Heidegger: Bitak i vrijeme (svježe čitanje)

[Sigmund]

Paragraf 23. Prostornost bitka-u-svijetu

-Ulicu, kao pribor za hodanje, dodirujemo svakim korakom, ali je ona ipak udaljenija od poznanika kojeg susrećemo "na ulici" iz "udaljenosti" od dvadeset koraka. ...O blizini i daljini okolnosvjetski najprije Priručnoga odlučuje smotreno brigovanje.

-Ako tubitak u brigovanju donese nešto u svoju blizinu, tada to ne znači fiksiranje nečega na nekoj poziciji prostora...

-U blizini reći će: u krugu smotreno najprije Priručnoga.

-Tubitak, primjereno svojoj prostornsti, nikada nije najprije ovdje, nego je ondje, iz toga Ondje vraća se na svoje Ovdje...

-Tubitak ima kao razdaljujući u-bitak ujedno karakter usmjerenja. ...Iz tog usmjerenja potječu čvrsti smjerovi nadesno i nalijevo. ...usmjerenje, koje pripada raz-daljenju, fundirano je putem bitka-u-svijetu.

-To, da uvijek već jesam u nekom svijetu, nije manje konstitutivno za mogućnost orijentacije negoli osjećaj za desno i lijevo. Što je to ustrojstvo bitka razumljivo po sebi, to ne daje pravo na utaju njegove ontološki konstitutivne uloge.

-Psihološka interpretacija (u vezi s orijentacijom - op.), da Ja ima nešto "u sjećanju", govori u osnovi o egzistencijalnom ustrojstvu bitka-u-svijetu.

-Usmjerenost udesno i ulijevo temelji se u bitnom usmjerenju tubitka uopće, koje je sa svoje strane bitno suodređeno bitkom-u-svijetu.

-(Kant) hoće pokazati jedino da svaka orijentacija treba neki "subjektivni princip". Ali bit će da tu "subjektivni" hoće značiti: a priori. Apriornost usmjerenosti udesno i ulijevo temelji se se, međutim, u "subjektivnoj" apriornosti bitka-u-svijetu, koja nema nikakve veze s nekom određenošću unaprijed ograničenom na neki besvjetski subjekt.

[nitko drugi]

Sad nitko neće vidjeti moj zadnji post na prošloj stranici.

[nitko drugi]

Sigmund kaže:

Paragraf 16. Sukladnost okolnog svijeta sa svijetom, koja se javlja kod unutarsvjetskog bića

Tu se javlja više novih donekle zbunjujućih termina:

-Upadljivost odaje nepriručnost (neupotrebljivost) priručnog pribora.

-Priručno dolazi pri primjećivanju nepriručnoga u modus nametljivosti.

-Nepriručno, nespadajuće, koje smeta, izaziva vidnu kivnost onoga o čemu valja brigovati najprije.

-Modusi upadljivosti, nametljivosti i kivnosti, imaju funkciju, da kod Priručnoga iznose na vidjelo karakter postojnosti. (str. 83)

-U upadljivosti, nametljivosti i kivnosti Priručno na izvjestan način trpi gubitak svoje priručnosti.

Dakle, prvenstveni način na koji susrećemo bića u svijetu je teleološki, pragmatični, H. kaže "priručni". Pitanje je kako onda uopće dolazi do teorijskoga stava u kojemu susrećemo bića kao neke "objekte" našega više-manje nezainteresiranog, ili samo spoznajno (a ne pragmatički) zainteresiranoga promatranja?

Heidegger opaža da sve dok pragmatični način bavljenja stvarima funkcionira, ne pada nam na pamet teorijski stav. Dok svako biće ispunjava svoju funkciju, svoje "zato-da", nema zurećeg gledanja a time niti "puko postojećih", "pred-ručnih", "objektivnih" stvari. No, bića ne ispunjavaju redovito to svoje "zato-da". I u trenutku kad ne ispunjavaju to "zato-da", namjenu, tada zastajemo i motrimo (theorein), tada pitamo "wtf je ovo?" ili aristotelovski "to ti ên einai". Pragmata tek tada postaju "objekti" za naše promatranje. "Objekt" (a i subjekt, mada ovdje to H. ne spominje) izniče iz boli nefunkcioniranja, iz prekida prvotnog pragmatičnog "zato-da" načina bitka bića, naime priručnosti. Tek time dolazi na vidjelo drugačiji način bitka, naime "puko postojanje, odnosno "predručnost", odnosno biti-objektom-za-motreći-subjekt.

[Jednostavko]

nitko drugi kaže:

Dakle, prvenstveni način na koji susrećemo bića u svijetu je teleološki, pragmatični, H. kaže "priručni". Pitanje je kako onda uopće dolazi do teorijskoga stava u kojemu susrećemo bića kao neke "objekte" našega više-manje nezainteresiranog, ili samo spoznajno (a ne pragmatički) zainteresiranoga promatranja?

Heidegger opaža da sve dok pragmatični način bavljenja stvarima funkcionira, ne pada nam na pamet teorijski stav. Dok svako biće ispunjava svoju funkciju, svoje "zato-da", nema zurećeg gledanja a time niti "puko postojećih", "pred-ručnih", "objektivnih" stvari. No, bića ne ispunjavaju redovito to svoje "zato-da". I u trenutku kad ne ispunjavaju to "zato-da", namjenu, tada zastajemo i motrimo (theorein), tada pitamo "wtf je ovo?" ili aristotelovski "to ti ên einai". Pragmata tek tada postaju "objekti" za naše promatranje. "Objekt" (a i subjekt, mada ovdje to H. ne spominje) izniče iz boli nefunkcioniranja, iz prekida prvotnog pragmatičnog "zato-da" načina bitka bića, naime priručnosti. Tek time dolazi na vidjelo drugačiji način bitka, naime "puko postojanje, odnosno "predručnost", odnosno biti-objektom-za-motreći-subjekt.

Ali to uopće nije istina. Još je Aristotel rekao da ljudi po prirodi teže za znanjem. I Kant kaže da postoje istraživanja predmet kojih ljudskoj prirodi ne može biti ravnodušan. Hegel također kaže da je ono logično čovjeku prirodno. Svi oni ističu "prirodnost" (izvornost) teorije, a ne da je teorija nešto što izvire iz nefunkcionirajućeg bavljenja stvarima. Teoretski stav ne znači zuriti u puko postojeće, nego znači misliti. Neovisno o tome kako stvari funkcioniraju čovjek zastane. Zašto zastane? Zato što osjeća neki unutarnji poziv da se pita što je svijet u kome živi, koji je smisao njegovog života itd. Kakva bi to bila svrhovitost kad bi spoznaja bila samo neka anomalija pragmatičnog bavljenja stvarima?

[nitko drugi]

Jednostavko kaže:

Još je Aristotel rekao da ljudi po prirodi teže za znanjem. I Kant kaže da postoje istraživanja predmet kojih ljudskoj prirodi ne može biti ravnodušan. Hegel također kaže da je ono logično čovjeku prirodno. Svi oni ističu "prirodnost" (izvornost) teorije, a ne da je teorija nešto što izvire iz nefunkcionirajućeg bavljenja stvarima.

Pa, to sve treba destruirati, kaže Heidegger.

Teoretski stav ne znači zuriti u puko postojeće, nego znači misliti.

Theorein znači motriti, eidos znači izgled.

”Prednost gledanja” – piše H. Arendt – ”toliko je duboko ukorijenjena u grčkom, a time i u našem teorijskom jeziku da ona vrlo rijetko postaje predmetom refleksije, kao da je toliko očita, da ne osjećamo niti potrebu da je na poseban način prizovemo u svijest.” …

Aristotelova Metafizika, knjiga koja stoji u podnožju naše povijesti, počinje dobro poznatom rečenicom: ”Svi ljudi teže znanju po naravi.” Heidegger ovu rečenicu prevodi: ”U bitku čovjeka leži bitno briga za gledanjem.” Prijevod je prilično znakovit. Ne radi se samo o doslovnijem prijevodu (Aristotel upotrebljava glagol eidenai), nego prije svega na svjetlo izlazi temeljni čvor cijele metafizike, povezanost ”gledanja” i ”znanja”. Ovaj je čvor još izričitiji u Heideggerovu prijevodu Parmenidove rečenice: to gar auto noein esti te kai einai koji glasi: ”Bitak jest to što se pokazuje u čistom motrećem opažanju, i samo to viđenje otkriva bitak.” U ovoj rečenici Heidegger vidi početnu odluku zapadnjačke metafizike kojoj je Aristotel samo glasnogovornik. ”Izvorna i prava istina leži u čistom zoru. Ta teza ostaje otada temeljem zapadne filosofije.”

Platonove ideje vjerojatno su najviši vrhunac do kojeg može doseći gledanje budući da je ono jedini način spoznaje bitka. Gledajući stvari u onome što one jesu, ideja je … izgled same stvari, izgled bez kojega stvari ne bi mogle biti shvaćene. Oko nije tjelesno oko, nego oko duše, koja je sposobna vidjeti što je neka stvar, njenu ideju. Ideja nije osjetilna, ona je nešto što baca svjetlo na osjetilne stvari da bi osjetilno moglo biti spoznatljivo. … Spoznaja … treba iznijeti na vidjelo, donijeti pred oči duše, ono što je nevidljivo osjetilima. … Ideja je bitak bića, ono viđeno, a čista i neosjetilna predočba jest teorija. Zbog toga je spoznaja bitno teorijska. Za Aristotela je teorija, čisto motrenje, odnos prema biću kao takvom.

Teorija, najplemenitija djelatnost mišljenja, kroz povijest je filosofije najčešće opisivana metaforama koje potječu iz područja vidljivog. Upotrebljavane su metafore, sa svim svojim mogućim varijacijama, vezane uz gledanje: oko, svjetlo, zrcalo. Ovo opredjeljenje, čiji se tragovi još mogu otčitati i u samoj riječi, dogodilo se u zoru filosofije i utjecalo je na njezin daljnji hod. Glagol theorein ima u sebi dva korijena: thea i horao. Thea je pogled, izgled, u kojem se nešto pokazuje. Horao znači pogledati nešto, izvidjeti, razmotriti. Teorija je, dakle, ”čuvajuće gledanje istine”. … Aristotelovska theoria i platonska ideja učinile su da se grčko shvaćanje bića uspoređuje s gledanjem. Stoga su Grci nazvani ”ljudima očiju”. (Ante Vučković, Dimenzija slušanja u Heideggera, Zagreb 1993., str. 13.-16.)

Neovisno o tome kako stvari funkcioniraju čovjek zastane.

Upitno je to.

Zašto zastane? Zato što osjeća neki unutarnji poziv da se pita što je svijet u kome živi, koji je smisao njegovog života itd.

Upitno je bi li čovjek osjećao taj unutarnji poziv da ne doživljava patnju, razočaranja, otpor i tvrdoću stvarnosti, itd. Da mu baš sve polazi za rukom, bi li se javljala ta pitanja o smislu? Ili ikakva pitanja uopće?

Kakva bi to bila svrhovitost kad bi spoznaja bila samo neka anomalija pragmatičnog bavljenja stvarima?

Ta "anomalija" je također dio stvari odnosno nas. Naše biti-u-svijetu nije takvo da nam pragmatično bavljenje stvarima uspijeva u potpunosti. To je uvjet mogućnosti teorije.

[Jednostavko]

nitko drugi kaže:

Pa, to sve treba destruirati, kaže Heidegger.

Ja se ne slažem da treba.

Theorein znači motriti, eidos znači izgled.

Da, znam. Naslućivao sam da ćeš mi skrenuti pažnju na to.

Upitno je bi li čovjek osjećao taj unutarnji poziv da ne doživljava patnju, razočaranja, otpor i tvrdoću stvarnosti, itd. Da mu baš sve polazi za rukom, bi li se javljala ta pitanja o smislu? Ili ikakva pitanja uopće?

Ali zašto uopće težnju za spoznajom, pogotovo filozofskom, dovoditi u nužnu vezu s patnjom, razočaranjima i slično? Težnja za spoznajom istine je nešto najprirodnije i najslobodnije.

Ta "anomalija" je također dio stvari odnosno nas. Naše biti-u-svijetu nije takvo da nam pragmatično bavljenje stvarima uspijeva u potpunosti. To je uvjet mogućnosti teorije.

Meni izgleda malo nakaradno da se za mogućnost spoznaje traži uvjet u "neuspjesima" pri bavljenju drugim stvarima.

[nitko drugi]

Jednostavko kaže:

Ali zašto uopće težnju za spoznajom, pogotovo filozofskom, dovoditi u nužnu vezu s patnjom, razočaranjima i slično? Težnja za spoznajom istine je nešto najprirodnije i najslobodnije.

Platon filosofiju naziva umijećem umiranja. I Hegel dijalektički put naziva putem očaja, križnim putem. Uostalom, možemo njih preskočiti, pa uočiti da mala djeca, koja najviše spoznaju, najviše i plaču. Raz-očaranje nije nešto loše, to je prestanak očaranosti, privida.

Meni izgleda malo nakaradno da se za mogućnost spoznaje traži uvjet u "neuspjesima" pri bavljenju drugim stvarima.

Ne svake spoznaje. Tubitak uvijek već nekako razumijeva, nije bez spoznaje, ni pri uobičajenom pragmatičnom bavljenju stvarima. Spoznaja, kao što H. naglašava u §13., je također jedan vid našeg biti-u-svijetu, a nije neki mambo-džambo pomoću kojega spoznajni subjekt odnikud pada u svijet objekata i motri ih. Ovo prvotno razumijevanje treba shvatiti kao još nerazlučeno, kao kad kažemo "on se u to razumije", gdje to može podrazumijevati i praktičnu vještinu i estetski takt i teorijska znanja.

OK, dakle, sad je pitanje koji su načini na koje jesu bića različita od tubitka, odnosno kako ih tubitak susreće. I Heidegger u Bitku i vremenu govori o dva takva načina (to nisu jedina dva, u kasnijim djelima govori i o drugima). Ta dva načina su priručnost (Zuhandenheit) i puko postojanje, "predručnost" (Vorhandenheit).

Prvi se odnosi na pragmatično bavljenje stvarima, drugi na teorijsko motrenje stvari. Heidegger kaže da najprije i najčešće susrećemo stvari na prvi način. Dok ovo pišem neupadljivo susrećem tipkovnicu, stolicu, stol, mobitel koji je maloprije zazvonio, ponekad se čak i neki keks koji je bio skroz u kuhinji pojavi u mojim ustima bez da eksplicitno odlučim dignuti se sa stolice i otići nešto pojesti, itd. - sve to se najčešće i najprije odvija bez da zastajem i kao neki subjekt motrim te objekte. Naprosto koristim neupadljivu i svrsishodnu cjelinu bića oko sebe. Ne posebno tipkovnicu, koju ni ne opažam najčešće, nego uvijek svrsishodnu cjelinu. Ali ta cjelovitost upućivanja na neko "zato-da" je implicitna, neupadljiva. Ta cjelovitost se ne odnosi samo na bića koja su druga od mene - u tom načinu susretanja bića tubitak je takoreći doma, neodvojen od te cjelovitosti. Kad netko vozi auto, i lupi ga drugo auto, on kaže "lupio me", a ne "lupio mi je auto". Ne postoji još jaz između subjekta i objekta.

Ključni razlog zašto H. insistira na takvome fenomenološkom opisu, zašto smatra da je taj opis relevantan, jest taj da izbjegne inače samorazumljivo shvaćanje da najprije postoje neki objekti kojima onda subjekt dodaje još razne upotrebne svrhe (tzv. "Sizifov posao"). Ako se doista obrati pažnja na svakodnevicu, vidi se da nije tako, nego je primarni način susretanja bića takav, gore opisani, svrsishodni.

Kako onda iz tog još nerazdvojenog razumijevanja uopće dolazi do opažanja pojedinačnih bića koja nisu tubitak?

Heidegger navodi tri načina.

Najprije imamo slučajeve da pribor ne obavlja svoju funkciju, i tu dolazi do zastoja. Upravo u tome da nešto ne obavlja svoju funkciju to nešto postaje upadljivo kao pribor, kao nešto predručno. Tipkovnicu ne opažam kao zasebno biće sve dok funkcionira - tek kad nešto ne radi, onda je opažam, i to upravo kao nešto priručno, kao oruđe (koje sad ne obavlja to svoje "zato da").

Drugo, u nekim slučajevima uopće nam nedostaje nešto, naprosto nije tu, nije pri ruci. Ne da je tu ali neupotrebljivo, nego ga nema. Tada ono što je tu, ali nije ono što nam treba, postaje nametljivo u tom svome postojanju. To naprosto tu stoji, naprosto po-stoji, ni zašto. Tek tako se javlja ono puko postojeće, predručno.

I treće, u nekim slučajevima se pojavljuje neko priručno, neki pribor, ali ne onaj koji nam sad treba. To nije puko postojeće, nego jest priručno, ali ono za koje sad nemamo vremena, koje nam još predstoji za obaviti, koje nam sad smeta - time priručnost kao jedan način na koji bića koja nismo mi sami jesu dolazi još više do izražaja, prestaje biti neupadljiv.

Dakle, i bića kao druga od nas - upadljiva, nametljiva i smetajuća - i načini na koji ta bića jesu (priručnost, predručnost), pojavljuju nam se u prekidu, u uskraćivanju.

[Sigmund]

nitko drugi kaže:

Dakle, prvenstveni način na koji susrećemo bića u svijetu je teleološki, pragmatični, H. kaže "priručni". Pitanje je kako onda uopće dolazi do teorijskoga stava u kojemu susrećemo bića kao neke "objekte" našega više-manje nezainteresiranog, ili samo spoznajno (a ne pragmatički) zainteresiranoga promatranja?

Heidegger opaža da sve dok pragmatični način bavljenja stvarima funkcionira, ne pada nam na pamet teorijski stav. Dok svako biće ispunjava svoju funkciju, svoje "zato-da", nema zurećeg gledanja a time niti "puko postojećih", "pred-ručnih", "objektivnih" stvari. No, bića ne ispunjavaju redovito to svoje "zato-da". I u trenutku kad ne ispunjavaju to "zato-da", namjenu, tada zastajemo i motrimo (theorein), tada pitamo "wtf je ovo?" ili aristotelovski "to ti ên einai". Pragmata tek tada postaju "objekti" za naše promatranje. "Objekt" (a i subjekt, mada ovdje to H. ne spominje) izniče iz boli nefunkcioniranja, iz prekida prvotnog pragmatičnog "zato-da" načina bitka bića, naime priručnosti. Tek time dolazi na vidjelo drugačiji način bitka, naime "puko postojanje, odnosno "predručnost", odnosno biti-objektom-za-motreći-subjekt.

Znači kontradikcija (dijalektika) pogoni teoretiziranje. A to je povezano s onim što sam napomenuo u postu #155, naime da Heidegger odbacuje ontološki primat supstance, te da radikalna objektivizacija (ono što smo ovdje često kolokvijalno spominjali kao "redukcionizam"), odnosno naturalizam i svi njegovi radikalizirano jednostrani odvjetci (fizikalizam, biologizam, evolucijska psihologija, animalizam, itd) dovode do "disenchantmenta" (raz-očaranja, rasčaranja) svijeta, to jest do njegova obesmišljavanja zbog kojega se čovjek u svijetu više ne osjeća kao "kod kuće". S time da taj rascjep između čovjeka i svijeta, prema Heideggeru, nije izazvan isključivo prirodnim znanostima, nego teorijskim stavom općenito, teorijskim stavom kao takvim. To je pak u vezi s onim kad Heidegger kaže da "...formaliziranja niveliraju fenomene do mjere gdje se gubi pravi fenomenski sadržaj." (BIV, str. 99). Smatram to važnim uvidom. A sve to opet ima neke veze, o kojoj bi danas možda trebalo opet malo promisliti, s onim (egzistencijalističkim) pogledom koji cijelu filozofiju od Platona do Hegela svrstava u "esencijalizam". A onda bi, kao, egzistencijalizam označavao "zaokret" u smislu da bi negirao "primat" esencije (pri čemu je dvojbeno što to uopće znači u filozofskom smislu) ističući "primat" egzistencije ("Egzistencija prethodi esenciji."). Meni se čini da je ta hajdegerovska teleologija zapravo "antiesencijalizam". I nije to bila glavna fora samo u egzistencijalizmu, nego je to rezoniralo i s postmodernističkim senzibilitetom u najširem smislu. Kao ono, npr. kad Derrida govori o "ontoteologiji prisutnosti". Heideggera neki svrstavaju u egzistencijaliste, ali mislim da je on sam odbijao takve karakterizacije, premda je nedvojebeno blizak i egzistencijalizmu i fenomenologiji (kao filozofskom pravcu).

[parsifal]

Jednostavko kaže:

Ali zašto uopće težnju za spoznajom, pogotovo filozofskom, dovoditi u nužnu vezu s patnjom, razočaranjima i slično? Težnja za spoznajom istine je nešto najprirodnije i najslobodnije.



Meni izgleda malo nakaradno da se za mogućnost spoznaje traži uvjet u "neuspjesima" pri bavljenju drugim stvarima.

Ovaj navod je važan jer mi je iritantan ,iako sam svjestan da ti to nije bila namjera.

Ali iritantan mi je utoliko što se mi se čini da Jednostavko nikada nije TEŠKO patio ili očajavao, jer onaj koji je zaista TEŠKO patio ili očajavao ne bi nikada ovo upitao. Tako ja mislim.

E sada bi trebalo takstativno navesti 10 stupnjeva patnje i što kome znači razočaranje, a što patnja a što očaj ...
Jer netko pati ako mu se odlomi brižno njegovani nokat

A u vezi patnje i spoznaje da kažem još takstativno


1. Pa Budina prva PLEMENITA istina je - postoji patnja

2. To je znakovito .

3. Jer ne ISTIČE BUDA KAO PRVO postojanje sreće ili filozofske spoznaje ili slobode ili apsoluta nego je
prvo i najvažnije što je izdvojio - činjenica o PATNJI !

4. PATNJA !

5. Ali Buddha se tu nije zaustavio pa kaže pedagoški i optimistički U SLJEDEĆE 3 PLEMENITE ISTINE da postoji uzrok patnje, pa postoji prestanak patnje i postoji PUT ka prestanku patnje .

5. Nisargadatta Maharaj kaže i ja se slažem iz svog iskustva, da je patnja DUBLJE iskustvo od sreće. To znači da sam više naučio kada sma patio nego kada sam bio sretan. Iako više preferiram biti sretan nego patiti !

6. Isus kaže farizejima (a ja bih rekao i filozofima) da ništa neće naučiti dok ne nauče plakati.
Uostalom temelj kršćanstva je patnja i nasilna smrt jednog prosvjetljenog čovjeka ili kako kršćani kažu inakrniranog boga.

7. Zen majstor kaže da nitko neće doznati istinu koji je ne želi onako jako kao što čovjek uronjen pola minute u vodu želi zrak.

8. ne vjerujem da itko ovdje,pa čak ni Jednostavko, žudi za bilo kojom spoznajom kao što čovjek uronjen pola minute u vodu želi zrak.

9.
Zato se prikladno i 99% istinito kaže da je filozofija u biti mentalna masturbacija.
A kao što svi znamo masturbacija je zgodna i ugodna i nema puno veze sa patnjom i spoznajom.

10. Stoga niti jedna filozofska knjiga ili spoznaja ili forumska tema ili diploma ili uspjeh ili bankovni račun ne donosi razumijevanje i suosjećanje prema sebi i drugima kao što je donosi očaj ili patnja koju smo sami iskusili i proživjeli.

[Jednostavko]

nitko drugi kaže:

Platon filosofiju naziva umijećem umiranja. I Hegel dijalektički put naziva putem očaja, križnim putem. Uostalom, možemo njih preskočiti, pa uočiti da mala djeca, koja najviše spoznaju, najviše i plaču. Raz-očaranje nije nešto loše, to je prestanak očaranosti, privida.

U redu. Samo ne vidim da tu mora biti nužne poveznice, jer stupanj nečije patnje i razočaranja ne mora odgovarati stupnju njegove težnje za spoznajom. Čak i ako prihvatimo da spoznaja počinje s nekim razočaranjem, to ne mora značiti da i svi daljnji poticaji moraju dolaziti iz tog izvora.

Ne svake spoznaje. Tubitak uvijek već nekako razumijeva, nije bez spoznaje, ni pri uobičajenom pragmatičnom bavljenju stvarima.

Tu je onda glavni nesporazum. Ja sam teoriju izjednačio sa svakom spoznajom. Dobro si obrazložio zbog čega nam predmeti postaju "predručni", odnosno zašto prelaze u modus motrećih objekata.

[Jednostavko]

parsifal kaže:

Ali iritantan mi je utoliko što se mi se čini da Jednostavko nikada nije TEŠKO patio ili očajavao, jer onaj koji je zaista TEŠKO patio ili očajavao ne bi nikada ovo upitao. Tako ja mislim.

Ako te baš zanima, jesam, teško sam patio.

[Jednostavko]

Sigmund kaže:

S time da taj rascjep između čovjeka i svijeta, prema Heideggeru, nije izazvan isključivo prirodnim znanostima, nego teorijskim stavom općenito, teorijskim stavom kao takvim. To je pak u vezi s onim kad Heidegger kaže da "...formaliziranja niveliraju fenomene do mjere gdje se gubi pravi fenomenski sadržaj." (BIV, str. 99). Smatram to važnim uvidom.

Možeš li malo pojasniti što znači "teorijski stav kao takav", jer mi se čini da brkam sa "spoznajom kao takvom". U čemu je bitna razlika?

[addx]

Sigmund kaže:

Znači kontradikcija (dijalektika) pogoni teoretiziranje.

i blokira djelovanje?

[Sigmund]

Jednostavko kaže:

Možeš li malo pojasniti što znači "teorijski stav kao takav", jer mi se čini da brkam sa "spoznajom kao takvom". U čemu je bitna razlika?

To je ovo što je nitko drugi napisao gore od posta #160 pa dalje. Vidi i moj post #155. Teorijski stav zahtijeva potiskivanje praktičnog stava, a praktični stav je onaj koji stvarima daje smisao. Heidegger općenito smatra da zanemarivanje pitanja smisla nužno dovodi do pogrešne interpretacije realnosti. Može se reći i da je teorijski stav ono što preostaje nakon prestanka praktične aktivnosti (ili "smotrenog brigovanja"). Ili: kad prestane praktična aktivnost, preostaju dvije mogućnosti - ili "zurenje" u objekte, ili teorijska aktivnost. Ali, teorijska refleksija, kaže Heidegger, djeluje tako da "lišava svijet njegove svjetskosti". Treba se sjetiti da je bitno pitanje u BIV pitanje bitka, te da je H-ova ambicija bila da preko (smisla) tubitka dođe do smisla bitka općenito. A onda to još treba staviti i u povijesni kontekst, u kojemu je na prijelazu stoljeća bio dosta utjecajan pokret "Životne filozofije" (Lebensphilosophie) kao reakcije na pozitivizam, itd.

[Sigmund]

addx kaže:

i blokira djelovanje?

Zašto?

[addx]

Sigmund kaže:

Zašto?

Ako nema kontradikcije, jasno je sto treba?

[Sigmund]

addx kaže:

Ako nema kontradikcije, jasno je sto treba?

A to... Ja bih prije rekao ako nema dileme, onda je jasno što treba. Ali, ne bi li se isto tako moglo reći da, ako postoji nesklad između onoga što treba i onoga što jest, da onda ta kontradikcija pogoni djelovanje?

[medonaodmoru]

nitko drugi kaže:

Dakle, prvenstveni način na koji susrećemo bića u svijetu je teleološki, pragmatični, H. kaže "priručni". Pitanje je kako onda uopće dolazi do teorijskoga stava u kojemu susrećemo bića kao neke "objekte" našega više-manje nezainteresiranog, ili samo spoznajno (a ne pragmatički) zainteresiranoga promatranja?

Heidegger opaža da sve dok pragmatični način bavljenja stvarima funkcionira, ne pada nam na pamet teorijski stav. Dok svako biće ispunjava svoju funkciju, svoje "zato-da", nema zurećeg gledanja a time niti "puko postojećih", "pred-ručnih", "objektivnih" stvari. No, bića ne ispunjavaju redovito to svoje "zato-da". I u trenutku kad ne ispunjavaju to "zato-da", namjenu, tada zastajemo i motrimo (theorein), tada pitamo "wtf je ovo?" ili aristotelovski "to ti ên einai". Pragmata tek tada postaju "objekti" za naše promatranje. "Objekt" (a i subjekt, mada ovdje to H. ne spominje) izniče iz boli nefunkcioniranja, iz prekida prvotnog pragmatičnog "zato-da" načina bitka bića, naime priručnosti. Tek time dolazi na vidjelo drugačiji način bitka, naime "puko postojanje, odnosno "predručnost", odnosno biti-objektom-za-motreći-subjekt.

Postoji razlika gledanja na druge u malome mjestu i velikom gradu. Čovjek može (netko je izbrojio) percipirati najviše par stotina "zato-da" ljudi. Više od toga je "wtf". Također, u velikom mjestu ima jako puno svakakvih "wtf "stvari a u malom ih uglavnom nema. U njegovo vrijeme većina ljudi je još živjela u malim mjestima bez "wtf" ljudi i "wtf" stvari. Današnji čovjek općenito živi u "wtf" svijetu.

[addx]

Sigmund kaže:

Ali, ne bi li se isto tako moglo reći da, ako postoji nesklad između onoga što treba i onoga što jest, da onda ta kontradikcija pogoni djelovanje?

To bi bila razlika, ne kontradikcija

[Jednostavko]

Sigmund kaže:

To je ovo što je nitko drugi napisao gore od posta #160 pa dalje. Vidi i moj post #155. Teorijski stav zahtijeva potiskivanje praktičnog stava, a praktični stav je onaj koji stvarima daje smisao. Heidegger općenito smatra da zanemarivanje pitanja smisla nužno dovodi do pogrešne interpretacije realnosti. Može se reći i da je teorijski stav ono što preostaje nakon prestanka praktične aktivnosti (ili "smotrenog brigovanja"). Ili: kad prestane praktična aktivnost, preostaju dvije mogućnosti - ili "zurenje" u objekte, ili teorijska aktivnost. Ali, teorijska refleksija, kaže Heidegger, djeluje tako da "lišava svijet njegove svjetskosti". Treba se sjetiti da je bitno pitanje u BIV pitanje bitka, te da je H-ova ambicija bila da preko (smisla) tubitka dođe do smisla bitka općenito. A onda to još treba staviti i u povijesni kontekst, u kojemu je na prijelazu stoljeća bio dosta utjecajan pokret "Životne filozofije" (Lebensphilosophie) kao reakcije na pozitivizam, itd.

Razumijem to. Ali zar propitkivanje smisla bitka i prave naravi realnosti isto tako nije teorijska aktivnost? Lišava li se čovjek smisla kad misli o smislu ili je možda obrnuto? I sam Heidegger teoretizira.

p.s.
Je li čitanje teorijska ili praktična ("smotreno brigujuća") aktivnost?