Moje priče

[maher18]

gajto gazdanov kaže:

jesam. na lojtrama bauštela zna biti inspirativna kad potoneš malo u sebe.
zadnja rečenica je suvišna.

misliš na potonuće u sebe? pa moreš potonut i u jezero.

[gajto gazdanov]

maher18 kaže:

misliš na potonuće u sebe? pa moreš potonut i u jezero.

da, mislim na pad u vlastiti ponor. što ne mogu baš uvijek jer me često muče prizemnosti.

[gajto gazdanov]

Novogodišnja prehlada


Ona je prehlađena. Sutra je Nova godina.
Između kauča i prozora.
Priča mi skroz mekano. O svemu. O kumi. O muškarcima. O svojoj djeci. Sa snijegom u glasu. S figurama i piruetama. I veli da je bila zaljubljena. I da bi željela opet. Dvaput biti.

Kroz začepljen nos. Uz noćni lipov čaj. S malo zagrebačke kiše. I obavezan antipiretik.
Zbog temperature veli da želi. Hodati tramvajima po nečijim tračnicama. Po ulici Ilici. Ordinatama i apscisama. Sve do Siriusa. Ili barem  Maksimira. Malo je ipak promukla. Od čekanja. Vrijeme je naime virusa. Mjeseca prosinca.

Slušam ju. Dodiruje me iza čela. Iza tijela. Preko mobitela. I mikro valova. Sve do mog središta.
Nije više subota.

[gajto gazdanov]

pjesmuljak

zoveš se, sama si. s crnom trakom na bedrima. bez grudnjaka. vijugaš dugim nogama. ritmom između zidova. i mondriana. između plave i žute boje. po sobama. majčina su djeca. nitko ne spava.
pomalo bojažljivo. ulicama. i tramvajima. bez kontrolora. voziš se s jedinim putnicima. mojim mislima. avenijom grada vukovara. lebdiš po listovima. niskim cipelama. s roza hlačama. zagreb prolazi. božic dolazi. u ogledalu na tvom hodniku.
a večeras ispred filozofskog fakulteta. pada kiša krupnim uspomenama. ti si bez remena. potpuno mokra od sjecanja. splitski akvarelna. u očima ti katedrala.
kucni majstor odlazi. radujte se narodi.
pleše mala floramye.

[gajto gazdanov]

pjesmuljak na putu za punta križu

vozim se tako autom prema šumi i srnama. prema punta križi. otočnim sivilom bez boja.
uskim putem koji stalno zavija. brzo. ne sporo, poput riječnih meandara. i odjednom, između rijetkih oblaka, i asfalta, upravo na istoku. stao sam na kočnicu. negdje prije sedam ujutru.

izašla si. gola kao zora. na prstima. kosa ti je bila raspršena. ugljena. oči još ti snene. i rekla si mi, eto, tu sam, evo mene. ja sam sada.
ja sam ona što sam nakon noći.
tvoja zlatna, plaha, zraka.
ja sam ona što sam nakon mraka.