FAQ (linkovi)

[mljac1]

Naišli ste na neko dobro objašnjenje o nečemu što vas je mučilo, a vezano je uz fotografske pojmove ili opremu? Ne želite da ga vrijeme proguta?
Napišite ukratko o čemu se radi i stavite link. Ako ste Vi autor, stavite cijeli tekst. Ako se radi o forumašu, nagovorite ga da ovdje napravi copy&paste svog posta

Jedan link po postu, please

EDIT: Molim bez diskusije na ovoj temi. Tko smatra da je potrebno diskutirati, nek diskutira na ćetu ili otvori temu "FAQ - diskusija"

[mljac1]

Elkarrde je prije 3 godine na Bugovom forumu napisao uputu za kupnju fotoaparata. Tu se mogu vidjeti plusevi i minusevi pojedinih tipova fotoaparata.

Bilo bi super kad bi Elkarrde ovdje ažurirao taj članak, a dotad - Elkarrde's THE Ultimate Digital SLR Buying Guide

[mljac1]

Što znači kad kažu da moj objektiv ima 50mm? Koje veze imaju milimetri s mojim objektivom i što mogu s čime fotkati?

Sve to a i ponešto više je lijepo objasnio Djuro u ovom postu - https://www.forum.hr/showpost.php?p=3...postcount=2270

[mbukal]

za poćetak poćetaka sveze glede prve kupnje fotoaparata,je staro ali sve što je napisano vrijedi,naravno od tada ima i skroz novih igraća na sceni,od nekuda se ipak mora krenuti a ovo je za dobar start dovoljno:

http://www.index.hr/forum/52/fotogra...je-kupnje.aspx

[CrniDjuro]

..ovo je više "jesam ti rekao" tekst nego neki FAQ, ali je svojedobno bio dovoljno popularan da ga ovdje ponavljam (mislim da je original zatrpan negdje na DSLR preporuke megadeath-threadu):

Prvo se provede jedno 3 mjeseca čitajući forume i review-e na internetu, te noći i noći grizenja noktiju oko toga da li je bolje imati 12mpx i 50 točki autofokusa ili 16mpx sa samo 15 točki autofokusa, te da li je bolji 3 inčni ekran od 620 000 točaka ili 3.5 inčni ekran od samo 320 000 ali koji se može zakrenuti. Tu se prvi put čuje čuvena riječ "šum", i stječe se dubinsko iskreno uvjerenje da je Canon (ili Nikon) jedina prava firma i da je nevjerojatno bitno koliko ima tog šuma na iso 3200, 6400 i da li fotić ide do iso 52000.
Nakon toga se neizostavno kupi prvi DSLR koji se čini jeftin, jer u dućanu/internet stranici ima negdje velkim slovima napisano "AKCIJA! NEVIĐENI POPUST! 20% MANJE OD KONKURENCIJE! SAMO 300kn po MEGAPIXELU!!!".
Taj prvi DSLR ima neku f3.5-5.6 kitu koja pokriva 28-80mm efektivno, napravljena je od najeftinije kineske plastike u dječjem sweatshopu u vijetnamu i ima sve optičke karakteristike optimizirane da....budu maksimalno jeftine.
Zatim slijedi period fotkanja cvijeća djece pasa mačaka zalazaka sunca, sve naravno u nekom defaultnom jpegu. Svi se dive tvojim fotkama cvijeća i govore ti da su ko prave umjetničke, jer eto vidiš kako su oštre. Početnik prvi put vidi da ima i neoštre dijelove fotke, te slučajno otkriva značenje riječi DoF, te uz to i riječi blenda.
Na prvom tulumu početnik se ponosno pojavi sa svojim fotoaparatom i ide fotkat akciju. Ubrzo ustanovi da mu je autofokus spor, da su svi zablurani i uz to bijelozeleni ko zombiji te da stroboskopsko bljeskanje skočiblica ne zna zaustaviti. Kad gleda fotke, one su očajne, i između ostalog jer se pojavio onaj zloglasni šum! Šta sada?!
Nakon nešto guglanja početnik sazna da mu je potrebno imati barem jedan f2.8 zum, da dobije dovoljno svjetla da mu autofokus počne raditi kako spada. Nadobudni forumaši mu pričaju i o blicu, al to se odmah izignorira jer svi znaju (a i iskustvo mu je pokazalo!) da su fotke sa blicom očajno ružne i svi ispadnu isprano bijeli. Kreće se u traženje f2.8 zuma.
Nakon bjesomučne pretrage neta uvidi se da f2.8 zumovi koštaju više od njegovog fotoaparata, te da neizostavno imaju sasvim drugačije brojke za žarišnu dužinu nego što ima kit objektiv. Ubrzo se otkriva da je većina f2.8 zumova odabrane jedine prave kompanije (Canikon) zapravo napravljena za FF aparat!!!
Nakon nešto mrmljanja, naš dragi početnik kupi Sigmatrona, jer eto jedino oni nude kak spada cijenu, blendu i žarišnu duljinu. I dalje se ignorira opcija blica, a pogotovo budalaštine forumaške ekipe koja se kune u neke kineske yongnue sa radio trigerima.
Slijedi period fotkanja svega i svačega i otkrivanja da postoji i druge blende osim f2.8 (kad autofokus prvi put fula kuću od kuma pa sve bude neoštro, il kad pri fotkanju predivnog zalaska sunca objektiv fokusira na beskonačno pa je cijela plaža potpuno mutna a pogotovo sise srednjoškolke koje su slučajno upale u prvi plan). Prvi put se dolazi do spoznaje da se taj zum koristi ili samo na najširem dijelu, ili samo na najdužem dijelu. Prvi put se spozna da one fotke na užem dijelu češće izgledaju bolje. Prvi put se spozna sva bol efekta perspektive kad sa efektivnih 24mm fotkaš cijelu katedralu stojeći 10m ispred nje i ona izgleda ko aztečka žrtvena piramida. I dalje se ne fotka tulume po noći jer je autofokus nepouzdan, iso 6400 odvratan, a na f2.8 dubinska oštrina je premala da se uhvati više od jedne osobe u kadar (a i nakon prvog čitanja manuala opet se zaboravilo kako se isključi strobo efekt skočiblica). Prvi put se uvidi da onaj 250mm supertelac koji se kupio na akciji nedugo nakon fotića već mjesecima stoji u ormaru i vadi se van samo kad se ide u zoološki. Prvi put se uvidi da onaj 12mm superširac koji se kupio na akciji nedugo nakon supertelca isto tako stoji doma na polici, i ne uzima se sa sobom niti kad se idu fotkat kumove nove kuće, jer "previše distorzira pa sve moje kuće izgledaju debelo i piramidasto". Nakon otprilike 100 000 fotki djece cvjeća pasa mačaka i zalazaka sunca sa plitkim DoFom, počinje se pitati zašto su mu sve fotke iste i nezanimljive i dolazi se do prvog pravog razumjevanja pravila foto kompozicije. Tu negdje se primjeti i da se većina starijih fotografa kune u objektive fiksne žarišne dužine. Netko našem jadnom početniku uvali plastičnu 50tku f1.8.3 mjeseca kasnije, početnik kupuje FF aparat.
U međuvremenu, spiskao je jedno 10-20k kuna na početnički slr, raznorazne f5,6 supertelce, superzumove, ultraširce, te f2.8 16-50 i/ili70-200 od Sigmrona. Starci na forumu znalački glade bradu i drhtavim glasom mu govore "jesmo'l ti rekli, a ti si bija pametan...."
Još uvijek se ne kuži cijela ta priča sa blicom i kinezima.

[CrniDjuro]

Tumarajući po bespućima foto foruma prečesto naletim na rasprave o senzorima, tamo gdje bi zapravo trebala biti rasprava o fotoaparatu. Kada već govorimo o tehničkim aspektima fotografije, a ne o umjetničkom dojmu, zadnjih par godina združeni netofotomozak glasno mantra "Senzor-veći, ISO-veći, DoF-manji, daj nam Bože daj!" gore od ekipe koja bulji u crni komad stijene u Meki. Istina je nažalost, uvijek kompleksnija od marketinški uvjetovanih refleksa.

Kod fotoaparata, senzor je samo jedan dio procesa kojim se dobiva slika. Veličina senzora nužno ne znači da je finalni proizvod "bolji", kako god već to "bolje" mjerili - to je bila istina sa filmom kao što je i istina sa digitalnim fotoaparatima. Ovo je očito svakome tko je radio sa fotićima različitih formata i različitih generacija - na primjer današnji mini-Nikon (Nikon 1) ima puno niži šum nego većina postojećih srednjeformatnih digitalnih backova, čiji senzor se mjeri u kvadratnim centimetrima. Usprkos tome, većina korisnika tih digitalnih backova ne bi iste nikada mjenjala za mini-Nikona, štogod da DxO ekipa tvrdila po pitanju "bauka" šuma.

Kod odabira fotoaparata, umjesto slušanja kolektivne FF-ISO-DoF mudrosti interneta, neusporedivo je korisnije krenuti racionalnom analizom odozada - od pitanja: koji je zapravo cilj budućeg vlasnika novog fotića?

Ukoliko je cilj print (izrada) fotografija, iz iskustva tvrdim da 99.9% ljudi na printu veličine A-2 (a kamoli manjem) ne može razlikovati da li je fotografija učinjena sa kompaktom od 10mpx ili APS-C DSLRom. Na 10x15cm ne može se vidjeti razlika između scene fotkane velkoformatnom kamerom i one prosječnog kompakta, ili malo boljeg mobitela - pod uvjetom da fotograf zna što radi, i ne prepušta sve automatici.

Da li je cilj objava na webu? Čak i najzagriženiji fotospammeri na web ne stavljaju fotke veće od efektivno HD video rezolucije (2mpx), jer 99% ekipe ne može vidjeti cijelu fotku na svojem monitoru ukoliko je veća. Kada se fotografija od prosječnog 10mpx DSLR-a smanji na 2mpx, dobiva se dramatično smanjenje vidljivog šuma, povećanje dubinske oštrine i smanjivanje dinamičkog raspona na ono malo što RGB monitor može prikazati (efektivno 5-6 blendi, dramatično manje nego što i najlošiji moderni DSLRovi svojim senzorom hvataju). Fotke od DSLR-a i kompakta/mobitela se više ne mogu razlikovati po ničemu osim po efektu (pre)plitkog DoF-a, te sva rasprava o šumu na iso 3200 i 12 EV dinamičkog raspona postaje bespredmetna.

Kada smo već kod pitanja dinamičkog raspona, treba znati da je on obrnuto proporcionalan kontrastu; fotografije velikog kontrasta imaju mali dinamički raspon i obrnuto. Kada se osvrnete po netu ili po stranicama časopisa, vidjet ćete da su sve fotografije koje vam upadaju u oči vrlo kontrastne i saturirane - većina ima DR manji od 6; da li vam je onda zaista bitno imati fotoaparat koji "hvata" 12 EV DR-a? Ukoliko je na fotografiji rađena globalna gama korekcija ne možete dobiti veliki DR; pojednostavljeno, pretvorbom raw-a u sRGB jpeg gubi se puno više od 1-2 EV DR-a. Da li je tada zaista bitna razlika između 10 ili 12 Ev DR-a? Pri tome treba uzeti u obzir da je jpeg procesiranje unutar fotoaparata bolje nego što 90% fotoamatera može izvući ručnom konverzijom u postprocesiranju. Na kraju, treba se znati da su profesionalni fotografi 60 godina zadovoljno obavljali poslove visokog profila koristeći slide (chrome) pozitiv film sa 6EV DR-om.

[CrniDjuro]

Megapicklesi iliti koliko želite megakrastavaca u vašoj fototeglici

Magapixeli su tema skoro toliko kontroverzna i velika kao što je rasprava o DoF-u, ali na svu sreću i dalje manja nego rasprava o šumu. Općenito, kolektivno marketinško pranje mozga je većinu ljudi uvjerilo da je više MP=bolje. Kada ih se pita zašto, svi mumljaju, a hrabri zauste - pa veća rezolucija je bolja!

Prvo, MP nije mjera rezolucije. Znam da ovo zvuči heretičko generacijama koje rezoluciju (monitora) broje u pixelima, ali rezolucija u fotografiji se mjeri ili u lpm (lines per milimeter) ili lppm (line pairs per milimeter), i ista ovisi o dvije stvari - razlučivosti objektiva, te maksimalnoj razlučivosti senzora/filma. Kod digitalnih fotoaparata cijela priča se dodatno komplicira činjenicom da je vaš senzor uglavnom prekriven Bayer RGB filterom, pa između signala sa sensela i finalnog pixela na fotografiji dolazi manje ili više uspješan proces demosaicing-a iliti mješanja i interpoliranja informacija sa luminance kanala u kanale RGB boja. Na to sve skupa treba dodati da većina senzora na sebi ima i tzv AA (anti aliasing) filter, koji služi da blago zamuti sliku kako bi se izbjegli ružni aliasing efekti koji nastaju preklapanjima prostornih frekvencija.

Komplicirano, i nije niti čudno da svi osim frikova to sve ignoriraju i bave se MP brojkama, gdje je 23 uvijek veće od 17 pa je time naravno i bolje.

Apsolutna rezolucija fotoaparata u stvarnosti ovisiti će o tipu i rezoluciji senzora, o rezoluciji objektiva, o snazi AA filtera, o kvaliteti demosaicing software-a, te o tehnici fotografiranja. Fotke sa dobrog tripoda uvijek će imati veću rezolucije nego fotke sa klimavog humanoidnog duopoda.

E sad, pravo pitanje kod megapicklesa nije zapravo koji fotić ih ima više, nego što će ti isti?

Na netu se rijetko kada prikazuje veća fotka od otprilike 1600x1000px, iliti 1.6 megapicklesa. Mobitel je za to i više nego dovoljan. Sa 5-6MP DSLRom dobije se žešći overkill, jer em se može slika značajno izrezivat em se može downsamplat kako bi se potpuno maknuo vidljiv šum.

Više MP kod printa čini razliku, iako niti približno tako veliku - da bi ljudsko oko zamjetilo razliku, u prosjeku je potrebno poduplati DPI kod printa, što u konačnici znači da se mora učetverostručiti MP fotografije. U prijevodu, da bi print 6MP fotke na određenu veličinu bio vidljivo bolji, skok u MP bi trebo biti na 24MP. Razlika između 6MP i 12MP će biti vidljiva samo ako se koristi povećalo.

Usporedbe radi, odličan 10x15cm print (300dpi za one kojima je to bitno) zahtjeva oko 3mpx, ali radi sasvim okej i sa 1MP; 5-6MP daje odličan 22-24cm print (po duljoj stranici) i sasvim okej print od 50cm po duljoj stranici. Uobičajenih 12MP daje odličan 40x30 print, i sasvim dobar 100x75cm, bez da se radi interpolacija. Iskreno me zanima koliko ljudi koji si mjerkaju 24mpx fotiće si printa vlastite uratke na 100x75cm, i ima mjesta da ih negdje objesi...

U cijeloj ovoj raspravi nismo uopće uzeli u obzir jednostavnu činjenicu da se fotografije veće od A4 formata uvijek gledaju iz takve udaljenosti da je zapravo razlika između 150dpi i 300dpi printa nezamjetljiva; za fotografije od 100cm ili veće fotke printane na 80dpi gledane iz prikladne udaljenosti (obično dijagonala fotke) izgledaju dobro.

Općenito, rezolucija nema neku vezu sa MPlažom, a još manje veze jedno i drugo imaju sa percepcijom oštrine. To je najlakše prikazati tako da se usporedi 4mpx fotka iz neke sigma-foveon kamere sa 12mpx fotkom bayer-kamere (ie, bilo koji DSLR koji nema foveon senzor).

Više MPicklesa dolazi sa cijelim dodatnim setom zahtjeva - recimo, svi file-ovi su značajno veći. Sa 10mpx senzorom raw je uglavnom oko 10mb, što daje 100 slika na 1GB diska. Sa 24mpx senzorom, raw je od 24mb naviše, što daje 40 ili manje slika na 1GB diska. Otvaranje te fotografije u bilo kojem programu za postprocesiranje traje značajno dulje, kao i sve akcije koje se tu provode - da li je to zaista potrebno za vaše svrhe? Ako radite komercijalnu fotografiju za megaplakate, definitivno imate potrebu za više MP. Ako pak fotkate obitelj, psa i zalaske sunca, možda vam ipak ne treba 24 MP fotić.
Senzor sa visokom MPlažom zahtjeva puno bolju tehniku fotografiranja - i najmanji potresi vam dramatično smanjuju oštrinu fotografije (efektivno bacate pola rezolucije i sa najmanjim pokretom, što se lijepo vidi kad pixelpeepate na 1:1). Gusti senzori visoke MP zahtjevaju i bolju optiku - vaša plastična 50tka koja je bila okej na 12mpx na 24 više nije tako bajna dok se ne zatvori na f5,6 ili 8 - ergo, nema više plitkog dof-a za jeftino!

Kada vam zapravo onda više MP i donosi nešto pozitivno?
Lista je relativno kratka: veći print, veći crop, bolja kontrola šuma (da, više manjih sensela je bolje za kontrolu rezolucija vs šum nego manje većih sensela), potencijalno veća rezolucija. Ako vam ništa od ovoga navedenog nije pretjerano bitno, nemojte trošiti vrijeme i novac na fotiće sa većim brojem megakrastavaca.

[CrniDjuro]

Točke autofokusa, iliti zašto je ona u centru najveća

Svi ju koriste u 99% slučajeva. Oni jako napredni koji prilikom fotkanja zapravo i paze na kadar i odnose unutar njega, uz centralnu koriste još dvije - krajnje lijevu i krajnje desnu. Sve druge su tu kako bi usporile odabir aktivne točke tijekom ključnih momenata, te kako bi bolje prodale fotoaparat neopranim masama konzumenata koji ne znaju.

[CrniDjuro]

Autofokus dva, iliti što je tu zapravo bitno

Brzina i točnost. Kao i uvijek u životu, oni sa parama mogu imati oboje, uglavnom u obliku nekog velikog ciglastog magnezijskog fotića na kojem piše jednoznamenkasti Canikon. Mi ostali, neoprane mase, moramo se zadovoljiti sa jednim ili drugim, ili otići iz svetih Canikon voda u egzotična moderna riješenja kao što su Sony SLT-ovi ili zadnje generacije mirrorlesa.

DSLRi su uglavnom dizajnirani kako bi esktremno brzo uhvatili fokus kroz dedicirani AF senzor koji manje ili više odgovara nekoj od AF točaka vidljivih u tražilu. Ta brzina ima svoju cijenu - mehaničku kompleksnost AF sustava, kao i određenu nepouzdanost po pitanju točnosti. Dodatnu komplikaciju stvara i to što je AF senzor uglavnom samo osjetljiv na vertikalni ili horizontalni detalj, pa kad ga se uperi u zid ili nedajvraže glatku kožu neke ljepotice na plaži, ostane zbunjen, spor i neodlučan, pomalo kao i njegov vlasnik kada ga čehinja pita da ju namaže kremom za sunčanje (on bi, ali nezna da li može i što je pristojno).

Ti dedicirani AF senzori uglavnom zahtjevaju i dosta svjetla, te kako isto nestaje, tako njima i brzina i točnost opada. S obzirom na cjelokupnu kompleksnost PDAF (phase detect auto focus) AF sustava kod DSLR-a, i s obzirom da veće brojke bolje prodaju, lukavci u marketinškim odjelima uvijek uguraju više AF točaka u fotić nego što to inženjerska ekipi može ugurati u budžet, pa onda ispada da sve druge točke osim središnje nisu pretjerano točne ili brze ili da ne rade sa pola objektiva itd. Kod PDAF-a, najbolje je imati fotoaparat sa što više križnih af točaka (senzor osjetljiv na vertikalni i horizontalni detalj) koje su što više razmaknute, te koje rade sa što "tamnijim" objektivima (f8 ili slično), a precizne su i sa objektivima sa niskim f brojem (ie, f1.4). Ovo, naravno, uvijek ispada skupo.

Opcija B iliti nova rješenja koja nisu DSLR koriste tzv CDAF sustav za fokus (contrast detect autofocus) ili u slučaju SLT-a poluprozirnu prizmu u kombinaciji sa PDAF-om. Ako je ispravan, CDAF je uvijek točniji od PDAF-a jer ne koristi zasebni senzor za autofokus i za hvatanje slike. Donedavno, isti su bili i značajno sporiji, no na zadnjoj generaciji mirrorlesa su jednako brzi kao i oni na većini DSLR-a. Dodatna prednost im je da s obzirom da koriste cijeli senzor, zapravo niste limitirani sa odabirom fiksnih AF točaka, te da im je uglavnom svejedno da li je detalj horizontalan ili vertikalan. Nedostatak im je da i dalje ne rade kad nema puno svjetla, te ne rade uopće kad je kontrast slab ili nepostojeć, što je loše ako se žele fotkati glatkokožni komadi u mraku.

[CrniDjuro]

DoF iliti tko tu koga oštri po dubini

Dubinska oštrina (DoF iliti Depth of Field) je uz pitanje šuma najveći brus kamen novopečenih vlasnika DSLRa, gdje se odmah vidi tko je faca sa malom a tko je jadni sroljo sa velkom. No što je uopće dubinska oštrina, i kakve ona ima veze sa kvalitetom fotografije?

Za one kojima se neda čitati wiki, dubinska oštrina je udaljenost između najbliže i najdalje točke u sceni koje smatramo dovoljno oštrima. Primjetno je da je "dovoljno oštro" subjektivna vrijednost, pa je tako i cijela rasprava o tome kolika je zapravo dubinska oštrina utemeljena na vrlo subjektivnim procjenama "dovoljne oštrine" (matematički izražene kroz "circle of confusion" u formulama za izračun dubine fokusa).Svaki objektiv ima jedan fokalni plan infinitezimalno plitak na kojemu je svaka točka savršeno u fokusu - točke na različitim udaljenostima od tog plana su neoštre u mjeri koja je direktno proporcionalna sa udaljenošću od toga plana. Polje prihvatljive oštrine ispred i iza fokalnog plana se mijenja ovisno o točki fokusa, no pravilo palca je da je za udaljenosti veće od fokalne duljine objektiva dubinska oštrina jednaka ispred i iza fokalnog plana.

O čemu ovisi dubinska oštrina? (opet za one kojima se neda čitati wiki) Po redu važnosti, ovisi o: udaljenosti fotoaparata i točke fokusa, žarišnoj duljini objektiva, f-broju objektiva te veličini formata senzora/filma (izraženom kroz circle of confusion).

Većina "znalaca" na netu glasno grumori ovu mantru: što veći senzor to plići dof, što manji f-broj to manji dof, što veća žarišna duljina to plići dof, što bliže to plići dof. Kao što mudro zbori Broj Jedan, "Bili bi u pravu da nisu u krivu", jer kao i uvijek, fizika je kompliciranija od želja formiranih marketingom.
Prvo, neusporedivo veći utjecaj na dof ima udaljenost i žarišna duljina objektiva nego f broj ili veličina senzora. Drugo, kada se uspoređuje DoF, mora se znati što se točno uspoređuje. Da pojasnim, pri istoj udaljenosti, žarišnoj duljini objektiva i otvoru blende (f-broj), manji senzor daje *manji* DoF. Pri istoj udaljenosti i otvoru blende, te istom *kutu* koji pokriva objektiv, manji senzor daje *veći* dof. Pri istoj udaljenosti, otvoru blende i istoj žarišnoj duljini, kada se slici da isto uvećanje, dubinska oštrina je potpuno jednaka kod većeg i manjeg senzora. Malo poznati ali lako primjetan korolar ovoga gore je da kada se fotografija cropa i uveća na originalnu veličinu, dobiva se ekvivalent fotkanja sa manjim ("crop") senzorom, pa se time dobiva i *manji* DoF.

Situaciju koja je relativno jasna sa strane optike, uvelike zamućuje pitanje prestiža u fotosvijetu, gdje su fotoaparati sa većim senzorima uvijek skuplji, pa samim time moraju biti i "bolji" - najveća boljka većih formata (preplitki DoF) je u deset godina digitalne fotografije postala najpoželjniji element kod ekipe koja se loži na efekte u fotografiji. Moje osobno vjerojanje je da je tome kumovao i rast weba kao primarnog izložbenog prostora za fotografije - kada se fotografija smanjuje na 800px veličinu za prikaz na webu, de facto joj se povećava dubinska oštrina (jedan korak za svaki faktor od 2 pri smanjivanju), pa je tako kod većine amaterskih korisnika zaista teško postići plitki DoF osim sa FF aparatima i f1.2 objektivima. Kada se takve fotografije idu printati na recimo standardnih 30x45cm, efekt plitke dubinske oštrine postaje značajno manje poželjan (jer se povećava). Kao i uvijek, koliko ljudi toliko ćudi, koliko žena toliko dekoltea, i ne osporavam pravo ekipi da se pali na plitki DoF. Osobno ga smatram alatom u arsenalu fotografa, koji kao i sve drugo, treba znati prikladno koristiti.

Što sve ovo znači za početnika kome treba ovaj FAQ?
Nemoj brinuti o DoF-u. Ako ti se već sviđa ideja plitke dubinske oštrine, uzmi bilo koji zenit sa helios objektivom od 150kn, fotkaj na film, imati ćeš savršeni f2 FF za jedno 2 reda veličine manje para nego da kupuješ digitalni FF fotić. Za vlastitu izobrazbu, pogledaj u knjižnici nasumične fotoknjige velikana fotografije, i pobroj sve fotke na kojima je korišten efekt plitke dubinske oštrine - usporedi sa primjerima na netu, uključi mozak i odluči sam što ti treba.

P.S. Razlika između APS-C i 43 formata po pitanju DoF-a je dokazivo neznatna. Ako je superplitki DoF velika želja, manite se digitalije i ubodite neku srednjeformatnu kameru, gdje je veličina filma jedno 2-6 puta veća od one kod FF-a, a shodno tome i DoF.

[CrniDjuro]

Šum iliti Sauron foto foruma

..koji prema mišljenju netokracije živi u Mordoru malih senzora. Ne brinite, niti ovdje situacija nije tako crno bijela, a kao i sve glasine, i ova je napuhana izvan svih proporcija kroz šuplje odjekujuće praznine između očiju i ušiju onih koji neznaju puno, a pričaju mnogo.

Dovraga i bestraga, što je uopće taj šum?

...ovo je pitanje koje si zapravo nitko ne postavlja, a pogotovo ne korisnici mobitela i kompaktnih fotića, koji od istog najviše i pate. Uobičajena net mudrost je da je šum proizvod malih senzora, što je otprilike isto toliko koristan odgovor kao i da na pitanje "što auto čini sporim" odgovorite "mali motor".
Šum na fotografiji iz digitalnog senzora je vidljiv gubitak informacije na nivou pojedinih pixela.

Šum na fotografiji digitalnih fotoaparata ima više uzroka, od kojih su neki usko vezani uz sam senzor, no niti jedan nije vezan uz *veličinu* senzora. Nekoć davno u prijašnjem životu radio sam na jednom eksperimentu iz daljinskih istraživanja gdje smo koristili svjetlosne senzore koji su bili dovoljno osjetljivi da broje pojedine fotone (prilično niskih energija, u dalekom IC području). Sami senzori su bili mikroskopskih veličina, sa veličinom sensela usporedivom sa veličinama u današnjim kompaktima. Ponavljam, osjetljivost sensela nema nikakve veze sa veličinom senzora.

Pravi uzroci šuma na nivou senzora su toliko mnogobrojni i usko isprepleteni da ovdje zaista nemam volje sve nabrajati i objašnjavati, pa ću se koncentrirati samo na dva najvažnija: kvaliteta senzora i podekspozicija.

Podekspozicija je broj jedan uzrok vidljivog šuma kod digitalnih fotoaparata. Kada pojedini senseli na senzoru dobivaju mali broj fotona, mikrovarijacije u izlaznom naponu (iz kojih god razloga) uglavnom budu uvećane i prikazane na fotografiji kao pixeli svjetliji od okolnih, sa nasumičnim bojama. Većina procesora slike u fotoaparatima ima algoritme za umanjivanje ovog efekta, koji "peglajući" taj signal zapravo ne razlikuju šum od mikrokontrasta, pa izlazna slika gubi detaljne informacije - sve bude neoštro, kada se gleda u 1:1 uvećanju na monitoru. Ovaj efekt je posebno izražen kod "gustih" senzora, gdje velik broj sensela efektivno uvećava vidljivost nasumične raspodjele fotona na nekoj povrišini (iliti photon shot noise), pa uvijek ima velik broj sensela koji su prikupili mali broj fotona.

Kvaliteta senzora je drugi najveći uzrok vidljivog šuma, što je trivijalno dokazivo kada se usporede senzori istih veličina istog proizvođača ali različite generacije. Noviji senzori su u pravilu bolji od starije generacije, čak i kada se uzme u obzir njihova veća gustoća sensela. Tu doduše postoje varijacije u tome za što je senzor optimiziran - kod nekih fotoaparata senzor je optimiziran za nizak šum na visokom ISO-u nauštrb čistog signala na niskom ISOu (izvjesni skuplji Nikon, da, pogodili se), no općenito pravilo je što noviji senzor, to manji šum.

(nastavak u slijedećem broju)

[CrniDjuro]

Senzor, šum, škare, gušter, Spock

..ali...ali...veći senzor prikupi više svjetla! mora imati manji šum!

Ne. Osjetljivost senzora/filma ne ovisi o njegovoj veličini - inače bi danas svi po mračnim klubovima nosili velkoformatne kamere i koristili listove filma veličine A4. Šege radi, uzmimo jedan canonov senzor iz 5dmk2 - grube veličine 36x24mm (zapravo je veći al nema veze), od 22mpx. Izrežimo ga na 4 komada, i uzmimo jedan taj komadić od 18x12mm (manje ili više veličine panny 43 senzora u olympusima), koji sad eto ima 5 i pol MP. Nagradno pitanje - da li je taj senzor sada 4 puta šumovitiji od onoga iz kojeg je izrezan? Pogodili ste - nije. Zanimljiv dio se dešava kada se uzme ovaj 5.5mpx canonov 43 senzor i usporedite njegov šum sa šumom koji dobijete nakon što kurentni 12 ili 16MP 43 senzor downsamplate na 5.5MP - odjednom je 43 senzor praktički bešuman u usporedbi sa fragmentom canonovog 2gog najboljeg FF senzora.

...ok, zašto onda mali senzori daju vidljivo više šuma nego veliki, kada se fotografije gledaju uvećane na monitoru?

Uglavnom zato što su podeksponirani, no koji put i zato jer su jednostavno loši senzori. Mnogima će to biti šok, da velike renomirane foto kompanije stavljaju superjeftine suboptimalne senzore u komade elektronike koje prodaju za tisuće kuna. Mnogima će biti šok kada saznaju da se za potrebe Crkve u Rvata troši višestruko više nego na ratno zrakoplovstvo, al eto, stvarnost je često šokantna. Jedan od razloga zašto su mali senzori često šumovitiji od velikih je i stalna utrka u MPicklesima, gdje se prilikom dizajna arhitekture senzora sami senseli ne optimiziraju za davanje čistog signala, nego za neke druge, marketingu važnije stvari (od povećanja yielda wafera, povećanja brzine čitanja kako bi se van dobio video, smanjenja potrošnje energije kako bi se na fotić mogao staviti veći ljepši svjetliji ekran, itd).

...ali zar veći sensel ne sakuplja više svjetla, pa bi prema tome senzori sa većim senselima trebali imati manji šum?

E da, kada bi količina svjetla bila jedini uzrok šuma na senzoru. Veći senseli imaju tendenciju više šumiti od malih prilikom čitanja napona i reseta (read noise), dark current noise se lakše javlja kod većih nehlađenih sensela, veći senseli zahtjevaju više elektronike okolo pa pravi fill factor senzora opada (manje MP nelinearno sa povećanjem veličine sensela), i tako dalje, ima još cijeli niz faktora koji imaju kaskadne utjecaje na kompletnu arhitekturu senzora.

...pa ako je to tako zahebano, zašto onda veći senzori ipak daju manje šuma?

Jer su skuplji. Zvuči glupo, ali je i istinito. Senzor iz Nikona D3 košta oko 2k$ za napraviti, što je jedno 500x više nego što košta tipični APS-C senzor. Tzv. FF senzori se stavljaju u top modele fotoaparata, i na njihov R&D se ne štedi - oni su točka gdje se želje inženjera i želje marketinga poklapaju - pa se dobivaju veliki senzori sa niskim šumom, krasnim renderingom boja, brzim readoutom, velikim dinamičkim rasponom, itd.
Da dam i kontra primjer - najveći senzori u komercijalnoj ručnoj fotografiji (recimo, aerofotografija je sasvim drugi svijet) su veliki otprilike kao najmanji srednji format filma (645 iliti otprilike 5,6x4,2 cm), jedno 4 puta veći od FF senzora iz top Canikony modela. Njihove karakteristike po pitanju šuma su gore nego kod FF senzora Canikony-ja, iako su samo senzori veći, njihovi senseli su veći, imaju bolji fill factor od canikonyija i manju gustoću po pitanju MP/mm2. Ti senzori koštaju 5-20k$ svaki, ali za njihov R&D je potrošeno višestruko manje novaca nego što si Canikony dozvoli za svoje FF flagshipe, i to se vidi, usprkos "zakonima fizike" kako ih internet zna.

..aukuratz, sad sam potpuno zbunjen, pa *svi* tvrde da su veće bolje, a i po pitanju fotografije, slike sa mog mobitela/kompakta su puno šumovitije nego fotke mog frenda sa canonom 5d!

Pa to uglavnom i je točno, samo ne iz razloga u koje većina vjeruje; veći senzori su bolji uglavnom zato jer idu u proizvode za skuplji segment tržišta, pa se na njih i potroši više $ za razvoj i proizvodnju. Pri tome skala igra određenu ulogu, ali na sličan način kao i kod trke u MP - stvari uglavnom moraju biti duplo veće da bi se vidjela bitna razlika. I ovdje ima iznimaka - npr malecki 43 senzor u panasonicu GH1 ima potpuno jednake karakteristike po pitanju šuma i dinamičkog raspona kao što ih ima onaj u nikonovom top APS-C modelu D300; mali senzor u Nikonu 1 ima praktički potpuno jednake karakteristike po pitanju šuma ko i veći senzor u Olympus Penovima, senzor u oly E-5 je na niskom ISOu bolji od većeg senzora u canonu 7d i podjednak onome u 5dmk2, i tako dalje, nađe se toga dosta. Uglavnom, cijena je bolji pokazatelj performansi nego veličina senzora. (iznimka je, kao i uvijek, Leica)

[SebaOS]

Uz dozvolu gonspon Mljaca: http://www.theverge.com/2012/1/2/266...a-buyers-guide Vodič za početnike; ISO, ekspozicija, što je što i čemu služe

[Opie]

Da ne bilo k'o iz vedra neba...

Photo Class | Alexandre Buisse Photography

Ovaj vodič sam prošao od početka do kraja, iako sam dobar dio već znao, sam način iznošenja ključnih stvari je fantastičan te čini ovih 30 lekcija jako pitkih, a za one nevjerne neka bace pogled ovdje. Za razliku od nekih vodiča ne fokusira se na opremu i pojedine kompanije tako da nitko nije isključen, od P&S korisnika pa nadalje.

Molim vaše cijenjeno mišljenje te eventualno uvrštavanje u FAQ.

[Opie]

Zanimljiv simulator koji pokazuje kako koja žarišna duljina izgleda u praksi, razlike između žarišnih duljina, Full Frame vs APS-C (u ovom slučaju DX, crop factor 1.5), kako sve to izgleda u praksi, te bi mogao poslužiti kao pomoć pri odgovorima "kolika je razlika između 16mm i 18mm na mom APS-C dSLR-u", "35mm ili 50mm za prvi prime" i slično.

Interactive dSLR Lens simulator

[mbukal]

pogledati,pomaže,pomaže: http://rofrisch.wordpress.com/anfangerkurs/

[mljac1]

Za one koji kupuju Canon SLR pa se dvoume oko pojedinih modela, ova tablica fotoaparata im može pomoći...

[CrniDjuro]

Modulation Transfer Function iliti MTF: koji je to q. i zašto bi to trebali znati prije rasprave o objektivima:

http://www.luminous-landscape.com/tu...ding-mtf.shtml

Bokeh, iliti "ona zabluranost koju dobiješ sa canonom"- tipovi bokeha, razlozi nastanka, primjeri:

http://toothwalker.org/optics/bokeh.html

Jedna od kompletnijih lista objektiva za 43 (olympus) sustav:

http://www.wrotniak.net/photo/43/lenses.html

[CrniDjuro]

DPreviewova lista objektiva za micro Four Thirds sistem:

http://www.dpreview.com/products/sea...rchType=Simple

naravno, isti frejm se može koristiti i za nać objektive za druge sisteme

thom hoganova lista i kretki komentari nekih m43 (micro Four Thirds) objektiva:

http://bythom.com/m43lenses.htm