Zadaćnice: 17. krug: Vrijeme

[Life on Mars]

U 16. krugu smo ponovno imali više sjajnih priča i dvoje pobjednika. Sabaa se očito tek zagrijala na radnu temperaturu za kreativu te je ponovno poentirala s pričom Grešnica, a povratnik iz dana starih Zadaćnica, Tomislav B, očito nije ni trebao puno zagrijavanja jer je odmah u povratničkom pokušaju (su)pobjednik s pričom Stan.

Sabaa je već pomalo navikla na pobjednike pa je Tomislavu prepustila postavljanje teme, no on je to na kraju ipak prepustio njoj istekom vremena koje si je sam postavio za smišljanje prijedloga. I što bi onda moglo biti smislenije već da pišemo o vremenu.

Sabaa kaže:

Ako slucajno Tomislav ne dode s temom, neka tema bude Vrijeme.

Sjajna tema podložna svakakvim interpretacijama na što se sve može odnositi, veselim se vidjeti što ćemo sve na nu dobiti.


Format natjecanja
- nakon otvaranja teme za objavu zadaćnica forumaši idućih 5 dana mogu napisati i u njoj objaviti kratku priču (priča treba imati naslov i biti duljine 500-10000 slovnih mjesta) *
- svaki forumaš može u jednom krugu objaviti najviše jednu priču
- po isteku roka, tema sa zadaćnicama se zatvara, a na temi s komentarima otvara se anketa u kojoj se dva dana glasa za najbolju priču
- pobjednik zadaje novu temu
- priče se pišu i glasanje se odvija u dobroj vjeri - nečasno ponašanje neće se tolerirati, a ako do njega dođe, voditelj natjecanja i podforumski moderatori postupiti će kako smatraju da je najbolje za natjecanje

Sustav glasanja
Kada u jednom ciklusu bude napisano i objavljeno:
- do 5 zadaćnica, glasamo za jednu od njih
- između 6 i 10 zadaćnica, glasamo za maksimalno 2 zadaćnice (tko želi i dalje može za jednu, no ako želi može i za dvije)
- između 11 i 15 glasamo za maksimalno 3 zadaćnice
- između 16 i 20 glasamo za maksimalno 4 zadaćnice
- više od 20 zadaćnica, glasamo za njih maksimalno 5

Pregled vezanih tema:

Komentari 17. kruga

Indeksna tema zadaćnica

Komentari Blic zadaćnica
Audio zadaćnice (snimljeni radovi iz prošlih krugova),
Pišem ti pjesmu,
Zadaćnice u ogledalu,
Zadaćnice 18+


* Ljetni mod je završio sukladno dogovoru i vraćamo se u tjedni ritam pisanja. Ako se pokaže da je to i dalje nedovoljno vremena, možemo pred njegov istek preko na temi za dogovore porazgovarati o produljenju.

[MMovca]

Devedesetsedma godina, kolovoška noć u srednjedalmatinskome mjestu. Tuga je mjesec prije dobila prvu menstruaciju i u tih je tridesetak dana sva propupala. Plaža je te godine bila drukčija, noge su joj lepršale po stijenju i gazile meko dok je u pupku osjećala migoljenje nekih novih čula.

Jutra bi započinjala ustajanjem zorom pa bi se popela stubama prema brdu i klečeći tiho molila. Sišla bi zatim ka moru i dugo plivala pa natrag u kuću pomoći s ručkom, otići po namirnice, čitati dok žari, opet u more. Nije imala društvo, nije ga trebala, Tuga je voljela samoću i nedjeljnu misu, zavjet koji je osjećala da će preuzeti čuvala je u sebi i povjerila ga samo karmelićanki koja ju je vodila i poučavala.

U kući ispod njihove nije tog ljeta dugo nikoga bilo, a onda se u jedno predvečerje pojavila obitelj iz Austrije sa sinom. Elegantni, gotovo nestvarno pristojni ljudi finih manira i taj mladić koji je večerima prebirao po klasičnoj gitari zaokupili su Tugu pa ih je kriomice promatrala, a kad je svirao, obuzelo bi je ono njezino što je skrivala od najranije dobi bojeći se sebe i grijeha. Nakon večernje molitve legla bi i osjetila kako joj tijelom struji žuborava potreba pa bi prste spuštala u gaćice i dugo se istraživala dok su joj grašci znoja od krivnje izbijali po čelu.

Nikad nije mislila, samo se predavala tijelu, ali u tim večerima u misli joj se uvukao mladi Austrijanac, njegova glava na njezinu trbuhu, njegovi prsti koji prebiru po njezinoj kosi, nije se mogla otkloniti mislima i svako je jutro sve više molila da bi otklonila grijehe večeri.

Dogodilo se tako nakon nekoliko dana da nije mogla od trnaca spavati pa se krišom zaputila prema moru tiho se iskravši. Na svome najdražemu mjestu skinula se i otplivala prema pučini u mjesečevo žalo, a kad je sjela na obalu nakon tog noćnog čišćenja, prišao joj je K. s gitarom u ruci i sramežljivo pitao bi li se družila.

Zbunjena, samo je kimnula pa su tako sjedili i gledali kako se more mreška dok je on tiho svirao. Pitao ju je voli li klasičnu glazbu pa su se našli u dugom razgovoru. Pričao joj je o konzervatoriju koji je pohađao i tako su svako veče sjedili, razgovarali, ponekad je pjevala uz njegovu pratnju, a prisnost koju su stvorili u njoj se oblikovala kao nježna ljubav.

Poljubio ju je četvrto veče, nježno i kratko i nakon toga bili su nerazdvojni po cijele dane, sjedili među odraslima, muzicirali. Svi su ih gledali onim prepoznavanjem lijepih doživljaja prve mladosti.

Prošlo je deset dana od toga poljupca i došla veče prije njegova odlaska pa su se okupili na terasi njezine kuće i družili, a kad su njih dvoje postali nevidljivi, on je uhvati za ruku i povede prema svojoj kući. U urednoj garaži smješten je bio mali krevet koji je čekao da ga poklone pa su na njega sjeli i držali se za ruke, a onda ju je poljubio, samo ovaj put drukčije, snažnije. Preplavio ju je osjećaj poznat iz najdublje intime, djelovao je umirujuće pa se sva prepustila makar ju je prošla misao da ne bi trebala, pogotovo kad ju je polegao i počeo ljubiti po vratu, grudima, pupku. Kad se počeo spuštati niže, strah joj je presjekao noge i počela se izdizati da ode.

Prošli su sati u njezinoj glavi od tog trenutka do momenta kad je razbijena lica i natučenih rebara izletjela iz prostora ostavivši ga da se previja od boli koju mu je zadala čekićem uhvaćenim u bljesku bistrine nakon što ju je po tko zna koji put nabio na zid bijesan joj vičući da je prokleta kurva koja se skriva iza molitve i nevinosti.

Kurva, koja će ujutro reći da je gadno pala, čuvati tu bol u sebi u nadolazećim godinama. Poslije nije dugo mogla zamisliti odnose. Nikad odmah prepuštena, imala je izljeve bijesa, a trauma bi joj se vratila kao munja, trebalo je uvijek strpljenja i vremena da se opusti. Nikomu nije vjerovala. Molitve su utihnule, a zavjet, što od sramote, što od ljutnje na Oca, nikad nije zaživio.

Prošlo je mnogo godina njezina života prije nego što se prvi put prepustila bez otpora, razlivena se pružala bez krivnje i onih njegovih riječi.

Udahnula je zrak prvi put ne osjetivši podsjetnik na napukla rebra te noći, došlo je vrijeme da prestane biti kurva.

[Templarski red]

NAJBOLJI LJUDI

Svakom se u životu dogode najbolji ljudi, ali to nikad nije u najbolje vrijeme i to samo zato što je upravo to najpristojnije što si možemo lažno reći, a da instinktivno ne povratimo čitav život kroz oči, nos i usta. Tako smo našli izgovor za ostanak na cestama koje dobro poznajemo, a najbolji ljudi se ne zaustavljaju na poznatim cestama. Oni se nalaze u divljini naših misli, tamo gdje rijetko zalazimo s nekim, osim sami sa sobom, obično u raskoraku između dvije rutine. Svojim velik koracima prolaze kroz sve naše koliko god to duboko i skriveno bilo, ništa ne odnose već samo rašire ruke u tom hodu, opuste prste i vrhovima jagodica zaglade naše temelje. U tom trenutku čitavi gradovi se znaju srušiti, ponornice ponovno postaju rijeke, mora kroz vulkane izbacuju nova kopna, a ljudi koje smo poznavali, napokon postaju stranci.

Novi svjetovi se otvaraju, odluke vise kao inje pod olukom i na nama je da napravimo korak u dubok snijeg. Pustimo li vrijeme, ono će ih otopiti i postat će lokve propuštenih prilika. S najboljim ljudima za nas i vrijeme samo od sebe postaje najbolje za sve ono nedosanjano, nedostojno društvenih normi i odloženo na periferiju, a upravo to periferno najjasnije ocrtava sav potencijal našeg bića. Trenutak, kao točka u vremenu, ima potencijal čitavog života ako je u njemu sadržan susret s najboljim ljudima.

[Sabaa]

Nikada nisam ovo nikome ispricala. Ni sama nisam sigurna vjerujem li da se sve bas tako dogodilo, no vrijeme ce pokazati istinu. Vrijeme uvijek dode na svoje.
No krenimo redom.

Kada sam imala 14 godina upoznala sam samu sebe. Upoznala sam dijelove sebe koje rijetko tko upozna u tako mladim godinama. Ali to tada nisam znala.
Sve je pocelo jedno kasno popodne u parku dok sam setala psa. Ona je izronila izmedu drveca, bacajuci granu veseloj mjesanki. Unatoc razlici u godinama brzo smo se sprijateljile. Moj pas je bio odusevljen vise njom, manje njezinom kujicom, no igrali su se skupa. Ja sam pak posve bila ocarana njome. Nitko me nije razumio kao ona, nitko nije postavljao pitanja koja je ona postavljala, nitko mi nije pomagao razgovorom, bez ispraznih savjeta, kao ona.
Svako popodne, u isto vrijeme kruzile bi po parku, setale i razgovarale. Ubijale vrijeme, kako je to ona zvala. Bila je fascinirana vremenom. Koliko je proslo od naseg zadnjeg razgovora, koliko je preostalo dana u mjesecu, koliko tjedana do kraja godine. Pamtila je bitne i nebitne datume, nikada nije kasnila. Uz nju sam se i ja navikla da nikada ne kasnim. Uz nju sam i ja pocela pamtiti rodendane, godisnjice, vazne i nevazne datume. Uz nju sam tocno znala koliko jos dana do srednje skole, koliko mjeseci u svakoj skolskoj godini, koliko tjedana do ljeta, koliko dana do 18. rodendana. Kao i svaka prava tinejderka godila mi je pomisao da sam tako zrela i razborita da mi je najbolja prijateljica postala jedna starija, zrela, iskusna zena. Kao i svatko u toj dobi, zeljno sam upijala znanje i iskustvo koje je ona posjedovala. Pocela sam se sminkati u srednjoj skoli. Malo rumenila, maskara i smeda crta oko oka, bas kao ona. Vjecito u trapericama i prevelikim majicama, bas kao ona. Vojnicke cizme zimi, tenisice ljeti, kao ona. Nikada nisam zapalila cigaretu jer ni ona nije pusila. Kad mi je uginuo pas, nisam plakala, jer ne bi ni ona. Samo sam svima govorila da mu je iscurilo vrijeme ovdje, i da cemo se opet nekada sresti, u jednom od iducih zivota. Njene rijeci.

Vrijeme je prolazilo i meni se sve vise blizio 18. rodenadan. 3 dana, 17 sati i nesto minuta. Punoljetnost mi nije puno znacila, osjecala sam se vec odavno odraslo, prijateljujuci s njom. Ona je bila uzbudenija od mene. Na moj rodendan nasle smo se u parku, gdje je i zapocelo nase prijateljstvo. Poklonila mi je kalendar. Rucno crtan, isprintan kalendar za iducih 20 godina. Zaokruzeni su bili bitni dani. Neki crvenom, neki crnom tintom. Rekla mi je da je vrijeme sve sto imam, i da se pripremim. Nije mi rekla za sto. Znala sam da je nakon toga dana vise necu vidjeti i da je nase vrijeme isteklo. Do iduceg zivota, iduceg kruga. Zagrlila me i poljubila. Kroz suze sam gledala kako odlazi u maglu, i nestaje medu drvecem.

***

Od tada je proslo dvadeset godina. Dobro sam upamtila datume na njenom kalendaru, crvene, a posebno one crne. No ni na jedan od tih datuma nisam plakala. Jer mi ne placemo. Razlog sto ovo sada pisem je jucerasnji datum. Jedini zaokruzen zelenom bojom. Zeljno sam ga cekala, no cijeli taj dan se nije nista posebno dogodilo. Kasno popodne sam izvela Donu u setnju. Dok je jurila za bacenom granom, prema meni se zaletio veliki pas. Pun odusevljenja bacio se na mene. Njegova vlasnica je stigla trenutak kasnije, a ja sam zapanjeno gledala u vlastito lice.

[Louise Hay]

Potraćeno vrijeme

Mario je bio jedan od onih ljudi za koje bi se govorilo da kradu Bogu dane. Zagazio je u četrdesete no tratio je svoje postojanje kao da ima svo vrijeme ovog svijeta.
Ujutro birtija, pelinkovac jedan, drugi , treći. Gnjavio bi konobaricu sa svojim ispraznim pričama o tome kako njegovo vrijeme tek dolazi i kako će jedan od ovih dana zgrnuti hrpu novaca.
„Vidjet ćeš, Kristina kad uletim ovdje sa tamburašima,a novci će letjeti kao perije“ frfljao je omamljen alkoholom i snovima o nestvarnoj budućnosti koja samo njega čeka da ju osvoji.
Naravno, nikad ništa nije poduzeo da napravi nešto od svog života, živio je za deseti u mjesecu kad bi mu sjela mirovina koju je naslijedio od oca koji je poginuo braneći domovinu dok je on bio mala beba.
Čim bi podigao tih nešto više od tisuću i pol kuna odmah bi se uputio u dobro poznati kvartovski kafić, sjeo bi na šank,tamo bi provodio minute, sate i tako svaki dan dok ne bi potrošio i zadnju lipu.
Nakon toga snalazio se skupljanjem boca koje bi mijenjao za kune i koje bi onda opet mijenjao za pelinkovac.
Nije imao dom nego je spavao gdje je stigao, nekad na tvrdoj klupi kolodvora, nekad u kakvoj napuštenoj kući.
Unatoč njegovim pričama kako će jedan od ovih dana se skockati i promijeniti svoj život, činjenica je da mu je takvo besmisleno postojanje zapravo najbolje odgovoralo. Zatvoreni krug šank-pelinkovac-kolodvor je bio život po njegovoj mjeri. Nije želio niti trebao ništa više.

Njegovo postojanje zapravo je tek bilo uzdrmano kada je desetog jednog mjeseca jedne godine on došao na bankomat, a sa računa ga je podrugljivo gledala nula. Nula jednaka njemu smijala mu se sa bijelog papirića, izazivala ga je i provocirala.
Uzrujano je ušao u banku i odmah s vrata počeo se derati na službenicu kao da je ona kriva za to što je on nula i za to što mu je na račun umjesto nešto više od tisuću ipol kuna sjela jedna obična nula.
Nakon provjere i nekoliko poziva na mirovinsko službenica mu je ljubazano objasnila da mu je mirovina ukinuta u isto vrijeme teškom mukom zadržavajući uvježbani osmjeh na licu koji je htio pobjeći daleko od smrada koji se širio oko Maria.

Mario je bijesan izašao na ulicu, bijes je u grašcima znoja curio niz njegovo naborano čelo dok je pokušavao smisliti kao doći do novca. Jer bez tih tisuću i pol kuna on ne može zatvoriti krug šank-pelinkovac-kolodvor i prvi puta život mu se učinio strašno neizvjestan.
Skrenuo je u jednu od malih, sporednih uličica u nadi da će u kantama za smeće pronaći koju odbačenu bocu da do kraja dana skupi bar za dva tri pelinkovca, ali je umjesto na boce nabasao na čovjeka koji je taman prolazio.
Nije puno razmišljao kad mu je prosiktao da mu da sav novac koji ima, i kad je taj uredno obučeni i počešljani čovjek pružio otpor Mario je još više pobjesnio, oborio ga je na pod i uhvatio objema rukama čvrsto za vrat.
Ovaj ga je gledao molećivim pogledom koji je polako prelazio u pogled užasa dok je nogama bespomoćno klatario po podu.
No Mario se nije smilovao, gledao ga je ravno u oči dok je sve jačim stiskom cijedio život iz njega, i napokon kad je prestao topot petama od prljavi pločnik , kad je grgljanje utihnulo, tek tada je maknuo ruke sa njegovog vrata.
Brzo mu je ispremetao džepove, u njima našao tek tristotinjak kuna, dovoljno za dva dana, pomislio je rezignirano i uputio se prema svom omiljenom šanku.
Uz pelinkovac život će opet imati smisla i ponovo će biti u svom dobro poznatom krugu.
Kasnije te večeri, olakšan za 200 kuna, neopterećen savješću i opijen alkoholom teturao je prema klupici na autobusnom kolodvoru.
Stropoštao se na prvu slobodnu i zaspao snom pravednika, još jedan dan iza njega, potraćeno vrijeme rekli bi neki, odličan život rekao bi on.

Probudio ga je čvrst stisak oko vrata i nedostatak zraka, šokirano je otvorio oči i počeo mlatarati nogama u paničnom pokušaju da dođe do daha.
Iznad njega, poznat prizor. Plave, ledene oči, neobrijana brada, masna i nepočešljana kosa, taj čovjek stišće ga za vrat i ne pušta.
U panici shvaća da se nalazi u prizoru koji se odigrao u mračnoj, sporednoj uličici dan prije samo se nekim čudom našao u tijelu tog jadnika kojeg je udavio radi tristo kuna.
Grglja i pokušava sam sebi reći,stani čovječe, udavit ćeš me, moli pogledom da stane, jer sam sebe ubija kako mu to nije jasno.
Osjeća neizdrživu bol u grkljanu, pluća pucaju u nedostatku zraka, a panika preuzima cijelo njegovo biće jer shvaća da mu je vrijeme isteklo i da upravo cure zadnje sekunde njegovog postojanja.
Kakva ironija, kakvo potraćeno vrijeme, pomislio je u zadnjem trenu dok mu se duša rastavljala od tijela, a pogled ostao zauvijek prikovan na plave ledene oči.

[californiamen]

Ukoliko mi nismo predvidljiv rezultat evolucije, onda ona nije algoritamski proces. (Daniel C. Dennet)

Ako čast drugih u razgovorima sa samim sobom isto tako ne čuvamo kao i kada javno govorimo, tada smo nepristojni ljudi. ( F. Nietzsche) 1)
------------------

Uvod ( predgovor)

Uvijek se događa, tijekom naših kratkih života, da čast drugih ( ili zavidnost drugima), ne čuvamo zbog sebeljublja, zbog egoizma, zbog cinizma, zbog taštine, zbog toga što su te situacije svakodnevne pa onda opraštamo sebi ( jer tumačimo sebi: da su to svakodnevne) – a trebali bi. Strogo, i bez iznimaka. Jer zašto, zapravo, opraštati sebi, a ne opraštati drugima?

Zašto – labirint ( u vremenu i prostoru)? Zašto je to - važno? U svom proročkoj priči „Dva kralja i dva labirinta„ Jorge Luis Borhes je govorio da nema razlike između čitanja priče i našeg doživljavanja priče, da je sve pustinja, da je sve metafora života, da je sve zagonetka, da je sve intelektualna zaigranost. Samo treba shvatiti, doživjeti, osjetiti. Naravno, i probiti se kroz (labirint ) pisca i njegove ( skrivene) intencionalnosti. I njegove ( znakovite) priče, koju upravo počinjemo.

Početak priče

Situacija u uredu – je upravo: svakodnevna. Magijska. 2) Raditi polako. 3) On je pogriješio kada je joj je davao nepotpuni ( nestručni) pravni lijek na njeno pitanje. On nije znao za taj isuviše važan dopis što ga je kod sebe držala upraviteljica. Ipak je davao pravni odgovor njoj, jer je mislio da je ona u pravu. Samo mislio. Ništa znao. Nakon toga izbila je svađa između njih dvije ( bez upraviteljice) o obimu poslova. On se umiješao jer je mislio da on ima pravo znati i davao je svoje tumačenje zakona. Upraviteljica se tada umiješala jer je ona znala za taj dopis ( koji nije davala nikome). Zašto – to samo ona zna, i u tome je u pravu. Nedvosmisleno. Pravno. Tada je jedna od njih dvije svađalice rekla ( ona prva (4)) da je ona druga ( bez njezine nazočnosti), rekla da je - on postavljen na krivo mjesto ( ovo je važno za nastavak priče!), da je čovjek bez znanja i da ništa ne radi. On se prkosno nasmiješio i ( naravno: polako) rekao da će to provjeriti. Tada je pitao ovu drugu svađalicu da je li to i zašto je to rekla? Da on nikada nije ulazio u njene okvire posla, niti davao svoj sud o obimu njenog posla? Ona je rekla da to nije istina. On je rekao da je to rekla prva svađalica, ( ako želi provjeriti navod neka pita upraviteljicu). Druga svađalica se naravno – za to nije odlučila, ali je ipak zaustavila prvu i rekla da zašto je to ona rekla, da ona ničim nije spomenula njega? Prva svađalica je rekla da ona to nije rekla.

Sredina priče

Druga svađalica je, tada, zaustavila njega i pitala da li se prva svađalica ispričala? On je rekao da nije, što je nepobitan dokaz da je - on u pravu. U tom trenu nastupila je njegova Pobjeda. 5)

Kraj priče

Shvatio je: sve je labirint 6). Sva živa bića trebaju razmnožavanje i nestajanje. Pobjeda je u tome. Sebičnost je utkana u kožu od vremena prekarotida, iz nje sve proizlazi. Pa i ova, naoko pretenciozna, kratka priča.

Pogovor ( kratke priče)

Dana, 2. 9. 2020. g., pred nadolazeću Apokalipsu, u Knjigu svijeta 7), napisao: californiamen 8) , orakul 9), u Hotelu California. Što je zapravo: labirint ( vremena i prostora).

____________

Napomene ( fusnote):

1 – Friedrich Wilhelm Nietzsche (Röcken, Prusija, 15. listopada 1844. - Weimar, 25. kolovoza 1900.) njemački je filozof, pjesnik, skladatelj i klasični filolog, pred smrt, u napadu ludila, zagrlio je konja na trgu Carla Alberta, Turin, i tako spriječio njegovo mučenje i bičevanje.
2 – okultno, „Sve je magija ili ništa.“, Novalis, Fragmenti, ( 1798.-1799.)
3 – „Sve raditi polako. Podigla je polako svoju čašu, brižljivo ju ogledala, zatim polako suknula i držala u zraku, prije nego što ju je pustila na stol. Polaganost je dala svemu značenje. Činila je sve kraljevskim. Sjećala se, kako su svi nesigurni i zabrinuti ljudi, koje je ona poznavala, skakali i grčili se, vrtjeli se i trčali. Radeći sve polagano, prisiljavajući na to samu sebe, osjećala je novu vrstu sigurnosti. Ne zaboravi, rekla je sama sebi, nemoj nikad ovo zaboraviti. ( J. Stainback)
4 – ljubavnica, spolna magija – „Spol je najveća i prva magična sila prirode“ ( P.B.Raindolh, Magia sexualis, 1952.)
5 - „Vojna apoteka duše: što je najsnažniji lijek? Pobjeda.“ ( F.Nietzsche)
6 – labirint, et. grčki = kuća dvostruke sjekire, pelazgijski = šupljina u stijeni; neki arheolozi smatraju da je vjerojatnije da je labirint bio umjetna spilja
7 – „Svemir je golema knjiga i sva su pismena te knjige uglavnom ispisana istim crnilom i prepisana na Vječnu ploču božanskim perom. A ta onostrana pismena, što će reći, sva stvorenja, privremeno zgusnuta u božanskom sveznanju, božanskim dahom siđoše u prve redove te iz njih nastade i oubliči se u oku prvi Svemir.“ ( Ibn Arabi, Otkrovenje iz Meke)
8 - ekstaza, = grč. izvan, stanje; stanje svijesti doživljeno kao odjeljivanje duše od tijela, kao sjedinjavanje duše s načelom. Oblici: skupna, morbidna ekstaza, mistična, šamanska.
9 – orakul, et. orare = govoriti, raspravljati. Izrijek boga ili diviziranog heroja, osoba koja izriče dotične riječi, mjesto gdje se to izriče.
____________

Literatura:
1. Darwinova opasna ideja - Evolucija i smisao života, Daniel C. Dennet, 2020.g,
2. Otpori kritičkom mišljenju, Đ.Šušnjić, 1989.,
3. Rječnik ezoterizama, Pierre A. Riffard, 1989.,
4. Volja za moć – slučaj Wagner, F.Nietzsche, 2006.,

[CandyCane]

Darko je bio jedan od onih koji stalno kasne. Znate sigurno bar jednog takvog, koji se ne pojavi u dogovoreno vrijeme, pa kad ga nazovete da pitate jel stiže viče da kreće. Ali pod tuš.

Kasnio je na sastanke s djevojkama, na fakultetska predavanja i predstave, na tulume bi stigao kad su svi već bili po gasom. Od problema zbog kašnjenja spašavali su ga široki iskreni osmijeh, spremnost da pomogne svima i brza vožnja.

Svojoj budućoj supruzi Maji također je zakasnio na prvi dejt. Ona tome nije odmah pridala neku važnost, ali kad su prvi put išli na zajedničko putovanje čekala ga je pred vratima potpuno sprema čitavih sat i pol i nije mogla doći k sebi.
- Dobro, pa zašto si zakasnio?
- Hej, čuj, pa gužva je u prometu u ovo doba.
- Znam, baš zato samo se i dogovorili da krećemo u šest ujutro.
- A gle, nisam stigao.
- Pa kaj si radio?
- Prvo sam bio na wc-u, pa sam se brijao, a onda sam išao pod tuš. Poslije sam čekao da se mlijeko ugrije da mogu doručkovat i jednostavno mi je bilo premalo vremena za sve.
- Ok, al zašto onda nisi ranije ustao, znao si što sve moraš obaviti?
- Da, trebao sam, ali nisam znao da će mi trebati toliko vremena za sve. A onda još i gužva….

Maja nije znala što da misli. Bilo joj je strano njegovo poimanje vremena, kao da je ono beskonačan resurs, a tempo kretanja kazaljki rastezljiv pojam, ovisan o interpretaciji osobe koja ih gleda.

Njihov je brak u svemu bio skladan, osim svađa oko kašnjenja. Prvo se vrijeme čudila, zatim se ljutila smatrajući da su njegova kašnjenja izraz nepoštovanja. Dogovorili bi se tako da idu kazalište, ona bi se otišla spremiti, a on skoknuo baciti smeće. Ona bi već imala kompletnu šminku i frizuru, a njega još ne bi bilo. Vratio bi se u kuću 10 minuta nakon vremena u koje su se dogovorili da kreću jer je u međuvremenu pomislio da bi trebalo očetkati psa, pa je to i napravio. Bijesno bi ga gledala, tako nalarfana u donjem vešu preko kojeg je još samo trebalo navući haljinu, kako veselo zviždukajući odlazi pod tuš. Potom bi izlazio vičući: Evo, gotov sam, krećemo, di su mi čarape? Onda je nastupao Majin "najdraži dio", bijesna vožnja, psovanje sporih vozača i trk u štiklama do kazališta. Uletjeli bi bez daha, pažljivo nanesena šminka otapala se pod grašcima znoja koji su probijali uz rub kose, a ako bi predstava još i mrvicu kasnila, on bi se nagnuo prema njoj i slavodobitno rekao: Vidiš da smo stigli!

Fazu ljutnje zamijenili su pokušaji preodgoja. U tančine bi mu izložila što se sve treba napraviti i zadala vremenske okvire. Klimao je glavom, i prihvaćao, slažući se da je kašnjenje glupa navika i da mu je žao što ga ljudi kao takvog percipirao, iako sada kasni puno manje nego ikad prije. A potom bi ga zaokupila sitnica, nešto što je ocijenio važnim i hitnim, i raspored bi se raspao. Krivo je procjenjivao da mu za nešto treba "samo 5 minuta" iako je Maja u startu jamrala da nema šanse, da je to najmanje 20 minuta. Nekad bi ispala i 3 sata.

Ništa se nije promijenilo ni kad su došla djeca. Maja je pokušavala predvidjeti moguće zamke i začepiti sve rupe kroz koje bi vrijeme moglo iscuriti, preuzimala nekad i više posla nego što je možda trebala, nadajući se da će ta žrtva rezultirati time da će baš danas biti dan kada će ona nekamo s njim gospodski stići na vrijeme, možda čak i mrvicu ranije. Uzalud. Nije pomagalo ni kad bi se ona prepustila njegovom tempu, jer bi im često propali planovi i na koncu su svi bili žalosni, i njih dvoje i djeca. "Krećemo u osam" često bi značilo da se tek kreće pakirati u osam i onda bi već iznerviranoj Maji (koja je bila spremna u osam) rekao da moraju prije definitivnog polaska još svratiti u poštu, željezaru ili u neki dućan s tehničkom opremom. Uvijek kad je trebala nekome javiti u koje vrijeme stižu imala je grč u želucu. Optuživali su se međusobno, on nju što ne zna biti spontana, ona njega da ga nije briga za druge. Kako to obično biva, njezin presing rezultirao je time da je on bio još sporiji i neorganiziraniji, a ona sve napetija, kontrolfrikuša.

- Ti ćeš i na svoj sprovod zakasniti! - znala mu je reći.

S vremenom se ipak nekako i opustila. Rekla bi mu dijete ima trening u 11, a bio je u 10. Pitala bi ga u koje vrijeme kreću iz vikendice prema doma, pa tome u glavi nadodala još dva sata i tome prilagodila svoj raspored.

Jedne ga je nedjelje čekala, trebao je doći s puta i nikako se nije pojavljivao. Nazvala ga je da ga pita kad dolazi.
- Pa rekao sam ti, sutra, u nedjelju!
- Darko, danas je nedjelja!
- Danas je subota!
Zakolutala je očima i uzdahnula u telefonsku slušalicu: Nedjelja je Darko, ti si skroz prolupao!
- Oprostite, gospodine - čula ga je kako se obraća nekome sa strane - koji je danas dan?
- Subota.
- Eto vidiš Majo, subota je! Vidimo se sutra ljubavi.
- Znači tek sutra dolaziš?
- Pa da tako ti i rekao.

Završila je zlovoljno razgovor, misleći kako nije dosta što opet mijenja planove, nego je još i otvoreno zajebava u suradnji s drugima. Ipak, bacila je kratki pogled na mobitel i jasno je pisalo: ned 30. kolovoza 2020.

Ujutro kad je odlazila na posao Darka i dalje nije bilo. Oko podne je zvonio mobitel.
- Di si? - pitao je.
- Kako di, na poslu!
- Na poslu, u nedjelju?
- Ajd Darko, dosta. Nisam uopće raspoložena. Čujemo se.

Za pola sata telefon je opet zvonio.
- Majo, ja sam pred tvojom firmom i sve je zatvoreno. I, ne znam što je to s tobom, ali danas je nedjelja. Gledam na mobitelu i piše: ned 30. kolovoza 2020.
- Nešto si sprčkao na mobitelu, jer danas je definitivno ponedjeljak, sjedim s kolegicom u sobi, i uostalom…ne vidim ti auto pred firmom!
- Kako ne vidiš, točno sam preko puta ulaza, ali ulaz je zatvoren.

Maja je gledala točno preko puta otvorenog ulaza, ali tamo je bio samo kokičar sa svojim štandom.

- Darko…

Maja je tada shvatila da je Darko uspio toliko rastegnuti subotu, 29. kolovoza 2020., da sad kasni za kalendarom cijeli jedan dan i da će mu doista uspjeti zakasniti čak i na vlastiti sprovod.

[Wikiceha]

"Zaljubiti se znači stvoriti religiju koja ima nepogrešivog boga."

― Jorge Luis Borges, Sastanak u snu


Daniela je imala prekrasnu crnu kosu. Dugu do guze. A ispod toga je bila savršena figura, svaka krivulja na svom mjestu.
Hodali su već godinu dana, lagano je dolazilo vrijeme odluke. On se vjerojatno htio još i dalje zajbavati, a ona je već lagano htjela postati majkom.
Biološki sat koji lagano otkucava i panika koja izlazi iz njega. Manjak racionalnosti, jednostavni primalni nagon.
Mali, slatki, cakani kikići....

Nije bila cura koja će natjerati strah u kosti svojim pogledom, lažnim pričama o završecima bez osnove, niti neplaniranim postajanjem majke. Rađe bi bila solo mama, nego s nekim tko nije želio to dijete.
Nije bila luđak.
Njezin pogled u tim pričama je bio onaj blagoteleći, zaljubljeni...
Ali htjela je i djecu, i to što prije. A to vjerojatno nije bio njegov plan. Možda je bio premlad, tek je koju godinu bio stariji od nje.
Nisu još upoznali ni starce jedni drugima, ali ona je bila zrela za korak naprijed.

Bilo bi idealno da se može, kao u Borgesovom Tajnom čudu zamrznuti svoje vrijeme, obaviti sve što treba, makar i imaginarno, složiti cijelu priču, a onda "popiti metak" sadašnjosti ili budućnosti. U svim slučajevima, vrijeme račvanja je bilo sada.

Znala je da je on bio dobar, savršen za nju u svakom pogledu. Ono što je željela i trebala.
Ali vrijeme je bilo ono što im je nedostajalo.

Neće raditi budalu od nje, zavlačiti je u vječnost, furati paralelke ili šarati okolo. Vidjela je to svojim velikim okicama, u tom svom zaljubljenom, blagotelećem pogledu s početka priče.

No vrijeme je isteklo.
Noć prije rođendana je bila noć prije prekida. Vrijeme u kojem je jasno svima da je gotovo. Seks u kojem ne postoji sutra...
------------------------------------------------------------------------

Ponovno ga je vidjela za par godina.
Pozdravila, popričala s njim, ugodan je razgovor bio.
S njima je bio i njezin sin.
Poruka koju mu je uputila je bila kratka, ali jasna.

Budalo, moglo je biti tvoje.

[Edmond Gift]

Vrijeme

Vrijeme je danas tako čudno. Na svakom koraku, krivi ideali. Ljudi puni jala, prijezira. Poput pustinjaka hoda čovjek stazom i gleda taj svijet osoba koje su prestale biti ljudi. U mikrokozmos, prostranstvo pijeska ga povuče. Tada se zagleda, i zapita. Inteligentni se drže. Jer su 'načitani'. Ispraznim romanima bez srca. Moderni su. Slijede trendove. Glave toliko lako uvredljive, neponizne. Nadute. Forumi puni oholosti, ponižavanja. Ceste pune srditih i agresivnih osoba. Jer 'to je moj život' govore i misle; jer 'ja moram biti na prvom mjestu'. 'Ja i samo ja'. Nitko ne smije dirati moju privatnost. Ne daj Bože. Privatno je i upitati nekog danas "kako si". Da ne bi slučajno dobro nešto učinio bratu svome, susjedu svome. Ne daj Bože. Hladnih li ljudi. Gradovi puni hladnoće i ustajalih zidova što zadahom prolaznosti bude bescjenje vremena bačeno u vjetar. Usta samohvalna, povlađuju zlo, kritiziraju dobro. Drže se pamentima. Čitaju pjesme u prozi, a one u duhu izrečene, ni ne razumiju, strane su im; nestvarne. Smiju se u ruganju. Smiju se kao ludi. Bez razuma, bez srca. Svuda oko nas. "In" je biti samopouzdan. Da ne bi slučajno progovorio srcem; pa da se srce očito ne vidi. Da ne pokaže svoju ranjivost. Jer to nije cool. Jer "odbija", takve "popularne" ljude. Čovječe dragi. Koje društvo. Kako to da mene to ne odbija, one slične meni. Ima nas, znam. Nikada, kao da se nisu zapitali. Vrijeme je danas tako čudno. Prići nekome je čudno, jer si iskren, neposredan, direktan. Čude se; ako tajming i način nije dobar. Nisi vrijedan. Nisi vrijedan čak niti pričati s njime na "njegovoj razini". Kultura promocije smrti, stavlja komfor ispred čovjeka. Agresivni zagovaratelji slobode, ne žele biti ni blizu onih koji razmišljaju drugačije. Živjela demokracija. S druge strane, predstavljanje doma i domovine od strane drugih, kao vrhovni odraz identiteta osobe. Kako žalosno. U prsa se busaju patriotizmom. "Al' ne zna primitivizam, Šta je to minimalizam". Gdje je nestao čovjek? Izgubio se u vremenu. Vremenu hladnoće. Vremenu iskrivljenih vrijednosti. Vremenu sljedbenika bapskih horoskopa i kako će ti pasti grah, kao duhovnog "odgajatelja". Tisuće sljedbenika u moru, bezglavih tlapnji. Istih koji se drže tako naprednima. Duhovno se traže, a da ni ne znaju, a žive kao hedonisti i robuju primitivnim počelima svijeta. Moderni su, "in", pametni. Koriste fraze miješajući engleski i hrvatski dok drugima spočitavaju nepismenost. Jer to je cool. Novi stan, nova fasada. Makar ona na licu, da još ne-oholije ne odgovori bratu svome. Vrijeme je danas iskrivljeno kao vrijedni cvijet koji pada iz ruke, kojeg vjetar nosi, da padne kao da se nikada rodio ni nije. I poput pustinjaka, promatra zemlju, nadajući se ljepšem vremenu.

[Life on Mars]

Vorteks


Ovaj dnevnički upis pišem na drevnom pisaćem stroju i to na listu papira skupo plaćenog krijumčarima. Pisanje izvan Holosvijeta je jedina mala šansa da ga cenzori neće uočiti i ukloniti. Ako ga čitate, to znači da papir nije uništen, ali i da moj plan nije uspio. Bit ću kratak jer sve mora stati na jedan list. 

Prvo i najvažnije, vremenski pištolji zaista postoje. Igrom slučaja sam došao u posjed jednoga kada sam slučajno spriječio već započeti pokušaj grupnog silovanja mlade djevojke iz najviše kaste. Naivna tinejđerka puna utopističkih ideja o ljudskoj dobroti i jednakosti je u potrazi za "stvarnom zabavom bez ograničenja" isključila sigurnosne postavke programa, prokrijumčarila se na -4 etažu Holosvijeta i posjetila noćni klub. Deset minuta kasnije već se batrgala na podu wc-a gdje su je dvojica držala, a treći joj je taman namjeravao pokazati kako vješto koristi svoj sirotinjski holoponos. Tada sam zbog potrebe za mokrenjem u WC uletio ja s upaljenim snimanjem holoiskustva. Snimanje koje mi je platila novinska agencija za koju sam radio kao dio reportaže o noćnom životu donjih etaža Holosvijeta. 

Djevojčin djed je gospodin Asuka, jedan od vlasnika Hranjivih pločica. Toliko je bogat da u svojoj kući posjeduje čak i bioničku vitrinu u kojoj može uzgojiti pravu salatu i luk, možda čak i papričice. Gospodin Asuka se u životu veseli samo svojoj jedinoj unuci pa mi je u naletu zahvalnosti prepustio unajmljeni vremenski pištolj i sve četiri tahionske kapsule koje je imao. Učitane upute su bile opsežne, ali najvažnije se može svesti na sljedeće:
1. Dozvoljeno je i omogućeno putovanje samo u budućnost. Putovanje u prošlost se zbog opasnosti kreiranja vremenskog vorteksa kažnjava smrću. Bez iznimki i bez suđenja.
2. Nakon kalibracija pištolja na izabrano vrijeme u budućnosti te ubrizgavanja kapsule, putnik se dematerijalizira u ovom vremenu i materijalizira na istom mjestu u vremenu koje je podesio. 
3. U drugo vrijeme ne može prenijeti ništa osim sebe samog. Tamo se stoga dolazi gol i bos te se prvo mora pribaviti prikladna odjeća i svemirsko odijelo. Isto tako, ništa ne može prenijeti natrag kad nakon 36 sati tahionska kapsula prestane djelovati. 
4. Ako putnik umre ili pogine u krivom vremenu, tahionska kapsula će se samouništiti i odmah po nastupanju smrti vratiti njegovo tijelo u početno vrijeme. 

I to je sve. Nije bilo objašnjenja načina rada vremenskog pištolja, kao ni razloga za zabranu putovanja u prošlost. Samo je u fusnotama uputa bilo navedeno da je regulacija vremenskog putovanja napravljena sukladno uputama Priručnika za naprednu temporalnu mehaniku  i strogih preporuka 7. proširenog izdanja Filozofije puta kroz vrijeme.

Ni nakon mjesec dana pretrage svih holoknjižnica u koje sam uspio upasti nisam našao nikakvih tragova spomenutih knjiga. Prema riječima gospodina Asuke, većina vremenskih putnika iskoriste kapsulu za posjetu bližoj budućnosti kako bi upamtili nešto što će im po povratku dati priliku za bolji život u sadašnjosti. No mene to nije zanimalo, moja dobrobit je nevažna. Važno mi je samo pokušati vratiti svijet u bolju situaciju: u vrijeme kad se jelo organsku hranu, kad se izvan stana moglo izaći bez svemirskog odijela, možda čak i u vrijeme kad su u morima i oceanima još živjele ribe. Bio sam uvjeren da ću, ako budem mudro koristio svoje kapsule, uspjeti u budućnosti saznati za tehnologiju koja će spasiti naš uništeni okoliš. 

Prve tri kapsule sam nažalost gotovo u potpunosti protratio. Ako išta, postalo mi je jasno da budućnost nije dobra ni za koga osim za ljude koji su dovoljno bogati za provoditi sve ili većinu vremena u gornjim etažama Holosvijeta. Izvan Holosvijeta, stvarnost je postala još gora i tu ni milijarde kriptošilinga više nisu pomagale. Ipak, kao što sam napisao, moje kapsule su bile samo gotovo u potpunosti protraćene. Ono malo što nisu odnosilo se na zadnja 3 i pol sata treće kapsule. Tada sam pretražujući ekološki odjel velike honkonške holoknjižnice budućnosti naletio na greškom odškrinuta vrata odjela za metaliteraturu. Priručnik za naprednu temporalnu mehaniku nisam uspio naći, no našao sam 3. prošireno izdanje Filozofije puta kroz vrijeme. S knjigom pod rukom sam se iskrao natrag u otvoreni odjel i krenuo čitati najbrže što sam mogao. 

Da skratim jer mi ponestaje papira: putovanje u prošlost je najstrože zabranjeno jer postoji neprihvatljivo velika opasnost stvaranja vremenskog paradoksa koji bi kreirao procjep u prostor-vremenu, a zatim i vremenski vorteks. Kad se vorteks jednom stvori, on jede prostor- vrijeme najmanje do točke prvog uspona tehnološke civilizacije, odnosno do uspona koji je posljedično doveo do kreiranja vremenskog stroja. Dakle nakon vremenskog paradoksa slijedi uništavanje svega poznatog i povratak barem na razinu prvobitne zajednice. U ekstremnim slučajevima velikog nekontroliranog zaleta vremenskog vorteksa, moguće je čak i uništenje do samog početka Svemira. U daljnjem objašnjenju Filozofija se poziva na metapodatke koji nedvojbeno pokazuju na barem jedan vremenski vorteks u povijesti Zemlje. Tada je drevna civilizacija Atlantide pometena vorteksom kojeg je izazvala majka poludjelog suverena. Ona je, nesvjesna opasnosti od vorteksa, otputovala u prošlost i ubila vlastitu majku prije nego što ju je rodila. Sebe se u prošlosti ne može ubiti i ideja joj je stoga bila sprječavanje vlastitog rođenja pa zatim i rođenja svog sina. Time je željela osujetiti i njegov postupni mračni rast u tiranskog vladara. No vremenski paradoks kreirao je vrtlog koji je stvar riješio na drastično gori način, a cijenu je platila cijela civilizacija. 

Dvije godine nakon čitanja zabranjene knjige usmjerio sam sve svoje resurse u pokušaj uklanjanja blokade sa vremenskog pištolja. I napokon sam uspio. Zajam za podmićivanje posrnulog znanstvenika će morati plaćati i djeca moje djece. Ali samo ako ne uspijem. Znam da će me, ako me uhvate vremenski policajci, režim proglasiti masovnim ubojicom i ekološkim teroristom. No jedina nada da će život na Zemlji ponovno biti normalan, je da se ovaj užas naprasno prekine i svijet se resetira u nekom sretnijem vremenu. U vremenu kad su postojale šume, kad su u njima u ravnoteži živjele životinje, kad se zrak mogao disati, a voda u kojoj su plivale ribe se mogla piti bez pročišćavanja. Svijet kao na filmovima dokumentarne fikcije  iz holopovijesti. Oprosti mama, volim te najviše na svijetu, ali ne više od svijeta samog. Moram se vratiti i ubiti te u vrijeme prije nego što sam postojao. To je svijetu jedina nada.

[descender]

...Opet onaj neodredivi no deja vu poznati smrad nekakve paleži. Osim toga naizgled sasvim beznačajan i nasumičan dan. Sasvim prosječna i dosadna srijeda, negdje sitno iza 19 sati. Pronašao sam se sjedeći za stolom i nešto neobavezno kuckajući po internetu kada mi se negdje u periferiji misli pojavio poznati glas koji s vremena na vrijeme pozove na razbijanje učmalosti bilo kojim tipom prikladnog ili možda prije prikladno neprikladne prakse razbijanja vremena. Nije me trebao dugo zazivati da sasvim obratim pozornost na njega. Još manje nagovarati. Ugasio sam mail, browser i sve ostale vizualne smetalice. Kao da je ugašen, na potpuno crnom zaslonu monitora otvorio sam audio player. U tražilicu istog utipkao „Boh”, desnim uputnikom miša kliknuo na "Sunset Mission”, a potom lijevim na play. Repeat indefinitely. (Indefinitely?)

Kao nekakvog umjetničkog pokušaja nečega, na grbavim i nepravilnim aluminijskim nogama stola sasvim usamljena stabilno stoji debela radna površina od oraha. U površini, tajna je ladica. Neiskusnom oku utisnućem nevidljivih rubova utiskujem mjesto koje nisam dodirivao ima već podosta. Uz fine mehanike precizan dvostruki klik, do sada ništa nego rub radne površine ulazi koji centimetar unutra, a zatim klizeći po skrivenim šinama iskače van kao ispružen jezik gladnih usta. U udubini jezika, u nekoliko relativno vakumski nepropusnih kutija za cigare, razne su već umotane zabranjene trave. Tražim onu kutiju u kojoj je šiš, vadim skoro pa cigara debeli cigarillos i palim mirisni štapić za, protiv zala čišćenje prostora dimom. (Išššš!)

Dižem se, odlazim do bara i s ponešto prašnjave police skidam skoro punu flašu Facundo Paraiso ruma. U čašu točim tri prsta. Okej četiri; imam tanke prste. Gasim veliko svijetlo, palim malo i vračam se do radnog stola. Uvaljujem se u stolicu naslanjajući glavu na rub istovremeno dižući noge na stol, promatrajući gusti bijeli dim kako se širi, zbija i iz četiri kuta sobe zvukom iz zvučnika guran, kao satelitska snimka ciklone miješa pod plafonom tamno sjenovite sobe. Malim gutljajima divim se kao prvi puta jednako, iznenađujućoj mješavini meko kremaste i resko oštre, zbijeno bogate tekućine koja je putovala više od dva desetljeća ne bi li upravo klizeći mojim grlom u istome ostavila komadić davno mrtvog vremena. (Tekućina starija od zbrojena perioda dva sretna, propala braka. Utjecajnija i ukusnija svakako.)

Vrijeme vizualiziram kao skriveno, zbijeno u vrlo sitnim no pažljivom oku uvijek moguće za primijetiti detaljima. Detaljima suviše sitnim za čovjeka koji malokad ima vremena za baviti se istima te je uvijek dojma kako mu vrijeme curi. Onda kada uopće, zaista obraća pažnju na isto. Vrijeme mu dođe kao nešto vlastito, nešto što mu je za kontrolirati, za trošiti, za ubijati. Vrijeme za buđenje, za higijenu, za doručak, za rješavati papire, za ganjati kredite, za pauzu, za poslovni ručak, za neke obljetnice usiljenu romantičnu večeru, s vlastitim no posuđenim klincima za radni, aktivni godišnji odmor, za... Za svako toliko ostati bez vremena nakon što isto, jednom zaista trajno i bespovratno svjetlosnom brzinom proleti mimo njega. (Vrijeme mora jednom stati.)

Povukao sam još jedan divno zagušujući dim i kao da je u pitanju neki krhki sveti predmet, odložio čarobni štapić pažljivo u pepeljaru. Dignuo se i uzimajući čašu sa stola žurnim korakom nošenim već poprilično osjetnom kombinacijom spirita ruma i dima našao pred frižiderom. U čijem duboko zamrzavanje dijelu, negdje iza suviše šarolikih paketa raznorazne hrane ne bi trebala već bi morala biti fenolne smole biljarska crne trojke kugla. In hoc signo vinces. Kugla koja je i nije namjene za igranje. Ne biljara igranje. I iako je višeznačno puna, nije puna već je šuplja. No nije prazna. Povadio sam dio paketa ne bi li do zadnjeg zida ladice mogao pružiti ruku. Gotovo odmah, u lijevom kutu pronašao sam je hladniju od leda. Sredinu spojenu navojem odšarafio sam na dvije jednake polovice. Po razdvajanju ih iz sredine na stol ispala je vrećica u kojoj je bila do pola puna, ili prazna, prozirna staklena doza s gumenom glavom i pipetom ispod navoja čepa. I mala kao tester parfema sasvim puna staklena bočica minimalno ili uopće ne izgaženog pinky amfetamina. (Muškići baš vole sisati pinky stvari. Dobar odabir boje.)

U negdje prst preostali Paraiso iz pipete oprezno sam iscijedio jednu malo pošteniju kapljicu. To bi trebalo biti negdje cca 150-250 mikrograma. Mikrograma? Potentna alkemija. Osim testera parfema kojeg sam pospremio u prednji mali džep hlača neprilično mi ne obraćajući previše pažnje na urednost, na brzinu sam sve potrpao nazad u ladicu frižidera i jednako letećim korakom kojim sam stigao do, vračajući se nazad zaustavio se kod bara. Naiskap sam suknuo ostatak tek neznatnom miligramažom otežanog ruma i natočio si još tri prosječno deblja prsta. Na poliranom granitnom šanku razvukao morbidno pretilu lajnu spida te bez traženja i motanja neke sisaljke, onako zdravoseljački je cijelu na ho-ruk usisao lijevom nosnicom, desnu pritisnutu palcem čineći nepropusnom. (Sva sreća da me ne jebe okp simetrija.)

Nakon nekog vremena sjedenja za barskom stolicom šanka, utrnulo mi je dupe. Vračajući se do radnog stola, sjedajući u stolicu noge kao da su mi pokleknule. No kao i da nisu. Možda mi se samo učinilo. A možda i nije. Promatram vlastiti um, a on kao da promatra mene. Koji je pravi od nas dvoje - pitanje. Nas dvoje? Tko pita koga? Oho! Iako je moguće sasvim prerano, čini se da su se vremenska vrata hodnika prema dolje otvorila. Srknem dobar gutljaj pišaline Zmaja tražeći optimalnu pozu. Spuštam čašu na stol navaljujem se dublje u stolicu, naslanjam glavu na mekan naslon i zatvaram oči. (Don't let the bedbugs bite!)

Misli iz pozadine više ne pozadi već ispred, kao da su samo za mene cirkusanti izvodeći nešto, skačući, jedne od dugih odbijajući se, odguravajući se, povlačeći se... no poradi određivanja o kakvoj umnoj akrobaciji se radi pokušaj fokusa na iste otkriva baš ništa. Otvaram oči no ništa se ne mijenja. Potpuno ispunjen um zaigranim njima sasvim je prazan. Zatim potpuna tišina. Realizacija bivanja bez vremena i prostora. Barem onog prepoznatljivog ili uobičajenog vremena i prostora. (Koliko je praktično pokušati biti praktičan s vremenom?)

"Black City Skyline" zvučna kulisa u zraku stana moli me, kumi me, naređuje mi da ne znajući zašto briznem u plač. Obično sam slinavog oka pekmezast samo u trenucima sreće. Bez mogućnosti određivanja o kakvoj tog intenziteta sreći bi se trenutno radilo, bespogovorno se bez ikakve voljne prakse prepuštanja prepuštam naredbi. Plačem kao na vlastitom sprovodu. Nije prošla niti sekunda, nisam se uspio niti pitati čemu zapravo plač, a kamo li primijetiti kako bez kontrole propadam kroj slojeve "vlastita” uma, pronašao sam se kako stojim pored prozora promatrajući za ovo vrijeme nekako previše pustu Ilicu. Ne razmišljajući o svemu upakiranome u omotač sekunde ranije i o tome kako sam se uopće našao pored prozora, okrećem glavu prema digitalnom satu na polici na kojem stoji kako je 02:18. Malo prije je bilo negdje oko 19:30, 20:00 max. Svjestan vremeplova iz zamrzivača nisam se dao omesti ili zavesti tamo gdje nije poželjno zalaziti. No sitnijim slovima ispod velikih brojki sata tek sada vidim kako mi se nekako zlosretno smije "Sunday". (Sunday, Boddy Sunday.)

Okrećem se prema stolu u namjeri provjeravanja stanja stvari na mobitelu ili upaljenom monitoru no stola tamo nema. Niti je ova soba u kojoj jesam moja soba. Niti je digitalni sat na polici, koje nema. Nema ničega. Osim potpuno prazne sobe. I dalje držeći se čvrsto za spoznaju svjetoplova iz zamrzivača, nezainteresirano za gdje sam okrećem ponovo glavu prema prozoru. Nekim čudom nije prozor no i dalje, vrata ipak jesu. No Ilica moguće promatrana s trećega kata više nije. Kroz ne baš možda prikladna za prizemlje, staklena vrata koja vode izravno na neku nepoznatog prostora i vremena ulicu, iz neposredne blizine s druge strane vrata ližući sladoled promatra me kćer iz prvog braka. Odnosno, okrenuta je u mojem smjeru odozdo glave nagnute prema mojoj. Da bi me promatrala bile bi joj potrebne oči, no na mjestu inače prodorno sivo-plavih sada su samo mjesta bez očiju. Dvije sjenom ispunjenje crne duplje. Koje me kao crna rupa ne neki neshvatljiv mi način usisavaju. (Koliko još vrećica za usisavač imam?)

Pokušavajući shvatiti kako me ili što me zapravo usisava, shvatio sam baš ništa osim toga da sasvim mirno opružen ležim na podu. U svojoj sobi. U kojoj je na prvu primjetljivo inače lijeva strana sobe, sada bila sasvim jednaka desnoj. Sve s desne, u desnoj strani sobe zrcalno je bilo i u lijevoj. Jedna polica s knjigama više, jedan kamin više, jedna vrata više. Kao navođen na svoje sveopće iznenađenje, recimo, eksplozivno sam se dignuo i poletio kroz inače nepostojeća vrata na lijevoj strani sobe, ne bi li kroz ista izašao i ušao nazad u sobu kroz desna vrata iste sobe. Moje sobe? Uz mnogošto ako ne i sve, pitanja se u ovim stanjima ponekad diktiraju vrijeme i prostor. (Pitanja kao odgovori?)

Moja soba zaista je bila moja soba. Ona dnevna soba, sada uobičajena, ne zrcalna. No iako je bila upravo ta soba, a ne kuhinja, bila je kuhinja. Kuhinja bez noževa, bez radne površine, bez ploče za kuhanje, bez... bez svega onoga ili bilo čega onoga što je u kuhinji, sa svime onime što je u dnevnoj sobi - no ipak je bila kuhinja. Sto posto kuhinja, kako se sasvim jasno dao primijetiti opet onaj neodredivi no deja vu poznati smrad nekakve paleži. Osim toga naizgled sasvim beznačajan i nasumičan dan. Sasvim prosječna i dosadna srijeda, negdje sitno iza 19 sati. Pronašao sam se sjedeći za stolom i nešto neobavezno kuckajući po internetu kada mi se negdje u periferiji misli pojavio poznati glas koji s vremena na vrijeme...