traigh bhan

[Vudu čili]

Mersiha I Esnaf izbjegli su devedesetih iz jednog od zaseoka u unutrašnjoj Bosni. Prebjegavši u Švedsku, on je zaslužio penziju radeći na pokretnoj traci u tvornici stolica, ona kao čistačica u osnovnoj školi. Od ušteđevine kupili su omanji stan u zgradi pored moje, njihov balkon je nasuprot prozora moje spavaće sobe. Zgrada ima I nekakvu zelenu površinu pa tako Esnaf I Mersiha svojataju dio ispod prozora stana. To je zelena površina dimenzije cca 3 X 2 metra. Upravo je nevjerovatno koliko vremena njih dvoje mogu provesti radeći u tom zelenilu I ometajući me u kontemplaciji. Mersiha priča skalabilno, svaka joj rečenica završi oktavu ili dvije dolje, glas joj je dosadan a materija razgovora grozno naporna. Jedna je od onih koja se smatra šveđankom jer je tamo provela 20 godina, sada smo mi za nju nekulturni balkanci pa redovito spominje kako je “kod nas“, misleći pritom na švedsku, sve bolje. Esnaf ima dubok I prodoran glas, kao da govori iz bunara. Imaju ogradu oko stana koju Esnaf redovito čisti brusilicom I farba. Ometaju me u spavanju, već od 8 sati su nesnošljivi, ne mogu imati otvoren prozor jer me probude I iznerviraju. Nervoza se akumulirala pa sam ih odlučio posmicati. Razmišljao sam dali da to učinim snajperom ili sačmaricom, na kraju sam se ipak odlučio za snajper. Jednog jutra, dok su pili kavu na balkonu, nanišanio sam I precizno smjestio Esnafu metak u čelo, par cm iznad očiju. Mersiha se uzvrpoljila I poremetila estetiku mog čina, pogodio sam je u uho, bočimice. Drugi susjedi su nekakvi kajkavci, ti me pak gnjave navečer, blebeću I kajkaju do 11-12. Pošto je njihov balkon na drugom katu, odlučio sam se na bazuku. Ispalio sam projektil jedne večeri oko 22 sata, na zgradi je nastala rupa veličine ford mondea karavan. Prvi susjed do mene je bajker, vječito nešto šarafi I popravlja ispred zgrade, turira motor I dosađuje svima. Pričekao sam da se skupi njegovo društvo u nedjelju, spremali su se motorima na izlet. Izašao sam ispred zgrade I otvorio paljbu kalašnjikovom.

[Vudu čili]

Kada bi na tijelu, recimo na nadlaktici, postojao maleni prekidač kojim bismo se mogli trenutno i bezbolno samoubiti, vjerujem da bi se ljudska populacija svela na možda 10 posto trenutne. Slično bi bilo i kada bi ubojstvo prolazilo nekažnjeno. Danas bih, recimo, rado bio pobio radnike koji, evo već treći tjedan kod susjeda postavljaju nadstrešnicu. Čini se da je njihovo radno vrijeme isključivo i samo onda kada ja želim malo duže spavati, dakle subotom i nedjeljom od 8 na dalje. Jutros su me tako probudili u 8, u svijetu u kojem ubojstvo prolazi nekažnjeno, bio bih to učinio sa stilom, vjerovatno bacačem plamena, tako da bar neko vrijeme uživam u njihovoj patnji.

[Vudu čili]

- Jeste li ikad razmišljali o tome da nekoga ubijete ?
- Dali ste ikad pomislili na samoubojstvo ?

U psihološkim upitnicima postoje trik pitanja kojima se provjerava ispitanikova iskrenost. Pitanja se ponavljaju i drugačije su formulirana ali smisao je isti. Kada osoba daje socijalno prihvatljive odgovore, dakle niječne na gore navedene, razvidno je da je neiskrena. Tko je taj koji nikada nije pomislio da nekoga ubije ? Još je rjeđi onaj koji nije pomislio da se samoubije ?