Zasto je Picasso velik a njegove slike izgledom jednostavne??

[blablab]

Mozete li mi reci zasto neke izgledom jednostavno crtanje postane velika umjetnicka dijela, sto se tocno gleda u tim dijelima i zasto je to umijetnost? Naveo sam primjer Picassa ali mozete komentirat i neke druge umjetnike.

[blort]

blablab kaže:

Mozete li mi reci zasto neke izgledom jednostavno crtanje postane velika umjetnicka dijela, sto se tocno gleda u tim dijelima i zasto je to umijetnost? Naveo sam primjer Picassa ali mozete komentirat i neke druge umjetnike.

Zato što je znao prave ljude i bio na pravim mjestima u pravo vrijeme.
Da je radio sve isto samo u npr Buenos Airesu, ne bi nikada bio toliko poznat i cijenjen.
U svijetu umjetnosti uz talent su jednako ako ne i više bitni networking i marketing.

[Serengeti]

Meni jedan od boljih citata je onaj iz komedije s Mr. Beanom u ulozi čuvara u muzeju koji zabunom dođe u posjet likovnom kritičaru u Los Angeles. U tom filmu, svi znate na koji mislim, general koji je donirao novce jednoj galeriji, rekao je: "Ja ne razlikujem crtež Picassa i automobilsku nesreću" Aludirajući pritom na razlomljene linije na Picassovim slikama

U umjetnosti postoje autoriteti. Postoje i drugim područjima, npr. znanosti, ali na vrlo suptilnijoj razini.
Zaista, ne treba ne znam kakvo likovno umijeće, potezi kistom da se nacrta svaka njegova slika . Za neki portret, ili mrtvu prirodu moraš imati određeno umijeće i talente da nacrtaš obrise, oblike, sijenčanje i sl.

Ne kažem da bi svatko mogao nacrtati npr. Guernicu ili Gospođice iz Avignona. Svaki student likovne akademije sigurno ima isto umijeće da potezima stvori slične konture i oblike. S druge strane ne znam da baš da svaki student likovne akademije može nacrtati potrete kakve su slikali Rembrandt ili Caravaggio.


Kao što je kolega blort odgovorio. Imao je naprosto sreću. Da se progura i da ga drugi proguraju. U njegovo doba, početak 20 stoljeća, bilo je dosta novovalnih struja(dadaizam, Plavi jahač...) i on se tu nametnuo. Sigurno da postoji alegorija iza svake njegove slike. Nitko to ne niječe.

Kazimir Maljević, predstavnik suprematizma, je crtao još jednostavnije slike. Crni krug i crni kvadrat. Za to ti treba šestar i ravnalo.

[eutow]

blablab kaže:

Mozete li mi reci zasto neke izgledom jednostavno crtanje postane velika umjetnicka dijela, sto se tocno gleda u tim dijelima i zasto je to umijetnost? Naveo sam primjer Picassa ali mozete komentirat i neke druge umjetnike.

Picasso pretežito nije slikao jednostavno. Možda nekome ružno, ali rijetko kad jednostavno.
Les Demoiselles d'Avignon
The Old Guitarist
Daniel-Henry Kahnweiler
Kakve god bile ove slike, osobito jednostavne nisu. Jednostavni bi bili Rothko, Knifer, i slični. Ako imaš koji konkretni primjer, linkaj ga da imamo jasnije polazište, jer Picasso je imao raznolike faze u stvaralaštvu, od vrlo klasičnog realizma do ruba apstrakcije i sve zamislivo između toga.

A zašto je nešto umjetnost ili nije je pitanje radi kojeg bi trebalo pročitati dosta filozofije i teorije da se dobije zadovoljavajuća slika problema. Ja to još nisam učinio u zadovoljavajućoj mjeri, i zato se držim toga da ono što je predstavljeno kao umjetnost (postavljeno je u muzej, izvedeno u koncertnoj dvorani, itd. od strane umjetnika ili organizatora, i slično), kao i ono što se meni čini kao umjetnost i tako se može tretirati, i je umjetnost. Možda se čini proizvoljno, no rekao bih da su brojni drugi odgovori koji naizgled daju konkretniju i precizniju definiciju u biti još proizvoljniji.

[uzadnjicas]

blablab kaže:

Mozete li mi reci zasto neke izgledom jednostavno crtanje postane velika umjetnicka dijela, sto se tocno gleda u tim dijelima i zasto je to umijetnost? Naveo sam primjer Picassa ali mozete komentirat i neke druge umjetnike.

prvo pogledaj ovo https://www.google.com/search?q=earl...w=1024&bih=660
bit će ti jasnije. kad umiješ tako slikati u svim dotadašnjim pravcima, a iza toga slijedi nova, originalna jednostavnost - onda si velik umjetnik.

[Noodlehead]

Picasso je bio svojevrsni Benjamin Button umjetnosti. On je kao mali slikao bolje od školovanih slikara, dobro portretirao, imao osjećaj za perspektivu i sl., nešto što ljudi steknu, on je imao urođeno. Kasnije je polako uvodio apstraktivu, tj. reduciranje na osnovno i eliminiranje svega nebitnog (iako je P. Mondrian tu najveći ekstrem).
I dok je jednog dana promatrao crteže svoje djece Pula i Palome, shvatio je da on u odrasloj pa čak i već pomalo poodmakloj dobi slika i crta kao mala djeca (koja prvo krenu od crta, oblika a tek kasnije nadograđuju, razvijaju plastičnost i prostornost.

Eh, da - biti kreativan znači izmisliti nešto što nitko prije nije. Picasso je izumio kolaž kao slikarsku tehniku.

Što zapravo i je bit umjetnosti : uopće ne mora biti lijepo ali mora biti nešto novo što uzdrma postojeće te sve krene u nekom specifičnom pravcu.
I naravno - da ju svatko od promatrača tumači na svoj način.

[Riderica]

blablab kaže:

Mozete li mi reci zasto neke izgledom jednostavno crtanje postane velika umjetnicka dijela, sto se tocno gleda u tim dijelima i zasto je to umijetnost? Naveo sam primjer Picassa ali mozete komentirat i neke druge umjetnike.

Picasso konkretno zato jer je preteča i na određeni način utemeljitelj novog pravca u umjetnosti zvan kubizam. Također, Picassove slike nisu jednostavne. A zašto izgledaju čudno? Zato jer je predmete i likove prikazivao iz svih kuteva. Slikom je htio pružiti iskustvo gledanja skulpture. Eto zato je Picasso velik. A iz istih ili sličnih razloga su veliki i svi ostali poznati umjetnici.

[Secret Artist]

O tome moramo razmišljati u kontekstu, a nikako izvan, jer onda možemo samo reći "imao je dobar marketing oko sebe". To je isto istina, ali samo mali dio.

Recimo, u kasnoj antici rimska skulptura nije više imala onu idealnu proporciju, detalje lica i odjeće, kao niti ekspresivnost koju je imala klasična rimska ili pak grčka umjetnost koja je poslužila kao uzor.

Došlo je do nove promjene u društvu, i "trendovi" su bili takvi da se opet radilo kao u arhaičnoj grčkoj umjetnosti (guglajte "kora greek statues" pa ćete vidjeti o čemu se radi). To znači da je skulptura sve više postajala plošna, neproporcionalna, s licima koja nisu bila realistična nego samo simbolična i tako dalje. To je najviše bilo zbog jačanja kršćanstva, u kojem je ideja o umjetnosti bila značajno drugačija nego u poganskoj rimskog religiji, a u kontekstu vremena predstavljala je "povratak korijenima" odnosni umjetnosti kakava je bila prije ogromnog bogaćenja i moći u antičkim civilizacijama.

Nadalje, freske u srednjem vijeku često su bile "slične" Picassovima u smislu da isto nisu bile realistične nego simbolične. Onda je dolazak renesanse opet sve promijenio, pa više nije bila bitna simbolika nego klasični kanoni. Onda je kraj devetnaestog stoljeća opet promijenio trendove.

I tako, prvo su impresionisti slikali "ono što su htjeli" i tako odbijali akademsku tehniku. Prije Picassa je Henri Toulouse-Lautrec radio slike koje su simbolično predstavljale različite aspekte društva i ljudskih aktivnosti, a još je bolji primjer Gustav Klimt.

Picasso je samo ponudio nešto što se najviše isticalo, što je prilačilo pažnju jer je bio drugačije, i najbitnije, izgradio je slavu i zahvaljujući svojim hejterima, kao što to i danas čine neki umjetnici različitih vrsta vrsta.

Osim toga bio je dugovječan, a svaki njegov rad pripada nekoj fazi koju je imao, zbog čega možemo reći da je uzbudljivo proučavati cijelu njegovu karijeru.

Na kraju, sama činjenica da mnogi žele imati Picassovu sliku za estetiku u svojoj kući ili uredu dovodi do visoke tržišne cijene, pa je za to potrebno izdvojiti milijune. Istovremeno, mnogi su oponašali Picassa, pa se slike s tom estetikom mogu pronaći i za jako malu cijenu. Ipak, to je samo nešto poput kopije, a original je uvijek original...

[glitter galaxy]

Po meni je ključ u njegovoj neustrašivosti uz, naravno, talent.
Da može slikati turbo realistično kao stari majstori dokazao je još kao praktički dijete.
Nije se držao jednog, provjereno stila i peglao po tome, već je konstantno isprobavao nešto novo i - evoluirao drastično.

Nekoć sam i ja mislila da je precijenjen malo, ali kad stojiš ispred Picassa u živo u galeriji (zadnje sam ga vidjela u Albertini u Beču), te slike zrače tolikom energijom da ostaneš paf i samo pomisliš "Oooookej, kužim sad".

Dodatak: Mislim da je nama uopće teško pojmiti do kojih je misaonih i emocionalnih zaključaka dolazio netko tko neprestano stvara.
Nije rijetkost da umjetnici s vremenom počnu sve više reducirati i apstrahirati djela kako bi istaknuli nešto njima bitno, nama možda neshvatljivo.

[Secret Artist]

glitter galaxy kaže:

Po meni je ključ u njegovoj neustrašivosti uz, naravno, talent.
Da može slikati turbo realistično kao stari majstori dokazao je još kao praktički dijete.
Nije se držao jednog, provjereno stila i peglao po tome, već je konstantno isprobavao nešto novo i - evoluirao drastično.

Nekoć sam i ja mislila da je precijenjen malo, ali kad stojiš ispred Picassa u živo u galeriji (zadnje sam ga vidjela u Albertini u Beču), te slike zrače tolikom energijom da ostaneš paf i samo pomisliš "Oooookej, kužim sad".

Dodatak: Mislim da je nama uopće teško pojmiti do kojih je misaonih i emocionalnih zaključaka dolazio netko tko neprestano stvara.
Nije rijetkost da umjetnici s vremenom počnu sve više reducirati i apstrahirati djela kako bi istaknuli nešto njima bitno, nama možda neshvatljivo.

Upravo to. Picasso je evoluirao kao umjetnik i to vrlo uspješno.

Zapravo, ne možeš ni stvarati ako ne naučiš osnove. To je ono što ljudi koji su se školovali u srednjim umjetničkim školama pa odmah išli na akademiju malo shvate zdravo za gotovo i misle da ljudi bez takvog obrazovanja postaju umjetnici i to je "užas". Nope. Ne postaju. Možeš kasnije proći obrazovanje van formalnog sustava, ali naglasak je, moraš proći obrazovanje, kako god.

Picassova najveća kvaliteta je u tome što je on promišljao kako pričati priče kroz umjetnost i gledatelju ponuditi više od same slike. Moram priznati, u svojoj interpretaciji socijalnih i povijesnih fenomena rijetko ću upotrijebiti slike francuskih akademskih slikara prije Maneta (Delacroix je jedina iznimka). Oni su nakon školovanja ostali na toj razini i nudili formu, često bez nekog vlastitog sadržaja. Ako je motiv na slici bila "Afrodita" onda možemo reći samo to - Afrodita ili Venera.

Najbitnije, Picasso je bio inovativan. Danas ako netko koristi tehniku koju je rabio Picasso ili recimo Jackson Polock, i onda uz to napiše "Black lives matter", on nije inovativan nego kopira i nastoji kopiji dati novi sadržaj. Nove teme uvijek zahtijevaju inovaciju u umjetnosti. Prijelaz iz srednjeg vijeka u renesansu kao ulazak u realističniju fazu umjetnosti je bio isto inovacija, jer su umjetnici shvatili da mogu i na drugačiji način prikazivati svijet, da to ne mora biti "samo" simbolično, nego da sada može za promjenu nešto drugačije.

[glitter galaxy]

Dobro si to rekao.

Ono što se uvijek pitam kad gledam radove i opuse - koliko je zapravo određeni rad osobna ekspresija tog umjetnika, a koliko je pribjegavao/la nekoj tehnici i stilu jer je možda tražena i trendi pa ima instant marketinški potencijal.
Koliko tu ima taktiziranja? Pretpostavljam da prvenstveno ovisi o financijskoj situaciji. Ali uvijek se nađe onih koji idu glavom kroz zid pa kud puklo.

Primjećujem da neki evoluiraju s motivima i temama, a neki stilom, dok rijetki probiju na oba fronta. Ti su mi obično najzanimljiviji za istraživati.

Koji su tebi osobno najosebujniji umjetnici?

[konrad]

Noodlehead kaže:

Što zapravo i je bit umjetnosti : uopće ne mora biti lijepo ali mora biti nešto novo što uzdrma postojeće te sve krene u nekom specifičnom pravcu.

ne bi se složio da je to bit umjetnosti.
da ne mora biti lijepo i da mora biti nešto novo tako se počelo definirati 20-ih godina XX stoljeća i onda postalo pravilo. Nakon toga, malo toga može biti novo, a puno toga je ružno.

Picasso je kao i većina umjetnika s početka i sredine XX st. imao solidnu akademsku naobrazbu. Tadašnji slikari su mogli slikati u bilo kojoj maniri. Zato je u to doba kršenje akademskih i klasičnih pravila imalo smisla. "mogu, ali neću". Novo se stvaralo u odnosu na poznavanje starog, tj počivalo je na temeljima vrlo solidnog znanja.
Novo u XX st. je značilo rušiti staro.
Novo u 21. st bi zapravo bilo upravo obrnuto od toga.

Picasso se zatekao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Zbog svog karaktera, kao i obilne produkcije je postao trendsetter i izvršio veliki utjecaj na mnoge druge slikare. To ga je učinilo velikim, a ne stvarna kvaliteta njegovih djela. (Treba će proći još 200 godina da se procijeni XX st. u povijesnom kontekstu. Sumnjam da će ideja da umjetnost ne mora biti lijepa opstati)

[Kompleks]

Ne sumnjam da je znao slikati, ali meni su njegovi radovi na kojima se proslavio impozantni koliko i papir za potpalu.

Općenito cijeli taj "umjetnost nema objektivno mjerilo" i "sve je umjetnost" način razmišljanja mi se gadi, skupa sa velikom većinom moderne umjetnosti. Još kad vidim za koliko se prodaju plava platna s jednom bijelom crtom i slični izbljuvci, a ekipa koja ima brutalan skill trune u nekoj gaming industriji za siću jer ih galerije ne žele (ipak treba oprat svu tu paricu), dođe mi da se bacim sa zgrade u bazen pun stakla.

Al to je samo moje mišljenje, to each his own.

[glitter galaxy]

Kompleks kaže:

Ne sumnjam da je znao slikati, ali meni su njegovi radovi na kojima se proslavio impozantni koliko i papir za potpalu.

Općenito cijeli taj "umjetnost nema objektivno mjerilo" i "sve je umjetnost" način razmišljanja mi se gadi, skupa sa velikom većinom moderne umjetnosti. Još kad vidim za koliko se prodaju plava platna s jednom bijelom crtom i slični izbljuvci, a ekipa koja ima brutalan skill trune u nekoj gaming industriji za siću jer ih galerije ne žele (ipak treba oprat svu tu paricu), dođe mi da se bacim sa zgrade u bazen pun stakla.

Al to je samo moje mišljenje, to each his own.

Duhovito hejtaš

Slažem se s ovim za previše izbrijavanja. I art kritičare bi zabranila, sve osim Jerry Saltza, on pljucka po svojoj struci i Warholu

Al dešava se i pomak zahvaljujući društvenim mrežama, youtube-u, etc. Više nisu galerije te koje imaju monopol iako su i dalje moćne. Primjera ima milijun, ali ekstra mi je drag Richard Claremont, australski poštar, koji je svaki dan slikao brzopotezne pejzaže dok je raznosio poštu i spontano stvorio ogroman following random ljudi - dogovara transakcije preko DM-ova. Tu i tamo izlaže negdje, ali ne iz nužde. Čini se da samo trebaš imat živaca bit konzistentan online i skužit di platit' reklamu.

[Secret Artist]

glitter galaxy kaže:

Dobro si to rekao.

Ono što se uvijek pitam kad gledam radove i opuse - koliko je zapravo određeni rad osobna ekspresija tog umjetnika, a koliko je pribjegavao/la nekoj tehnici i stilu jer je možda tražena i trendi pa ima instant marketinški potencijal.
Koliko tu ima taktiziranja? Pretpostavljam da prvenstveno ovisi o financijskoj situaciji. Ali uvijek se nađe onih koji idu glavom kroz zid pa kud puklo.

Primjećujem da neki evoluiraju s motivima i temama, a neki stilom, dok rijetki probiju na oba fronta. Ti su mi obično najzanimljiviji za istraživati.

Koji su tebi osobno najosebujniji umjetnici?

rekla*

O tome koji su najosebunjniji umjetnici, mogla bih izdvojiti puno njih iz svih doba, ali bi to otišlo u offtopic. Općenito, uvijek ću inzistirati na tome da su priča i sadržaj ključni, a tek onda forma.

Formu treba naučiti, ali onda iz nje smisliti nešto novo. Inače, kubizam kao still je zapravo ogoljela forma crteža geste, onog što se na engleskom zove "gesture drawing". Ako krenete crtati liniju onoga što figura "radi" odnosno poze figure, pa na to dodate konturu tijela, dobit ćete figure iz Gospođica iz Avignona i nekih drugih Picassovim radova ili radova drugih kubista kao što su Joan Miro ili Emil Filla. Onda se vratimo na grčke vaze iz stila crnih ili crvenih figura (ili još bolje kasnog geometrijskog perioda), pa ćemo pronaći slične obrasce razumijevanja anatomije.

Sve se to vrti ukrug. Oni koji su opterećeni time što je netko postao trendsetter s nečim što se njiman ne sviđa ne mogu u potpunosti uživati u raznovrsnostima kreativnog načina razmišljanja koje vodi u umjetnost.

Mene više muči to što mnogi završe umjetničko obrazovanje pa pokušavaju raditi konceptualnu umjetnost tako da kopiraju koncepte iz 50ih i 60ih kao da je to top trend, samo dodaju sadržaj iz današnjeg vremena.

[happy_meal]

Noodlehead kaže:

Picasso je bio svojevrsni Benjamin Button umjetnosti. On je kao mali slikao bolje od školovanih slikara, dobro portretirao, imao osjećaj za perspektivu i sl., nešto što ljudi steknu, on je imao urođeno. Kasnije je polako uvodio apstraktivu, tj. reduciranje na osnovno i eliminiranje svega nebitnog (iako je P. Mondrian tu najveći ekstrem).
I dok je jednog dana promatrao crteže svoje djece Pula i Palome, shvatio je da on u odrasloj pa čak i već pomalo poodmakloj dobi slika i crta kao mala djeca (koja prvo krenu od crta, oblika a tek kasnije nadograđuju, razvijaju plastičnost i prostornost.

Ovo potpis i ovo je neosporno. Slikarstvo je zanat koji je se da dosta dobro nauciti ako se u njega ulozi dovoljno vremena i truda. Plodovi, odnosno pare, tog ulaganja dolaze najcesce prekasno i neke slike nemaju nikakvu vrijednost osim ako se iza njih ne stoji prica. Mnogi iz tog razloga odustaju jer ne mogu od toga zivjeti i nemaju zaledje koje ce im pomagati dok se ne probiju i uspiju. Picassu se posrecilo a i neosporni talent je bio tu. I


Ali....

Citao sam odlicnu knjigu koji nikada nisam zavrsio jer sam je izgubio na ljetovanju (ostala mi na trajketu za Vis) zvala se In Montmartre i ukratko opisivala je sve moderniste od negdje 1910- do ne znam ni ja kad jer sam izgubio knjigu.

Montmartre je u to vrijeme bio glavni hub za umjetnike iz cijele Europe. Knjiga prati tu ajmo je nazvat klupsku scenu Montmartra u kojoj se kretalo bogato tadasnje hipstersko drustvo i slikari boemi.

Picasso je u Pariz dosao sa frednom koji se kasnije ubio a tamo su ih docekali vec donekle etablirani zemljaci koji su poznavali vlasnike galerija, dilere slika, skupljace umjetnina i u principu vec je u samom startu imao ljude. Ekipa je zajedno obijala po kabaretima, pusili opium, gledala cure, izlazili i ukratko zajebavali se. Kada bi ostali bez para otisli bi par mjeseci doma u spanjolsku na reset. U tom razdoblju ako me sjecanje sluzi njima su upade u salone i na izlozbe rjesavali ti njihovi katalonci koji su bili vlasnici galerija ili dileri.

Na tim salonima Picasso je bio zapazen i prolazio je dobro jer je bio najutreniraniji od svih novaka. Bio je zamjecen i od strane Matissa koji je u to vrijeme bio glavna zvijezda na umjetnickoj sceni Pariza. Negdje u tom kvazi studentskom zivotu negdje na i oko Montmartra on je naletio na Gertrude Stein i njezinu bracu a oni su bili bogati americki hipsteri koji su pod svoje uzimali umjetnike za koje su smatrali da imaju potencijala bilo umjetnickom, bilo politickog ili kombinacije to dvoje (neki od tih Steinova je bio i pokrovitelj Matissa).

Prije Picassa najjaci su bili fauvisti i Matisse a grupi slikara koji su bili okupljeni oko Picassa fauvisti su bili recimo dosadni i htjeli su im se na neki nacin suprotstaviti. Fauvisam je vec u to vrijeme bio dosta avangardan i trebalo je napraviti korak dalje. Picasso koji je bio najsmijeliji od sviju koji su u to vrijeme dijelovali. On je se izludjivao i radio danima i nocima ne bi li napravio nesto kontroverzno i drugacije od Matisssa. Ako me sjecanje dobro sluzi fauvisti su imali one kvazi ravne plohe odnosno malo su uklonili perpektivu a Picasso je u svemu tome otisao dalje jer je eto morao.

Postojala su dva tabora. Jednog je predvodio Matisse a drugog Picasso. Obicaj je bio da kad se veliki umjetnici sluzbeno upoznaju da si medjusobno daruju svoje slike. Njih dvojica su jedan drugome poklonili ocajne slike, Picasso je Matissu cak dao sliku koju je njegova kcer nacrtala. Na kraju se Matisse vise nije mogao boriti sa Picassovom prepopularnoscu i odustao je od slikanja i posvetio se kolazu.

Ako se mene pita Picasso je prirodni talent koji je imao osnove u malom prstu u trenutku kad su njegovi vrsnjaci se mucili da ih svladaju, znao je prave ljude i jos je uz sve to bio politicki pogodan jer je bio protivnik Franca ako se ne varam a to je u tom trenutku u Parizu bilo dobro.

[Gilda99]

Noodlehead kaže:

Picasso je bio svojevrsni Benjamin Button umjetnosti. On je kao mali slikao bolje od školovanih slikara, dobro portretirao, imao osjećaj za perspektivu i sl., nešto što ljudi steknu, on je imao urođeno. Kasnije je polako uvodio apstraktivu, tj. reduciranje na osnovno i eliminiranje svega nebitnog (iako je P. Mondrian tu najveći ekstrem).
I dok je jednog dana promatrao crteže svoje djece Pula i Palome, shvatio je da on u odrasloj pa čak i već pomalo poodmakloj dobi slika i crta kao mala djeca (koja prvo krenu od crta, oblika a tek kasnije nadograđuju, razvijaju plastičnost i prostornost.

Eh, da - biti kreativan znači izmisliti nešto što nitko prije nije. Picasso je izumio kolaž kao slikarsku tehniku.

Što zapravo i je bit umjetnosti : uopće ne mora biti lijepo ali mora biti nešto novo što uzdrma postojeće te sve krene u nekom specifičnom pravcu.
I naravno - da ju svatko od promatrača tumači na svoj način.

“It took me four years to paint like Raphael, but a lifetime to paint like a child.” - Pablo Picasso

[regresija]

blort kaže:

Zato što je znao prave ljude i bio na pravim mjestima u pravo vrijeme.
Da je radio sve isto samo u npr Buenos Airesu, ne bi nikada bio toliko poznat i cijenjen.
U svijetu umjetnosti uz talent su jednako ako ne i više bitni networking i marketing.

Slažem se 100 %, a pomaže i ako si malo ćaknut pa drugima pariš kao osobenjak

[Stari vrag]

blablab kaže:

Mozete li mi reci zasto neke izgledom jednostavno crtanje postane velika umjetnicka dijela, sto se tocno gleda u tim dijelima i zasto je to umijetnost? Naveo sam primjer Picassa ali mozete komentirat i neke druge umjetnike.

Ogromna vecina "velikih" umjetnickih dijela su trik. Tu ne ubrajam realiste jer za realizam moras imati i dar a i da se naradis. No i tu, ako zelis slavu ti treba i sreca i kontakti i ko zna sta sve jos. da je ovo tacno dokaz su vjesti falsifikatori koji od svih tih pokondirenih tikava prave budale.
No, meni nije krivo sto su Pikaso, Rotko, Mondrijan i raja uzeli pinku. Zar bas svi umjetnici moraju krepati u bijedi. Uostalom nisu oni lovu uzelki od mene nego od lovatora koji je inace imaju previse.

[cave troll]

blablab kaže:

Mozete li mi reci zasto neke izgledom jednostavno crtanje postane velika umjetnicka dijela, sto se tocno gleda u tim dijelima i zasto je to umijetnost? Naveo sam primjer Picassa ali mozete komentirat i neke druge umjetnike.

Evo može.
Rauschembergove Bijele slike. Doslovno bijelom bojom po bijelom platnu. Nema ničeg jednostavjijeg.
Kada je postavljena izložba, doslovno svi su mislili da to teško trolanje, a onda je došao njegov frend John Cage pogledao, shvatio..and the rest is history.

“Cage used the White Paintings as a backdrop for one of his concerts Theater Piece #1 (1952), and he later said that they were an important inspiration for his most famous composition, 4’33” (1952), an entirely silent piece in which the sound comes not from the pianist, but principally from the ambient noise of the concert auditorium.”