni za proizvodnju pravde baštine kakvu ozbiljnu tradiciju, onda je to tradicija etničkog čišćenja unutar sudačke zajednice koje je devedesetih godina imalo konstitutivnu težinu. Onda je to Model Lora, princip koji je – ovisno o akutnim terenskim potrebama – mogao imati i kadrovske i fizičke konzekvence.

Da, u devedesetima su iz hrvatskoga pravosuđa masovno protjerani suci i tužioci srpske nacionalnosti, zajedno s onima koji su ocijenjeni ideološki nepodobnima i politički neupotrebljivima, e da bi se doista uspostavilo hrvatsko pravosuđe. Kriterij po kojemu su pražnjene sudske kancelarije bio je isti onaj po kojemu su punjene zatvorske ćelije u Lori. Pa tako diljem Hrvatske. ‘I još ih ima, i ovdje kod vas!’ opominjao je s grčem na licu Franjo Tuđman na stanici Vlaka slobode. ‘Od 22 suca u Karlovcu, sedmero su Srbi!’

U slučaju Splita, recimo – a nije zgorega držati se toga primjera, što zbog Lore, što zbog presude protiv H-Altera – čistku veličanstvenih razmjera proveo je čovjek bez jednoga dana sudačkog iskustva, Ante Šarić, prebačen na funkciju predsjednika Općinskog suda s mjesta pravnika u nekom poduzeću. Postigao je, dakako, šampionske rezultate: jedva da je bilo Srbina i ‘komunista’ koji je uspio preživjeti njegov profesionalni entuzijazam i predanost vladavini prava.

Kako je na taj način ustrojeni i definirani aparat poslije funkcionirao, može se, tek da skiciramo opći ambijent, dočarati drugim primjerom..."



-Stipe