Zasićenje životom

[knox2888]

Osjećate li kada zasićenost i umor od života i životnih iskustava?

Meni se dogodilo da se osjećam zasićeno, ništa me ne privlači i ne veseli. Na većinu stvari gledam kao na ispraznost i malo toga ili gotovo ništa mi se čini kao avantura u koju bih se upustio da nešto novo i zanimljivo doživim. Kao da sam se umorio od svega. Pretpostavljam da depra tako funkcionira.

Ima li ješ netko da mu se to dogodilo? Ima li netko tko je uspio vratiti entuzijazam za životom i kako?

[Martian7]

knox2888 kaže:

Osjećate li kada zasićenost i umor od života i životnih iskustava?

Meni se dogodilo da se osjećam zasićeno, ništa me ne privlači i ne veseli. Na većinu stvari gledam kao na ispraznost i malo toga ili gotovo ništa mi se čini kao avantura u koju bih se upustio da nešto novo i zanimljivo doživim. Kao da sam se umorio od svega. Pretpostavljam da depra tako funkcionira.

Ima li ješ netko da mu se to dogodilo? Ima li netko tko je uspio vratiti entuzijazam za životom i kako?

Da, u depresivnim fazama me ništa ne privlači i ne veseli, te se osjećam umorno od života.
Rješavam to kombinacijom psihoterapije i antidepresiva. A i dolazak proljeća mi obično pomogne.

[knox2888]

Martian7 kaže:

Da, u depresivnim fazama me ništa ne privlači i ne veseli, te se osjećam umorno od života.
Rješavam to kombinacijom psihoterapije i antidepresiva. A i dolazak proljeća mi obično pomogne.

Jesu ta rješenja trajna ili sezonska? Ako su sezonska, što misliš postoji li trajno rješenje? Ako ti nije teško možeš li opisati po kojim znakovima prepoznaješ umor od života?

[Martian7]

knox2888 kaže:

Jesu ta rješenja trajna ili sezonska? Ako su sezonska, što misliš postoji li trajno rješenje? Ako ti nije teško možeš li opisati po kojim znakovima prepoznaješ umor od života?

Kod mene te depresivne faze dolaze sezonski (sezona jesen/zima). Ne znam postoji li trajno rješenje, to možda ovisi o osobi. A umor od života prepoznajem po posvemašnoj bezvoljnosti, što mi je sve teško, što me ništa ne veseli, što me muči jak osjećaj krivnje, što želim da me nema i slično.

[knox2888]

Martian7 kaže:

Kod mene te depresivne faze dolaze sezonski (sezona jesen/zima). Ne znam postoji li trajno rješenje, to možda ovisi o osobi. A umor od života prepoznajem po posvemašnoj bezvoljnosti, što mi je sve teško, što me ništa ne veseli, što me muči jak osjećaj krivnje, što želim da me nema i slično.

Tako nekako se i ja osjećam. Antidepresivi pomognu?

Mene još užasava što mi se sve čini kao da se vrti u krug i da ništa nigdje bitno ne ide. To me baš skrši. Kao kad junak u filmu Grad tame shvati da su zarobljeni u svijetu gdje im se sve vrti u krug i da samo igraju uloge

https://youtu.be/_dbjFLtyw7w?feature=shared

[knox2888]

Da malo još elaboriram. Nisam temu postavio ciljajući na klasične simptome depresije. Imam neodoljiv osjećaj da se stvari u životu vrte u krug. Vidim kolege na poslu starije od sebe kako se smiju na neke adolescentske forwarduše, a da stvar bude bolja vjerojatno su istu tu šalu dobili prije 15tak godina samo su već zaboravili. I to silovito vrćenje u krug istagnacija karaktera kao u sitcom serijama, ili još gore, regresija karaktera - to opažam oko sebe i psihički me uništava.

Imate li dojam bolne repetitivnosti života, stagnacije i smeta li vas to? Osjećate li umor od takvog života? Da li to na kraju uistinu kože biti samo simptom depresije?

[miss.silence]

Ne znam dal sam shvatila temu. Kad sam bila zasićena od posla i ljudi i pričanja, prestala sam raditi i izolirala se od ljudi, prekinula kontakte.

[descender]

miss.silence kaže:

Ne znam dal sam shvatila temu. Kad sam bila zasićena od posla i ljudi i pričanja, prestala sam raditi i izolirala se od ljudi, prekinula kontakte.

Tako radikalno? Meni se ponekada, periodično, ciklički, opetovano, ništa ne jede. Jede mi se ništa. Ne žvače mi se, ne guta mi se, ne kuha mi se, ne kupuje mi se, ne... Ne mi se. No moram da nešto. Nije da se samo umrijeti mora. Bilo bi možda ludo, suviše ludo, to da radikalnim odgovorom na moguće nedefiniran problem osjećanja se prezasićeno procesom održavanja mesa mesnatim, odbijam čak i infuziju, kao drugačiji no isti proces trošenja dragocjena vremena na trivijalnost jedenja. Kako si živjela u izolaciji, antidokonih ruku radi od kojih čovjek kažu poludi, čime si se bavila?

[knox2888]

descender kaže:

Tako radikalno? Meni se ponekada, periodično, ciklički, opetovano, ništa ne jede. Jede mi se ništa. Ne žvače mi se, ne guta mi se, ne kuha mi se, ne kupuje mi se, ne... Ne mi se. No moram da nešto. Nije da se samo umrijeti mora. Bilo bi možda ludo, suviše ludo, to da radikalnim odgovorom na moguće nedefiniran problem osjećanja se prezasićeno procesom održavanja mesa mesnatim, odbijam čak i infuziju, kao drugačiji no isti proces trošenja dragocjena vremena na trivijalnost jedenja. Kako si živjela u izolaciji, antidokonih ruku radi od kojih čovjek kažu poludi, čime si se bavila?

Zašto bi čovjek poludio od dokonih ruku? Ne kažem da je nemoguće, već zanima me kako to funkcionira?

[miss.silence]

descender kaže:

Tako radikalno? Meni se ponekada, periodično, ciklički, opetovano, ništa ne jede. Jede mi se ništa. Ne žvače mi se, ne guta mi se, ne kuha mi se, ne kupuje mi se, ne... Ne mi se. No moram da nešto. Nije da se samo umrijeti mora. Bilo bi možda ludo, suviše ludo, to da radikalnim odgovorom na moguće nedefiniran problem osjećanja se prezasićeno procesom održavanja mesa mesnatim, odbijam čak i infuziju, kao drugačiji no isti proces trošenja dragocjena vremena na trivijalnost jedenja. Kako si živjela u izolaciji, antidokonih ruku radi od kojih čovjek kažu poludi, čime si se bavila?

Post je zdrav, zašto ne.

Pa bilo čim što bi mi se radilo u tom trenutku. Isto kao i drugi ljudi čime se bave u slobodno vrijeme.

[descender]

knox2888 kaže:

Zašto bi čovjek poludio od dokonih ruku? Ne kažem da je nemoguće, već zanima me kako to funkcionira?

Ne može čovjek biti miran, nije mu to prirodno stanje? Posve miran čovjek, koji ne promatra ikoga no gleda tamo negdje u daljinu, koji ne hoda, koji iako je možda sposoban ne govori, koji iako možda može čuti ne sluša, koji možda pogrešno no ipak čini se nije prisutan, možda unutar sebe vodi iznimno kvalitetan i bogat život, no prilikom promatranja ga takvog, posve umirenih dokonih ne samo ruku, promatrač ili promatračica ne bi ga mogao primijetiti kao moguće (pomirenije mirnijeg...) sretnijeg no ikad?

miss.silence kaže:

Post je zdrav, zašto ne. Pa bilo čim što bi mi se radilo u tom trenutku. Isto kao i drugi ljudi čime se bave u slobodno vrijeme.

Je, zdrav je. No možda se čovjeku to zdravlje zaista svidi, pa kao čovjek kojemu se nešto svidi, a zdravo je još k tome, pretjerujući sa zdravom praksom u ime zdravlja umre od zdravlja. Što ti se radilo u tom "prezasićenost od posla i ljudi i pričanja i..." trenu? Svugdje ljudi, nešto rade, nešto pričaju, nešto...? Kada je čovjek imućan, kada "rad oslobađa" rada radi radi, kada ne radi radom pribavljanja svetih kredita radi, kada posjed svetih kredita omogućen radom nije nešto na što bi bilo ikada potrebno fokusirati fokus na sekundu, može možda na koju godinu ili nekolicinu istih, možda i desetine istih, provesti negdje daleko od svega, sam sa samim sobom u dobrom društvu daleko od buke ljudi, no što čini sa slobodnim sobom u "samoizolacija" osami?

[Sedmy]

knox2888 kaže:

Osjećate li kada zasićenost i umor od života i životnih iskustava?

Meni se dogodilo da se osjećam zasićeno, ništa me ne privlači i ne veseli. Na većinu stvari gledam kao na ispraznost i malo toga ili gotovo ništa mi se čini kao avantura u koju bih se upustio da nešto novo i zanimljivo doživim. Kao da sam se umorio od svega. Pretpostavljam da depra tako funkcionira.

Ima li ješ netko da mu se to dogodilo? Ima li netko tko je uspio vratiti entuzijazam za životom i kako?

Ja to zovem konstantnim burnoutom.

Barem u mom slučaju, sve imam isplanirano, a dogodi se sljedeće: 8 sati izgubim na posao. Na posao koji je ponavljajući i umarajući. Ona vrst posla koju nikad ne biste rekli na "a što želiš biti kad odrasteš?"

Zatim idem na trening. Ne želim, moram. Odlučila. Znači ukrade mi vrijeme i još se dosađujem.

Hobiji? Imam hobije iste već 15 godina i najradije bih odustala i digla ruke, ali me konstantno nutkaju da dođem, naša stalna postava.

Pa idi na debatu.

Dođi na predstavu.

Idemo u kino.

Ne!

Jer ni u čemu ne uživam. Nekad su mi pisanje i knjiga bili najbolji prijatelji, glazba, ples, svaka sekunda... Sad je jednostavno naporno.

[knox2888]

Sedmy kaže:

Ja to zovem konstantnim burnoutom.

Barem u mom slučaju, sve imam isplanirano, a dogodi se sljedeće: 8 sati izgubim na posao. Na posao koji je ponavljajući i umarajući. Ona vrst posla koju nikad ne biste rekli na "a što želiš biti kad odrasteš?"

Zatim idem na trening. Ne želim, moram. Odlučila. Znači ukrade mi vrijeme i još se dosađujem.

Hobiji? Imam hobije iste već 15 godina i najradije bih odustala i digla ruke, ali me konstantno nutkaju da dođem, naša stalna postava.

Pa idi na debatu.

Dođi na predstavu.

Idemo u kino.

Ne!

Jer ni u čemu ne uživam. Nekad su mi pisanje i knjiga bili najbolji prijatelji, glazba, ples, svaka sekunda... Sad je jednostavno naporno.

Konstantni burnout… Mislio sam da tako nešto može biti samo povremeno. Nadam se da ipak uhvatiš odmora od toga, napuniš baterije. Znaš li kakav recept?

[Sedmy]

knox2888 kaže:

Konstantni burnout… Mislio sam da tako nešto može biti samo povremeno. Nadam se da ipak uhvatiš odmora od toga, napuniš baterije. Znaš li kakav recept?

I može biti privremeno, ali kod mene je to privremeno cinično izvrnuto. Odmorim se kad odem od svih tih pijavica, ugasim mobitel i zaspem.

[Sedmy]

Prije sam ih nazivala hipik-redikulima, ali npr. šetnja šumom zasta pomaže.

A i neka nesretna ljubav te na tren zabavi.

[miss.silence]

descender kaže:

Je, zdrav je. No možda se čovjeku to zdravlje zaista svidi, pa kao čovjek kojemu se nešto svidi, a zdravo je još k tome, pretjerujući sa zdravom praksom u ime zdravlja umre od zdravlja.

A možda, s obzirom da je zdrav, ozdravi čovjeka od tog problema zbog kojeg ne može jesti, pa tako dovede do gladi i jedenja.
Možda.

Što ti se radilo u tom "prezasićenost od posla i ljudi i pričanja i..." trenu? Svugdje ljudi, nešto rade, nešto pričaju, nešto...? Kada je čovjek imućan, kada "rad oslobađa" rada radi radi, kada ne radi radom pribavljanja svetih kredita radi, kada posjed svetih kredita omogućen radom nije nešto na što bi bilo ikada potrebno fokusirati fokus na sekundu, može možda na koju godinu ili nekolicinu istih, možda i desetine istih, provesti negdje daleko od svega, sam sa samim sobom u dobrom društvu daleko od buke ljudi, no što čini sa slobodnim sobom u "samoizolacija" osami?

Čitala, gledala neka predavanja, filmove, serije, visila na internetu, šetala po šumi, išla na izlete, putovanja... ništa posebno.

[knox2888]

Sedmy kaže:

I može biti privremeno, ali kod mene je to privremeno cinično izvrnuto. Odmorim se kad odem od svih tih pijavica, ugasim mobitel i zaspem.

Na što misliš pod pijavice? Ljude koji ti kradu energiju?

[descender]

miss.silence kaže:

A možda, s obzirom da je zdrav, ozdravi čovjeka od tog problema zbog kojeg ne može jesti, pa tako dovede do gladi i jedenja. Možda.

Pa, da, umrijeti od gladi kao nimalo gladan, kao onaj koji ne jede zato što je negacija nečeg štetnog za zdravlje zdrava, umrijeti je sretan. Što je možda pravo malo čudo, kako je možda moguće da zaista malotko umire sretan. Možda ne u potpunoj potpunosti, umrijeti je ostvaren u potpunosti. Prezasićenost životom koji ne ispunjava, koji nije smislen, koji je dosadan, koji je... u konačnici i vrlo nezdrav za življenja zdrava života, riješeno je u potpunosti. Napokon je nikada riješen čovjek uspio na zdrav način, do prestanka sebe izgladnjivanjem sebe, riješiti nešto... zdravorazumski zdravim putem rješavanja.

miss.silence kaže:

Čitala, gledala neka predavanja, filmove, serije, visila na internetu, šetala po šumi, išla na izlete, putovanja... ništa posebno.

Osim možda šetanja po prostranoj šumi, u koju ljudi rijetko ili možda bolje ikada ne zalaze, sve navedeno uključuje "prezasićenost (životom) ljudima" ljude? Netko je napisao to nešto o "antropocena" nečemu što ne isključuje ljude? O ljudskom nečemu netko predaje predavanja potrebno ih predati nekome nekim razlogom? Ovako ili onako no svakako komercijalni filmovi i serije o ljudima, za ljude, također su o ljudima i njihovim "the human condition" fantastičnim dogodovštinama? Na ili u internetu, kojeg kažu naseljava tek skromnih deset postotaka mesnatih agenata, baš sve je u službi više ili manje zasićenih životom ljudi? Kada je netko prezasićen svojim uživanjem kokakole, koju uživanjem prezasićenja nije uživati imalo, može se mijenjanja nezdrave navike radi, relaksacije prezasićenja radi, prebaciti na uživanje gustog sokića od breskve? Prezasićen uživanja ljudi, koje uživanjem prezasićenja nije uživati imalo, mijenjanja nezdrave navike radi, relaksacije prezasićenja radi, na što da se prebaci? Na komercijalnim pristupom približavanja približenim ih što široj publici ljudi, filmove i serije o ljudima; na o ljudima komunikaciju s ljudima putem interneta; na nekog ljuda pisani prijedlog o nekim ljudima sadržaj, čitanje o ljudima...?

Ljudi moraju biti potkoženi reklo bi se, ne bi li se — bezbrižnost je iznimno bitna, za kvalitetno-zdravu relaksaciju, priča se — bezbrižno mogli na kraće ili na duže "samoizolacija" odvojiti od forsirana rada na sveopćem dobru? Kada ih s jedne strane brine iznenadna i možda silna i možda repetitivno česta potreba zadovoljenja apetita iznenadne i intenzivne "svi i sve mi ide vrlo nakurac" nedruželjubivost, a s druge strane brige brine ih račun za hranu, vodu, struju, grijanje, stan, robicu, kemikalije, putovanja...... tada su potaknuti na promišljanje o tome što i kako dalje sa samim sobom, koji je čini se bolno i/ili bolesno prezasićen "antropocena" mnogočime, te bi kao takav mogao čak i nasilno postati vrlo problematičan problem svojem konstruktivnom samome sebi. Potkožen može iz svete škrabice za sve mu ljudski potrebno čupati svete kredite, i bezbrižno-ugodno inkognito živjeti kao "putnik dobronamjernik" turist u ljudskom svijetu.

Onaj koji neotuđivo posjeduje to da ne posjeduje sreću posjedovanja uživanja bezbrižne idile (bezbrižnosti) vječne napunjenosti svete škrabice, te kao prezasićen ljudima "samo se umrijeti mora" mora svakodnevno među ljudima prezasićene ljude, moranje intenzivira svakim bogodanim danom intenzivniji, fantastični osjećaj društvene životinje prezasićenosti više-manje svime ljudskim? Tada konstruktivno destruktivni ljudi, priča se, iz "arhetip" kataloga opcija čupajući plan i program kako i kuda dalje sa samim sobom, krenu s programom otupljivanja tog nezdrava za zdravlje osjećanja. Otupljivanje alkoholom, ilegalnim i legalnim magicčknim pilulama, agresijom prema sebi kao odgovornom za to stanje moguće komunikacije sa sobom jedino putem agresije prema za sebe nesposobnom sebi... Rođenje marginalca. Pa život, pa smrt. Možda i ne, možda sve puniji alergijom na život, od sebe skrivenom molitvom bogu za krajem agonije, po xyz put dožive uživanje fantastično intenzivne anafilakse, pa se poput kukca konačno okrenu na leđa i s mašućim nožicama u/po zraku leđno otplivaju prema drugom svijetu... konstruktivno-produktivnih ljudi.

[miss.silence]

A da, netko mora plaćati račune, netko mora raditi usluge drugima da ih tako zaduži, netko mora jesti... što ćemo, takav je život.

[Enlaeim]

knox2888 kaže:

Osjećate li kada zasićenost i umor od života i životnih iskustava?

Meni se dogodilo da se osjećam zasićeno, ništa me ne privlači i ne veseli. Na većinu stvari gledam kao na ispraznost i malo toga ili gotovo ništa mi se čini kao avantura u koju bih se upustio da nešto novo i zanimljivo doživim. Kao da sam se umorio od svega. Pretpostavljam da depra tako funkcionira.

Ima li ješ netko da mu se to dogodilo? Ima li netko tko je uspio vratiti entuzijazam za životom i kako?

Zar to nije apatija ?