Zadaćnice, 16. krug: Grijeh

[Life on Mars]

Petnaesti krug je u velikom stilu uzeo Deussex Machina i njegova mračna Ljubavna priča. Ne sumnjam da će i tema koju nam je on zadao, "Grijeh", iz zadaćničara izvlačiti puno smrti i seksa, o čemi ionako tako često vole pisati.

Deussex Machina kaže:

Tema je grijeh. Hoću da me savjest peče dok čitam vaše priče. Sve što možete povezati s grijehom, a može se sve.

Format natjecanja
- nakon otvaranja teme za objavu zadaćnica forumaši idućih 12 dana (ljetni mod) mogu napisati i u njoj objaviti kratku priču (priča treba imati naslov i biti duljine 500-10000 slovnih mjesta)
- svaki forumaš može u jednom krugu objaviti najviše jednu priču
- po isteku roka, tema se zatvara, a ovdje na komentarima otvara se anketa u kojoj se dva dana glasa za najbolju priču
- pobjednik zadaje novu temu
- priče se pišu i glasanje se odvija u dobroj vjeri - nečasno ponašanje neće se tolerirati, a ako do njega dođe, voditelj natjecanja i podforumski moderatori postupiti će kako smatraju da je najbolje za natjecanje

Sustav glasanja
Kada u jednom ciklusu bude napisano i objavljeno:
- do 5 zadaćnica, glasamo za jednu od njih
- između 6 i 10 zadaćnica, glasamo za maksimalno 2 zadaćnice (tko želi i dalje može za jednu, no ako želi može i za dvije)
- između 11 i 15 glasamo za maksimalno 3 zadaćnice
- između 16 i 20 glasamo za maksimalno 4 zadaćnice
- više od 20 zadaćnica, glasamo za njih maksimalno 5

Pregled vezanih tema:

Komentari 16. kruga

Indeksna tema zadaćnica

Komentari Blic zadaćnica
Audio zadaćnice (snimljeni radovi iz prošlih krugova),
Pišem ti pjesmu,
Zadaćnice u ogledalu,
Zadaćnice 18+

[californiamen]

https://www.youtube.com/watch?v=VZpsGZFrMqc

--------------------------

Druga godina fakulteta, Borna je ostao bez stana, kišni rujan, kako to obično biva u Rijeci. Njegova stara stanodavka je otkazala, mogla ga je držati još par dana ali je morao naći drugi stan. Pitao je studentice s druge godine, raspitivao se u menzi, sve je istražio i tada je jedna studentica, Riječanka, rekla da ima jednu ženu, gospođu, poznanicu njene mame, koja ima stan pokraj autobusne stanice, na Žabici.
- Ma super, sve je dobro, jer moram uskoro napustiti stan. Sve ide!
Odvela ga odmah nakon predavanja do stana, Upoznali su se, njegova nova stanodavka je bila pristala gospođa kojoj je muž pomorac, kapetan duge plovidbe, nisu imali djece i koja mu je rekla da ona ne traži stanara, jer joj muž šalje redovno novac, ali da treba jednu osobu koja će joj otići na pijacu, u trgovinu, i da joj to nasušno treba jer ona ne izlazi iz stana. Nije pristojno a ljudi su pokvareni. Pristao je. Zahvalan.
Uskoro je pokupio iz starog stana sve ono što mi je trebalo, knjige i odjeću, i uselio se u novi stan. Zapravo, to je bio dio stana, soba s kupaonicom, a onaj veći, u kojem je živjela gospođa bio je odijeljen s glavnim ulazom. Tražio je ključ a gospođa je rekla da ne treba, jer ona je uvijek budna, pa će mu otvoriti ulaz. Jedino, ujutro, kada ide na predavanja neka ostavi vrata stana otvorena.
Svake subote primio je narudžbu s popisom i išao je ujutro, preko korza, rano na riječku pijacu: ribu, sir i vrhnje, špeceraj. Nakon što se vratio, gospođa ga je redovno zvala na jutarnju kavu.
Tada ju je primijetio: bila je tako uređena, našminkana, miomirisna, sve za njegov dolazak. Žena u srednjim godinama, zrela, popunjena na pravim mjestima, sa lijepim visokim crvenim papučama s mucicama, što joj je i rekao. Samo ovo za visoke crvene.
Voljela se igrati. Naročito karte, jer je to shvatio nakon svake subote popodne, a i preko tjedna, kada su joj dolazile dvije prijateljice, i kada su kartama kratili vrijeme.
I onda je Borna primijetio da joj prijateljice ne dolaze – zašto, nije znao razlog? Valjda je bura u svađi - bila zbog karti? Kada ju je sljedeće subote, nakon završetka pijace, došao kod nje na subotnju kavu, rekla je da joj prijateljice ne dolaze zbog njega. Da su joj zamjerili, da je ona iznajmila studentu stan, i to simpatičnom.
Borna nije mogao vjerovati, posebno ono „simpatičnom“. Spustio je pogled, iako ga je ona gledala. Tada joj je predložio da igraju karte. Tijekom te igre, rekla je da mora načas u kuhinju po čaj. Kada se vratila bila je polugola, imala je samo grudnjak i gaćice i bijele haltere. I naravno, crvene papuče s mucicama. Shvatila je sve, posebno njegov požudan pogled, pun divlje, neobuzdane, studentske strasti.
„Pod nama su pucali kreveti“, uvijek se sjetim toga, tih stihova, te požudne scene, nakon sjajne pjesme „Frida“ od Psihomodo popa, jer to doista jesu. Pucali. Kreveti.

I naravno, moj intimni tabu: slatke crvene papuče s mucicama.

[KatarinaRi]

24 ure

Tog je dana ispod Prozora eruptirao vulkan. Šta vulkan, atomska bomba. Ne bi oni znanstvenici u Švicarskoj dugo tražili Božju česticu da su se taj dan slučajno zatekli u našem malom mjestu.

Gungula je bila nevjerovatna, nije se moglo ni razaznati što se dogodilo od smijeha, križanja, međusobnog nadglasavanja. Većina ljudi je u rukama imala primjerak 24 sata što je jako čudno, u našem malom mjestu se kupuje Novi list ako se išta kupuje. Iz gomile rečenica izdvajalo se..

„Si videl ono va 24 ure?“
„Si kupil 24 ure?“

Poslije se pričalo da se nije mogao kupiti primjerak u nijednom kiosku u krugu 50km.

A što se u stvari dogodilo?

U malom mjestu imamo svakakve sorte ljudi, više ili manje omiljene, one koje se više ili manje upuštaju u komentiranje drugih, koji se više ili manje žale na društvo, državu i vrijeme.

G. i gđa. Jurinjak jedni su od onih koji su svakom loncu poklopac, koji su stručnjaci za sve i oni koji su prvi na braniku moralnih vrijednosti u malom mjestu. Iskomentirali su oni i posavjetovali svakoga tko im se našao na putu u proteklim desetljećima, a oni sami su u ranim 50-im.

Nisu im se sviđale mini suknje ili poderane hlače mlađahnih susjeda, povremeni razuzdani partyji u malom mjestu, kod pojave korone dežurali su pred marketom i upozoravli na nošenje maske i toga da se unutra ide po jedan.
Znaju oni i kako se pravilno suši roba, i žena kojeg pomorca nije usamljena čekala povratak muža.

Tog dana na naslovnici 24 sata našao se bambastični naslov o Sodomi i Gomori na rovinjskoj plaži koju pohode swingeri. Izašla je i ogromna fotografija na kojoj su se pomalo zamagljeni vidjeli i goli i obučeni kupači od kojih su neki bili u ne baš najnevinijoj pozi s nekim od društva. Fotografija je bila zamagljena, ali ne dovoljno da netko tko nekoga s fotografije dobro zna ne bude siguran da je to on.

G. i gđa. Jurinjak stajali su tako jedan pored drugog na toj fotografiji i to okrenuti leđima, ali frizure, visina i kupaći kostimi nisu ostavljali mjesta sumnji. Ili jesu, ali naprosto nitko nije htio povjerovati da to nisu oni. I ja sam samo bacivši pogled na fotografiju bila sigurna da nema sumnje. Poznamo mi tu kosu i frizuru, a da ne pričam o njihovim kupaćima na tiramolu koje gledamo svaki dan.

Kad su se ništa ne sluteći pojavili na glavnom trgu najhrabriji mještanin otišao je od njih i kao u šali pitao da li su to oni. Prva reakcija seoskim komunikacijskim stručnjacima govorila je vrlo jasno da jesu.
Nakon prvotnog šoka počela je galama, bacanje novina na pod i prijetnje tužbom svakom u selu tko kaže da su to oni.
Razmišljali smo koja bi to tužba bila...za kupovanje novina? za pomisao da su na slici naši sugrađani?
Slatko se selo smijalo takvim histeričnim reakcijama.

Ne znam zašto su se toliko ljutili.

Većini od nas po prvi puta u životu bili su simpatični.

[Sabaa]

"Grijeh, grijeh, moj preveliki grijeh."
Ponavljala je sa svima te prazne rijeci. Danasnja propovijed o jednom od glavnih smrtnih grijeha razvukla se u nedogled. Pola nije ni slusala. Bludnost. Pocinit ce ga veceras. A mozda i sutra ujutro, ako budu raspolozeni. Smijesak joj oblije lice u trenutku kada joj je starica iz klupe ispred pruzila ruku pomirenja.
"Mir s tobom gresnice." starica ju je gledala ravno u oci. 
"Mir s vama." izustila je, nesigurna sto je cula.

Dok se izvijala u ekstazi te nedjeljne veceri, rukama stezuci plahte, jedva da je osjetila kapljicu krvi koja joj je kliznula niz leda. Drugo jutro dok su se tusirali skupa, Hrvoje ju je pitao za ogrebotinu na ledima.
"Mora da si mi zabio nokte u leda dok si svrsavao. Mislila sam da to samo zene rade." 
"Sad si obiljezena." rekao je. Zvucalo je zlokobno. 

Ponovno su se vidjeli iduce srijede. Seks je uslijedio nakon vecere, a njezina koljena su ostavila krvave tragove na bijelim pamucnim plahtama. Gledali su ih skupa, u nevjerici. Pregledavali krevet, madrac, trazeci bilo kakvo objasnjenje zasto bi joj nekoliko minuta trljanja koljena po krevetu ogulilo kozu s njih, no nista nisu nasli. 

Iduce nedjelje u crkvi pogledom je trazila onu staricu. Nije je bilo. Kada je doslo vrijeme za pruzanje mira, starica je opet bila ovdje. 
"Mir s tobom, gresna duso." izgovorila je. 
"Zasto mi to govorite?" upitala ju je. 
Starica je samo negodujuci zamahnula glavom i nestala u gomili. 

Hrvoje je bio na putu cijeli tjedan i nakon nekoliko dana otresla se nelagodnog osjecaja i smijuci se pricala prijateljici kako je seks bio tako dobar da ima kraste na koljenima. Borbeni oziljci, smijale su se zajedno. 

Tu vecer, tik pred spavanje, usamljena, zavukla je ruku u gacice i krenula se samozadovoljavati. Izvijajuci se pred svjetlom tv ekrana, u jednom trenu je zanijemila od boli. Izvukla je ruku i prenerazeno gledala u slomljeni kaziprst. 

Kada se Hrvoje vratio s puta, gips na ruci objasnila je blesavom anegdotom sa zalupljenim vratima od auta, i kako se samo to njoj moglo desiti. 
Nezainteresiranost za seks je protumacio bolovima u ruci, te su iduce veceri proveli zagrljeni na kaucu ispred televizora. 

Tu nedjelju nije otisla na misu. Ionako ne vjerujem u te gluposti, pravdala se sama pred sobom, vrijeme je da prestanem glumatati. No nije mogla prestati misliti na staricu. Cijeli dan je provela u mjesavini straha i griznje savjesti. No nista se lose nije dogodilo. 
Tu vecer je seks opet bio opcija. I dok je on uzdisao od uzitka, njezin krik je bio prepun boli. Rane na ledima su krvarile do duboko u noc, ali nije dala da je odvede u bolnicu. Sto bi tamo rekla? Kako bi objasnila sto se ustvari dogodilo i da ju nije on ozlijedio. 

Iducu nedjelju dosla je u crkvu malo ranije i potrazila svecenika. Zeljela se ispovijediti prije mise. Nelagodno i sramezljivo priznala je da je od njezine zadnje ispovijedi proslo 15 godina. Svecenik je bio pun razumijevanja. Ispovijedila je sve, izrekla mu je svaku i najskriveniju losu misao, svako svercanje u tramvaju, svako pijanstvo, svako ljutito lupanje vratima mami u lice, svaki sex, svako samozadovoljavanje. Svaku laz koju je ikada izgovorila, svaku ruznu rijec. Krenula je i nije se mogla zaustaviti, zeljela je isprati sve grijehe, postati cista, ne biti gresnica. Suze su joj curile niz lice, balavila je dok je izgovarala rijeci, nazivala se kurvom, prljavom pokvarenom kurvom, pohotnom droljom, lazljivicom, kradljivicom, nevjernicom, gresnicom... Cim je izgovorila rijec gresnica, svecenik je progovorio.
''Gresnica se ne postaje, gresnica se rada.''
Zastala je.
''Gresna si se rodila, gresna ces i umrijeti. Ispovijed ti tu nece pomoci. Samo pokora.''
''Kakva pokora?''
''Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe.
Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao.
Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe.
Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.'' ritmickim glasom izrecitirao je svecenik.
''Ne razumijem...'' promucala je.
''Gresnici gore u paklu ako ne ucine pokoru. Preljubom ces izgubiti dusu. Sama moras znati koja je pokora odgovarajuca.''
Izasla je iz ispovjedaonice natecenih i suznih ociju, obavijena beznadem. Od svega sto je ispovijedila preljub nije, jer ga nikada nije pocinila. Nikada nije bila u vezi sa zauzetim muskarcima, a nikada nije ni varala. Sto sad? Da si odreze ruku i iskopa oci da bi se ponovno mogla seviti do mile volje? Da bi mogla zivjeti.
Crkva je jos bila poluprazna, a u jednoj od klupa sjedila je ''njena'' starica. Sjela je do nje.
''Molim vas, samo mi recite sto ste mi ucinili? I sto da radim da to ispravim?''
''Nisam ti ja nista ucinila, samo sam te prepoznala.''
''Kako ste me prepoznali? Od kuda?''
''Prepoznajem bludnice i preljubnice, proklete gresnice.” mirno je rekla.
''Ali ja nisam preljubnica. Jesam stosta, i gresnica, ali ne i preljubnica.''
''NE POZELI TUDEG ZENIDBENOG DRUGA!!! Preljubnice!!!'' starica je sada vikala upiruci prstom u nju.
''Ali nisam, mozda pozeljela, ali nikad nisam nista poduzela, nisam.'' suze su opet krenule, kad je osjetila ruku na ramenu.
''Jeste li dobro? S kime razgovarate?'' Svecenik ju je zabrinuto gledao. Pored nje nije bilo nikoga.

Sve mu je ispricala, detalje o ozljedama i optuzbama starice koje nije spomenula na ispovjedi. Sutke ju je saslusao i odveo iza oltara. Pokazao joj je nadgrobnu plocu, izblijedjelo uklesano ime Aghata i slika lica mlade zene tako nalik na njenu staricu.
''Aghata je u desetom stoljecu pocinila preljub. Da bi joj srce ocistili od grijeha izvadili su njeno i stavili joj u grudi srce djevice. Naravno da nije prezivjela. Povremeno se jave glasine da ju je netko ugledao u hodnicima crkve, obicno zene koje uplakane dodu na ispovijed.''
''Ali zasto ste me vi nazvali preljubnicom na ispovjedi? Jeste li i vi razgovarali s Aghatom?''
''Nisam morao, prepoznajem one koje Aghata posalje na ispovjed.''
''Kako da zaustavim to sto mi se dogada? Nisam u preljubu.''
''Ocistite srce preljubnicko. To je sve sto mogu reci.''

Hrvoja je docekala za kuhinjskim stolom grcevito stezuci salicu sada vec hladne kave. Nakon dugog razgovora pokajnicki je izvadio vjencani prsten iz novcanika. Klasika, zena ga ne razumije, samo sto se nisu rastali, nije ju htio uplasiti i otjerati, niti jedna ga ne razumije kao ona, njegovo srce pripada samo njoj.

Dok je ribala zadnje tragove krvi sa plocica, pomislila je kako je to istina, njegovo srce je sada samo njeno, u staklenci na polici, frisko oprano.

A ubojstvo, to je grijeh kojim ce se pozabaviti nekada kasnije, sada mora prvo sve dobro oprati.

[kajpa]

Grijeh

U osnovnoj školi svi imaju simpatije, to je vrijeme kada se događaju neke prve ljubavi. Azra je bila u sedmom razredu, trajalo je čak godinu dana. I prije toga je bilo nekih simpatija, pusa i tako to, no on je bio prvi dečko. Prva prava dječja ljubav.
Nakon toga par kraćih vezica i već s nepunih šesnaest ozbiljna veza. Darijan je bio nekih 5-6 godina stariji, student. Nije to bilo nešto iznenadno, on se dugo motao oko nje, trudio se, upucavao, sve dok nisu postali par. Bilo im je lijepo. On je imao svoj stan, nisu puno izlazili, tek ponekad u kino. U noćne izlaske nisu išli. On je u mlađim danima sve to prošao i nije ga više privlačilo. Ona nije znala za drugo, bilo joj je dobro s njim. I tako, godine su prolazile. S vremenom se on uklopio u njenu obitelj, njeni roditelji su ga prihvatili. Tata se znao zafrkavati na račun njegove škrtosti, no to ga nije smetalo da s njim provodi sate kopajući po svom, njegovom ili nečijem autu. Iako je imao svoj stan, puno su boravili kod nje doma, kod njenih. Zajedno su jeli, gledali tv, Darijan je, baš kao i njen tata volio nogomet, pa su skupa gledali zavaljeni u trosjed. I Azra je voljela gledati nogomet, no tog nogometa je ipak bilo malo previše, ali Darijanu nije bio problem gledati ga samo s njenim tatom.
Od izlazaka, ako se to tako može nazvati, najviše vremena su provodili na kvartovskom malom nogometnom igralištu gdje je Darijan s ekipom iz kvarta igrao nogomet ili ga u društvu ostalih gledao s malih tribina. Tu je Azra upoznala puno ljudi, od onih mlađih, do onih u godinama, svi su se družili i skupa igrali. Bilo joj je lijepo u tom društvu.

Bili su dobar par, bilo im je ok. Bar je ona tako mislila. Jedino, znala bi se povremeno pitati je li on više s njenim tatom ili s njom. I malo joj je išlo na živce što nisu nikuda išli i što se , kad je počeo raditi, počeo oblačiti u neke glupe krem hlače i nije više nosio karirane košulje i traperice. Čak mu je to i rekla, ali nije se ništa promijenilo. Iako je radio, nije puno trošio na nju, na izlaske, na poklone, činilo se da je tata u pravu kada ga je po tom pitanju kritizirao (ne pred njim), ali Azra nije tatu doživljavala, bila je skromna, nije joj to smetalo. Ipak, znala bi razmišljati o tome.

U vrijeme kada je Darijan trebao ići u vojsku, dobio je odgodu, a li ne i trajnu poštedu, pa je prije 27. godine ipak došao poziv za vojsku. Ostala je nakon dugo vremena sama. U posjet mu je išla s roditeljima, skupa su ručali, spavali u hotelu. Bilo je to nekako čudno, s jedne strane zabavno, s druge čudno i dosadno. Kako je sada imala puno slobodnog vremena, mogla ga je iskoristiti za izlaske, druženje s curama. Na tulumu kod frendice, vidjela je da je jedan dečko gleda. Nije ništa poduzimao, a onda je joj je frendica rekla da je pitao dal je normalna, (nije to Azru uopće zasmetalo, čak joj je bilo simpa), a to je bilo zato što je samo povučeno sjedila i šutjela, s nikim nije razgovarala, pa je pomislio da je malo čudna. Nakon što je dobio pozitivan odgovor, pred kraj tuluma joj je prišao i pitao može li ju poljubiti. Mogao je. Ubrzo su se ponovo našli i od tada se intenzivno družili, ljubili i uživali u sebi, novostečenoj slobodi, vjetru u kosi i mirisu asfalta, šume i mora. Nije to bila „the ljubav“, nije on bio „taj“, znala je da s njim ne bi voljela provesti ostatak života, znala je da zbog njega ne bi ostavila dečka koji je u vojsci i kojeg ona čeka. Ali on joj je otvorio vrata, bilo im je zabavno skupa. On je znao za dečka, nije ga bilo briga, nije takav tip, njega ništa ne opterećuje, on je dječak u duši i takav će zauvijek ostati.

Osim s Dječakom (koji je ustvari bio par godina stariji od nje) ubrzo je postala ljubavnica čovjeku koji je duplo stariji od nje, Josip. Znala ga je već dugo, on je jedan iz ekipe s nogometa. On ju je obožavao, a ona je uživala u tom osjećaju obožavanja. Nije ona bila bas neka ljepotica, ali svojim pogledom bi brzo privukla pažnju bilo kojeg muškarca. A oni bi zaintrigirano obletavali oko nje, zainteresirani što se krije ispod širokih majica, hipi djevojke. Kad bi otkrili ljepotu njene mladosti, ona je nesebično davala sebe, ne tražeći puno za uzvrat. S Dječakom se nalazila redovno, s oženjenim rjeđe, jednom tjedno, nije mogao češće. Bilo joj je dobro, zabavno. Povremeno bi bila s još nekim, onako za igru, na kratko, bez obaveza. Neki od njih su isto bili s nogometa, Darijanovi poznanici.

Jednog dana je srela Krešu, kojeg zna iz osnovnjaka. Odmah se pojavila neka iskrica, a nakon malo druženja i razgovarali znali su oboje da se žele, da žude jedno za drugim. Nije prošlo ni tjedan, dva, spavali su skupa. On je znao za Dječaka, ali mislio je da joj je on dečko. Kad je saznao da osim njega ima dečka u vojsci i ljubavnika od preko četrdeset godina bio je neugodno iznenađen, ali nije se dao izbaciti iz takta. U sebi je bio jadan i tužan, ali nije to pokazao.

Darijan se vraća. Ona se pokušava ponašati kao da je sve po starom, ali teško to ide. Nije sigurna što osjeća prema njemu i je li ga ikada stvarno voljela. Pomalo mu prigovara, za odijevanje, za to što su stalno doma, nigdje ne idu, što je stalno s njenim tatom, kao da je u vojsci žudio za njim i autima, a ne za njom. Nije ni pokušavao nešto učiniti, kako bi ona bila zadovoljnija, bio je siguran u sebe, u nju, u budućnost. Ustvari, bio je rekao da će se promijeniti na bolje, ali to se nije dogodilo.
On je zaposlen, ona je na kraju školovanja, zna se, sad slijedi vjenčanje, djeca itd.

Odavno je već prekinula s Dječakom i s Josipom, samo je željela biti s Krešom. Mama i tata su bili u šoku kada im je rekla da prekida s Darijanom. Ustvari bili su ljuti, da kako im to može napraviti. Kao da su se oni trebali vjenčati s njim i živjeti s njim. Ustvari, valjda bi tako i bilo, cijeli život bi kopao po autima s njenim tatom ili gledao nogomet, dok bi se ona dosađivala.
Darijan je pokušao vratiti stvari na staro, zvao je, dolazio obučen u traperice, želio razgovarati, govorio da će se promijeniti, da želi da ostanu skupa. To je trajalo neko vrijeme, dok nije prihvatio da je gotovo.
Nije bilo lako. Roditelji su se durili, ali znala je da će ih proći, kad tad. Uskoro su se, istina neplanirano upoznali i s Krešom, na jedan spektakularno šašav način (ali to je neka druga priča), ali nisu se željeli zbližiti, nisu dopuštali da ulazi u stan. Bojali su se ponovnog razočarenja. Dosta dugo. Od tada je prošlo puno vremena. Darijan se nakon nekog kratkog vremena oženio. Prije nego Azra i Krešo.

Grijeh bi bio ostati s Darijanom.

[Templarski red]

Remisio culpae et indulgentia poenae

Tvoja blizina, samo tvoja blizina je potpuni oprost. Tvoja blizina je milosrđe pod kojim sam najbolji čovjek koji mogu biti. Sve ono moje od prije... neka govore ljudi, važu vage, osluškuju i prepričavaju djeca. Sve to moje je satkano u ovu zastavu što vijori na glavnom jarbolu dok pramac klizi plitko razdvajajući površinu mora.

Obećana zemlja. Levant. U rano proljeće pogodnih vjetrova počelo je moje putovanje, a sad završava tako što mi korablja udara o obalu u tvoje pješčane sprudove. Ti opuštaš sve svoje udove i ja nasukavam drveni brod iz kojeg iskačem u plićak, te ga izvlačim do mjesta gdje ga tvoje plime ne mogu povući.
Ne izgovaram ti ime dok zabijam drvene kolce i vežem konope ako volja posustane i bude na kušnji, kao kap znoja u obrvi spremna da se pusti ili klizne pod oko, pa polako preko obraza, sve do vilične kosti i dalje niz nju... do vrha brade.

Ti stojiš sama na obali prekriženih ruku i dalje gledajući pučinu dok se levant diže i mrsi ti kosu. Vadim mač iz korica i uz sipki zvuk zabijam u pijesak. Odlažem štit, zbacujem i teški oklop oslobađajući znojnu košulju. Potom skidam kacigu, stavljam je pod ruku i prilazim hridima na kojima stojiš. Evo me. Tu sam. Takav kakav jesam. Spreman ponovo voljeti.

Sada gledaš moju drvenu korablju i zastavu satkanu od grijeha kako vijori pod udarima vjetra i oslobađa onaj zvuk skupljanja i rastezanja platna. Razvezuješ svoju svilenu maramu oko vrata i podižeš ruku dok tvoje istine sve u bijelom napučuju obronke i humke duž čitave obale. Svaka od njih nosi luk i vatrenu strijelu. Ispuštaš maramu i britki zvuk otpuštenih tetiva uz fijuk plamtećih strijela ispuni zrak. Okrećem glavu i gledam kako korablja nestaje u plamenu kao i zastava koja još vijori ognjenim jezikom.

Okrećem ti se, ali sad si tu odmah uz mene. Oči u oči, licem u lice. Razvezuješ moju košulju kao što razvezuješ moj strah i puštaš ih da mi zajedno kliznu preko ramena. Lice ti je okupano odsjajem vatre. U očima ti vidim kako gori moj brod. Za mene više nema povratka. Odlaze i tvoje istine s obronaka jednako nečujno kako su i došle. Ostajemo sami. Prstom prelaziš po mojoj nadlaktici spajajući madeže u zviježđe Kasiopeja, ono prepoznatljivo W.
Potom prislanjaš obraz na moja prsa i stežeš me. Prihvaćaš sve moje kao tvoje. To je milost, okajanje, pokora, otpuštanje i oprost. To je život koji se živi zbog samog života.

A grijeh... grijeh je nesklad. Sve napuklo u nama vapi biti opet spojeno. Pronašli su nas nakon mnogo godina na toj istoj obali kao svjetionik na hridi.

Svjetionik si

Ja sam tvoja hrid
Tvoja stijena
Tvoje tlo
Iznad mora

Zemaljska kora
Što strši
Dok se voda grijeha
Ruši
Strovaljuje
Udara
I pjeni

Mir je u meni
U nemiru ljubavi
Svijetliš spokojem
Na kojem
Trake svjetla
Probijaju tminu

Traže neke davno
Izgubljene brodove

Dok drvo raste
Stvara godove
Mi smo rasli
Uz dječji smijeh

A grijeh
Grijeh je bio ne pokušati
Ovo što smo sada

Svjetionik i hrid
Milost i nada

[beAt fReaK]

Mario je gledao u svog 3-godišnjeg Luku kako se igra u toj jedinoj sobi u kojoj su živjeli, spavali svi skupa u istom krevetu, gledali filmove, pričali priče za uspavljivanje…sve u toj jednoj sobi. Već su 6 godina u ovom stanu. Prozori dihtaju pošteno zimi, računi za vodu su urnebesni, sve površine su natrpane stvarima, jer eto – sve ti treba, nikako da se nečeg riješiš.
Tako bi htio Luki priuštiti njegovu sobu. Njegov krevet. Mjesto za njegovu igru i igru njegovih bratića…svima skupa bi im bilo lakše. Opet, njegov konobarski posao je bio zaista težak, jer nije radio u klasičnom caffeu. Radio je u velikom sportskom centru gdje su bila 2 pulta – jedan caffe i jedan u malom restoranu, budući su služili i hranu na dnevnom meniju i vikendom za različite proslave. Krvav je to posao kad si u nekim smjenama sam i radiš za oba pulta. Kad ti na ručak koji traje tri sata, dođe šef, koji uopće nije tvoje struke, nema pojma kako se posao radi, ali ti govori u natuknicama šta bi trebao drugačije raditi. A on vikende provodi u Austriji, Švici, Monaku…kulturan neki čovjek. Mario nije htio da ga negativa hrani svakoga dana, ali je znao da sve to radi za svog Luku, znao je da trenutno nema drugog izbora jer supruga nažalost nije trenutno radila. Osjećaj težine u kojem je sve financijski ovisilo o njemu je polagano dolazio do svog vrhunca, do svog kraja. Puno puta je razmišljao kako da promijeni trenutnu situaciju, kako da svojoj obitelji i svom najdražem sinu omogući više? Već 5 puta je sastavljao računicu kojom bi platio majstora da napravi sobu po mjeri u kojoj bi bio i dječji i dnevni i spavaći kutak. Račun je bio, ni manje, ni više 5000 eura. Odakle da nabavi takav keš? Banka? Ni slučajno, dobiva minimalac na račun i već ima jedan kredit koji je podigao kako bi pomogao tati. Dodatni posao? Ne za ni sam kada, kada i u centru radi prekovremeno i krvnički.
Nije mogao prestati uspoređivati život svog šefa i svoj život. Njegov šef dolazi u centar oko 10 ili 11h, kada je već doručkovao, odvezao kćer u plesnu školu i popio kavu sa nekim partnerom ili prijateljem. Mario je ustajao u 6, kako bi se što više naspavao, poljubio sina i ženu, srknuo kavu i krenuo na posao. Od 7.00 se radi i za njega nije bilo opcije da kasni i da mu se to kasnije spočitava. Njegov šef ima ručak nekada u 12, nekada u 15h, traje koliko mu je potrebno i koliko želi, jede što god poželi jer je njegov restoran. Mario nekada niti ne jede. Ne stiže na pauzu dulju od 2-3 minute. Šef svaki vikend putuje negdje jer mu se može, jer ima novaca da vidi svijet. Mario vikendima ili radi ili provodi vrijeme sa sinom i ženom na Jarunu, najdalje Samoboru.
Pitao se, čemu sve to? Kako se neki ljudi guše u novcu i troše na luksuz, a on nema ni za osnovne stvari? Ma, nema on ništa protiv luksuza, ali da bar poštuje njega, da bar ima određenu pauzu, kao čovjek, da bar ima odgovorne kolege, a ne studente koji odlepršaju čim zagusti. Da bar tu prokletu plaću dobiva cijelu na račun, pa da ima više mogućnosti… Nije nikako mogao shvatiti to nepoštovanje od strane svog šefa. Znao je potiho izustiti: “To skijanje sam ti ja omogućio, svinjo jedna, praktički od mene kradeš…“. Frustracija i težina odgovornosti su rasle, a on je znao da ne smije puknuti zbog svoje obitelji. Stalno pošten, stalno jeben, koliko dugo tako?
Nije mogao više tako. Odlučio je biti nepošten. Odlučio je igrati tako da dobije veći dio kolača. I on je čovjek s potrebama koje su puno realnije od potreba njegovog šefa. Zacrtao je da će se nuditi konobariti dodatno vikendima, kako bi mogao provesti svoj plan. Šef je bio oduševljen! Nije morao zvati studente, Mario je bio točan, brz, ljubazan, radije tu lovu da njemu, tih 200 jebenih kuna.
Plan je bio najljigaviji mogući, najgori mogući, najomraženiji plan kojeg je već gledao 1000x kako njegovi kolege rade, a on se nikada nije htio uključiti. Plan je bio da kupi pića po narudžbi koje će ekipa na proslavama piti, i pola će naplatiti sa stanja u blagajni, a pola će prodati svoju cugu. Skupilo se tu vina, žestokih pića, sokova…Za prvi vikend je zaradio 570kn plus svoju dnevnicu. Dnevnicu je dao ženi, a 570kn spremio u kasicu. Tim novcima dodavao je i svoj bakšiš. Ovaj puta ga nije trošio na dnevne stvari, igračke, izlete sa obitelji. Kako se novac skupljao, njegova želja da ispuni cilj je rasla, isto kao i smirenost kojom je sve već radio. Prošlo je malo manje od 9 mjeseci, on je skupio svojih 5000 eura. Nije mogao vjerovati. Pio je popodnevnu nedjeljnu kavu, dok je žena još spavala. Pogledao je svog Luku, pustio par suza, htio je plakati od sreće, a onda je nabacio veliki osmijeh. Znao je da će mu moći priuštiti ono o čemu mu je pričao. Znao je da njegova priča nije pusta, već da će razveseliti i svog dječaka i svoju suprugu. Znao je da će im ovo promijeniti život.
Ono zbog čega ga je ipak malo želudac stegnuo jest pitanje: jesmo li svi u grijehu isti? Da li je ovo način s kojim ću sada otvarati svoje puteve? Ili je ovo samo skrivena osveta za sve dosada..

[NastasjaFilipov]

ISPOVJEDNA TAJNA

Teškim korakom je došao do male drvene ispovjedaonice, svećenička halja mu je nezgrapno visila na jednu stranu i malo se vukla po podu. Pogrbio se i smanjio pod teretom starosti. Sjeo je na drvenu klupicu i uzdahnuo. Da, patera Josepha sustigle su godine. Kosti su ga sve više boljele, a zglobovi škripali ,pogotovo koljena, pa mu je i hod postao nesiguran , bacao je nogu kao da hvata stepenicu u zraku.
Uzeo je krunicu i sklopio oči. Običavao je naizmjenično drijemati i moliti krunicu dok je čekao da netko od vjernika dođe na ispovijed. Ponekad bi zaspao i za vrijeme ispovijedi ,to nije nikakvo čudo s obzirom da je u ovoj župi služio već četrdeset godina i manje više je poznavao sve vjernike i njihove grijehe.
Najviše je tu bilo kurvanja , laganja, sitnih susjedskih kavgi, oholosti...
Sve je to pater Joseph odriješivao u ime Boga, i blagoslivljao ih riječima: Idi u miru i više nemoj griješiti.
Pater Joseph je bio jedan od onih svećenika koji su u mladosti osjetili neodoljiv božji poziv na službu. Istinski je volio Boga i ljude i život i ništa mu ljudsko nije bilo strano. Blagonaklono je gledao svoje stado i bio sretan da im u ime dobroga i milostivog Boga može udjeliti oprost.
Pa i sam je bio grešnik ,doduše u starosti su mu ostali samo oni dječji grijesi ,neumjerenost u jelu i ponekad u piću, a nekad ga je znala i lijenost preuzet, pa bi ostao ležati i čitati ,dok su drugi pateri radili po župnom uredu.
Kad je bio mlad, često je znao imati bludne misli ,Ah, sjeća se putene gospođe V. u prvoj klupici, zdesna oltaru. Pa kad joj se u žaru molitve otkopča gumbić na lepršavoj haljini i proviri crta od spoja dvaju mesnatih dojki... Ajme...pater Joseph bi jedva dovršio propovjed, a poslije mise bi otrčao u toalet da se brže bolje riješi napetosti među nogama. Imao je pater Joseph vrelu krv u mladosti, ali nikad nije zgriješio djelom ,osim sa samim sobom. Starost ga je oslobodila spolnog nagona, pa je mogla biti i najljepša žena na svijetu u prvom redu na misi , njemu je svejedno...privlačniji mu je čokoladni kolač nego žensko tijelo...
Svejedno, svoje je grijehe ispovjedao svakog petka pateru Rafaelu u istoj ovoj ispovjedaonici.

Uskoro zaškripe drvena vrta ispovjedaonice i unutra uđe muškarac. Pateru nije bio poznat, a kroz gustu rupičastu zapreku učini mu se da vidi smiješak. Pateru prođe neka nelagoda po tijelu.
- Oprosti mi Oče, zgriješio sam - reče muškarac i pogleda kroz rešetke patera.

Poslije te ispovijedi, pateru Josephu su se pogoršale tegobe. Noge su mu postale preteške, vukao ih je i jedva hodao. Nije bio gladan i nije mogao jest, u želucu je imao trostruki čvrsti čvor i kad bi pokušao nešto staviti u usta, osjetio bi kako se čvor steže. Strašno je oslabio. Nikako nije spavao, znojio se i prevrtao. Stalno ga je proganjao grijeh onog muškarca, njegove sitne bljeskajuće oči , jezivi smješak. Pater je imao osjećaj da mu se ispovjedio sam Lucifer.

Molio je krunicu, molio je svojim riječima, molio je sve molitve koje je znao, prekljinjao je Gospodina da mu udjeli milost i pokaže put...ali bilo mu je sve gore i gore...Prevelik je to teret za uboga starca, teret koji rastura nutrinu, peče utrobu, bode mozak. Eksplodirat će mi srce ili glava, mislio je pater.
Grijeh tako velik, tako monstruozan, tako gnjusan, tko ga ima pravo odriješiti, oprostiti u ime Boga, kad ga ni sam Bog možda ne prašta.
Zašto je izabrao mene? Zašto da to nosim u grob? Zašto ja? vapio je pater Joseph nebesima.

Počele su ga mučiti sumnje, u Boga samoga, u Dobro, u ljude... možda postoji samo Zlo ,i od zloga veće...crni đavli i još crniji.
Duša mu je izgarala i izbijala na kožu...dobio je vrućicu.
Patio se tako danima...Drugi svećenici su molili kod njegovog uzglavlja, pričeščivali ga, pomazivali, kuhali ljekovite čajeve i čitali najljepše liturgijske stihove.. ali ništa nije pomagalo. Pater Joseph je kopnio sve više i više...

Jednu večer kad je ostao sam u sobi, zadnjim snagama i u polubunilu se dovukao do telefona...
- Halo, policija?-

***
Bio je petak i pater Rafael je dežurao u ispovjedaonici.
Prepoznao je patera Josepha po teškim koracima i prije nego je ovaj otvorio vratašca.
- Skrušeno ispovjedam svoj grijeh - reče pater Joseph....pa malo zastane - Odao sam ispovjednu tajnu.

[MMovca]

Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostit će komu hoće što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj tko smatra da je Allahu netko ravan. (Kur'an: An-Nisa, 116)

Ja sam te rodila, ja ću te i ubit!

Magda je sjedila u radnoj sobi potkrovnoga stana jedne sasvim nebitne ulice nebitnoga grada nebitne države i promišljala svoj nebitni život. Uvijek kad bi se tako zamislila, nad njom se poput zlokobna oblaka nadvijala najčešća rečenica njezine majke. Cijeli je tako jedan život prolazio u toj rečenici, grijeh za grijehom, a u toj je kući grijeh bio sve što majci u tom trenutku nije bilo po volji, grijeh protiv nje, vrhovne sudbonosnice života svojih ukućana.

Na pragu četrdesetih, bez roda i poroda, umjesto da napokon osjeti svu ljepotu vlastite slobode i vine se u svijet tražeći u njemu svoje mjesto, salomljena i neostvarena duha vinula je svoje tijelo s nebitnoga mosta u nebitnu rijeku postavši još jedna nebitna osoba Crne kronike za kojom nitko neće pustiti ni suzu.

Ja sam u ovoj kući Bog i batina!

Jure se pognut spuštao u radionu gdje je sjedio njegov već postariji otac i upisivao u prastaru bilježnicu novi dug susjeda za popravak stare astre. Sišavši i vidjevši oca nosom u požutjelu papiru punom neplaćenih dugova, a potaknut nekom dotad neprisutnom hrabrosti, upita oca nije li vrijeme da se dugovi naplate i usput ubaci da bi se moglo malo srediti taj princip rada jer je, eto, uz svakodnevno pomaganje ocu, naučio ponešto programirati pa bi se dalo digitalizirati radionu. Imao je i kojekakvih ideja u vezi s nabavkom nove opreme koja bi im omogućila da rade i na novijim automobilima, ali toliko hrabrosti nije imao.

Otac ga samo ošine pogledom prijezira pa mu mrko izgovori: „Ja sam u ovoj kući Bog i batina i dok sam ja živ, imaš šutit takav beskoristan, ni oženio se nisi, a ide ti dvajspeta, pička ti materina, kad te se ja dohvatim, neće te ni Bog spasit!

S tim grijehom protiv Preuzvišenoga, a koji je i njegovu mater satjerao u grob, Jure se obračunao poslije kad je u naletu posvemašnje hrabrosti ocu razbio glavu moment ključem u tom se momentu pokajavši za grijeh zločina prema sebi koji je činio godinama uvjeren da je niškoristi.

Quod licet Iovi, non licet bovi

Suprotno uvjerenjima da je ovo stara rimska poslovica, tvorac joj je romantički pisac Joseph von Eichendorf u svojoj poemi Iz života jednog dangube, mogo poetičnijega njemačkog naslova Aus dem Leben eines Taugenichts, o mladiću kojega je otac mlinar otjerao od kuće kao niškorisna probisvjeta pa se ovaj, tražeći po svijetu sreću suočava s mnogim lijepim i manje lijepim zgodama da bi se na kraju pronašao i živio sretno do kraja života.

Naravno da je uključena ljubavna priča, ipak je to romantizam, u kojoj on, nitko i ništa, zaljubljen u djevojku višeg roda, odlazi pronaći način kako bi se domogao te posljednje sreće i smiraja, a na kraju se ustanovljuje da je djevojče vanbračna kći velikaša pa se ipak ostvaruje ta veza jer je postignut staleški balans pa su se vol i krava na kraju ipak voljeli.

Mnogi ovu izreku izgovaraju služeći se bogom i govedom pa tako i ja svojoj djeci ponekad kažem da ne može govedo što može bog kad im pokušavam objasniti da postoji razlika između odraslih i djece, pogotovo kad su u pitanju psovke ili kakva sloboda za koju je potrebna i specifična odgovornost neprimjerena njihovoj dobi.

Mnogo češće im ipak objasnim Terencijevu poslovicu Aliis si licet, tibi non licet iz koje je parafrazirana Dangubina. Što mogu drugi, ne možeš ti obrnem u Što možeš ti, ne mogu drugi pa pojasnim slobode svakog pojedinca da svoj život uredi kako smatra najboljim živeći taj Dangubin wanderlust.

Želja za lutanjem i otiskivanjem u veliki bijeli svijet pun čudesa, put na kojem je jedini osnovni princip ne željeti nikomu zlo i činiti tako da se vodiš pravednošću, temeljna je sloboda svakoga od nas da svoju sreću traži u onomu što ga čini živim.

Autoritet Allaha, Jahve ili bioloških stvoritelja, društva ili okoline ne može biti korektiv jer je izvanjski motiviran strahom od odmazde, kao što sugerira citat s početka. Od tih velikana trebamo uzeti ono čemu se divimo i što nas čini boljima zbog naše unutarnje motiviranosti da postanemo cjeloviti. Ono što je u nama, plemeniti divljak kojem se povijest filozofije često izruguje nije mrtav kao ni bog u Nietzscheovim tekstovima, nego je jamac slobode volje da se ponašamo kao zreli odgovorni ljudi unutar svoje stvarnosti kojom nikomu ne činimo nažao uzmemo li komadić sreće bez straha od paklena ognja, batine ili uništenja.

Uz bok bogu, prvom nepokrenutom pokretaču ili špagetičudovištu, ili naprosto ljudski grešno.

[Wikiceha]

"Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo."

―Antoine de Sainta-Exupery, Mali Princ

Topli žmarci su mu prolazili tijelom, a ugodan glasić šaputao na uho.
-Pinokio, gdje su ti misli?-
-Gdje su ti se skrili snovi?-
Imao je vremena za još jedan na brzaka, ali je zbilja morao požuriti...
-(v)laži, (v)laži, (v)laži me....-
Volio je njen smisao za humor, ugodnu perspektivu koja je toliko obećavala, životinjicu koja je željno iščekivala svoj objed

A i prekrasno je stenjala.
Dan na poslu poslije toga je brzo prolazio, podijelio je par zadataka i pokušao nadoknaditi manjak sna koji je prošao s onom ludom crnkom, ali mu sada to nije polazilo za rukom.
Bacio je malo oko kroz prozor, klasični dan, ništa se zanimljivog nije događalo.
Onda je bacio oko na ogledalo, ali je ubrzo shvatio da ga iz njega više ne gleda vlastiti odraz.
Lice koje ga je pratilo je bilu njemu slično, a opet različito, izgledalo je kao da je druga osoba iza tih crnih okica.

Sljedeća scena koje se je sjećao je bilo nalaženje iza zrcala. Pa u ku*ac, valjda je san započeo.
Ali ga je onaj dopple gannger brzo razuvjerio u to. Zloća je zloća, a ovaj je bio razigran.
Prekrasne figurice su letjele po podu, a velika slonovska kljova, prikaz povijesti njegove obitelji je ležao razbacan na sve strane.

Zbilja je gledao da ne sanja.
No osjećao je bol, hladnu tupu, onu koja samo smeta. Duplić je odnekuda nabavio crnu mantiju i oštru kosu, Kosac je bio na djelu, a sve više njegovih stvari, njegovih snova je prelazilo u zrak.
-Staaaaaaaani- Uskliknuo je, no riječi su bile na rubu očaja. Margaritas anre porcas, dok se Kosac razvlačio u smijeh.

Glavicom su mu krenule prolaziti stvari koje je mislio napraviti, koje je bio siguran da će stići, mo koje su sada isparavale u obliku dima.
Jednostavno brisane iz vlastitog postojanja.
Koliko malo vremena imamo.
A koliko taštine...

Znao je da je kriv, ogledala oko njega su to jasno potvrđivala. Svaki čin je mogao vidjeti iz svih mogućih kuteva i svih perspektiva, a svi su vikali jedno, grijeh propustom
Quod iste peccat omittendo, kako bi javio neki mali zakržljali programčić za prijevod u njegovoj maloj glavici.

Ulovio je kosca za kosu, dok je cijela scena mirisala na napalm.
Skoro sve je nestalo u trenu.
Vratilo se u ono ogledalce iz kojeg je proizašlo. A on se lagano krenuo pipati po praznim, šupljim dupljama, na mjestima gdje su mu se nalazile oči.
Suhoća je bila ubitačna.
A taština je nalagala da krene, kosa je zahtjevala krv, a obale Disa nove stanovnike.

Ogledalce je prestalo prikazivati laži, a u njegovom pogledu bez zjenica nije više bilo taštine.
Samo smrt koja je obećavala kraćenje muke.
Carpe noctem, dok je opet krenuo (v)lažnoj

[Jednostavko]

Ključ

U srednjoj školi za vrijeme velikog odmora bilo je dopušteno da učenici koji to žele mogu izaći iz zgrade, neki da popuše cigaretu, neki da budu na svježem zraku, neki da malo prošetaju gradom. Jednog dana dogodila se promjena. Profesor tjelesnog, koji je postao direktorov zamjenik, uveo je pravilo da se škola zaključava. Tko je imao opravdan razlog za izlazak morao se javiti dežurnom učeniku koji bi mu otključao ulazna vrata. Isto pravilo vrijedilo je i za profesore. Svi smo bili ogorčeni tim novim pravilom, bio je to atak na našu slobodu kretanja. Razlog nismo znali, barem ja nisam saznao.

Nakon par dana za vrijeme odmora dežurni učenik je jednom prilikom zaboravio izvaditi ključ iz vrata. Ja sam to opazio i uputio se prema vratima. Izvadio sam ključ iz brave i izašao, prošetao se pedesetak metara i bacio ključ u travu tamo gdje je bila najgušća. Onda sam se polako vratio i otišao u učionicu jer je upravo završavao odmor. Činilo se da nitko nije ništa primijetio.

Nakon odmora imali smo sat matematike. Nije prošlo ni desetak minuta, a na nastavu upadne već spomenuti direktorov zamjenik, sav crven u licu. Bio je vidljivo gnjevan iako je nastojao izgledati smireno. U razredu je zavladala tišina. Nije se ni obratio profesorici matematike nego je šibao pogledom po razredu dok me nije opazio. Sjedio sam u zadnjoj klupi. Rekao mi je neka izađem napolje. Ja sam rekao da neću. Tada je prišao profesorici i nešto joj tiho govorio. Ona se tada obratila razredu i rekla neka svi izađu napolje s njom. Krenuo sam i ja. "Ti ostani!", reče glasno zamjenik direktora gledajući me ravno u oči. Sjednem opet na svoje mjesto. Prišao mi je i rekao neka ustanem. Nisam ga poslušao nego sam i dalje sjedio. Tada mi je opalio tako jak šamar da sam se skoro srušio sa stolice. "Gdje je ključ?" Nisam još pravo ni došao k sebi, a on me ponovno snažno udari. Ovaj put sam brzo reagirao i uputio se prema vratima dok me je on pokušavao zaustaviti hvatajući se za moju odjeću. Kad sam otvorio vrata čitav razred je zabezeknuto gledao u mene, a zamjenik direktora je prišao profesorici i rekao da sada može nastaviti sat matematike. Ja sam za to vrijeme žurno nastojao otići probijajući se između učenika koji su ulazili u razred. Opet me je sustigao na stepenicama kad sam silazio, ali ovaj put sam imao sreće. U susret nam je išao profesor psihologije. Sva trojica smo se našli na središtu stepenica. Tada sam pitao profesora ima li zamjenik direktora pravo da me šamara. "Nema", odgovori profesor psihologije. "Nisam ga šamarao", kaže ova lažljiva gnjida obraćajući mu se. Dak su oni tako nastavili razgovor ja sam polako otišao, siguran da me više neće moći zaustaviti. Izašao sam iz škole ne vraćajući se više toga dana.

Sjedio sam na nekoj klupi u centru grada, a onda opazim profesora psihologije kako mi prilazi. Sjeo je pored mene. Bio sam mu zahvalan, ali nisam uopće bio raspoložen za razgovor i objašnjavanja. Ali on nije to ni tražio. Samo mi je rekao da bi bilo pametno da vratim ključ jer ću inače biti prijavljen miliciji. I pitao me je još da li je netko vidio da me je zamjenik direktora udario.

Sutradan se ništa nije dogodilo do velikog odmora, a onda je došla moja razrednica i rekla mi da me je direktor pozvao na razgovor, da odmah odem u njegovu kancelariju. Otišao sam. Tamo je za nekim velikim stolom sjedila ekipa profesora s direktorom. Čim sam ušao, direktor se ustao i odveo me u neku malu pokrajnju prostoriju u kojoj nije bilo ničega osim stola i dvije stolice. Sjedili smo oko minutu šuteći obojica. Onda me upitao zašto sam uzeo ključ. "Iz protesta. Mi smo ovdje zatvorenici. Idemo u školu samo zato da budemo robovi sistema. Vi ste čuvari zatvora, a ne ljudi koji nas odgajate za život. Odgajate nas da budemo mali strojevi koji će raditi za veliki socijalistički stroj. Ne živi se zato da se radi, nego se radi da se živi. To ste zaboravili. Samo nas kljukate znanjem da jednog dana budemo uspješni robovi. Sad nam ne date više ni van da izađemo." Takve ili slične riječi izletjele su iz mene kao kotrljajuće kamenje. Kad sam završio svoj protestni govor, on me je gledao u čudu kao da sam pao s Marsa. Tada počne nešto govoriti kako on razumije nas mlade, da i on ima kćerku mojih godina, uglavnom neka vratim ključ i sve će biti u redu, zašto petljati s milicijom ako se može bez toga. Jebote, ja njemu pričam o slobodi, a on misli samo na ključ. Kad sam se požalio na šamare koje sam dobio od njegovog zamjenika on je rekao neka ja to samo prepustim njemu. Na kraju više nisam našao nikakve nove argumente da nastavim inat i pristao sam vratiti ključ. Kad sam ga pronašao u travi, dao sam ga dežurnom učeniku da odnese direktoru i otišao na nastavu. Baš sam se osjećao nekako jadno, em sam dobio batina, em sam popustio i vratio ključ. Ipak, od tog dana više nisu zaključavali školu. Bar neka korist.

[Louise Hay]

Oko za oko, grijeh za grijeh

Baš je život lijep, pomislio je Luka dok je u dvorištu okretao odreske koji su cvrčali na roštilju, a u drugoj ruci držao je pivu, taman rashlađenu.
Slobodna nedjelja, roštilj, i odličan motiv za slavlje budući da je prošli tjedan postao šef kirurgije u uglednoj zagrebačkoj bolnici.
Otpio je još jedan gutljaj promatrajući svoju ženu kako se smije na popodnevnom suncu uživajući u igri sa njihovim šestogodišnjim sinom.
Marina je došla do njega i spustila zvučni poljubac na njegove usne, mirisala je na jagode i sreću, i rekla da će ona i Marko skoknuti do dućana i kupiti kanticu sladoleda za desert.
Luka ih je ispratio pogledom, nju dugonogu u kratkim hlačicama i njihovog sina koji je držeći je za ruku veselo poskakivao pored nje.
Postoje trenutci u životu kad imaš osjećaj da je sve na svome mjestu, kad ti sreća titra u svakom zakutku bića i ovo je jedan od tih trenutaka.
Jednostavno, život je lijep.

------------------------------------------------
Život je jebeno dobar, pomislio je Sebastijan dok je nakon cjelonoćnog partija krstario zagrebačkim ulicama u novom terencu kojeg mu je tata kupio za dvadesetpeti rođendan.
Pojačao je muziku još malo i sad su zvuci najnovijeg trap hita odjekivali kroz spuštene prozore ispunjavajći prazne ulice. U glavi mu je bubnjalo od whiskija kojeg je cijelu noć nemilice trusio dok je desnom rukom istraživao što se krije ispod kratke suknjice njegove plavokose suputnice.
Ona je hihotala i apsolutno joj nije smetalo što je već došao do ruba gaćica.
Imaš u pretincu za rukavice vrećicu sa bijelim, istresi ga na dekolte, želim šmrknuti sa tih sisa; viknuo je da nadglasa muziku.
Na to se još više počela hihotati: Ali bude se rasipalo posvuda, zacičala je.
Ne razbijaj svoju glavicu time, nego učini što sam ti rekao, bez brige, imam dovoljno love da kupim cijelu jebenu Kolumbiju – odgovorio joj je, a ona ga je poslušala i počela sipati kokain po dekolteu iz kojeg su kipjele grudi.
Jebene fufice, nema što ne bi učinile kad znaju da si lovator, pomislio je Sebastijan i zaronio u njezine sise ušmrkavajući bijeli prah, dok se ona izvijala i cijukala od smijeha.
Odjednom je smijeh zamijenio njen vrisak, Sebastijan je vratio pogled na cestu i ugledao siluetu žene koja je sa djetetom prelazila preko pješačkog prijelaza, a već u sljedećem trenutku bila je na haubi njegovog terenca, udarila glavom i krv je prsnula po šajbi, dok je ispod kotača osjetio kako je prešao preko nečega, podsjetilo ga na dan kad je zgazio nekog psa lutalicu, identičan bum ispod podvozja i terenac je blago poskočio.
Zaustavio je auto, i dalje je trap odjekivao sa zvučnika no nadglasavalo ga je vrištanje njegove suputnice.
Daj začepi kurvetino, urliknuo je nervozno , ugasio muziku i uhvatio se mobitela.
Mora nazvati staroga, on će znati što učiniti, pomislio je bez ikakve želje da izađe van iz auta.
Sebastijanov otac posjedovao je pola Zagreba, i uvijek mu je govorio da ako ikad napravi sranje da prvo nazove njega.
E pa ovo se definitivno može kvalificirati kao sranje, pomislio je.
Stari, zgazio sam nekakvu glupaču i njeno dijete, nisam ni vidio otkud su se stvorili, izgovorio je u jednom dahu kad mu se otac napokon javio na telefon.
Otac s druge strane, hladan kao špricer, objašnjava mu da ne mrda nikuda, da će on nazvati šefa policije jer zna da je Sebastijan sigurno pun alkohola i koječega još, i bolje je da očevid radi netko od njihovih ljudi.
Ima njih dovoljno koje se može kupiti, ništa ne brini sine, tata će sve riješiti.
Sebastijan je izašao iz terenca jer više nije mogao slušati fufu sa suvozačevog sjedišta koja nije prestajala jecati.
Pogledao je iza auta i vidio ženu kako razbijene glave tiho jaučući puže prema kolopletu mesa, krvi i crijeva što je donedavno bilo njezino dijete.
Zgađeno je okrenuo glavu od prizora; Ok stari, samo požuri, ovdje je jebeni nered, rekao je i poklopio slušalicu.
--------------------------------------------------------------------------
Kad imaš dovoljno novaca možeš kupiti sve.
Možeš kupiti policijske službenike koji će lažirati alkotest i test krvi u kojem će rezultati biti da je vozač vozio trijezan i da nije bio pod utjecajem opijata.
Možeš kupiti prometnog vještaka koji će lažirati očevid i napisati u službeno izvješće da je pješakinja sa djetetom neoprezno pretrčavala cestu na mjestu gdje nije bio obilježeni pješački prijelaz te da je vozač vozio brzinom koja je dozvoljena na tom cijelu ceste.

Možeš kupiti svjedokinju sa suvozačevog sjedišta koja će zakopčana do grla, sa minimalno šminke na ozbiljnom licu posvjedočiti da su se tom prilikom ona i vozač vraćali sa jutarnje kave, i da osim kave ništa drugo nisu konzumirali te da je pješakinja istrčala ispred njih na dijelu ceste gdje nema pješačkog prijelaza.
Možeš kupiti sudca koji će na sve nelogičnosti zažmiriti i tatinog sina osloboditi nazivajući cijeli događaj jednostavno nesretnim slučajem, nezgodom koja se nažalost nije mogla izbjeći.
Sve je bilo jako brzo gotovo, a i novinski naslovi su se ubrzo prebacili na neku drugu bombastičnu vijest.
Kao to da je Nives Celzijus pokazala gaćice.
Da, kad imaš dovoljno novaca, a Sebastijanov otac ima hrpu novaca, zaista možeš kupiti sve. Dobra stvar je što uz hrpu novaca obično dolazi i to da je savjest nepostojeća.

--------------------------------------------------
Dani nakon nesreće za Luku su bili kao u snu. Nestvarni i tupi.
Sprovod je također bio kao da sa strane gleda neki film, vidio je rijeku obitelji, prijatelja i poznanika koji su se izmjenjivali pred njim koji je kao kositreni vojnik stajao ispred dva bijela lijesa.
A nakon toga zatvorio se u kuću, tupilo je zamijenila neizreciva tuga koja je bolila i pekla svaki komadić njegovog tijela. Popratio je i suđenje čitajući u mraku naslove sa portala.
Bol je samo postala još jača zbog nepravednosti koja je zaključila događaj koji mu je oduzeo život.
Dolazili su prijatelji, pokušavali mu pružiti utjehu koja nije mogla biti pružena, došao je čak i prijatelj iz djetinjstva koji je sad svećenik, i pričao mu o Božijoj pravdi i izabavljenju.
Ništa nije dopiralo kroz valove boli koji su ga zapljuskivali prijeteći da će ga jednog dana jednostavno utopiti.
Jednog od tih bezimenih dana, bol je ustuknula pred gnjevom koji je danima klijao u njemu sve dok nije narastao toliko velik da je postao zasebno biće koje je živjelo, disalo i kucalo u njegovim grudima.
I dok je miris benzina ispunjavao njegove nosnice, Luka je bezizražajno zapalio šibicu i bacio je u sobu koja je odmah planula. Plamenovi su lizali zidove paleći slike sa nasmiješnim licima i odnoseći sve uspomene na prošli život.
Gnjev u njemu želio je samo jednu stvar – osvetu.
----------------------------------------------------------------------------------
24sata 12.08.2020.

Na autocesti A1 pronađena djevojka u teškom stanju

Jutros rano, pronađena je djevojka kako luta autocestom A1 u teškom fizičkom stanju te u stanju psihičkog šoka.
Policija nije htjela detaljno o njezinim ozljedama i identitetu, no navodno se radi o svjedokinji iz slučaja bogatog mladića Sebastijana Morića koji je prije dva mjeseca pogazio i usmrtio mladu ženu i njezino dijete.
Navodno je djevojka nađena u teškom šoku, a ozljede su stravične, kirurški joj je odstranjen jezik I očne jabučice.
Više o slučaju ćemo izvjestiti kada ćemo imati više konkretnih detalja.

24sata 14.08.2020.

Nastavljen slijed bizarnih smrti u slučaju Sebastijan Morić

Jučer tijekom dana otkrivena je smrt sudca koji je presjedavao u slučaju Sebastijana Morića, te prometnog vještaka koji je bio zadužen za rekonstrukciju prometne nesreće u kojoj je život izgubila mlada žena I njezino dijete.
U šturom policijskom iskazu navedeno je da su obojica tijekom vikedna pronađeni mrtvi u svojim vikendicama na moru.
Obojica su umrli nasilnom smrću , a navodno je smrt nastupila gušenjem zbog naguranih novačnica u dušnik.
Više detalja o slučaju donosimo tijekom dana.

24.sata 17.08.2020.

Sebastijan Morić pronađen sa teškim ozljedama, njegov otac ubijen, policija sumnja na osvetu

U nastavku bizarnih smrti i događanja donosimo ekskluzivnu vijest da je otac Sebastijana Morića pronađen mrtav u svojoj zagrebačkoj vili, dok je stanje njegovog sina vrlo teško i neizvjesno.
Policija je zgrožena njegovim ozljedama, a neslužbeno doznajemo da su mu amputirane šake, stopala, te mu je kriruški odstranjen jezik i očne jabučice.
Sebastijan Morić poznat je javnosti kao sin zagrebačkog moćnika koji je prije dva mjeseca pogazio i usmrtio mladu ženu i njezino dijete, no u ekspresnom suđenju je oslobođen svih optužbi te je sve proglašeno nesretnim slučajem.
Policija sumnja da bi ovaj događaj kao i smrt svjedokinje u tom slučaju, te sudca i prometnog vještaka mogli biti povezani te djelo osvete muža nesretne žene i oca stradalog djeteta no isti je nedostupan policiji i nije viđen otakako mu je prije mjesec dana izgorjela kuća.
Više o svemu donosimo u popodnevnom izdanju.

---------------------------------------------------------------------------------
Može li osveta donijeti mir i izabavljenje, pitao se fra Marko gledajući u mramornog anđela na bijelom spomeniku.
Njegov nauk govori mu da ne, da je to pogrešan put, da se treba prepustiti u ruke Svevišnjeg i pouzdati se u Njegovu pravdu, te da će nas On u svojoj milosti izbaviti i izvesti na pravi put.
Na put oprosta.
No kad bi se sjetio Luke, svog prijatelja iz djetinjstva, nekako mu se put oprosta činio nedostižnim za običnog Božijeg slugu, nešto za što naše zemaljsko srce nema kapacitet.
Prošle su godine otkako je vidio svog prijatelja, svi su ga već otpisali za mrtvog, ali opet, svaki tjedan na mramornom spomeniku osvane svježe cvijeće, ponekad i plišani medvjedić.
Gdje god da jesi prijatelju, nadam se da ćeš pronaći mir, pomislio je.
Neka mu Bog da snage i oprost, promrmljao je suznih očiju.

[smrrtonosna]

nikada ne razgovarajte s kukavicama

- Kasne. Ti vučeš, prijatelju.
- ...zanimljivo kako ovdje nikome ne treba iskaznica da bi ušao, kao u onoj strahoti od doma Gribojedova...
- No, no, ondje se rađaše velikani svjetske književnosti... ovdje pak nikako da umru...
- "Ostavite svu nadu, vi koji ulazite..." ... Bože dragi, kakva patetika, pravo talijanski, i to odmah na ulazu!
- Stvarno jest, siguran sam da bi to netko od naših uvjerljivije napisao.
- Naprimjer, Fjodor Mihajlovič.
- Upravo on... Šteta što je umro...
- Protestiram! – gorljivo uzvikne Behemot skočivši na noge i srdito mašući repom. Šahovski stol ispred njega i Korovjeva prevrnu se, a crne i bijele figure razletješe se po šumskom putu. – Dostojevski je besmrtan!
- Što misliš, - nastavi Azazello ignorirajući Behemotov ispad, - kad bismo mi bili Fjodor Mihajlovič, ili recimo, Mihail Afanasjevič, kako bismo započeli ovu pripovijetku?

Korovjevljev pogled iza okruglih naočala odigne se od tla i kotrljajućih crnih figura lovca i kraljice, pa odluta dalje niz stazu dok je tromim pokretima popravljao karirano odijelo. Uzdahne i promisli. – Možda bismo mogli nekako ovako:

Jednom u ranu jesen, u vrijeme neobično toplog sutona pojavile su se u šumi podno Vezuva dvije duše. Prva od njih nosila je ime puno života i imala je dugačak, snažan vrat da iznese sve što iznijeti treba, a druga – niža, tamnokosa ženska duša plavičastih vena koračala je u bijeloj haljini od viskoze, grčevito mu stežući ruku. Ah, evo, upravo stižu... – nastavi Korovjev, ustajući, tek na sekundu podignuvši obrve i pokazujući prstom na dvije figure koje kao da su iznikle iz zelenila ispred njih. Azazello skine svoj polucilindar i nakloni se, grabeći djevojčinu desnu ruku i utiskujući joj džentlemenski poljubac, tek nakratko zagrebavši bijelu kožu očnjakom što mu je vazda virio iz usta. Behemot razvuče mačju gubicu u širok smiješak a ruke razdvoji od tijela, kao da dočekuje stare prijatelje u topao zagrljaj. Pucne prstima i u taj čas nestade i stolića, i stolica, i šahovskih figura, a pred njima se stvore kamena vrata s urezbarenim prikazom lijevka. – Pođimo, pođimo, Hella nas već dugo čeka za prijelaz, bolje da ne znate kakva je kad je ljuta... – nastavi mačak, mašući krupnom, crnom glavom, i potjera tu neobičnu svitu ka Aherontu...

---

I.
Pregazili smo sve ploče i dobre namjere pa sad pokoran, u tišini, saginješ glavu dok ti crna zvijer vješa oko vrata neulašten, srebrni lanac težak gotovo kao čitav život. Njegove se karike bljeskaju na površini zaleđenog jezera poput mjesečine u ljetnoj noći, i prizor bi bio gotovo poetski lijep da nije jezovite pjesme ostalih izdajnika što polovicom tijela izviruju iz nepokretne vode. Čuješ li, dozivaju te, dozivaju te da ostaneš i zauvijek pjevaš s njima, da se vaša izdajnička melodija ori do samog dna, no ja ti čvršće stežem ruku i povlačim te, kao i uvijek, naprijed...

II.
Kad bi ti onisko čudovište odjenulo pozlaćenu kabanicu od olova, pala bi kao salivena preko tvojeg apolonskog tijela u koje sam toliko puta utisnula noći i dušu. Pa ipak, jedino što dopuštam je nova karika, teška kao sve odluke koje nisi donio, dopuštam da se ugnijezdi u udubini podno tvojeg vrata i da ti se tamnokosa glava pomjeri prema tlu tek za jedan, slučajni milimetar.

III.
Kroz rijeku vrele krvi vode nas u novu šumu. Iz tame izviruju lica onih što su otišli korak dalje od tebe, ti si uvijek nekako plesao na rubu, u posljednjem trenutku izmičući pred otrovima koje si puštao u svoj krvotok. "Zaslužuješ barem pola karike", šapće ti onaj s očnjakom, i učas iz trnovita luga iziđe dječak-pjesnik, pjesnik zlaćane kose, pa ti produži lanac za pola karike, a zatim nestane ondje gdje nema više nade... svršeno je, daleko su sad rodna polja...

IV.
"U što vjeruješ?", ruka iz kariranog odijela grabi ti lice, stišće ga među dlanovima, a tvoje mračne šume gledaju kroz zamućena stakla. Zaista, upitam se, u što vjeruješ, kad bih se sad okrenula i otišla, bi li ti grudi popustile pod težinom odgovora koji nikako da isplivaju, ili bi po prvi puta udahnuo istinu i osvijestio sve dane koje rastežeš unedogled? Bi li te tvoja vjera da će sutra biti bolje ili drukčije, onako slučajno, samo od sebe, spasila kad bih uzmaknula ovdje, na sredini našeg puta?

V.
Pluća ti se stežu i predaju, vidim to kroz pramenove kose što mi leluja oko lica dok nam mačak, Behemot ga zovu, crnim šapama čvrsto drži glave ispod naježene kože Stiksa. Zgriješila sam, pomislim dok mi blatnjava voda puni nosnice a usta se nijemo otvaraju. Bez pjesme da njome zazovem muze i bogove, u milosti i nemilosti naših vodiča, duboko udahnem da napokon ugasim i posljednje ostatke tog vulkana u sebi kad nas nenadan trzaj vrati iznad uskovitlane površine.

VI.
Vuku te bez riječi kroz labirint pun zrcala, dlanova stisnutih oko karika kojima si obilježen. Tražiš nas, no mojeg odraza nema – ostajem ondje u sjeni, nečujna i nevidljiva, ostajem dok promatraš slike samog sebe u sebičnim ekstazama. „Ja sam egoist“, obraćaš mi se iz jednog od ogledala, zveckaš karikama, a u trenutku kad ti Azazello dodijeli još jednu, tešku kao ostanak i istina, staklene površine oko nas prsnu u eksploziji i stotinu oštrih krhotina zabije se u tvoje tijelo.

VII.
Držim(o) te čvrsto, pribijenog uz vrući metal dok po nama padaju noževi od kiše i prošlosti. Njišemo se. Gore-dolje, gore-dolje, njišemo se na toj ogromnoj vagi tvojih loših odluka dok ti Behemot, pijan gotovo kao i ti onomad, u nevidljive vene ubrizgava dozu hrabrosti, odlučnosti i jasnoće.

Bez ikakve sumnje
neće te dugo držati.

VIII.
Odneseni smo vjetrom, bit ćemo jednog dana jedro na jarbolu nasukanog broda ili suhi list na nekom sivom bulevaru i vjeruj mi, nijedno nas olovo tad neće moći obuzdati. Sve one gorljive užitke utkane u naše dane Behemot jednim potezom uspe u čašu viskija i sjedne za već pripremljen šahovski stol. Namigne žutim okom i nazdravi, dok ti izranjavana glava pada sve niže pod teretom nove karike. „Dalje morate sami... ako pronađete hrabrosti“, šapne Korovjev i znakovito te pogleda ispod okruglih naočala, rukama pokazujući prema posljednjim, najtežim vratima.

IX.
U tebi živi cijelo jedno groblje.

Groblje ispod tvoje kože zauvijek ima samo jednog Gospodara koji mu se, prije ili kasnije, izgubljeno vrati.

Izbijamo na čistinu tog groblja koje se trza i meškolji ondje, na samom dnu, pa ugledam onu istu otvorenu raku. Šuti i čeka.

Ti padaš, a ja već odavno ne brojim, padaš okovan u vlažnu raku na tom groblju bez križeva i oznaka. Čekaš da napravim prvi i posljednji korak, da svojom hrabrošću olakšam samo još jednu u nizu tvojih predaja.

Drvena drška lopate muklo slijeće na vlažnu zemlju prošaranu kamenčićima dok mi tvoj pogled probada leđa.

Odlazim, znaš.


Da ostanem,
bio bi to grijeh.

[Life on Mars]

Oni su znali

Još uvijek su isprepletenih znojnih tijela ležali na njenom velikom bračnom krevetu. On je bio ispružen na leđa s dlanovima ruku položenima ispod glave. Volio je tako se izležavati i opušteno gledati u prazno. Ona je na boku ležala kraj njega. Lijevom rukom bila je nalakćena na plahtu taman negdje kraj njegovog pazuha, a prstima desne je čeprkala po dlakama na njegovim prstima. Nisu pričali. Nije bilo ni potrebno, mogli su savršeno uživati u tišini.

Ona je znala da njihov odnos nema budućnost i u svakom zajedničkom trenutku strasti je uživala svjesna da bi mogao biti posljednji. Znala je da će on prije ili kasnije naći djevojku koja će mu se sviđati dovoljno da ovo s njom prestane raditi. I to je bilo u redu. I sama mu je često govorila da ne smije zanemarivati djevojke, da treba izlaziti i upoznavati ih jer će jedino tako naći onu pravu, onu s kojom će poželjeti provesti život. U svojoj 21. godini on ih je već imao nekoliko i to nije bilo nimalo čudno. Bio je zgodan, visok, oštre crne kose, razoružavajuće toplih očiju i širokih ramena tipičnih za ljude kojima je bavljenje sportom prirodno poput hranjenja, spavanja i smijanja. No s tim djevojkama nikad nije bio u pravoj vezi. Nakon par tjedana ti bi mu odnosi postali komplicirani i dosadni. Čim bi se to počelo događati, prekinuo bi ih kako i prekid ne bi postao previše kompliciran. I uvijek bi se vraćao u njezin krevet. Oko toga nisu bili potrebni pregovori ni razgovori, razumjeli su se i željeli se jednakom strašću već nešto preko dvije godine.

Ona se nikada nije počela doživljavati potpuno odraslom osobom. Usprkos svim tim godinama provedenima u braku bez strasti, zadržala je u sebi ne samo strast, već i puno veselja, entuzijazma i sposobnosti da se veseli malim stvarima. Ipak, trenutno je imala točno dvostruko godina više od njega i iako se držala dobro kako to mogu samo žene u četrdesetima u ovoj generaciji, ipak je bila zrela žena. Žena koja je znala što život nosi i kako vrijeme brzo prolazi dok se dani prave da stoje u mjestu. On je pak bio tek na početku tog najljepšeg dijela puta i nije mu htjela biti teret. No voljela je to njegovo mišićavo tijelo i potentnost koja je bila spremna nakon baš svakog njenog miga. Voljela je tu njegovu nestrpljivost i povremeni manjak kontrole jer joj je to pokazivalo koliko je želi. A više od svega, voljela je biti tako nesputano željena.

On je znao da njihov odnos nema budućnost i u svakom zajedničkom trenutku strasti je uživao svjestan da bi mogao biti posljednji. Znao je da se za njega ne smije saznati jer bi došlo do ružnog skandala koje im ni obitelj ni društvo nikad ne bi oprostili. Društvo više od svega voli zavirivati ispod tuđih pokrivača i upirati prstom. On je već treću godinu uspješno spajao svoju ljubav prema veslanju i mukotrpne pripreme ispita na Pravu. Znao je da je to loša kombinacija jer Pravo zahtjeva puno više vremena za stolom od drugih alternativa koje su bile pred njim, ali on se znao posvetiti svojim prioritetima. Četrnaest je ispita dao u svega petnaest pokušaja, a jedva da je preskočio pokoji trening. Pritom je čak ponekad pronalazio vremena i za izlaske vikendom pa i za djevojke. Od kad je krenuo na studij, nikad se nije trudio oko njih, samo je ljubazno uzvraćao pažnju koja mu je bila usmjerena. Kad i ako je to htio, naravno. I sve su to bile dobre djevojke, s lošima od početka nije htio imati posla. Ali ti su mu odnosi uvijek brzo postajali zamarajući. S njom nikad nije bilo tako. Ona od njega nikada nije očekivala ništa osim da bude svoj. Imala je razumijevanja za njegov izostanak vremena i pažnje zbog učenja i treninga, za povremene mrzovolje koje je htio prebroditi u tišini te za njegove putene potrebe koje su se javljale često i pomalo hirovito. Od kad su se na taj način upoznali, uvijek je bila tu za njega. Bez pitanja, bez protuzahtjeva i kompromisa, bez krivnje. Samo je trebao pokazati želju, i ona je bila spremna za njega.

Volio je njene pune i teške grudi, volio je njene snažne uvježbane noge i raskošno loptasto dupe iznad njih. Volio je to što mu je ona jasno i bez ustručavanja davala do znanja što i kako treba raditi da bi joj bilo lijepo. A još više to što je bila spremna na sve što je poželio. S njom nije poznavao nagovaranje za isprobavanje nečeg novog. Samo je trebao poželjeti. A želio ju je stalno.

Nisu ni znali da dok tako leže jedno uz drugo razmišljaju o istim stvarima. Jednostavno su uživali u trenutku. No trenutku se polako počeo primicati kraj. Njega je čekao povratak u svoju sobu i nastavak učenja za kolokvij iz Europskog prava II, a nju dovršetak ručka za njih dvoje i svog muža koji će uskoro stići kući. Nakon još jednog sočnog poljupca, ustali su iz kreveta i zajedno mu poravnali prekrivač. On se uputio pod tuš, a ona se ogrnula šlafrokom i sjela na balkon popušiti cigaretu.

[Leteća]

Prvi & glavni

"It's not a story the Jedi would tell you. It's a Sith legend."

1
Probudio ga je bljesak munje. Osjetio ga je u čitavom tijelu. Nekoliko sekundi, ili su to bili sati... ležao je u iščekivanju zvuka groma, koji će probuditi ostale vježbenike. U trenutku kada je netko upalio svjetlo bio je posve miran, kontemplirajući o tome kako devet okruglih neonskih lampi na stropu predstavlja savršenu cjelinu. Nije se pomaknuo ni u trenutku kada su svi pohrlili prema prozoru kako bi promarali srušeni stari hrast. Blatno korijenje stršalo je prema Mjesecu, poput neprirodno izobličenih nogu bogomoljke u koitusu.

2
Nije mu promakao ni jedan od tih detalja dok je zurio u devet lampi na stropu. Triplusšestjednakodevet, ponavljao je tajnu mantru uz koju bi uvijek utonuo u san. Ovoga puta, unutarnjim je okom vidio sve što ga je okruživalo u omanjoj prostoriji s tri kreveta na kat, potiljke školskih drugova, kao i njihova zabezeknuta lica mokra od kiše koju je vjetar gonio u njihovom smjeru. Zatvorili su prozor i počeli se odijevati. On je i dalje ležao.

3
Palo mu je na pamet kako više nije ista osoba kao kad je sinoć utonuo u san. Još uvijek nije znao tko je, samo da mu je potrebno novo ime. Tajno, koje neće otkriti nikome, čak ni drugovima s kojima je već dijelio tajnu biljaka koje su posadili na obližnjem proplanku. Palo mu je na pamet kako bi volio znati jesu li njihove biljke pretrpile štetu od oluje, i odgovor se javio u istom trenu. Stradala je samo jedna, a ona je ionako bila muška, što je također znao sa savršenom sigurnošću iako biljke još uvijek nisu počele cvjetati. Također je znao kako će ih biti potrebno ubrati prije punog Mjeseca u znaku Riba jer će baš u toj noći, dok izdajnički Mjesec bude obasjavao jezero, njihova tajna biti otkrivena.

4.
Zvat ću se Plagueis Mudri, pomislio je. Zovem se Plagueis Mudri, ponovio je. To će postati njegova nova mantra, koja će zamijeniti onu otrcanu triplusšestjednakodevet. Jer sada mu je već 14 godina, a aritmetika ga već dugo nije oduševljavala. Biologija je bila mnogo zanimljivija. Editiranje gena. CRISPR-Cas9. Protein ekstrahiran iz bakterije streptokoka.

5.
Prošle zime, kad je imao upalu grla, uhvatio ga je neočekivani bljesak inspiracije. Štapićem je uzeo bris i spremio ga u epruvetu. Jednom prilikom, kad u laboratoriju ne bude nikoga, zavući će se ondje i izolirati vlastiti CRISPR. A tada će se promijeniti. Uvijek je sanjao o tome da ima krila, da odleti s ovog prokletog otoka. Sada je znao. Nema smisla gnjaviti se s bizarnim tjelesnim modifikacijama. Svoj će genetski kod modificirati za povećanu proizvodnju midiklorijana i to će riješiti sve njegove probleme - na redovitom jesenskom testiranju rezultati će biti po prvi puta primijećeni i on će biti prebačen u drugu školu. Onu gdje vitlaju svjetlosnim mačevima, a ne gube oči nad mikroskopima.

6.
Ustao je. Znao je da mora ustati, jer ako ostane na ovoj vremenskoj liniji ostati na institutu, kao redoviti profesor biokemije. A znao je da se mora čuvati svojih učenika, jer će mu jedan od njih prije ili kasnije doći glave. Nije znao zbog čega, a nije ni želio znati jer je napustio tu vremensku liniju i ono što stare žene nazivaju usudom više ga nije moglo dodirnuti. Zvijezde će plesati pod njegovim prstima, a oko njega uskoro će pasti u zaborav.

[Edmond Gift]

Grijeh

Bio jednom jedan grijeh. Nije imao oca. Padne pod ruke ženi, smrtnici. Od pada, stropošta se i umori. Tada zaspe, i probudi se u snu, u nekom onostranom svijetu. Njegova majka, je bila žena puna života. Kada ga je vidjela u djetinjstvu, pobojala se za njega.

Grijeh sretne sreću i narav u onostranosti, u tom snu. Kada ih pogleda, vidje njihove nesvakidašnje oči. Sreća je gledala naopako, a narav mu je gledala u ruke, s time da su njezine svjetlile i gasile se. Sreća se predstavi grijehu kao blizak oblak. Skoro da je počela kiša od dodira. Narav se spomenu majke i obitelji grijeha. On to sve promotri, ali ne kaže odmah ništa. Njegove noge su bile puste poput stopa u pijesku, a njegov pogled je bio kao bilo koje se je razbilo na putu.

Sreća se tada okrene prema naravi, koja promijeni svoj pogled i naličje. Grijeh je zapeklo, poput cigle, što je vidio. U sebe je usadio nekakvo; kao voće. Pred njima se prikazao dalek put. Put zapleše poput nekog potresa, zaljulja cijelo podnožje u tom onostranom svijetu. Usta su mu bila kao jedna duga cesta, koja nema kraja. Nešto je put govorio, ali se nije moglo razaznati što.

Vidje tada grijeh neke članove iz svog stabla u nekakvoj svjetlosnoj silueti. Tada začuje lahor vjetra. Probudi se. Smete se, kao lišće koje nema stida, a koje šušti na zaboravljenim osjetilima svijeta. I pobjegne grijeh tada, kao odraz bez kajanja.

[Tomislav B]

STAN

Buđenje. Drhtao sam. Hladnoća i vlaga.
I miris.
Miris je bio alkoholan, ali ne rezak, već je budio asocijacije na stare tkanine, glatke polirane površine starog drveta, na požutjeli papir, mokraću, tamjan, konjak i trulež između neopranih zuba.
Miris kolonjske vode mog pokojnog djeda.
Ja sam ga ubio.

E, iza toga stoji cijela priča. Ispričat ću vam je u natuknicama.
Ovaj stan u kojemu sam se probudio tresući se od hladnoće i vlage, nekada je pripadao nekom gospodinu Sztraki, vlasniku dućana. Bilo je to tamo negdje u 30-ima prošlog stoljeća. U njegovom dućanu je radio moj djed.
Kada sam bio mali, bilo je to u 70-ima, često sam sjedio u krilu mog djeda. Pitao sam ga što je radio kada je on bio mali. „Napasao sam krave“, rekao je.
„A kada si bio malo veći?“
„Bio sam u vojsci u Budvi.“ Djed bi tu raspreo priču o veselim vojnicima neke davne kraljevine.
„A kada si bio još malo veći?“
Djed bi ušutio, smaknuo me s krila i rekao da odem.

Uglavnom, koliko sam znao, tokom Drugog svjetskog rata, gospon Sztraka je nekamo nestao.
Djed se sa bakom uselio u stan gospona Sztrake, ovaj stan.
Došla je 1945.
Djed je na proljeće nestao, pa se nakon mjesec dana pojavio prepun ušiju i stjenica.
Cijelu noć je palio neke papire. Mjesecima se krio i onda se, kako su rekli, „uspio registrirati“.
Otada su on i baka i dalje živjeli u tom stanu. Kada je baka umrla, djed je postao zadrti vjernik.
Nikada nije pričao što je radio tih 4-5 godina tokom 40-ih.

Stan: stari stan u centru Zagreba, stara zgrada iz 19 stoljeća. Stropovi 5 metara visoki, monumentalna crna drvena vrata.
Stari divani, komode i vitrine. Fascinantni uzorci po zidovima namaljani jajčanim bojama. Zaštićena kulturna baština. Vlasnik, Židov nestao u ratu.

Tokom godina, meni, jedincu, govorili su mi: „Ti buš nasljedil taj stan, ti buš nasljedil taj stan“.
„Hej, ja imam stan“, mislio sam si dok sam sa torbom na leđima išao u školu. Super.
Živio sam očekujući trenutak da se uselim na svoj posjed.
Godine su prolazile. Ništa mi nije nedostajalo. Moja familija je bila bogata, govorilo se, „obiteljsko srebro“. Živio sam, prolazio kroz školski sustav.

I tada, imao sam oko 25, shvatio da nikada nisam spoznao ženu.
Drkao sam do iznemoglosti, maštajući o pički i živio u staklenom zvonu sačinjenom od obiteljskog srebra.
U jednom trenutku shvatio sam da mi je 35.
„Moj stan, moj stan, put je do pičke“, tako sam mislio.
A moj djed, kao i svi njegove generacije, bio je vitalni starac.
Slijep i jedva pokretan, ali živio je, slinio je i balio i nešto mrmljao, živio i živio. Toliko puta sam posjetio, svi su mislili, da pozdravim „dragog djeda“, a on je ležao na divanu iz doba Austro ugarske, divanu gospodina Sztrake, i slinio i nešto frfljao.
Približio sam mu se, čeljust mu je bila kao u starog raka, stalno se pokretala i mjehurila, nečujna... i jedva razabrao riječi. Molitva Dragom Bogu i Isusu.
Moje djed je stalno molio.
Molio i živio, molio, balio, slinio i živio.
A ja nisam imao svoj krevet da jebem pičku.
Pio je čaj za bubrege.

Kupio sam određeni prah i sipao mu u čaj.
Kada sam čuo da je djed umro, bio sam sretan.
Uselio sam se u svoj posjed. Konačno imam stan, mjesto gdje ću dovoditi pičke.
Odjednom sam shvatio da djevojkama nije važno što imam stan.
Nijedna nije željela vidjeti ogromna drvena vrata sa pločicama imena austrougarskih oficira, zidove sa uzorcima od jajčanih boja, stare komode i vitrine.
Divan gospodina Sztrake iz nekog razloga nije bio seksi.

Pozvao sam kurvu. Došla je u stan.
Kurac mi se nije mogao dići, mada ga je eskort dama pušila i natezala kao terijer štakora.
Plaćao sam više kurvi, plave, crne, smeđe.
Neke su legle na divan, neke na kićeni krevet, a neke su se naguzile naslanjajući se rukama na pliširani fotelj gospodina Sztrake.
Kurac mi je bio kao Lazar u svijetu u kojem Isus nikada nije postojao.

Jednog dana se Zagreb zatresao i stan je raspukao, kroz zidove sam vidio hladno nebo.

Godine su prolazile.
Star sam ali, Bogu hvala, roditelji su mi još živi.
Na 75 godišnjici njihovog braka, sjedili smo u tom stanu, ja i mama i tata, svi zabundani, jer bilo je neprestano hladno u toj raspucaloj ruini.
Pili smo konjak i nakon više čaša, odjednom, ne znam zašto, došlo mi je da nešto upitam tatu, da nešto kažem, nešto iznimno važno.
Nisam to mogao baš sročiti. Jezik mi se pleo.
„Tata, kada sam bio mali... kada sam preko praznika spavao u krevetu sa djedom...Zašto nisi... zašto niste....“
Tata me pogledao.
Na Tatinom licu sam mu vidio... Imamo iste boje očiju i tata i ja.
Tata i mama su rekli: „Kasno je moramo ići“. Otišli su, dva starca od trećeg starca.

Ležao sam u hladnoći, pitajući se što je to umalo izašlo iz mene, što sam to želio reći... i zaspao.
Probudio me poznati miris. Miris smrti. Ali nije me hvatao užas.
Upravo obrnuto.
Kurac mi se konačno digao.

[Deussex Machina]

Sveznajući, dakle s predumišljajem
Htjela je biti podrška sestri kod zubara tog jutra, ali ju je prehlada zadržala kući. Sestra je velika, ima šest godina pa bi joj za primjer i moral trebalo poslužiti da je ona, kao duplo manja, uspjela savladati te tegobe. Neka roditelji doručkuju, a ona će sestri napraviti frizuru i uručiti joj vjernog saputnika i njezino rame za plakanje - plišanu kravicu. Ona će za svoju prehladu lako.
Čula je zalupljena treća vrata od automobila i bilo joj je jasno da je nešto jako bitno izostavljeno. Bilo joj je jasno i šta kad je ugledala kravicu na naslonu sećije. Jurnula je i stigla prije nego su krenuli. Suva zima vani učinila je da obrazi na bljedunjavom i bolesnom licu djeteta porumene. Još je jednom zagrlila sestru i trk nazad u kuću pod toplu dekicu.
Probudila ju je policajka, što ju je odmah uznemirilo pa je se kao znajući zaplakala.
Saobraćajna nesreća s troje stradalih. Krivac vozač iz suprotnog smjera. Alkoholisan. Preživio, naravno.
Auto u dijelovima razbacanim po asfaltu. Puno krvi. I kravica. U devastiranom zagrljaju djeteta.
Eh, da samo nije bila prehlađena, ne bi ostala ovako sama - mislila je nekad poslije.
"Ako Bog postoji, moraće me preklinjati za oprost." (rečenica urezana u ćeliji logora Mauthausen)