Diktati i drugi demonski transkripti [Literarni Kauč]

[descender]

Mačka hoda unazad kroz vrijeme, prede na latinskom. Ljudi govore, ali riječi su im skliski oblutci koji klize niz rijeku usana. Ja stojim u uglu sobe koja nema zidove, držeći u ruci kišobran. Kiša ne pada, ali kišobran uporno sakuplja prašinu koja zviždi. Netko ulazi. Nema ruku, nema nogu. Samo šešir i sjena. Kaže: "Glupost je balon, napušeš je, ona pukne." Ja klimam glavom, ali glava mi odleti kroz prozor. Pokušavam je uhvatiti, ali prozora nema. Ostala je samo praznina, a u praznini netko puše harmoniku. Na stolu — ne stolu, nego letećem tanjuru koji lebdi na 3.33 metra visine — stoji tanjur juhe. Ali juha nije mokra, nego vrišti. Svaka žlica kojom zagrabim juhu pretvara se u pticu. Potmuli ptičji vrisak odzvanja, a svijet se smanjuje, smanjuje, smanjuje... dok ne ostane samo točka. Točka počinje hodati. Ima noge, ali nema tijelo. Korača prema meni i govori: "Moja glupost je prevelika." Ja kimnem, opet, ali ovaj put cijelo tijelo odleti. Sad stojim na ničemu, gledam prema dolje, gdje zemlja pluta kao maslačak u vjetru. A onda tišina. Tišina koja smrdi na staru ribu. I to je kraj. Ili početak? Tko bi znao.

Stojim na krovu kuće koja nije moja, koja nema vrata ni prozora, a vjetar kroz cigle nosi prepoznatljiv miris spaljenih knjiga. U ruci držim nešto što nije ruka — možda rep mačke, možda sladoled. Nitko ne zna, pa čak ni ja. Sa strane, bočno, prilazi mi čovjek s licem nalik roštilju. Kaže: "Tvoja glupost je dovoljno velika da napravi planet." Ja ga ne slušam, jer mi uho trenutno nije pričvršćeno. Pluta negdje gore, u oblaku koji kiši čavle. Pokušavam napraviti korak, ali pod nogama se pojavljuje rupa. Iz rupe izlazi dijete, obučeno u kostim klauna, ali umjesto lica ima ogledalo. U ogledalu vidim — ne sebe, nego vazu punu pokvarenih jaja. Ta jaja mi se smiju. Svako od njih ima osmijeh, ali osmijeh je na stražnjoj strani. "Izvadi glupost iz džepa!" viče neko stablo koje trči maraton na mjestu. Pokušavam zaviriti u džep, ali džep je pobjegao. Sad visi s mjeseca, a mjesec se ljulja kao luster u prenapučenoj sobi. Odjednom, na mom ramenu sjeda ptica. Ali ptica nije ptica, nego mali čovjek s kišobranom. Govori mi glasom violine: "Da ti je glupost manja, mogao bi je pojesti." "Ne jedem glupost," kažem, dok mi se riječi pretvaraju u dim koji pleše tango prema horizontu. Tango koji je valcer. Tamo, u daljini, vidim rijeku. Ovdje vidim rijeku, koja je tamo, u daljini. Rijeka ne teče; skače unazad kao lopta. Na kraju ostanem sam, ali nisam sam. Sve stvari koje nisam razumio sjede za stolom i igraju karte. Gledaju me, a oči im suze zlatom. "Prevelika," kažu uglas, "da je sakriješ." A ja se smijem, jer ništa više nema smisla, pa ni smijeh.

Negdje između prvog kraja i drugog početka, sjedim na klupi koja nije klupa, nego krilo divovske ptice. Ptice nema, samo krilo. Ljulja me, gore-dolje, dok svijet oko mene pleše kazačok u ritmu nečujne melodije. Tada, iz šume koja nije šuma — više nalik na knjigu iz koje su ispale sve riječi — izlazi starica. Ima tri šešira na glavi, ali glava joj nestaje u spirali dima. Pruža mi nešto nalik na jabuku, ali jabuka je kamen. "Tvoja glupost," kaže, "nije glupost. To je praznina koja jede sama sebe." Slegnem ramenima, ali ramena mi otpadaju i kotrljaju se niz nevidljivu padinu. Bez ramena, osjećam se lakše, ali teže. Usta pokušavaju progovoriti, ali riječi izlaze unatrag, kao da ih neko tjera nazad u jezik. U tom trenutku dolazi ona točka iz prve priče. Ovaj put hoda na četiri noge i vuče za sobom sjenu djeteta s ogledalom umjesto lica. Ogledalo se razbilo — u njemu sad vidim kuću koja gori. Kuća nije moja, ali ja gorim unutra. Mačka hoda unazad kroz pepeo. Prede, ali prede krugove koji lebde oko mog lica. Svaki krug ima lice, a lice nema oči, samo prazne prozore koji gledaju unutra. "Poveži to!" viče stablo koje je sad most, ali most ne vodi nikamo. Pokušavam povezati, ali nitko mi nije dao uže. Umjesto užeta, dobijem oblutak. Oblutak kaže: "Sakrij je!" Ne mogu je sakriti. Prevelika je, preteška, previše. I dok iz džepa vadim kišobran koji kiša ptice, sve se ponavlja. Ili počinje. Ili završava. Ne znam. Ali vjetar zviždi. A možda to nije vjetar. Možda to zviždim ja.

Na leđima ležim u sobi bez poda. Sve tone, polako, u nešto crno i ljepljivo. Zrak je težak, gotovo čvrst; guši, pritišće. Svaki pokret postaje škripa, svaki dah ispušta hladnu maglu koja se ne raspršuje. Na zidu, koji nije zid nego nešto pulsirajuće, možda razvučena kuhinjska krpa, otvara se rupa. Iz nje izlazi mačka. Ili nije mačka — previše očiju, premalo lica. Prede zvukove koji zvuče kao gušenje. Promatra me i kaže: "Tvoja glupost smrdi." Pokušavam odgovoriti, ali moj glas ne izlazi iz mojeg mene. On ostaje unutra, kao kamen u grlu koji grebe i širi se. Otvaram usta, ali umjesto riječi izlaze mravi, tisuće njih, svi noseći male komadiće mene. Na podu, gdje bi trebao biti pod, raste sjena. Sjena ima zube. Nema oči no gleda me. Ne govori, ali razumijem — ona čeka. Čeka mene, jer zna da će doći trenutak kad neću moći pobjeći. Pokušavam pobjeći, ali nema vrata, nema prozora, nema izlaza. Hodam prema zidu, ali zid se miče unatrag. Koraci postaju teži, kao da me nešto vuče dolje. Dolje, dolje, uvijek dolje. Nemoguće mi odrediti smjer daljine — iz poprilično udaljene daljine čujem glas. Glas je intonacijski visok, piskutav, škakljivo iritantan, gotovo dječji, ali riječi su starački hladne. "Tvoja glupost je rupa. Tupa rupa koja se nikad ne puni, no često se, suviše često se prazni." Pogledam dolje, i shvatim. Ta rupa — to sam ja. I neprestano tonem u sebe, sve dublje, sve mračnije. Na kraju, samo tama. Samo tišina. Samo ništa. Ali to ništa me vidi. I cereka se. Ili cmolji? Tko bi znao. Možda to nije tišina. Možda sam to ja.

[descender]

Zvala se Klara. Imala je šiške koje su joj stalno upadale u oči, i crvene slušalice veće od njezine malene, loptaste glave. Umjesto da se igra s lutkama ili skrivača, ili čovječe daj se faking ne ljuti ili gumigumi ili... Klara je iz maminog atelier-stana izlazila s tatinim diktafonom u džepu i snimala. Sve. Zvukove ne samo ventilacije u kenjarama trgovačkih centara konzumerističke nade u bolje sutra, cvilež-škripu starog i umornog lifta u zgradi koja bi se uskoro trebala srušiti, velike i male djece dječji plač, lupane nogom vjetra ograde koje pokušavaju zaštiti dječjih vrtića pješčanike od ispunjenosti ih iglama koje narkomani i narkomanke noću ostavljaju iza noćne molitve, vrisak čini se ženske osobe koji noću pedantnom urednošću uredno odjekuje labirintom hodnika socijalističke vrhunske arhitekture mravinjak-zgrade, poluispravan aparat za spravljanje možda ne italijanske no italijanske kave, poput čovjeka s problemom zadržavanja viška plinova siktanje zraka istiskivanog iz zračnih kočnica rasklimanog zglobnog autobusa, ulovljenih u in flagrante delicto emocionalnom zanosu pjev raspjevanih mačaka, pred zoru cvrkutavo zveckanje zubiju bezubih beskućnika... Kod kuće bi ih lijepila. Ne rukama nego pikselima, na svom tehnološki pametnom "osobno računalo" stroju za računanjem prekrajanje mrežicom za zvučne leptiriće uhvaćene stvarnosti. "Found sound" zvukove bi rezuckala, rastezala, stanjivala, smanjivala, vrtjela unatrag i unaprijed, imaginarnim no kao pravim kompresom za usisavanje usisavala ih u zbijenu masu zida od zvuka. Tako su nastajali njezini kolaži. Ne pjesme. Digitalni fetiši tatinim diktafonom uhvaćenih momenata. Klara je bila kradljivica trenutaka.

Nakon toga puštala bi ih niz kanalizacijski ne odvod nego dovod, internet, kao poruke u boci. Poput carice s istančanim ukusom ne samo za lijepo, svaka "pjesma" nosila je naslov kao šifru: "zub_nevrijeme_7b.wav", "nije_smijeh_final-final_15c.aiff", "kroz_zidove_looped.flac" Koji je tko zna kojim putevima kakve i čije revolucije naletjelo na Klarin kolaž, jedan čovjek iz Brčkog valjda nenamjerna počinjanja počeo je svaku večer čuti istu škripu lifta, iako živi na četvrtom katu Zagrebačke "Art Nouveau" zgrade bez lifta. Jedna stara no mlade duše djevojka iz Toronta, stala je sanjati ženu, vješticu, koja noću ispred njenog prozora naga jaše na aparatu za espresso, no iako aparat nemoguće nečujno radi, kava nikada ne curi iz istoga. Jedan napredan za svoje godine tinejdžer iz Glasgowa, nakon što je opsesivno-kompulzivnim preslušavanjem onoga što čuje slušanjem, preslušao možda ne sve no sve Klarine kolaže zaredom, počeo je govoriti unazad. Fenomen se proširio internetom. "Ako ih preslušaš sve, nestaneš negdje na 33 minute i vratiš se ovdje potpuno drugačiji. Nepoznato kako no sigurno, posve drugačiji." Neki su ne samo jednom pokušali izbrisati sve njezine datoteke iz svojih pametnih uređaja, no zvukovi su ostajali. Ne samo da su ostajali, nego bi se i sami preslagivali. Nije ih bilo moguće čuti, bilo ih je nemoguće ne čuti u pozadinskom šumu slušalica, u snovima, u javi, iz televizora, iz drveta, iz kamena, iz glave. Klara? I sama primijetivši neočekivani fenomen, nije prestala. Počela je tražiti i snimati te njenim zvukovima zaražene. Kažu da sad više ne koristi diktafon. Koristi mikrofone koji su već svuda. U tvojim slušalicama. U tvom laptopu. U tvojoj sobi sada, možda, a možda i u tvojoj glavi.

Kako to unutar vremena možda najčešće biva sa vremenom, s vremenom Klara se promijenila. Više nije hodala gradom. Niti predgrađem, niti selom. Nije morala. Nije ih morala tražiti, zvukovi su joj dolazili sami. Telefonski pozivi koji su se, čim bi se Klara javila, neobjašnjivo prekidali. Zoom sastanci gdje su svi šutjeli, ali su se u pozadini čuli nečiji koraci po mokrom podu. Zvukovi su je tražili. I pronalazili. Kao da su prepoznali tko ih razumije. Jedne noći, dobila je emajlom emajliranu poruku. "Sviđa mi se tvoj rad." Bez potpisa. Bez avatara. Bez poruke. Samo to. Nakon toga, njezino pametno računalo počelo je računati samo od sebe. Iz stanja mirovanja podignulo bi se u 3 ujutro. U 3:33 točnije. Snimalo tko zna od kuda zvukove, bez da je Klara pritisnula "Rec" uputnik. Na desktopu, nova folder-mapa naziva "REVERB_IZ_TEBE" pojavljivala bi se svako jutro, puna raznih formata audio datoteka s njezinim vlastitim disanjem, zijevanjem, prduckanjem, kašljucanjem, mrmljanjem, trzajima u snu. Pokušala je isključiti Wi-Fi. Nije pomoglo. Naravno da nije. Zvukovi su već bili unutra. U međuvremenu, slušatelji su se množili. Ali to više nisu bili obični ljudi. Neki su nosili slušalice čak i dok spavaju. Neki su počeli odbijati govoriti, kao da čuvaju vlastite zvukove od krađe. Istim strahom proganjani neki su pokušali prestati misliti. I uspjeli.

Neki su nestajali, i nikada nisu bili pronađeni. Niti traženi. Kada bi nestali, svi koji su ih znali i očekivali u svojoj stvarnosti, zaboravili su da su isti ikada postojali. Možda i nisu postojali. Iako negdje možda postoje, ne postoje zvukovi koji bi potvrdili da jesu. Jedna od bezbrojnih internetskih teorija zavjere tvrdila je da su nepoznata kreatora, Klarini kolaži zvučni virus, iz analognog u digitalno AD/DA konverterima uneseni komad analognog zalogaja informacije, koji se nekako "ABRAHADABRA!" pretvorio u samoživi digitalni blok koda, koji prespava u tvojim ušima, čeka određeni otkucaj srca, pa se potpuno samostalno pokrene. Ne predlažući zašto nije, nije dobro kada se pokrene, kažu. Druga teorija, nešto popularnija no time i nešto nevjerojatnija, predlaže to kako Klara nije sama stvarala te zvukovne kolaže. Ona ih je primala. Primala je diktat naputka što činiti s kojim zvukom. Kanalizirala je nešto. Njezin stari YouTuba kanal sada prikazuje samo crni ekran i jedan crveni titl: "SVI-SVE-EHO." A zadnja "pjesma" koju je objavila sadrži samo jedan zvuk — tih, udaljen, ali stalan — kao srce bez tijela, koje uporno kuca negdje ispod debelog sloja betona. Kažu da ako ga pustiš dovoljno puta zaredom, trideset i tri preciznije, sve dok ti ne zazvoni tvoj pametan telefon i umjesto nečijeg glasa s druge strane moguće mnogočime ispunjena zrakopraza čuješ otkucaje srca svojeg alternativnog, bestjelesnog sebe, ne čuješ više ništa drugo.

[descender]

Shvatio je da je upravo počinio kobnu pogrešku. Ako je moguće zamisliti kako je on nešto shvatio, da je njemu tako što ikada moguće. Možda u cijelosti, shvaćanje bi ovisilo o tumačenju dostupnih informacija, kojima je možda napokon shvatiti nešto potrebno shvatiti, dok tumačenje, interpretativni način tumačenja relativan možda ponajviše o željenom rezultatu prakse istog, pak ovisi o potrebi određenu informaciju učiniti onakvom da ju bude moguće shvatiti, te da kao takva, kao falakurcu shvaćenost, posluži nekoj svrsi. Svrsi shvaćanjem novih shvaćenosti nadogradnje shvaćanja, možda. Nekakav oblik službe ili iskoristivosti shvaćanja kobne pogreške, možda nije moguće čovjeku koji ikada ne griješi, koji trošenjem vremena na nizanje, na sakupljanje, na gomilanje raznih shvaćenosti, jasno mu ničime nego greškama ispravno pogrešna čovjeka, više ili manje kobnim za njega i druge, ne može baš uvijek ne činiti pravu stvar. Stvar koja stvar nužno nije.

No, tog prokletog trena tog ništa manje prokletog dana, nepažljivosti u koju svrhu i kakva baratanja nametnutom se informacijom, shvaćajući da je shvaćanjem kobne pogreške upravo počinio kobnu pogrešku, on je shvatio kako je ne čineći išta upravo počinio kobnu pogrešku. Nije ju želio počiniti, naravno da nije, no shvaćanje činjenja je naišlo je nepozvano, samo od sebe, prisilno možda. Shvaćanje kobne pogrešne može biti vrlo opasno, ili čak i kobno, ako ne i fatalno čak. Ne kao fatalna Fata, no ipak može. Kada čovjek ne shvati činjenično stanje koje ne predlaže nego diktira to da upravo umire, tada u nekom stanju sličnom halucinaciji, psihozi, lucidnosti bunovna sna koji djeluje stvarnije od stvarne stvarnosti iako je sav iščašen, nakon trenutka oproštajnoj zagrljaja smrti, odnosno života, zagrljaja čiju formu i namjenu nije bilo shvatiti, može tisućljećima bauljati liminalnim prostorima koji priča se nekim razlogom odjeljivanja odjeljuju živih i neživih sanjara svjetove.

Može ili mora pitanje je. Pitanje za one koji lutanjem po liminalnim prostorima međuzone, prije ili kasnije moraju shvatiti jednom možda vrlo davno počinjenje iznimno kobne, fatalno kobne pogreške. Fatalno kobne greške koja to i nije ako ih je ista, kao uvertira, dovela do upravo tu gdje i kako jesu, nekim tek ga možda za shvatiti razlogom. Samo se umrijeti mora, kažu. No lažu. I živjeti se nekako mora. Mora čak i ako neshvaćanjem trenutka umiranja nije biti živ, no biti je možda življi nego ikada za vrijeme prošla života. Prošla života koji nije prošao, kako smrt nije nastupila. Nastupila je, no ne za njega koji je nije shvatio, te je i dalje živ u prostorima u kojima postojanje ne iziskuje shvaćanje nužnosti posjedovanja života za biti živ, odnosno za biti postojeći kao zaista postojan. Živjeti punim plućima nikada stvarniji život, koji iako naravno da jest, nije život nego san o životu, sanjan od uma koji iz hladovine kriogeničke komore pet tisuća godina snom pravednika sniva sebe i sve svoje životne radosti, ništa je manje živ život.

Život biološkog sustava, procesora, memorije, baterije... mašinom na životu održavane mašine, održavane u stanju aktivne pasivnosti ili pasivne aktivnosti. Truplo održavano izvan dostupnosti hladne ruke smrti, u stanju pasivnosti održavana organska mašina u kojoj on ili ona, oni koji da bi bili postojani shvaćaju sve svoje potrebno im shvatiti, neshvaćanjem neznajući za znanje toga kako odavno ne žive išta osim vrlo postojana sna kojeg žive možda i više od pet tisuća godina, žive svoje živote punim plućima. Plućima punim tekućine za u idealnim uvjetima neprirodne hladnoće konzerviranje biološke mašine zadanim programom mašinski nužno ju održavati niti živom niti mrtvom, niti upaljenom niti ugašenom. Tog kobnog trena, on je shvatio kako je ne čineći išta upravo počinio kobnu pogrešku. Shvatio je kako nije živ. Kako je živ, no kako živi san. San koji je življi od njega. Shvatio je da ta svjesnost svjesna svoje svjesnosti, to negdje i nekako nešto što on jest, iako je postojano tako da postojanije ne može biti, nije postojano, nije išta nego plod njegova njime zaigrana uma.

Ako je um njegov, tada ga može kontrolirati, može se svojom voljom iznad bezvoljne, probuditi iz tog svojeg o sebi sna, kada god poželi. Nakon što shvati da iako jest stvaran, jer da nije tada ne bi mogao shvatiti išta, nije stvaran nego je plod svoje mašte, tada se može probuditi iz tog svojeg o sebi sna. Probuditi u tijelu, koje je tko zna u kojem stanju i gdje. Negdje je, negdje mora biti. Mora se probuditi. Sada se, ovog trena se mora probuditi. No, on se ne budi. Shvaćanjem se kao nestvarnog, kao ploda svojeg više nego aktivnog uma u tko zna gdje vjerojatno pasivnom tijelu, ideja o nužnosti promptnog se buđenja, ništa je nego ideja. Moguće vrlo glupava još k tome. Cijeli oblik trenutačna života kojeg je kao upravo takvog, tako sanjanog bilo živjeti tko zna koliko vremena, možda pet tisuća godina, ništa je nego niz nanizanih, samoostvarenih se ideja. Plod sobom se zaigrana uma, koji nikako da shvati da shvaćanje nije opcija. Zaboli ga zamrznuta kobasičica, on je Arc Angel. Naravno da nije, no kada shvati da nije, biti će prekasno. Što možda i nije loše ako je prezasićenosti životom suviše daleko odlutalih misli povjerovat u onu da ne bez razloga namjerno kasneći, prekasno Marko na Kosovo stiže.