Crna ruža / Karagül

[baby-deluxx]

zugice super ti je ovo

nego, zaboravila si nam opisati Kasima

[zugica]

baby-deluxx kaže:

zugice super ti je ovo

nego, zaboravila si nam opisati Kasima

S obzirom da sam ja do kraja odgledala seriju ne bi bilo dobro da njega komentiram. Ustvari to ni nesmijem.
Doći će i on na red u datom trenutku.

[zugica]

Kedi, Zolino "Optužujem" i Melekino, dva svemira. Zajedničko im je jedino ime.

Zola je sa svojim pismom imao rezultat, a Melek sa svojim glasom apsolutno ništa. Njeno optužujem dotaknulo je sve nas gledatelje, a Zola je napravio remek dijelo svog života (uz svoje knjige, naravno), spasio je jedan ljudski život.

"Tko spasi jedan život kao da je spasio cijeli svijet", to je poznata krilatica. To cijeli svijet ili bolje rečeno onaj tko želi prepoznaje, a Melekine riječi na našu, a prije svega njenu žalost, onima kojima su upućene nisu ih ni okrznule, a niti razumjeli (opet ponavljam, samo nas gledatelje, a mater, brat i ostali, nula bodova).

[kedi18]

zugica kaže:

Kedi, Zolino "Optužujem" i Melekino, dva svemira. Zajedničko im je jedino ime.

Ako znamo jedno,(ne) znamo i drugo.
Dobro znam zašto sam napisala izraz: Melekin J'accuse. Jer je njen, a ne Zolin.
I znam što je napravio Zola u stvarnom životu, svojim pismom (nikakvo remek-djelo u pravom smislu riječi), a što Melek u fikciji proistekloj iz stvarnog života u svojem životu.

Mislila sam na ovo, na značenje tog pojma proisteklog nakon Zolina pisma "J'accuse". Na značenje pojma u širem društvenom kontekstu kako ga rabi i shvaća kulturna, intelektualna, politička itd. javnost:


Npr.

j'accuse (izg. žakiz) 1. optužujem; naslov otvorenog pisma E. Zole u kojem u povodu tzv. Dreyfusove afere optužuje sudstvo Francuske zbog svjesnog gušenja istine 2. pren. javna osuda nepravde, nečovječnosti i sl.

(Vladimir Anić / Ivo Goldstein: Rječnik stranih riječi. Zagreb 1999, str. 618)

Ili:

NOUN

Origin

Late 19th century; earliest use found in The Critic. From French j'accuse ‘I accuse’, title of an open letter from Émile Zola to Félix Faure, President of France, published on 13 January 1898 by the newspaper L'Aurore, condemning the imprisonment of Alfred Dreyfus from je I + accuse, 1st singular present of accuser.

(http://www.oxforddictionaries.com/de...h/j'accuse)


Melekin "optužujem" upućen je javnosti, milijunima gledatelja.

[zugica]

I tekako remek dijelo i u pravnom, a i u ljudskom smislu. Oslobodio je Drajfusa doživotne robije, spasio mu je život. Njegovo pismo, mislim Zolino isto je bilo upućeno milijunima ljudi, ali stvarnim i onima pasivnim čitateljima, a i aktivnim sudionicima Drajfusove afere. Bilo je upućeno i vlasti i vlastodršcima koji su na kraju balade Drajfusa i oslobodili.

No, da sad ne drvimo po Zoli i Drajfusu ( i pravom krivcu mađarskom grofu Esterhaziju), da ljude koji čitaju temu Karagul, odnosno Crna ruža ne zamaramo sa svojomim znanjima, prepucavanjima i krivom shvaćanju
i da se vratimo na temu.

Melekin vapaj, ja bi to prije tako nazvala, vapaj, isto je bio upućen ljudima(nema kome drugome nego ljudima), ali najprije sudionicima revolucije (Kadrije, Kendal), a tek onda onima koji svoje živote mogu poistovjetiti sa njihovima. I naravno nama gledateljima.

Tako da jednu trakavicu koja se nekima sviđa više, nekima manje, nekima nikako, ne bi se usudila poistovjećivati sa vrlo važnim istinitim događajem. Ne, nikako. I kao što sam u prijašnjem postu napisala, nemaju nikakve zajedničke , odnosno dodirne točke osim riječi "optužujem".

[kedi18]

Melekin „optužujem“ i moj "optužujem" (1)

Kad nam u stvarnom svijetu umre netko blizak, iznenada i prije vremena, shrvani smo i neutješni. Svojim bližnjima pričamo o tome koliko smo bili tužni, koliko smo plakali kad smo saznali za vijest. I koliko dana smo još bili u šoku zbog strašnog događaja.
Mjerimo tako u tim razgovorima duljinu i jačinu vlastite tuge, žalosti, shrvanosti i zaboravimo zapravo da u tim „pričama“ subjekt nismo mi nego osoba koja je prerano otišla i čiji nas je odlazak pogodio.

Da me netko probudi usred noći i upita koja me se scena posebno dojmila u turskim serijama toliko da sam, gledajući je, jecala i plakala, rekla bih: Plakala sam u seriji „Polja nade“ ( „Hanımın Çiftliği“) kad je trebao biti obješen Hamza, brat glavne junakinje Gülü-Serap. Bio je gad koji je svoju sestru znao izmlatiti do smrti, ako bi se srela sa svojim budućim, ako ne bi skuhala nešto na vrijeme, ako bi mu se samo prohtjelo da svojom teškom rukom pogladi i sestru i majku do neprepoznatljivosti. Pijan bi razbijao sve oko sebe, ali najviše bi se njegova ruka spuštala na jadnu sestru. Ubio je još nekoga, vojnika (više se ne sjećam), država ga je uhvatila, osudila i sad treba biti strijeljan. Kroz nekoliko nastavaka (u originalu je vjerojatno bila riječ o najviše dvije epizode) pratimo opraštanje tog lika od života. Mlad je, život je tek pred njim. Ali, učinio je dosta zla i zato treba biti kažnjen. On moli za blagoslov. I sestra i majka i otac ga blagoslivljaju. Moli da mu oproste sva zla koja je svima napravio. Svi plaču, plače i on. Moli za život. Kroz nekoliko nastavaka, na našoj televiziji. Tu verbalnu razinu opraštanja prati jecajuća muzika sa ženskim ili muškim glasom (i prijevodom riječi) u kojima je možda bila i riječ „otac“ („baba“). Glas pjeva uime sina, kao sin, glas moli za život mladog bića, za sebe. Plakala sam kao tužna godina za tim nikogovićem, koji je toliko zla učinio ženama oko sebe, majci i sestri. Nakon Hamzina pogubljenja i kad sam se smirila, zaključila sam: Uf, ovi Turci (mislila sam na scenarij i skladatelja) su fenomenalni. Učine da plačem i za najgorim skotovima.

U seriji „Kako vrijeme prolazi“ ( „Öyle Bir Geçer Zaman Ki“) kroz nekoliko se nastavaka najavljivalo ubojstvo jednog učenika. Ono se konačno i dogodilo. Za učenikom su plakali otac i majka, njegovi prijatelji i drugovi. Svaka riječ u tekstu, svaki ton u muzičkom broju bili su pomno odabrani. Sad sam plakala za mladim čovjekom koji nikome ništa zlog u životu nije napravio. Plakala sam za tim mladim čovjekom kao da je stvarna osoba, a koju je u prestrašnim, olovnim vremenima snašla takva sudbina.

U toj seriji bilo je još strašnih scena. U radnji smještenoj u Istanbulu, od kraja 1960-ih nadalje, u vrijeme političkih previranja u Turskoj, to je za mene bilo i vjenčanje u kojem se mlada djevojka mora udati za neželjenog muškarca kako bi svoju obitelj spasila od dugova. Sudbine žena i muškaraca u zatvorima toga vremena, između desnih i lijevih, između onih priklonjenih zapadnom ili istočnom Velikom Bratu bile su jezive. Ili odnos kapetana Alija prema prvoj supruzi Cemile, kad je siluje, kao bivšu suprugu.

U „Poljima nade“ žena je, prema tadašnjim zakonskim propisima (radnja smještena u Adani, 1950-ih godina) mogla biti osuđena za nemoral i na zatvorsku kaznu, ako bi ju se zateklo u nekom nepriličnom položaju s muškarcem koji joj službeno nije bio suprug ili zaručnik, a koji bi nedvosmisleno (!) upućivao na to da je riječ o nemoralnom ponašanju, koliko god da je scena bila nevina).

Uz gledanje turskih (dramskih) naših serija, gledanje filmova turskih autora, počela sam čitati i djela turskih autora u prijevodu na naš jezik, ali i djela autora turskog podrijetla koji pišu na svojem drugom jeziku, u originalu. Uz to i stručnu i znanstvenu literaturu koja se odnosi na tradiciju, patrijarhalno društvo, čast i položaj žene u društvu, na muško-ženske odnose.

U seriji „Sila“ („Sıla“; radnja je smještena u Mardinu, jugoistočna Turska) u jednoj sceni , pišem po sjećanju, mladi muškarac na ulici samo ovlaš dotiče djevojčinu podlakticu. Ona će zbog toga biti teško kažnjena. Druga će djevojka biti bačena s mosta, ili će sama skočiti u smrt, jer se opire braku s neželjenim muškarcem, opet skopljenim stoga jer je tako bilo davno dogovoreno ili da se isplate dugovi djevojčine obitelji. Ili stoga jer je aga tako naredio. Puko doticanje djevojčine ruke, makar samo na tren, ili nevin razgovor muškarca i žene, opisuje jedna autorica,Turkinja, koju mogu čitati u originalu. Ona se 1970-ih godina nalazi na putovanju istočnom Turskom i čuje priču o tome kako se mlada djevojka na rijeci sastala sa strancem (obitelji nepoznatim muškarcem) uz obalu rijeke: „Njena su joj braća razbila glavu između dva kamena.“

U aginskom sustavu, jakom i u stvarnom životu danas, na snazi su još „töre“, običaji. I „sılah“, oružje, pištolj, revolver, nož. Iz serije „Sila“ sjećam se da otac glavne junakinje svojoj mlađoj, osmogodišnjoj kćeri, odličnoj učenici, u tom nama dalekom Mardinu, zabranjuje da više ide u školu. Na putu iz škole, noseći knjige u rukama, ona mu sretna kaže da je najbolja u razredu. Otac joj baca knjige iz ruku. Što će joj to? Ali, voli taj babo svojega debeljuškastog, lijenog sina iznad svega. Njega bi, kao i sebe, odmah zaposlio na mjesto glavnog direktora u istanbulskoj firmi.

Sjećam se i krvavog obračuna u seriji „Da sam oblak“ („Bir Bulut Olsam“), kad pripadnici jedne, uvrijeđene obitelji, pobiju svatove druge jer se ovi nisu držali dogovora i običaja i mladenku dali njima. Nad svime time sam se zgražala i suosjećala s tim djevojčicama, djevojkama, ženama. Osjećala sam bijes i nemoć. Kao i žene u tim fikcijama, ali koje su jako, jako stvarne.
Na sve te strašne scene, na otmice djevojaka, prisilna sklapanja brakova, na mlaćenja mladih žena u tim brakovima čovjek kao da ogugla. Suze mu ne dolaze na oči. Suosjećanje uđe toliko duboko u nas da je postalo dio nas, mi smo one, one su mi ... gutamo suze u sebi, one ne nalaze puta prema van.

Onda ovih dana, kroz četiri nastavka gledamo u „Crnoj ruži“ („Karagül“; radnja je smještena u današnji grad Halfeti, u jugoistočnoj Turska, u blizini Mardina) kako se Melek odlučila na vjenčanje s Merdanom, ubojicom svojeg Sabrija. Gledamo kako se to tiho, nevidljivo, nijemo biće oprašta od žena u konaku. S Ebru, Narin, Özlem, Emine. Sve one su tužne, ne znaju razlog njenoj iznenadnoj odluci. Nekako znaju da je voljela Sabrija, što sve one baš i nisu odobravale, ali znaju da je tugovala za njim, da je bila izvan sebe, nijema i luda od boli. On se još nije ohladio u grobu, a ona se udaje za drugog.
Nijedna ne shvaća što se događa u djevojčinoj duši. Misle ili se pretvaraju da je tako, da se ona samo oprašta od njih jer napušta roditeljski dom i odlazi u tuđinu, u dom muža, svekra i svekrve. Majka Kadriye ne odobrava taj brak jer vjeruje da Melekin budući svekar Rüstem ima na umu osvetu zbog ranijih odnosa imeđu dvije aginske obitelji.
Slijedi tužni ispraćaj mladenke u konaku i iz konaka. Istodobno „slavi“ ona i djevojačku večer. Brat Kendal stavlja joj na glavu lijepu crvenu maramu, ali nema radosnog poskakivanja i cijukanja djevojaka i žena na ovoj skraćenoj, osakaćenoj djevojačkoj večeri.

Onda odlazak tek vjenčanog para iz svečane dvorane.

U spavaćoj sobi mladoženja se nada prvoj bračnoj noći. „Ne plaši se“, veli joj on. A ona mu kaže da se ne želi pred njim skidati te odlazi u kupaonicu. Kad se vraća, na njoj je krvava, Sabrijevom krvlju umrljana bijela vjenčanica u kojoj se jednog dana trebala vjenčati s njim, kad on odsluži zatvorsku kaznu. Melek puca u Merdanovu desnu ruku, puca u njegovu lijevu ruku. Sılah = oružje, pištolj. Sve ide sporo ... presporo. Poput stoljetne patnje i agonije žena u takvom društvu.

[kedi18]

Melekin "optužujem" i moj "optužujem" (2)


I put na koji ga Melek odvodi ... pod prijetnjom pištolja ... traje dugo. Put do Sabrijevog groblja ... neka kopa grob ... neka se ispriča Sabriju zato što ga je ubio, zapovijeda Melek Merdanu držeći ga na nišanu. Na sve pristaje Merdan, gad, koji na duši ima i Sabrijevu i smrt jedne mlade žene. I kopa grob i, smijući se, ispričava se mrtvom Sabriju što ga je ubio.

Dok radnja tako polako napreduje, dok Melek ubija Merdana ... ne, ne, ne ... ne ubija Melek Merdana. Melek ubija samu sebe onako kako je nju ubijao život, koji je za nju bio patnja i smrt – doznajemo to iz njenih oproštajnih riječi. Ubijao ju je taj život svih njenih kao smrt doživljenih i proživljenih dvadesetak godina. Iz dana u dan, iz noći u noć.

Melek upoznajemo kao tihu, mirnu, nepomičnu, pasivnu, šutljivu, nijemu mladu djevojku.
Ujutro u haljinici ili suknjici i košuljici ili džemperu, na doručak, na ručak pa na večeru. I pila je i jela, gutala svakog dana Kendalove uvrede i plašila se svakog bogovetnog dana hoće li se ujutro probuditi ako uvečer usne, i hoće li, ako usne, doživjeti sutrašnji dan. Krevet, ili kako čujemo u originalu, jorgan-pokrivač (yorgan: poplun, jorgan) njen je jedini zaštitnik noću. On joj pruža toplinu koju ne dobiva od živih ljudi oko sebe. Ni od majke, ni od brata. Pokrivač je njena jedina imovina uz ono malo odjeće.

Svašta je doživjela u svojem kratkom životu. I njena nevina razmjena pogleda s Recepom, poneki dodir rukom bili su kažnjeni. Recep biva ubijen po Kendalovoj naredbi. Kendalove uvrede, vika, nepoštovanje drugog živog bića lažni su paravan kojim štiti sestru od vanjskog, njoj neprijateljskog svijeta (muškaraca).

A za svih tih malih dvadesetak godina, punih patnje i poniženja, kupilo se u djevojčinoj svijesti ono što je sad, u očaju i konačnoj odluci da napusti ovaj svijet, istresla pred bratom i majkom. Ironija, strašna ironija i gorčina izviru iz njenih riječi kad je majka moli da se vrati kući. Majci je namijenjena njena optužba vezana za dom, za kuću i kućište: „Kući? U onaj konak? U onaj zatvor od konaka? Malo moje odjeće daj prolazniku. A moj krevet ponudi siromahu. Brzo me se može zaboraviti. Malo odjeće i jedan krevet. Dvadeset i nešto godina života ... “

To „malo odjeće“ i taj „krevet/pokrivač“ metafore su života žene, koji nije život, i žene koja ne može biti žena. Ona nije radila, kako bi zaradila, jer joj se ne dopušta da radi. Čast je u pitanju. Ona nije smjela ići u školu. Što će joj? Čast je u pitanju. Nije škola za ženu. Ne treba ići van, iz konaka. Čast će stradati. Ako ideš vani, ići ćeš s maramom na glavi. I malom torbicom u ruci. Nigdje se ne zaustavljati, ni s kim ne razgovarati. Čast je u pitanju. Na čast se mora misliti. I čast se mora čuvati.

Nju, takvu Melek, zaista se može lako i brzo zaboraviti! Po čemu da se pamti ona koja je nevidljiva, koja je parija u svijetu muškaraca? U svojoj obitelji? U cijelom svojem malom svijetu. A sve joj se u životu uzimalo i oduzimalo: i pravi brat zaštitnik i prava majka zaštitnica i prve ljubavi. I pod ključem zatvorenu držalo. Dodavalo joj se zato puno toga: i sumnje u njenu čast, sumnje u njeno poštenje, sumnje u njenu čednost. Samo tri riječi za jednu ženu. Vezane samo za njenu seksualnost koja joj je zabranjena, na koju budno pazi, koju budno čuva muškarac.

Na razini poimanja žene kao seksualnog objekta, kao one koja se ne smije izlagati pogledima javnosti, čitaj: pogledima muškaraca, jer ženu, razotkrivenu, smije gledati jednog dana samo njen suprug, Melek optužuje licemjerno muško društvo, zadrigli patrijarhalni sustav, kad se ironično obraća svojem bratu: „Hvala ti. Stvarno me jako voliš. Da nas bar nisi toliko volio. Kako tako mnogo volite žene? Stalno se žalite na naše suknje, kosu ... Veoma nas volite. Stalno nas nadzirete. Kad nas prati neki muškarac, mi smo krive za to. Ako nas siluju, sigurno smo mi na to pristale. Mi smo samo glupe žene. (...) Hvala vam. Baš nas volite. “
Kad Melek spominje knjige, kad ih namjenjuje učenici, dakle, ženi, ona optužuje društvo koje je na ženu zaboravilo i koju ne smatra ravnopravnim članom društva. I ne želi da ona to ikad postane. Lako i lakše, najbolje kontrolira se neobrazovana, ekonomski ovisna žena. Zato Melek, pogleda usmjerenog prema Özlem, prema Mayi i Adi, govori: „I moje knjige. Moje knjige. Postale su moja giljotina. Dajte ih nekome učeniku. Neka bude učenica. I recite joj da dobro pročita što piše ispod.“

Neka ona, neka mnoge one, mnoge djevojčice, dobro prouče ono što piše u knjigama, poručuje im Melek, neka se ne zadrže na površnom tumačenju, neka zavire u druga značenja, neka čitaju između redaka. Knjiga nosi simboliku školovanja, obrazovanja i emancipacije žene, one, koja će se zaposliti i postati i ekonomski neovisna o muškarcu, suprugu, djeveru, svekru.

Melek se u svojem „optužujem“ dotiče doma i obitelji, ženâ-patnicâ i mučenicâ u konaku. Sve one ovisne su o muškarcu. Sve one imaju samo ono malo odjeće na sebi i jorgan da se njime noću pokriju. U bilo kojem času mogu biti izbačene iz konaka, silovane, prisiljene na brak koji ne žele. Mogu im oteti dijete ili im „dodijeliti“ tuđe, oteto dijete.

Nijedna nije završila školu koja bi joj omogućila bilo kakvu mogućnost neovisnosti. Ali, kakve neovisnosti? Gdje bi radila? U Halfetiju? Halfeti je, naravno, samo metafora. Kao i „crna ruža“, kako je Kendal nazvao Narin suprotstavljajući je Ebru, „gradskoj ruži, šminkerici, ženi iz visokog društva“. Emancipiranoj i školovanoj. Sve su one u tom konaku „crne ruže“. Endemska bića u patrijarhatu koji je toliko žilav i jak da je riječ o epidemiji: bespomoćne, očajne, preplašene žene bez zaštite, izložene zlostavljanju i poniženju muškaraca. Stoljećima.

Prije ovog završetka, Melekina samoubojstva – jer nakon Melekina j'accuse meni ne treba nikakav nastavak ove serije – htjela sam napisati da se sjećam Melek kad je gorjela u vatri. I kako su joj vidane rane. I kako je majka Kadriye tu kćer jedinicu držala gotovo za nužno zlo u kući.

Zato su izvanredno pogubne riječi, pune očaja, koje Melek upućuje majci Kadriye, kad je ona egoistično pita kako će ona, majka, živjeti nakon što Melek više ne bude na životu: „Ne znam, majko. Nisam o tome razmišljala. Nijedanput u životu, nijedanput nisam se brinula za tebe!“
Zapravo je obrnuto.Te riječi trebala je izreći majka Kadriye kćeri Melek, npr.: „Ne znam, Melek. Nisam o tome razmišljala. Nijedanput u životu, nijedanput nisam se brinula za tebe.“

Gledajući zadnji nastavak (u četvrtak) bila sam dosta puta prekidana u gledanju. Onaj kratki post napisala sam a da nisam vidjela Melekine riječi u kojima spominje i silovanje žena, i suknje i kosu žena. Na reprizusam došla na zadnjih 16 minuta i snimila i njih. Dok sam ih prepisivala za post, plakala sam. Uvijek iznova. Na mnogim mjestima, na „konak kao zatvor“, „ono malo moje odjeće“, „krevet (jorgan)“, „knjige kao moja giljotina“, „dajte ih učenici“, opis sudbina svih žena, suknje i kose, silovanje koje kao da te žene priželjkuju ...

Glumica Sebahat Kumaş bila je vrlo dobra Melek Şamverdi. Glumila je lik onako kako ga je trebalo izvesti. Na početku je upravo onakva kakva i treba biti: nevidljiva, tiha, gotovo kao zombi. Tad sam mislila da glumica loše glumi. Ali, sad vidim da je bila dobra. Jedan od vrhunaca njene izvedbe jesu scene kad vidi mrtvog Sabrija. I kad u svojoj boli postaje „luda Ofelija“.

Ne znajući kako će radnja teći dalje, slomila sam se i nad scenom kad Melek poklanja Özlem malu narukvicu, Sabrijev dar. Ali, Özlem, Sabrijeva sestra, vraća ga Melek i vezuje joj narukvicu oko njene noge. Kao prsten.

Nakon završnih riječi Melek polako širi ruke. Vidimo njenu lijevu, slobodnu ruku. Potom i desnu, u kojoj drži pištolj. Zatočenu i stalno na nišanu ...muškaraca, konzervativnog, patrijarhalnog društva.

Prisjećamo se riječi koje je netom prije rekla Kendalu: „Kako je to biti na nišanu? Mi smo tako živjeli svaki dan. Zahvaljujući tebi. Svako bi nam jutro držao pištolj uperen u čelo. I svaku večer prije spavanja pitali smo se hoćemo li preživjeti. Kako je to biti suočen sa smrću? Da potegnem obarač?“

Potom ispušta iz desne ruke oružje, ono, koje je Kendalov zaštitni znak, zaštitni znak muškaraca. Njime prijete i ženama i ubijaju i žene.

Ispruženih ruku, dok joj kose – one kose koje su morale biti skrivane pod maramom – sad slobodno, u svoj svojoj ljepoti vijore na zraku, s osmijehom na licu, sunovraćuje se u Eufrat.
Književnici tu rijeku nazivaju „ludi Eufrat“ i „srebrna zmija“.
Velika, divlja rijeka u svoj je zagrljaj primila tihu, nevidljivu Melek.
Ne, ne ... glasnu i jako vidljivu Melek. U bijeloj okrvavljenoj vjenčanici. Čednu, neokaljanu.

Njene riječi držim najjačom, najdojmljivijom i najdirljivijom optužbom patrijarhata i svijeta muškaraca u turskim serijama.

Plačem u sebi zbog tisuća i tisuća „Melek“ diljem svijeta. U pravom, stvarnom, realnom svijetu. Zato sam i napisala ovaj tekst. Zato i gledam dramsku seriju „Karagül“. Da vidim hrabrost scenarista i redatelja, producenata. Da ne vidim zamućenu sliku kad se prikazuje „krv“, da ne vidim zamućenu sliku kad se prikazuje alkoholno piće (kao u „Pitanju časti“), da ne čujem „biiip“ kad muškarci u serijama izgovaraju pogrdne riječi o ženama.

Ali ih rabe bez „biiip“ u stvarnom životu. I čine im sve ovo o čemu govori Melek u svojem „optužujem“.
Samo, krv je tada, u stvarnosti, jako crvena i jasna, a alkohol čini da žene budu prebijene do smrti.

Ne obraća se Melek samo majci i bratu i ženama u konaku. Obraća se ona tisućama i tisućama obespravljenih i poniženih žena iz mnogih konaka diljem svijeta, u stvarnom životu. Danas.

Ovo je i moj „optužujem“. Ako Melek nije stvarna nego „samo fiktivan lik“, e, vala, ja sam stvarno stvarna.

[11tena]

kedi18 kaže:

Melekin "optužujem" i moj "optužujem" (2)



Plačem u
sebi zbog tisuća i tisuća „Melek“ diljem svijeta. U pravom, stvarnom, realnom svijetu. Zato sam i napisala ovaj tekst. Zato i gledam dramsku seriju „Karagül“. Da vidim hrabrost scenarista i redatelja, producenata. Da ne vidim zamućenu sliku kad se prikazuje „krv“, da ne vidim zamućenu sliku kad se prikazuje alkoholno piće (kao u „Pitanju časti“), da ne čujem „biiip“ kad muškarci u serijama izgovaraju pogrdne riječi o ženama.

Ali ih rabe bez „biiip“ u stvarnom životu. I čine im sve ovo o čemu govori Melek u svojem „optužujem“.
Samo, krv je tada, u stvarnosti, jako crvena i jasna, a alkohol čini da žene budu prebijene do smrti.

Ne obraća se Melek samo majci i bratu i ženama u konaku. Obraća se ona tisućama i tisućama obespravljenih i poniženih žena iz mnogih konaka diljem svijeta, u stvarnom životu. Danas.

:klap::klap:

Ni moje suze bile zbog moje tuge,nego zbog nepravde koja se može ili zapravo uopće ne može opisati.Ni svaka žena ne zaslužuje moje suze,ali gotovo svaki muškarac u toj i takvoj Turskoj zaslužuje moju osudu.
Međutim,tu ima više stvari koje su bitne za takve odnose.
Kad premijer dotične države jasno i glasno kaže da žene ne mogu
biti ravnopravne s muškarcima i da je njihova isključiva dužnost da rađaju djecu,kako može uopće biti pomaka na bolje..Ne na bolje,nego na nešto drugačije...Ili kad vjerski (dakle duhovni) vođa u videu govori kad djevojčica treba biti dana muškarcu na raspolaganje,pa kao stručna osoba kaže da seksualni život počinje s prvom menstruacijom,dakle je spremna za...rasplod!!Koga briga za osjećaje jednog malog bića koje je eto imalo nesreću da se rodi kao žensko
Tu počinju moje neisplakane suze!

[zenzo117]

Kad sam danas pristala gledat epizodu iako sam znala da će se prolit
litre suza, da će se udarat šakama ili tamo ili amo, nisam nikako očekivala
da ću se sjetit ovih riječi. Na prvo čitanje mi nisu sjele jer po meni
O(g)uz nije anemičan ljubavnik. Od njega se ne može tražit
da posloži u svom životu drugačije jer tad to ne bi bio on.
Ali.... svačije je pravo.

zugica kaže:

.................
Za Oguza mislim da on voli ljubav. Voli voljeti. Kad bi bilo drugačije i taj anemični ljubavnik bi sve drugačije posložio u svom životu.

Njegova tiha suza nad sudbinom Anđela izmamila je moju.
U sveopčoj tuzi samo je njegova tuga iskrena i samo on nije za
ništa kriv.

On je jedini muški lik u ovoj seriji koji se nije se ogriješio ni o jednu
ženu. Na nijednu nije digao glas, ruku, prijeki pogled. Svom
svojom pojavom je mirio sve uznemirene misli, poglede, riječi.
Svoj put je mirno prolazio. Kako ga privodi kraju svima je jasno.
Ali zar mi trebamo pitat što mu je važnije? Ne, on to sam zna.

[ribica0903]

Melekino samoubojstvo nema ama baš nikakvu dubokoumno poruku za svekoliku tursku žensku čeljad bez obzira na onu isforsiranu pomalo feminističnu rečenicu o rusim kosama i suknjicama.

Žena ( cura, djevojka, anđeo) više bi bila napravila za sebe, svoje ja, za ostale žene, za Sabrija da je onog mamlaza pod prijetnjom pištolja , uključujući i pištolj kao krunski dokaz predala Oguzu tužnih očiju i onda nepokolebljivo svjedočila o ubojstvu.

Kompletna scena njenog samoubojstva iako napravljena za plakanje , nije mi sjela, nisu mi sjeli ni ti njeni zadnji potezi.
Imala je ona izlaz, imala je čak i Ozleminu podršku, imala je ona i argumente protiv brata da ih je htjela koristiti.

Kako sam spojleruša bez razumijevanja turskog jezika sada sam prvi puta vidjela i rečenice kojima ju je Merdan upozoravao da ako njega ubije otvoriti će krvnu osvetu.

Ne znam kako na to nije trznula bez obzira na "poremećenost".

Sve turske sapunice treba promatrati upravo u kontekstu sapunica i turističkih letaka, a najmanje kao psihološko socijalne drame ili pak kao neke poruke i suptilne upute gledateljstvu prvenstveno domaćem.
Iako ima nešto malo naznaka koje su vjerojatno napravljene radi stranih gledatelja u stilu nismo mi baš tako zatucani, evo vidite.

Dakle sapunice se pišu tijekom snimanja i ne vjerujem da masa scenarista koji ne moraju biti karakterno niti slični, a i svjetonazorski, uopće razmišlja o nekim porukama.

[exodus175]

Ne znam kako vam se da stvarati tolike filozofije iz obične sapunice.
Producentima i televiziji je bitna gledanost i to je sve.

[zugica]

exodus175 kaže:

Ne znam kako vam se da stvarati tolike filozofije iz obične sapunice.
Producentima i televiziji je bitna gledanost i to je sve.

[zenzo117]

Ne mogu se načudit čudu kako su se

ova dva gornja posta (br. 2031 i br.2032) uklopila super u zadnje
dvije TV Nova epizode. Popratila su ih na pravi način. Isprazni i
bezznačajni u sadržaju i samim tim i u poruci.........Zašto? To
vjerovatno znaju autori. Svekoliki. Oni i ovi.

Nama prolaznima opomena da se ne igramo velikim riječima. Posebno
ne velikim očekivanjima a da se ne bi strmopizdili niz litice vlastitih
stavova. Saberite se ljudi i gledajte od čega živite. Vrijeme je za
sladoled i dobar ljetni shake s pogledom preko velikog plavetnila.
Ne sladoled da gleda, nego mi. Treba nam bit trijezan. Ne zanesen
od jutra do mraka u raspravi zašto je Melek dobila registarsku tablicu
u neposrdnoj blizini Sabrijeve dvjesta brojeva večoj. I kako je to
uopče moguće? Ispada opet da je manje čudom više..........Ili da je prije
bilo poslije. Nemojte da vas zavede ovo posrnuće u brojanju
i da otvori novi poligon uvježbavanja sazrijevanja. Moglo bi vam
se dogodit da opadnete ko zrele kruške. Neki to već jesu.

[toby5]

ne gledam crnu ružu, znala sam tu i tamo, dok bih večerala, provirit malo dok bi moja mama gledala i pet minuta mi je bilo dovoljno. mislim da je crna ruža sve ono što protivnici turskih sapunica i sapunica uopče spočitavaju sapunicama-melodramatična, patetična i zamorna. nisam mogla vjerovati da netko tu seriju može gledati više od pet minuta, onaj njihov plač, vika me stvarno znao izmoriti. a onda sam otvorila tv baš u trenutku melekinog samoubojstva i nisam mogla prestati gledati. dojmilo me se, nisam imala pojma o čemu se radi, ali izmamila mi je suze. sad kad sam pročitala ovo gore, puno mi je jasnije, ali i ljuta sam. šta se žena mora ubiti da bi nešto dokazala, do tada je nevidljiva, ali mora oružjem posegnuti da bi je se vidjelo? Pamtim još jedno samoubojstvo iz turskih serija, onog bihterinog iz strasti orijenta, ona se ubila zbog ljubavi prema jednom muškarcu, ne, prema jednoj kukavici. i nikad neću prežaliti šta ta serija nije završila drukčije, njezinim odlaskom, odlaskom iz one toksične obitelji koja je bila zatucana koliko i bogata i odlaskom od te kukavice koja je nije znala voljeti. u mom scenariju, ona odlazi i nakon par godina kukavica je u lošem braku sa svojom izabranicom i vidi nju, nikad prežaljenu, sretnu, ispunjenu s drugim muškarcem, onim koji ju je znao voljeti. zašto se ženski likovi ne mogu tako boriti, zašto je melek trebala počiniti samoubojstvo kad ste rekli da je imala izbor. da je učinila nešto drugačije, pamtili bi je, zapamtili bi je (mislim na likove u seriji), ovako će malo plakati i ona će pasti u zaborav. zašto se ženama u Turskoj ne pokazuje nešto drugačije, da se žena može boriti protiv sistema, da ne mora biti pokorna, da ne mora biti ili nevina ili zmijurina da može biti jedna šahika (Pitanje časti), bihter, žena od krvi i mesa i ne platiti glavom za to.

[zugica]

Gledajući sinoć babetinu i njene piromanske sklonosti, čovjek ostane prazan u tako beznačajnim radnjama ove sapunjare .

Moj intelekt nisu mogle nadahnuti ni jato onih bezveznih kokoški iz konaka koje su uspaničeno kvocale anne, anne, stajale kao ukopane ispred tog istog konaka, bez ikakvih ideja. Mobiteli, pozivi vatrogascima,poziv žandaru suznih očiju, mislim vrlo efikasnom žandaru, koji riješava sve probleme u letu, žandaru koji se ni o koga nije ogriješio (osim o svoju vlastiti kćer, ali to nema veze,to je ipak samo kćer, jer on ima tako divne suzne oči pa će zaplakati i za anne Kadrije , ako će zatrebati) i dojurio bi u trenu da spašava nemoćne i potrebite.
No, pa to mu je dužnost, a čovjek svoju sposobnost dokazuje iz epizode u epizodu. Ne štedi se nego svoju tjelesinu baca u vatru za svakoga.

Ali ne, nitko se od panike nije sjetio spasioca plavih očiju. Šteta!

Isprazan, beznačajan sadržaj sinoć, isprazan i beznačajan moj um koji vrlo, ali stvarno vrlo teško kopča ovako složene i intelektualno nadahnute radnje.
Ako će ova sapunjara napredovati i pretvoriti se u ono što je očekivano na početku, neka sociološka drama, možda ću i ja napredovati svakim danom u svakom pogledu sve više i više pa se neću morati sramotiti sa svojim skromnim intelektualnim shvaćanjima ovog klasika.

[ribica0903]

Hajde idem malo dignuti ovu "intelektualnu" temu.

Serija traje, neki valjda i gledaju pa eto , neka se tema ne ugasi prebrzo.

Sinoć ( odnosno popodne - termin za vola ubit za ovakvu seriju), gledam kako beskućnici izlaze iz one tekstilne popaljene tvornice i u slow motionu kreću.. negdje.... s ovnom predvodnikom Baranom, kome je ni krivom ni dužnom baba odredila čin partizanskog komandira .
Uz sve one odrasle i odgovorne žene, našla baba jedino muško koje se brije, hm ili se ne brije

Uglavnom, gdje sam stala na slow, slow, slow motionu - moja mama invalid na štakama, ustala i odšepesala kroz dnevni do kupaone, pa onda do balkona hvatati vreli zrak, pa po vodu i vratila se , a oni još kooooooooraaaaačaju.
Pa hebali ih ovi slow-i u turskim dizijima, znam ja da tako kradu minute, odnosne nabijaju minutažu, ali ljudi moji, kome je to napeto.

A baba govori i to samo virtualno svojim pilićima - pa dobro gdje su joj te lijepe riječi u živo, ovako se ne broji. Oprost, poniznost, istina koju je trebala davno pljunuti, i to ne jedna nego više. Zaštita slabijih članova itd. itd. mogla je baba svašta za života napraviti, a nije.

Ovim piromanskim činom ( a to im je u krvi.. paljevina je do sada bilo dosta), napravila je samo zlo familiji, sebi, i sinu kakav god da je.

[baby-deluxx]

ja nisam gledala vec dva dana i nekako sumnjam da sam išta propustila

[ribica0903]

baby-deluxx kaže:

ja nisam gledala vec dva dana i nekako sumnjam da sam išta propustila

Nisi!

Ne gledam ni ja redovito u ovom terminu, ali obzirom da sam sve odgledala prije, sada samo ponekad utvrdim neke dijaloge i to je to.

[11tena]

Četa mala, ali odabrana !Vreće diže, mete..lopatama grabi pistacije.
Ali što je najvažnije i napada ..Kao nindže
Oni su Šamverdi,ej
To kaže Ada,ponosno..
Pucnjava u maniri najvećih mafijaških obračuna 30ih..
Tko će ovoj ženi stati na kraj?

edit:
Zapravo sam htjela pisati o Oguzu
Dobro reče striko Idris.
Bože,zašto si namijenio toliku ljubavnu patnju ovom insanu!!

[vane1]

Ne razumijem zašto Ozlem ne kaže Kasimu da je trudna.

Današnja epizoda mi je bila za ovaj emoji-
- novopečeni par bira prstenje
- Šemverdijevke u napadu