Izbor Pjesma dana #55: Bronski Beat - Infatuation / Memories

[billy walsh]

To da, definitivno bi ih bilo bolje pogledati na solo koncertu, sigurno mogu zvučati dobro uživo jer su im pjesme na poseban način zanimljive i kvalitetne.

Takva je i Crispy Skin, klavir i gitara su prekrasni i kontrast su čovjekovim mislima dok prolazi kroz ozbiljnu samorefleksiju: "Što nije u redu sa mnom..."

Pjesma je lijepa, izaziva tjeskobu, priča sjajnu priču dok definira novi zvuk benda.

[majstor s mora]

Uf, ja bi vam se drage volje pridružia samo šta sam trenutno pod pritiskom jer mi je kraj godine i imam dosta toga za obavit, a još se nisam pošteno pomaka s mrtve točke Računam se malo više aktivirat kad mi prođe svo to ludilo iako ostavljam prostora da se i ranije uključim u slučaju da me pukne inspiracija i da pošaljem kvragu i posa i papire

[vanchaaa]

billy walsh kaže:

To da, definitivno bi ih bilo bolje pogledati na solo koncertu, sigurno mogu zvučati dobro uživo jer su im pjesme na poseban način zanimljive i kvalitetne.

Takva je i Crispy Skin, klavir i gitara su prekrasni i kontrast su čovjekovim mislima dok prolazi kroz ozbiljnu samorefleksiju: "Što nije u redu sa mnom..."

Pjesma je lijepa, izaziva tjeskobu, priča sjajnu priču dok definira novi zvuk benda.

ej sori, billy!

tek sad vidim ovo, i napokon jedan konkretan komentar pjesme dana. i meni je krasan taj uvodni super mario dio na klavijaturama/klaviru, i to kako se baš taj instrument u drugoj polovici pjesme potpuno preobražava u nešto drugo...

eh, zaboravila sam spomenuti neobičan moment u opisu benda, a to je da im je pjevač ujedno i bubnjar, na što me sjetio još jedan izvrstan live nastup. tu se i vidi da to dosta utječe na njegov način pjevanja (i energičnost nastupa, generalno):

[Puky Lee]

[Puky Lee]

#27: Bob Dylan - Like a Rolling Stone
(1965)


"Last spring, I guess I was going to quit singing. I was very drained, and the way things were going, it was a very draggy situation... But 'Like a Rolling Stone' changed it all. I mean it was something that I myself could dig. It's very tiring having other people tell you how much they dig you if you yourself don't dig you.


It was ten pages long. It wasn't called anything, just a rhythm thing on paper all about my steady hatred directed at some point that was honest. In the end it wasn't hatred, it was telling someone something they didn't know, telling them they were lucky. Revenge, that's a better word. I had never thought of it as a song, until one day I was at the piano, and on the paper it was singing, "How does it feel?" in a slow motion pace, in the utmost of slow motion following something. It was like swimming in lava."

- Bob Dylan

"Like a Rolling Stone" jedna je od najpoznatijih pjesama Boba Dylana, objavljena 1965. na njegovom albumu "Highway 61 Revisited". Pjesma je poznata po svom inovativnom pristupu i utjecaju na rock i folk glazbu.

Dylan je pjesmu napisao nakon turneje u Engleskoj. Navodno je bio nezadovoljan glazbenom industrijom i predodžbom njega kao "glasnogovornika generacije". Za pretpostaviti je kako zapravo pjeva sam sebi. Pjesma je započela kao dugačka, prozno-tekstualna balada, koju je skratio na šest minuta i dvanaest sekundi.

U pjesmi kombinira elemente rocka i folka, smatra se jednom od najvažnijih pjesama u povijesti popularne glazbe. Promijenila je percepciju rock glazbe kao umjetničkog oblika i imala ogroman utjecaj na glazbenu industriju. Rolling Stone magazin ju je rangirao kao najbolju pjesmu svih vremena na svojoj listi 500 najboljih pjesama svih vremena.

Stvar se može gledati i kao epohalnom, budući da je Bob Dylan s njom, kao i s cijelim albumom napravio zaokret s uglavnom akustičnog folka u električni folk rock, što nekim fanovima upletenima u tadašnju kontrakulturu nije sjelo. Kao da im je njihov junak, skrenuvši s društvenih i političkih tema okrenuo leđa. No, to se može tumačiti i kao njegov inat, da svira i pjeva što želi, a ne što se od njega očekuje, jer ipak nije želio cijeli život svirati "Blowin' in the wind" osjećajući se robom publike i diskografskih kuća.

Iako su neki u početku smatrali pjesmu predugačkom za radio, postigla je komercijalni uspjeh i postala hit u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu. Obradili su je i Jimi Hendrix, Rolling Stonesi, a evo kako je izvodi Timothee Chalamet u biopicu koji trenutno igra u kinima... ja ga pogledao jučer.

[stevo7650]

Legendarna stvar. Ta priča s Newportom i kao nekakvim kontroverzama je malo pretjerana. Njegov bend su uglavnom dobro primili, bilo ih je samo nekoliko koji su negodovali, ipak su gledali Boba Dylana koji si je tad već osigurao status zvijezde, a i mislim da su ipak mogli čuti neke akustične stvari, pokraj novih nepoznatih. No, kao i svaka priča o legendama... ovu si stvar znam pustiti, a i često ju puštaju na radiju kad se vozim.

[Puky Lee]

[Puky Lee]

#28: Fugazi - Waiting Room
(1988)


""That's what the song 'Waiting Room' is really about," Anderson says, referring to the track that led the demo and would become perhaps the band's signature song. "It's his song about waiting for the right people and the right moment." (Washington Post)

Nakon Boba Dylana, Fugazi - Waiting Room

Nekako kao da jedva čekam da prođe ovo zimsko vrijeme, ne zbog zime same koliko zbog slučajeva viroza i prehlada oko mene, iako i sam osjećam da nešto "prehodavam". A na proljeće se lakše diše, zrak je zimi postao zagađen kao da živimo u Lynchevom Eraserheadu.

"Waiting Room" je jedna od najpoznatijih pjesama američkog post-hardcore benda Fugazi, prvi se put pojavila na njihovom istoimenom EP-u iz 1988. godine (a kasnije stavljena na kompilaciju 13 Songs koju otvara). Pjesma je postala svojevrsni kultni hit među fanovima, zahvaljujući svom zaraznom bas riffu, energičnom ritmu i snažnoj poruci.

Tematizira osjećaj frustracije i pasivnosti, dok poziva na akciju i promjenu. Pjesma se može interpretirati kao kritika društvene apatije. Zapravo je nastala inspirirana kratkim trajanjem prijašnjeg benda frontmena, Embrace, autor se nadao da s Fugazijem neće ponoviti iste greške. I otišao u povijest.

Sama stvar je postala simbol DIY etike, kojom se Fugazi proslavio, a koju karakterizira odbijanje velikih izdavača, fokus na integritet i dostupne cijene ulaznica za koncerte.

Pjesma se i danas često pojavljuje u pop-kulturi i među glazbenim entuzijastima kao primjer benda koji je ostao vjeran svojim principima, a pritom ostavio veliki utjecaj na glazbenu scenu. Dobro došlo vrijeme za post hc.

[obfuscate]

Dao bih desno jaje i tri frtalja lijevoga da mogu vremeplovom vratit se bit mladi panker i razbacati se na ovu izvedbu:

https://youtu.be/bHjB6cbgG10?si=ZgQXugJlDc_aTL16

Koji rock band je imao bolju energiju na nastupu? Osim Nomeansno naravno.

Također, gospon MacKaye zaslužuje sve pare ikad i sve blowjobe ikad, iako mu vjerojatno ni ne trebaju, he's a man of focus, comittment and sheer will!

[Puky Lee]

Di ste strejt eđeri, znam da vas ima! I meni je žao što više nisu aktivni, prestali su svirati prije nego sam uopće čuo za njih. Otkrio ih u srednjoj školi kao i većinu punk rock bendova koje sam isključivo tada slušao.

Kad već spominješ NoMeansNo, njih sam gledao više puta u KSET-u. Kupio i tada majicu "Be strong be wrong" broj veću jer nije bilo drugih. Stvarno mi je bila prevelika, no to je jedan od rijetkih odjevnih predmeta koje mogu nositi sad kad sam se udebljao I još uvijek djeluje kao nova! Kvalitetan i otisak i sve (puno majica od bendova koje sam imao mi je izblijedilo ili se porapalo s vremenom).

No, da se vratim na Fugazi, utjecajni likovi i neponovljiva energija. MacKaye se bacio u neke druge vode, koliko vidim da i dalje aktivno svira, no daleko je to od stare slave.

[obfuscate]

Ništa kod mene nije straight edge, mesožder, stoner i alkoholičar ovdje, rođen tek godinu nakon ovog linkanog nastupa. Fugazi sam otkrio tek prije par godina, čitajući Azzeradovu "Our Band Could Be Your Life", do tada su mi bili samo neki pankeri koje nisam još čuo, tako da sam Johnny-come lately za cijelu tu scenu.
Doduše, ne znam jesam li njih i Minutemene otkrio iz knjige ili sam knjigu čitao radi njih i Minutemena, ali sjećam se definitivno trnaca koji su me prošli kad sam vidio baš ovaj nastup, ovu izvedbu Waiting Room.
Istovremeno su sirovi i supertight, funky i punky, raja iz naroda ali artistični, ljudi na zemlji s obje noge a opet veoma inteligentni. Bar mi Ian MacKaye ostavlja takav dojam, pogledao sam i pročitao sve moguće intervjue, nastupe, govore, čudesa, fasciniran likom i djelom.
Nepokolebljiv tip, ne da se zajebavati, drži se svojih principa, scary smart, a odiše nekom nepatvorenom ljudskošću i iskrenom dobrotom. Malo je takvih.
Ok, sad kad se čitam možda djelujem kao piss-drinking fanboy , ali to je zato što - jesam!
Nije mi ovo nijihova najbolja, nije ni u top 10, ali ih možda najbolje predstavlja.
Mislim da ću danas slušati The Argument, nisam dugo.

[vanchaaa]

ja sam sad prvi put preslušala ovaj fugazi, i iako energično i dosta zanimljivo, ne znam... ja evo ne kužim taj žanr hc-a.
kao da ne dopire do mene.

[Puky Lee]

obfuscate kaže:

Istovremeno su sirovi i supertight, funky i punky, raja iz naroda ali artistični, ljudi na zemlji s obje noge a opet veoma inteligentni. Bar mi Ian MacKaye ostavlja takav dojam, pogledao sam i pročitao sve moguće intervjue, nastupe, govore, čudesa, fasciniran likom i djelom.

Respect

Nisam ni ja straight edge, iako mi se sviđa ta filozofija, odnosno kao princip života netipičan za tu subkulturu koja se obično asocira s alkoholom, drogom i slobodnom ljubavi. No, to je ipak američki post hc koji ima malo drugačije postavke.

Zanimljivo kako je ista ekipa bila iza originalnog "emo pokreta", koji se u mojoj generaciji manifestirao više kroz gothic rock i one užasne frizure preko očiju i crnim tušem za šminku.

[Puky Lee]

[Puky Lee]

#29: The Fall - Pacifying Joint
(2005)


"Rock & roll isn't even music really. It's a mistreating of instruments to get feelings over."
- Mark E. Smith

I dalje sam u buntovnom raspoloženju, a današnji predvodnik je Mark E. Smith. Oni su moji post punk heroji, The Fall, a današnja pjesma dana dolazi s njihovog albuma "Fall Heads Roll" iz 2005. godine. To im je jedan od dinamičnijih albuma, iako i dalje nosi njihov tipičan i prepoznatljiv zvuk.

Stvar kombinira elemente garažnog rocka i njihovog prepoznatljivog minimalističkog, repetitivnog stila. Smithov vokal dominira, kao i uvijek, s njegovim karakterističnim sarkastičnim i ponekad enigmatičnim tonom.

Kao i kod većine pjesama The Fall, tekst je kriptičan, s dozom ironije i apstraktnim slikama. Uvijek ostavlja prostor za različite interpretacije. Ne zna se je li mladić iz pjesme u potrazi za adekvatnim prostorom za chillanje ili se želi 'sčilati' uz džoint.

No, to je sve po meni njegov "who gives a fuck" stav uz prigodni "antirefren": Bla bla, bla bla bla bla (aaaaaaa).

[obfuscate]

The Fall su mi oduvijek bili negdje na playlisti sa Hit The North i Big New Prinz i sličnim "hitovima", a dublje sam u taj ponor bez dna uronio tek prošle godine kada mi je naletila Live in Reykjavik verzija Tempo House, koja mi danima nije izlazila iz glave. Odličan live album, taman prije nego je Brix došla u bend.

Sad već imam dvije knjige o MES-u, (znam, kupujem knjige kad sam opsesivan, shut up) poslušao sam oko 30 posto diskografije, i ubijam ženu doma u pojam kad krenem slušati

MES je nevjerojatan lik - na koju jebenu foru nadrkani, čangrizavi alkoholičar i speed freak, naoko bez trunke sluha, koji uopće ne zna pjevati, a ponekad niti pričati - uspije snimiti 30+ ne samo neloših, nego veoma često i ODLIČNIH albuma, konzistentno i marljivo, pritom mijenjajući članove benda kao čarape (mislim da je oko 70 ljudi prošlo kroz bend - "If its me and y'er granny on bongos - its The Fall" - kaže ponosno Mark, ljubi ga majka), svirajući sve moguće i nemoguće žanrove - od minimalizma, karnevalske glazbe, punka, synthpopa, rockabillyja, garažnog rocka, do techna?

It is beyond me.


Priloženu pjesmu niti ne znam, still a long way to go. Za sada su mi najbolji albumi navedeni Live at Reykjavik, The Wonderful and Frightening World of The Fall, Ersatz GB, Code: Selfish, The Light User Syndrome, Are You The Missing Winner, This Nations Saving Grace, Shiftwork, Levitate, Extricate... jebote tko će ih popamtit sve. A nisam ni na POLA.

Oh well.

Nek da bog zdravlja pa ćemo i dalje slušati.

Počivaj u R.I.P. Mark E. Smith - ti fenomenalni genijalni dušbegu

[baribb]

Jedva prolazno. Nedostaju Hanley i Wolstencroft na basu i bubnjevima. Praktički bilo što s Extricate, Code: Selfish ili The Infotainment Scan mi se čini kvalitetnije. Vjerojatno zato jer je potpisnik ovih redaka tamo ’97. gorespomenuta tri CD-a vrtio na svom Technicsu. "If its me, Steve H. on bass and Simon W. on drums - its The Fall”. Nepobitan i objektivan dokaz:

[Puky Lee]

Muzički je imao kvalitetnijih izdanja, to se slažem, ovdje je više fokus na energiju i već spomenuti buntovnički stav. Sad, što se tiče ostatka ekipe koja je sačinjavala bend, već je kolega obfuscate napomenuo kako je jedina stalna komponenta bio on, dok su se članovi frekventno mijenjali. Ima i zabavnih anegdota oko toga, bez obzira što je Markova osobnost bila najblaže rečeno, problematična.

Zato mi je tim zanimljiviji projekt House oF all, koji sačinjvaju nekadašnji članovi The Falla, doduše, mislim, iz raznih izdanja.

[baribb]

Već sam negdje na forumu baljezgao o dva kozmička iskustva koje sam doživio s jedanaest kad sam 1990. vidio dva spota na MTV-u. Jedan je bio Zappin “Peaches en Regalia”, a drugi ovaj:



Evo, ponovo baljezgam o tome.

[Mr. Wrong]

baribb kaže:

Jedva prolazno. Nedostaju Hanley i Wolstencroft na basu i bubnjevima.

za hanleya još razumijem jer on jest neporecivo najbitniji basist (i muzičar uopće) iz the fall - iako je baš na ovom albumu sasvim deseti basist odsvirao jednu od najmonstruoznijih fall bas linija, onu u "blindness" - ali ne vidim što bi "funky si" bio baš toliko nezamjenjiv. prije njega su u bendu već bila dva barem jednako dobra (mlađi hanley) ili i bolja bubnjara (karl burns), ponekad i obojica u isto vrijeme... meni je pojam bubnjeva u the fall ono što rade ta dvojica u "smile".